Odbijanje ustavne žalbe u predmetu za organizovani kriminal
Kratak pregled
Ustavni sud je odbio kao neosnovanu ustavnu žalbu Milorada Ulemeka izjavljenu protiv osuđujuće presude za organizovani kriminal. Sud je utvrdio da nisu povređena prava na pravično suđenje, prava okrivljenog niti pravo na pravnu sigurnost u kaznenom pravu.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud u sastavu: predsednik dr Dragiša Slijepčević i sudije dr Olivera Vučić, dr Marija Draškić, Bratislav Đokić, Vesna Ilić Prelić, dr Goran Ilić, dr Agneš Kartag Odri, Katarina Manojlović Andrić, mr Milan Marković, dr Bosa Nenadić, Milan Stanić, dr Dragan Stojanović, mr Tomislav Stojković, Sabahudin Tahirović i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi Milorada Ulemeka iz Beograda, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 1. decembra 2011. godine, doneo je
O D L U K U
Odbija se kao nesnovana ustavna žalba Milorada Ulemeka izjavljena protiv presude Vrhovnog suda Srbije – Posebno odeljenje Kž. O.K. 9/08 od 15. oktobra 2009. godine i presude Okružnog suda u Beogradu – Posebno odeljenje K.P. 3/04 od 18. januara 2008. godine, zbog povrede prava iz člana 32. stav 1, člana 33. stav 5. i člana 34. st. 1. i 2. Ustava Republike Srbije, kao i zbog povrede načela iz člaana 20. Ustava, dok se u preostalom delu ustavna žalba odbacuje.
O b r a z l o ž e nj e
1. Milorad Ulemek iz Beograda, preko punomoćnika Slobodana Milivojevića, advokata iz Beograda, izjavio je Ustavnom sudu 11. januara 2010. godine ustavnu žalbu protiv presude Vrhovnog suda Srbije – Posebno odeljenje Kž. O.K. 9/08 od 15. oktobra 2009. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje, posebnih prava okrivljenog i prava na pravnu sigurnost u kaznenom pravu, zajemčenih odredbama čl. 32, 33. i 34. Ustava Republike Srbije, kao i zbog povrede ustavnih načela iz čl. 20, 142, 145. i 197. Ustava.
Podnosilac ustavne žalbe navodi da je presudom Okružnog suda u Beogradu – Posebno odeljenje K.P. 3/04 od 18. januara 2008. godine osuđen zbog krivičnih dela zločinačko udruživanje iz člana 227. stav 1. KZ RS, teško ubistvo iz člana 114. stav 1. tačka 9) u vezi čl. 30. i 33. Krivičnog zakonika, otmica iz člana 134. stav 3. Krivičnog zakonika i terorizam iz člana 125. OKZ kažnjivo po članu 139. OKZ, na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 40 godina i da je Vrhovni sud Srbije, osporenom presudom Kž. O.K. 9/08 od 15. oktobra 2009. godine, potvrdio prvostepenu presudu.
Kao razloge koji ukazuju na povredu prava zajemčenih odredbom člana 32. Ustava, podnosilac ustavne žalbe je naveo:
- da je krivični postupak protiv podnosioca vođen pred Posebnim odeljenjem Okružnog suda u Beogradu, koje je stvarno nenadležno za postupanje, jer Specijalno tužilaštvo i Posebno odeljenje Okružnog suda u Beogradu nisu postojali u vreme izvršenja krivičnih dela koja su podnosiocu stavljena na teret;
- da su odredbe glave XXIX ZKP (posebne odredbe o postupku za krivična dela organizovanog kriminala) stupile na snagu 27. decembra 2002. godine, nakon eventualnog izvršenja krivičnih dela koja su podnosiocu stavljena na teret;
- da odredbe glave XXIX ZKP, posebno člana 504a, sadrže elemente krivičnih dela i to kvalifikatorna obeležja osnovnih krivičnih dela, što je u suprotnosti sa članom 1. stav 1. istog zakona i članom 3. Osnovnog krivičnog zakona;
- da je sud prvostepenu presudu zasnovao na izjavi osumnjičenog D.K, koja je pribavljena za vreme akcije „Sablja“, i za nju se osnovano sumnja da je data „pod torturom“, a zapisnici o saslušanju tog osumnjičenog u pretkrivičnom postupku ne sadrže upozorenje u smislu člana 13. stav 3. ZKP, pa se, saglasno članu 89. stav 10. ZKP, na takvom iskazu sudska odluka ne može zasnivati;
- da su Odlukom Ustavnog suda IU-93/2003 od 8. jula 2004. godine „odredbe o posebnim merama koje su uvedene protivustavno i protivno međunarodnim konvencijama u vreme trajanja vanrednog stanja, na kojima su se zasnivale naredbe i postupci organa unutrašnjih poslova o suspendovanju prava lica lišenih slobode van onih koja su predviđena Zakonom o krivičnom postupku“, proglašene neustavnim, „što bi moglo da znači da su svi uzeti iskazi lica koja su privedena i zadržana, potom lišena slobode izvan zakonom određenog vremenskog intervala od 48 sati protivpravno lišena slobode bez sudske odluke, neustavni i protivzakoniti akti, a sami tim i sve izjave koje su ova lica dala nakon ovakvih povreda koje su prema njihovim zagarantovanim pravima učinjenje, izjave uzete suprotno odredbama Konvencije i ZKP, pa se kao takve ne mogu ni koristiti“;
- da u prvostepenoj presudi nema opisa radnji izvršenja krivičnih dela za koja je podnosilac ustavne žalbe oglašen krivim;
- da izvedenim dokazima nije utvrđeno da je podnosilac ustavne žalbe organizovao bandu radi izvršenja krivičnih dela, jer ga ostali okrivljeni, navodni članovi zločinačke organizacije i ne poznaju;
- da podnosilac ustavne žalbe ne može odgovarati za krivično delo terorizam, jer privatna imovina B.Lj. ne predstavlja osnove ustavnog uređenja i snaga bezbednosti SRJ;
- da nema precizno označenih radnji izvršenja i dokaza da je podnosilac ustavne žalbe izvršio krivično delo otmice za koje je osuđen;
- da podnosilac ustavne žalbe nije mogao izvršiti krivično delo teško ubistvo za koje je osuđen, jer se u vreme izvršenja tog dela nalazio sa porodicom van zemlje, u Makedoniji;
- da su povredom odredbe člana 32. stav 1. Ustava povređena i ustavna načela iz člana 142. stav 2. i člana 145. stav 2. Ustava.
Kao razloge pozivanja na povredu prava zajemčenih odredbom člana 33. Ustava, podnosilac ustavne žalbe je naveo:
- da su pravo iz člana 33. stav 5. Ustava, kao i „član 6. tačka 3) Evropske konvencije“, odnosno princip „jednakosti oružja“ povređeni „...na glavnom pretresu konstantnim zabranjivanjem pitanja odbrane upućenim svedocima saradnicima prilikom utvrđivanja odlučnih činjenica, na osnovu kojih je sud zasnovao svoju odluku“, čime je državnom tužiocu omogućena bolja procesnopravna pozicija.
Kao razloge koji ukazuju na povredu prava zajemčenih odredbom člana 34. Ustava, podnosilac je naveo:
- da su odredbe člana 34. st. 1. i 2. Ustava povređene retroaktivnom primenom zakona, jer su odredbe glave XXIX ZKP stupile na snagu posle izvršenja krivičnih dela za koja je podnosilac optužen, posebno jer su tim zakonom ustanovljeni novi pravni instituti – „svedok saradnik“ i „zaštićeni svedok“, „znači potpuno nova dokazna sredstva“ na kojima se zasniva najveći deo prvostepene presude, čime je povređena odredba člana 5. stav 1. Krivičnog zakona da se na učinioca krivičnog dela primenjuje zakon koji je važio u vreme njegovog izvršenja;
- da sud prilikom izricanja kazne nije primenio blaži zakon, tj. zakon koji je važio u vreme izvršenja krivičnog dela po kome je maksimalna kazna zatvora iznosila 15 godina;
- da je pravno tumačenje suda pri izricanju kazne zatvora od 40 godina protivno domaćem krivičnom i ustavnom zakonodavstvu;
- da je podnosiocu povređeno pravo na pretpostavku nevinosti iz člana 34. stav 3. Ustava, time što je pred javnošću i sudom unapred označen kao kriminalac koji je „izvršio bezbroj ubistava“ i drugih krivičnih dela, odnosno unapred je oglašen krivim i pre pokretanja krivičnog postupka protiv njega;
- da su povredama odredbi člana 34. Ustava povređena i ustavna načela iz čl. 20. i 197. Ustava, kao i član 6. stav 2. i član 7. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Podnosilac ustavne žalbe je predložio da Ustavni sud poništi osporene presude.
2. Podnosilac ustavne žalbe je kao osporeni akt izričito označio presudu Vrhovnog suda Srbije – Posebno odeljenje Kž. O.K. 9/08 od 15. oktobra 2009. godine, međutim kako iz zahteva o kome Ustavni sud treba da odluči proizlazi da se ustavna žalba podnosi i protiv presude Okružnog suda u Beogradu – Posebno odeljenje K.P. 3/04 od 18. januara 2008. godine, Ustavni sud je ocenu postojanja povrede ustavnih prava podnosioca vršio u odnosu na oba osporena akta.
Kao povređena prava podnosilac ustavne žalbe je označio prava zajemčena odredbama čl. 32, 33. i 34. Ustava. S obzirom na to da iz sadržaja ustavne žalbe proizlazi da se ustavna žalba podnosi zbog povrede prava iz člana 32. stav 1, člana 33. stav 5. i člana 34. st. 1, 2. i 3. Ustava, Ustavni sud je vršio ocenu postojanja povrede prava zajemčenih ovim odredbama Ustava.
Podnosilac ustavne žalbe je naveo da su mu povređena i prava zajemčena odredbama člana 6. stav 2, člana 6. stav 3. tačka d) (podnosilac pogrešno navodi član 6. tačka 3)) i člana 7. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to da su navedena prava iz Evropske konvencije zaštićena odredbama člana 33. stav 5. i člana 34. st. 1, 2. i 3. Ustava, to Ustavni sud nije vršio posebnu ocenu postojanja povrede naznačenih odredbi Evropske konvencije.
3. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama zahteva istaknutog u njoj, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
4. U sprovedenom postupku Ustavni sud je izvršio uvid u osporene pojedinačne akte i dokumentaciju priloženu uz ustavnu žalbu i utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za rešavanje ove ustavnosudske stvari:
Pred Okružnim sudom u Beogradu – Posebno odeljenje za organizovani kriminal vođen je krivični postupak u predmetu K.P. 3/04 protiv podnosioca ustavne žalbe i još 32 lica za više krivičnih dela.
Presudom K.P. 3/04 od 18. januara 2008. godine, pored ostalog, podnosilac je oglašen krivim: za krivično delo zločinačko udruživanje iz člana 227. stav 1. KZ RS, izvršeno tokom 1999. i 2000. godine, uz utvrđenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina; za krivično delo teško ubistvo iz člana 114. stav 1. tačka 9) u vezi člana 30. i 33. Krivičnog zakonika, izvršeno 3. avgusta 2002. godine, uz utvrđenu kaznu zatvora u trajanju od 40 godina; za krivično delo otmica iz člana 134. stav 3. Krivičnog zakonika, izvršeno marta 2002. godine, uz utvrđenu kaznu zatvora u trajanju od 15 godina; za krivično delo terorizam iz člana 125. OKZ kažnjivo po članu 139. OKZ, izvršeno tokom 2002. godine, uz utvrđenu kaznu zatvora u trajanju od 15 godina. Sud je podnosiocu uzeo kao utvrđenu kaznu zatvora u trajanju od 40 godina iz pravnosnažne presude Okružnog suda u Beogradu K.P. 6/03 od 18. jula 2005. godine, pa ga je osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 40 godina.
Rešavajući o žalbama okrivljenih, Vrhovni sud Srbije – Posebno odeljenje doneo je 15. oktobra 2009. godine presudu Kž. O.K. 9/08 kojom je, između ostalog, žalbu podnosioca ustavne žalbe odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude, Vrhovni sud Srbije je detaljno analizirao sve navode žalbe okrivljenog (ovde podnosioca ustavne žalbe), prihvatio stavove i zaključke suda iz osporene prvostepene presude i za svoje stanovište po svakom pojedinačnom spornom pitanju dao obrazložene razloge.
5. Podnosilac ustavne žalbe svoje tvrdnje o povredi ustavnih prava zasniva na razlozima koje je isticao u žalbi protiv osporene prvostepene presude. S obzirom na to da je ove razloge Vrhovni sud Srbije ocenjivao i u drugostepenoj osporenoj presudi obrazložio zašto ih smatra neosnovanim, Ustavni sud navodi obrazloženje Vrhovnog suda Srbije – Posebno odeljenje u odnosu na istaknute povrede ustavnih prava.
U odnosu na povredu prava iz člana 32. stav 1. Ustava, Vrhovni sud Srbije – Posebno odeljenje je naveo sledeće:
Zakonom o organizaciji i nadležnosti državnih organa u suzbijanju organizovanog kriminala, odredbom člana 22, predviđeno je da su za krivična dela organizovanog kriminala, propisana u članu 2. istog zakona, u kojima je optužnica stupila na pravnu snagu do stupanja na snagu tog zakona, stvarno i mesno nadležni sudovi koji su bili stvarno i mesno nadležni pre stupanja na snagu tog zakona. Kako je Zakon stupio na snagu 12. aprila 2002. godine, a optužnice u spornom predmetu Kts. 2/03 i Kts. 11/03 su podnete 21. avgusta 2003. godine i 27. oktobra 2003. godine, dakle nakon više od godinu dana od dana stupanja na snagu navedenog zakona, nezavisno od datuma stupanja optužnica na pravnu snagu, nesumnjivo da je, na osnovu odredaba člana 22, člana 12. stav 1. i člana 13. stav 1. Zakona, za postupanje u ovom predmetu stvarno nadležan Okružni sud u Beogradu, odnosno njegovo Posebno odeljenje za postupanje u predmetima organizovanog kriminala. Postojanje ili nepostojanje uslova iz člana 3. ovog Zakona i člana 504a ZKP predstavlja činjenično i pravno pitanje koje se utvrđuje u krivičnom postupku, dok se stvarna nadležnost suda određuje prema činjeničnom opisu u dispozitivu optužnice. Prema podignutim optužnicama Specijalnog tužioca za organizovani kriminal, optuženima je stavljeno na teret izvršenje krivičnih dela sa elementima organizovanog kriminala, pa je time uspostavljena stvarna nadležnost Posebnog odeljenja za organizovani kriminal Okružnog suda u Beogradu.
Ocena da li su dokazi pribavljeni u skladu sa zakonom mora se ceniti u odnosu na procesni zakon koji je važio u vreme preduzimanja određene procesne radnje. Obavezna primena blažeg, odnosno najblažeg zakona je institut koji se primenjuje isključivo u oblasti materijalnog zakona, dok je isključena mogućnost ocene povoljnijeg procesnog zakona.
Odredbom člana 13. stav 3. ZKP određeno je, između ostalog, da će se okrivljeni, pre prvog saslušanja upozoriti da sve što izjavi može biti upotrebljeno protiv njega kao dokaz. Prema odredbi člana 221. tačka 5) ZKP, izraz okrivljeni je opšti naziv za okrivljenog, optuženog i osuđenog, dok je izraz osumnjičeni posebno određen u tački 1) istog člana ZKP. Zakonik ne izjednačava pojmove osumnjičenog i okrivljenog, pa ni njihova prava, kao ni obaveze organa koji ih saslušava. Prema odredbama člana 226. stav 8. ZKP, prilikom saslušanja osumnjičenog, organ unutrašnjih poslova je dužan da ga upozori na odredbu člana 5. ZKP, koja je u stavu 1. tačka 1) potpuno identična i konsumira odredbu člana 13. stav 3. ZKP (jer sadrži upozorenje osumnjičenom da sve što izjavi može biti upotrebljeno kao dokaz protiv njega), ali je po obimu upozorenja i šira od odredbe člana 13. stav 3. ZKP, jer saslušavano lice ima u tom trenutku status osumnjičenog a ne okrivljenog, dok se odredba člana 13. stav 3. odnosi samo na okrivljenog.
Ukoliko se okrivljeni u tom svojstvu saslušava više puta u istom krivičnom postupku, upozoriće se na prava iz člana 13. stav 3. ZKP samo jednom, pre prvog saslušanja. U konkretnom slučaju, optuženi D.K. je u ovom postupku saslušan prvi put u policiji 4. aprila 2003. godine i tada je izričito upozoren na sadržinu odredbe člana 5. ali i člana 13. stav 3. ZKP, uz navođenje i brojčane oznake ove odredbe. Njegovom saslušanju prisustvovao je javni tužilac, kao i njegov branilac, koji su, ujedno, i garanti da je osumnjičeni, kako je to u zapisniku i konstatovano, upozoren na sva prava koja mu u postupku pripadaju. Iako to nije bilo nepohodno, optuženi D.K. je i pri kasnijim saslušanjima upozoravan na sadržinu odredbe člana 5. ZKP, koja u sebi, kako je već navedeno, konzumira odredbu člana 13. stav 3. ZKP.
Postojanje osnova za izdvajanje zapisnika iz člana 89. stav 8. ZKP ocenjuje se u sudskom postupku. Prema izvedenim dokazima, osnovan je zaključak prvostepenog suda da je sila prema osumnjičenom D.K. primenjena prethodno, odnosno prilikom lišenja slobode, a ne prilikom davanja iskaza. Tome u prilog govori i činjenica da je osumnjičeni D.K. prvi put saslušan u policiji 4. aprila 2003. godine, u prisustvu svog branioca i javnog tužioca. Ni D.K. ni njegov branilac nisu stavili bilo kakve primedbe na zapisnik o saslušanju, na šta su prema odredbama ZKP bili ovlašćeni. Takođe, iskazi svedoka, ovlašćenih službenih lica demantuju tvrdnju da je prema D.K, prilikom saslušanja, bila primenjena sila, pretnja, obmana, obećanje, iznuda, iznurivanje ili bilo koje drugo sredstvo da se dođe do njegove izjave kakva je uneta u zapisnik. Na odsustvo primene bilo kakve sile prema njemu prilikom saslušanja, nesumnjivo ukazuje i činjenica da je ovaj optuženi iskaze identične sadržine dao i pred istražnim sudijom, nakon proteka više od mesec dana od prvog saslušanja, takođe u prisustvu javnog tužioca i branioca. U završnoj reči optuženi D.K. je ostao u svemu kod izjava datih u prethodnom postupku, a ni on kao ni njegov branilac u postupku, u završnoj reči i izjavljenim žalbama ne ističu primenu bilo kakve sile prema njemu, u bilo kojoj fazi postupka. Stoga je osnovan zaključak prvostepenog suda da je sila prema ovom osumnjičenom primenjena prilikom lišenja slobode, a ne prilikom davanja iskaza, pa ne stoje ni razlozi predviđeni odredbom člana 89. stav 8. ZKP zbog kojih odluka suda ne bi mogla biti biti zasnovana na ovim iskazima.
Odlukom Ustavnog suda IU-93/2003 od 8. jula 2004. godine (objavljena u „Službenom glasniku Republike Srbije“, broj 83/04 od 23. jula 2004. godine), Naredba o posebnim merama koje se primenjuju za vreme vanrednog stanja („Službeni glasnik Republike Srbije“, broj 22/03 od 12. marta 2003. godine) proglašena je neustavnom i nezakonitom u tačkama 2. st. 1. i 3. i tač. 4, 6. i 9. Iz sadržine zapisnika o saslušanju optuženih D.K, M.J. i D.M. pred organima unutrašnjih poslova, nesumnjivo se utvrđuje da su tokom saslušanja imali branioce, pa se ovaj žalbeni navod može odnositi isključivo na ovlašćenje organa unutrašnjih poslova da lice zadrže u službenim prostorijama do 30 dana, ukoliko ugrožava bezbednost drugih građana ili bezbednost Republike Srbije. Prema odredbi člana 57. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom i pravnom dejstvu njegovih odluka, svi optuženi koji su zadržani u prostorijama Ministarstva unutrašnjih poslova duže od 48 sati, na osnovu navedene naredbe, imaju pravo da od nadležnog organa traže izmenu pojedinačnog akta (rešenja o zadržavanju) kao i prava predviđena članom 58. istog zakona. Pojedinačni pravni akt, odnosno rešenja o zadržavanju postala su pravnosnažna i izvršena su pre objavljivanja odluke Ustavnog suda, zbog čega je izostala mogućnost izmene tih rešenja ili obustave njihovog izvršenja u smislu čl. 56. i 57. Zakona. Sa druge strane, ocena da li su dokazi pribavljeni u skladu sa zakonom, ceni se prema procesnom zakonu koji je važio u vreme preduzimanja određene procesne radnje. Stoga su zapisnici o saslušanju osumnjičenih, koje je obavio nadležni organ, u prisustvu branilaca osumnjičenih i nakon što su pravilno upozoreni na prava koja im pripadaju u postupku, valjan dokaz u krivičnom postupku, pa ne stoje navodi o bitnim povredama odredaba krivičnog postupka.
Izreka presude sadrži potpun opis radnji izvršenja dela za svakog od optuženih, sa jasno opredeljenom ulogom i zadatkom, kao i u pogledu postojanja njihove svesti o radnjama koje su preduzimali radi zajedničkog delovanja, odnosno da među njima postoji tesna saradnja u ostvarivanju zajedničkog cilja. Stoga, ovaj navod okrivljenog ne stoji, niti ima bitne povrede odredaba krivičnog postupka, posebno kada se ima u vidu da su radnje izvršenja dela koja su optuženi preduzimali, u obrazloženju prvostepene presude još detaljnije i u potpunosti konkretizovane.
Bez obzira što je, u konkretnom slučaju, oštećena privatna imovina, radi se o krivičnom delu terorizam, jer je u pitanju ugrožavanje ustavnog uređenja i bezbednosti u cilju stvaranja osećanja nesigurnosti kod građana, koje se može izvršiti radnjom koja je podobna (eksplozija i požar) da izazove posledicu stvaranja nesigurnosti građana, što su optuženi obimom eksplozije i razaranja i izazvali. Radnje su preduzete sa namerom ugrožavanja ustavnog uređenja, o čemu je prvostepeni sud dao detaljne razloge koje je u svemu prihvatio i drugostepeni sud, ceneći da oblik svojine razorenog objekta ne može isključiti postojanje zakonskih obeležja ovog krivičnog dela. Radnje optuženih nisu bile usmerene na napad na privatnu imovinu koji se ne odnosi na ugrožavanje bezbednosti zemlje i građana.
U odnosu na povredu prava iz člana 33. stav 5. Ustava, Vrhovni sud Srbije – Posebno odeljenje je naveo sledeće:
Tokom postupka, na glavnom pretresu, svedoci saradnici su saslušavani u prisustvu svih procesnih subjekata, pa i optuženih i njihovih branilaca koji su bili ovlašćeni da svedoke saradnike ispituju, što su i činili, pa time i da tačnost njihovih iskaza pobijaju dovodeći njihovu sadržinu u vezu sa svim ostalim izvedenim dokazima u postupku. Zato optuženima nije uskraćena mogućnost i pravo da ove svedoke ispituju i njihove iskaze osporavaju, pa nema ni povrede zajemčenih prava. Prvostepeni sud je u obrazloženju osporene presude detaljno obrazložio zašto je odbio pojedine predloge optuženih i njihovih branilaca za izvođenje pojedinih dokaza, uz istovremenu ocenu da je činjenično stanje na osnovu dokaza koji su izvedeni, pouzdano i potpuno utvrđeno. Predlozi za izvođenje dokaza podležu oceni suda u pogledu njihove osnovanosti, odnosno značaja za potpuno i pravilno utvrđenje onih činjenica koje imaju karakter odlučnih činjenica. Odredba člana 17. ZKP koja sadrži načelo utvrđivanja materijalne istine ne obavezuje sud da izvede sve ili pojedine predložene dokaze, kao što ni odsustvo predloga ne oslobađa sud obaveze da izvede potrebne dokaze. Vrhovni sud, kao drugostepeni, smatra da je prvostepeni sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, kako one koje čine obeležja krivičnih dela, tako i činjenice koje se odnose na subjektivan odnos optuženih prema učinjenim krivičnim delima.
U odnosu na povredu prava iz člana 34. st. 1. i 2. Ustava, Vrhovni sud Srbije – Posebno odeljenje je naveo sledeće:
Ocena da li su dokazi pribavljeni u skladu sa zakonom mora se vršiti u odnosu na procesni zakon koji je važio u vreme preduzimanja određene procesne radnje. Obavezna primena blažeg, odnosno najblažeg zakona je institut koji se primenjuje isključivo u primeni materijalnog zakona, dok je isključena mogućnost ocene povoljnijeg procesnog zakona. Stoga se navodi okrivljenog o primeni blažeg procesnog zakona ne mogu prihvatiti kao osnovani, posebno jer se upravo odredbama ZKP i propisuju radnje dokazivanja, koje okrivljeni naziva „nova dokazna sredstva“.
Okružni sud u Beogradu – Posebno odeljenje, u osporenoj prvostepenoj presudi iznosi zaključak da je, imajući u vidu da je od trenutka izvršenja krivičnog dela teško ubistvo krivični zakon izmenjen više puta, sud na osnovu odredbe člana 5. stav 2. primenio Krivični zakonik koji je stupio na snagu 1. januara 2006. godine, kao najblaži za učinioce, nalazeći da je njime za kvalifikovani oblik ubistva, što je konkretan slučaj, predviđena kazna zatvora najmanje deset godina ili zatvor od trideset do četrdeset godina, a u ranijem zakonodavstvu ona je bila propisana u fiksnom trajanju od četrdeset godina. Zakon koji je važio u vreme izvršenja dela predviđao je kaznu zatvora od najmanje deset godina ili četrdeset godina zatvora, dok je kasniji zakon predviđao za isto delo dvanaest godina zatvora ili četrdeset godina zatvora i važio je u periodu do stupanja na pravnu snagu novog Krivičnog zakonika koji je, kao najblaži, primenjen u ovom konkretnom pravnom slučaju. Stoga je, po oceni Vrhovnog suda Srbije, najblaži po okrivljenog Krivični zakonik, važeći u vreme presuđenja, u kome je za krivično delo teško ubistvo propisana maksimalna kazna zatvora u trajanju od 30 do 40 godina.
6. Odredbom člana 32. stav 1. Ustava zajemčeno je da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.
Odredba člana 33. stav 5. Ustava utvrđuje da svako kome se sudi za krivično delo ima pravo da sam ili preko branioca iznosi dokaze u svoju korist, ispituje svedoke optužbe i da zahteva da se, pod istim uslovima kao svedoci optužbe i u njegovom prisustvu, ispituju i svedoci odbrane (stav 5.).
Odredbama člana 34. Ustava zajemčeno je da se niko ne može oglasiti krivim za delo koje, pre nego što je učinjeno, zakonom ili drugim propisom zasnovanim na zakonu nije bilo predviđeno kao kažnjivo, niti mu se može izreći kazna koja za to delo nije bila predviđena (stav 1.), da se kazne određuju prema propisu koji je važio u vreme kad je delo učinjeno, izuzev kad je kasniji propis povoljniji za učinioca i da se krivična dela i krivične sankcije određuju zakonom (stav 2.); da se svako smatra nevinim za krivično delo dok se njegova krivica ne utvrdi pravnosnažnom odlukom suda (stav 3.).
Član 20. Ustava utvrđuje načelo zabrane ograničenja ljudskih i manjinskih prava, i glasi: „Ljudska i manjinska prava zajemčena Ustavom mogu zakonom biti ograničena ako ograničenje dopušta Ustav, u svrhe radi kojih ga Ustav dopušta, u obimu neophodnom da se ustavna svrha ograničenja zadovolji u demokratskom društvu i bez zadiranja u suštinu zajemčenog prava (stav 1.).
Dostignuti nivo ljudskih i manjinskih prava ne može se smanjivati (stav 2.).
Pri ograničavanju ljudskih i manjinskih prava, svi državni organi, a naročito sudovi, dužni su da vode računa o suštini prava koje se ograničava, važnosti svrhe ograničenja, prirodi i obimu ograničenja, odnosu ograničenja sa svrhom ograničenja i o tome da li postoji način da se svrha ograničenja postigne manjim ograničenjem prava (stav 3.)“.
Odredbe čl. 142. i 145. Ustava spadaju u načela sudstva. Član 142. Ustava glasi: „Sudska vlast je jedinstvena na teritoriji Republike Srbije“ (stav 1). „Sudovi su samostalni i nezavisni u svom radu i sude na osnovu Ustava, zakona i drugih opštih akata, kada je to predviđeno zakonom, opšteprihvaćenih pravila međunarodnog prava i potvrđenih međunarodnih ugovora“ (stav 2.). „Raspravljanje pred sudom je javno i može se ograničiti samo u skladu s Ustavom“ (stav 3.). „U suđenju učestvuju sudije i sudije porotnici, na način utvrđen zakonom“ (stav 4.). „Zakonom se može propisati da u određenim sudovima i u određenim stvarima sude samo sudije“ (stav 5.). „Sud sudi u veću, a zakonom se može predvideti da u određenim stvarima sudi sudija pojedinac“ (stav 6.). Član 145. Ustava glasi: „Sudske odluke se donose u ime naroda“ (stav 1.). „Sudske odluke se zasnivaju na Ustavu, zakonu, potvrđenom međunarodnom ugovoru i propisu donetom na osnovu zakona“ (stav 2.). „Sudske odluke su obavezne za sve i ne mogu biti predmet vansudske kontrole“ (stav 3.). „Sudsku odluku može preispitivati samo nadležni sud, u zakonom propisanom postupku“ (stav 4.). „Pomilovanjem ili amnestijom izrečena kazna može se, bez sudske odluke, oprostiti u celini ili delimično“ (stav 5.).
Članom 197. Ustava utvrđuje se načelo zabrane povratnog dejstva zakona i drugih opštih akata, i on glasi: „Zakoni i svi drugi opšti akti ne mogu imati povratno dejstvo“ (stav 1.). „Izuzetno, samo pojedine odredbe zakona mogu imati povratno dejstvo, ako to nalaže opšti interes utvrđen pri donošenju zakona“ (stav 2.). „Odredba krivičnog zakona može imati povratno dejstvo samo ako je blaža za učinioca krivičnog dela“ (stav 3.).
7. Zakonikom o krivičnom postupku („Službeni list SRJ“, br. 70/01 i 68/02 i „Službeni glasnik RS“, br. 58/04, 85/05, 115/05, 46/06, 49/07, 122/08, 20/09 i 72/09) (u daljem tekstu: ZKP), propisano je: da ovaj zakonik utvrđuje pravila sa ciljem da niko nevin ne bude osuđen, a da se učiniocu krivičnog dela izrekne krivična sankcija pod uslovima koje predviđa krivični zakon i na osnovu zakonito sprovedenog postupka (član 1. stav 1.); da pre donošenja pravnosnažne presude ili rešenja o kažnjavanju, okrivljeni može biti ograničen u svojoj slobodi i drugim pravima samo pod uslovima koje određuje ovaj zakonik (član 1. stav 2.); da krivičnu sankciju učiniocu krivičnog dela može izreći samo nadležni sud u postupku koji je pokrenut i sproveden po ovom zakoniku (član 2.); da sudovi sude u granicama svoje stvarne nadležnosti određene zakonom (član 23.).
Odredbom člana 5. stav 1. ZKP propisano je da se licu lišenom slobode bez odluke suda, odmah saopštava da nije dužno ništa da izjavi, da sve što izjavi može biti upotrebljeno kao dokaz protiv njega i da ima pravo da bude saslušano u prisustvu branioca koga samo izabere ili branioca koji će mu biti postavljen na teret budžetskih sredstava, ako ne može samo da ga plati.
Prema članu 13. stav 3. ZKP, važećim do 11. septembra 2009. godine, kada je brisan, bilo je propisano da će se okrivljeni, pre prvog saslušanja, poučiti o pravu da uzme branioca i da branilac može prisustvovati njegovom saslušanju, kao i da će se upozoriti da sve što izjavi može biti upotrebljeno protiv njega kao dokaz.
Član 17. ZKP sadrži načelo utvrđivanja materijalne istine i glasi: „(1) Sud i državni organi koji učestvuju u krivičnom postupku dužni su da istinito i potpuno utvrde činjenice koje su od važnosti za donošenje zakonite odluke. (2) Sud i državni organi su dužni da s jednakom pažnjom ispituju i utvrde kako činjenice koje terete okrivljenog, tako i one koje mu idu u korist“.
Odredbama člana 89. ZKP, važećim u periodu od 28. marta 2002. godine do 11. septembra 2009. godine bilo je, između ostalog, propisano: da će se okrivljeni poučiti da je dužan da se odazove pozivu i da odmah saopšti svaku promenu adrese ili nameru da promeni boravište, a upozoriće se i na posledice ako po tome ne postupi, i da će se zatim okrivljenom saopštiti prava iz člana 13. stav 3. ovog zakonika, zašto se okrivljuje, osnovi sumnje koji stoje protiv njega, da nije dužan da iznese svoju odbranu, niti da odgovara na postavljena pitanja, pa će se pozvati da, ako to želi, iznese svoju odbranu (stav 2.); da se prema okrivljenom ne smeju upotrebiti sila, pretnja, obmana, obećanje, iznuda, iznurivanje ili druga slična sredstva (član 131. stav 4) da bi se došlo do njegove izjave ili priznanja ili nekog činjenja koje bi se protiv njega moglo upotrebiti kao dokaz (stav 8.); da se na iskazu okrivljenog ne može se zasnivati sudska odluka ako je postupljeno protivno odredbama st. 8. i 9. ovog člana ili okrivljeni nije poučen o pravima iz stava 2. ovog člana, ili ako izjave okrivljenog iz stava 9. ovog člana o prisustvovanju branioca nisu ubeležene u zapisnik (stav 10).
Prema odredbama člana 221. ZKP, pojedini izrazi upotrebljeni u ovom zakoniku imaju značenje: osumnjičeni je lice prema kome je pre pokretanja krivičnog postupka nadležni državni organ preduzeo neku radnju zbog postojanja osnova sumnje da je izvršilo krivično delo (tačka 1)); izraz okrivljeni je i opšti naziv za okrivljenog, optuženog i osuđenog (tačka 5)).
Članom 226. stav 8. ZKP, važećim u periodu od 28. marta 2002. godine do 5. juna 2004. godine, bilo je propisano da ako organ unutrašnjih poslova u toku prikupljanja obaveštenja oceni da pozvani građanin može biti smatran osumnjičenim, dužan je da ga odmah obavesti o delu za koje se tereti i osnovama sumnje, o pravu da uzme branioca koji će prisustvovati njegovom daljem saslušanju, da nije dužan da bez branioca odgovara na postavljena pitanja, te da mu, u slučaju zadržavanja (član 229) predoči prava propisana u članu 5. ovog zakonika i omogući korišćenje prava propisanih u članu 228. stav 1. ovog zakonika.
Prema odredbi člana 368. stav 1. tačka 10) ZKP, bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakonika ne može zasnivati.
Član 504a ZKP, važeći u periodu od 27. decembra 2002. g. do 11. septembra 2009. godine, je glasio: „(1) Odredbe ove glave sadrže pojedina posebna pravila postupka za krivična dela organizovanog kriminala, korupcije i druga izuzetno teška krivična dela. (2) Ako odredbama ove glave za slučajeve iz stava 1. ovog člana nije posebno propisano, shodno će se primenjivati ostale odredbe ovog zakonika. (3) Organizovani kriminal iz stava 1. ovog člana predstavlja vršenje krivičnih dela od strane organizovane kriminalne grupe ili njenih pripadnika. (4) Pod organizovanom kriminalnom grupom iz stava 3. ovog člana podrazumeva se grupa od tri ili više lica, koja postoji određeno vreme i deluje sporazumno u cilju vršenja jednog ili više krivičnih dela za koja je propisana kazna zatvora od četiri godine ili teža kazna, radi sticanja, posredno ili neposredno, finansijske ili druge koristi. (5) U krivična dela korupcije iz stava 1. ovog člana i ako nisu rezultat delovanja organizovane kriminalne grupe, spadaju krivična dela: zloupotreba službenog položaja (član 359. Krivičnog zakonika), trgovina uticajem (član 366. Krivičnog zakonika), primanje mita (član 367. Krivičnog zakonika) i davanje mita (član 368. Krivičnog zakonika). (6) U druga izuzetno teška krivična dela iz stava 1. ovog člana i ako nisu rezultat delovanja organizovane kriminalne grupe, spadaju krivična dela: ubistvo (član 113. Krivičnog zakonika), teško ubistvo (član 114. Krivičnog zakonika), otmica (član 134. st. 1. do 4. Krivičnog zakonika), razbojništvo (član 206. stav 2. Krivičnog zakonika), iznuda (član 214. st. 3. i 4. Krivičnog zakonika), falsifikovanje novca (član 223. st. 1. do 3. Krivičnog zakonika), pranje novca (član 231. st. 1. do 4. Krivičnog zakonika), neovlašćena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga (član 246. st. 1. i 3. Krivičnog zakonika), krivična dela protiv ustavnog uređenja i bezbednosti Republike Srbije (čl. 305. do 321. Krivičnog zakonika), nedozvoljena proizvodnja, nošenje, držanje i promet oružja i eksplozivnih materija (član 348. stav 3. Krivičnog zakonika), nedozvoljen prelaz državne granice i krijumčarenje ljudi (član 350. st. 2. i 3. Krivičnog zakonika), trgovina ljudima (član 388. st. 1. do 6. i st. 8. i 9. Krivičnog zakonika), trgovina maloletnim licima radi usvojenja (član 389. st. 1. i 2. Krivičnog zakonika), međunarodni terorizam (član 391. Krivičnog zakonika), uzimanje talaca (član 392. Krivičnog zakonika) i finansiranje terorizma (član 393. Krivičnog zakonika). (7) Odredbe ove glave koje se odnose na krivična dela iz stava 3. ovog člana primenjuju se i u postupku za krivična dela iz čl. 370. do 384. i čl. 385. i 386. Krivičnog zakonika, kao i u postupku za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava izvršena na teritoriji bivše Jugoslavije od 1. januara 1991. godine, koja su navedena u statutu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju. 8) Odredbe ove glave koje se odnose na krivična dela iz stava 3. ovog člana primenjuju se i u postupku za krivična dela iz člana 322. st. 3. i 4, člana 323. st. 3. i 4, člana 335, člana 336. st. 1, 2. i 4, člana 336b, člana 337. st. 1, 3. i 4. i člana 339. Krivičnog zakonika, ako su izvršena u vezi sa krivičnim delima iz stava 3. ovog člana, kao i u postupku za krivično delo iz člana 333. Krivičnog zakonika, ako je izvršeno u vezi sa krivičnim delima iz st. 3. i 7. ovog člana.“.
Krivičnim zakonikom Republike Srbije („Službeni glasnik RS“, br. 85/05, 88/05, 107/05 i 72/09), koji je stupio na snagu 1. januara 2006. godine i koji je važio u vreme donošenja osporenih presuda, propisano je: da nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivična sankcija za delo koje pre nego što je učinjeno zakonom nije bilo određeno kao krivično delo, niti mu se može izreći kazna ili druga krivična sankcija koja zakonom nije bila propisana pre nego što je krivično delo učinjeno (član 1.); da se na učinioca krivičnog dela primenjuje zakon koji je važio u vreme izvršenja krivičnog dela, a ako je posle izvršenja krivičnog dela izmenjen zakon, jednom ili više puta, primeniće se zakon koji je najblaži za učinioca (član 5. st. 1. i 2.); da ako više lica učestvovanjem u radnji izvršenja sa umišljajem ili iz nehata zajednički izvrše krivično delo, ili ostvarujući zajedničku odluku drugom radnjom sa umišljajem bitno doprinesu izvršenju krivičnog dela, svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to delo (član 33.); da kazna zatvora ne može biti kraća od trideset dana niti duža od dvadeset godina i da se za najteža krivična dela i najteže oblike teških krivičnih dela može uz kaznu iz stava 1. ovog člana izuzetno propisati i kazna zatvora od trideset do četrdeset godina, kao i da se kazna zatvora od trideset do četrdeset godina izriče na pune godine (član 45. stav 1. i 3.).
Krivično delo ubistvo propisano je članom 113. Krivičnog zakonika - da će se ko drugog liši života, kazniti zatvorom od pet do petnaest godina, a krivično delo teško ubistvo članom 114. istog zakonika, u čijem je stavu 1. propisano da će se kazniti zatvorom najmanje deset godina ili zatvorom od trideset do četrdeset godina ko sa umišljajem liši života više lica, a ne radi se o ubistvu na mah, ubistvu deteta pri porođaju ili ubistvu iz samilosti (tačka 9)).
Krivičnim zakonom Republike Srbije ("Službeni glasnik SRS", br. 26/77, 28/77, 43/77, 20/79, 24/84, 39/86, 51/87, 6/89, 42/89 i 21/90 i "Službeni glasnik RS", br. 16/90, 26/91, 75/91, 9/92, 49/92, 51/92, 23/93, 67/93, 47/94, 17/95, 44/98, 10/02, 11/02, 80/02, 39/03 i 67/03), koji je važio u vreme izvršenja krivičnih dela za koja je podnosilac ustavne žalbe osuđen, bilo je propisano: da se smrtna kazna ne može propisati kao jedina glavna kazna za određeno krivično delo, da se smrtna kazna može izreći samo za najteže slučajeve teških krivičnih dela za koja je zakonom propisana i da za krivična dela za koja je propisana smrtna kazna, sud može izreći kaznu zatvora od 20 godina (član 2a st. 1, 3. i 4.); da će se ko drugog liši života, kazniti zatvorom najmanje pet godina (član 47. stav 1.); da će se zatvorom najmanje deset godina ili smrtnom kaznom kazniti ko sa umišljajem liši života više lica a ne radi se o ubistvu na mah ili ubistvu deteta pri porođaju (član 47. stav 2. tačka 6)).
Član 2. Zakona o organizaciji i nadležnosti državnih organa u suzbijanju organizovanog kriminala ("Službeni glasnik RS", br. 42/02, 27/03, 39/03, 60/003, 67/03, 29/04, 58/04, 45/05 i 61/05), koji je stupio na snagu 27. jula 2002. godine, je glasio: „Ovaj zakon se primenjuje radi otkrivanja, krivičnog gonjenja i suđenja za: 1) krivična dela organizovanog kriminala, 2) krivična dela protiv ustavnog uređenja i bezbednosti Republike Srbije (čl. 310. do 312. Krivičnog zakonika), 3) krivična dela protiv službene dužnosti (čl. 359, 366, 367. i 368. Krivičnog zakonika), kada je okrivljeni, odnosno lice kojem se daje mito, službeno ili odgovorno lice koje vrši javnu funkciju na osnovu izbora, imenovanja ili postavljenja od strane Narodne skupštine, Vlade, Visokog saveta sudstva ili Državnog veća tužilaca, 4) krivično delo zloupotreba službenog položaja (član 359. stav 3. Krivičnog zakonika), kada vrednost pribavljene imovinske koristi prelazi iznos od 200.000.000 dinara, 5) krivično delo međunarodni terorizam i krivično delo finansiranje terorizma ( čl. 391. i 393. Krivičnog zakonika), 6) krivično delo pranja novca (član 231. Krivičnog zakonika), ako imovina koja je predmet pranja novca potiče iz krivičnih dela iz tač. 1), 3), 4) i 5) ovog člana, 7) krivična dela protiv državnih organa (član 322. st. 3. i 4. i član 323. st. 3. i 4. Krivičnog zakonika) i krivična dela protiv pravosuđa (čl. 333. i 335, član 336. st. 1, 2. i 4. i čl. 336b, 337. i 339. Krivičnog zakonika), ako su izvršena u vezi sa krivičnim delima iz tač. 1) do 6) ovog člana.
Član 22. ovog zakona je predviđao da će se krivični postupci za krivična dela iz člana 2. ovog zakona u kojima je optužnica stupila na pravnu snagu do dana stupanja na snagu ovog zakona okončati pred sudovima koji su bili stvarno i mesno nadležni pre stupanja na snagu ovog zakona.
Članom 56. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom i pravnom dejstvu njegovih odluka ("Službeni glasnik RS", br. 32/91, 67/93 i 101/05) bilo je propisano: da se zakoni i drugi propisi i opšti akti za koje je odlukom Ustavnog suda utvrđeno da nisu u saglasnosti s Ustavom ili zakonom ne mogu primenjivati na odnose koji su nastali pre dana objavljivanja odluke Ustavnog suda, ako do tog dana nisu pravosnažno rešeni (stav 1.); da se propisi i drugi opšti akti doneti za izvršenje zakona i drugih propisa za koje se odlukom Ustavnog suda utvrdi da nisu u saglasnosti s Ustavom i zakonom, neće primenjivati od dana objavljivanja odluke Ustavnog suda, ako iz odluke proizilazi da su ti propisi i drugi opšti akti nesaglasni Ustavu ili zakonu (stav 2.); da se izvršenje pravosnažnih pojedinačnih akata donetih na osnovu propisa koji se više ne mogu primenjivati, ne može ni dozvoliti ni sprovesti, a ako je izvršenje započeto - obustaviće se (stav 3.). Odredbama člana 57. ovog Zakona bilo je predviđeno: da svako kome je povređeno pravo konačnim ili pravosnažnim pojedinačnim aktom, donetim na osnovu zakona ili drugog propisa i opšteg akta, za koji je odlukom Ustavnog suda utvrđeno da nije u saglasnosti s Ustavom ili zakonom, ima pravo da traži od nadležnog organa izmenu tog pojedinačnog akta (stav 1.); da se predlog za izmenu konačnog ili pravosnažnog pojedinačnog akta, donetog na osnovu zakona ili drugog propisa i opšteg akta, za koji je odlukom Ustavnog suda utvrđeno da nije u saglasnosti s Ustavom ili zakonom, može podneti u roku od šest meseci od dana objavljivanja odluke u "Službenom glasniku Republike Srbije", ako od dostavljanja pojedinačnog akta do podnošenja predloga ili inicijative za pokretanje postupka nije proteklo više od dve godine (stav 2.). Član 58. Zakona je propisivao da ako se utvrdi da se izmenom pojedinačnog akta ne mogu otkloniti posledice nastale usled primene opšteg akta za koji je odlukom Ustavnog suda utvrđeno da nije u saglasnosti s Ustavom ili zakonom, Ustavni sud može odrediti da se ove posledice otklone povraćajem u pređašnje stanje, naknadom štete ili na drugi način.
8. U odnosu na istaknutu povredu prava na pravično suđenje zajemčenog odredbom člana 32. stav 1. Ustava, Ustavni sud je ispitivao da li je odlukama i radnjama redovnih sudova došlo do povrede ili uskraćivanja ovog ustavnog prava podnosioca i da li je primena zakona bila proizvoljna i arbitrerna, odnosno da li je krivični postupak kao celina bio pravičan i da li je dokazni postupak zloupotrebljen na štetu podnosioca ustavne žalbe.
Ustavom zajemčenim pravom na pravično suđenje se garantuje da će postupak biti vođen i okončan u razumnom roku od strane nadležnog, nezavisnog i nepristrasnog suda, obrazovanog na osnovu zakona, u kome će se javno raspraviti i odlučiti o pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka i o optužbama protiv nekog lica. Ustavni sud je stanovišta da su osporene presude Okružnog suda u Beogradu – Posebno odeljenje K.P. 3/04 od 18. januara 2008. godine i Vrhovnog suda Srbije – Posebno odeljenje Kž. O.K. 9/08 od 15. oktobra 2009. godine, doneli zakonom ustanovljeni sudovi, u propisanom sastavu, koji su postupali u granicama svojih nadležnosti i u skladu sa važećim procesnim i materijalnim zakonima, u postupku u kome je podnosiocu ustavne žalbe omogućeno sudelovanje. Po oceni Ustavnog suda, Vrhovni sud Srbije se, odlučujući o žalbi podnosioca ustavne žalbe izjavljenoj protiv prvostepene presude, u granicama predviđenim zakonom, detaljno izjasnio o svim navodima iz žalbe i dao valjane i obrazložene činjenične i pravne razloge zašto je našao da je podnosiočeva žalba neosnovana. Izneti stavovi i razlozi za donošenje takve odluke, po mišljenju Ustavnog suda, imaju pravno utemeljenje i nisu posledica proizvoljnog tumačenja ili arbitrerne primene merodavnog materijalnog i procesnog prava.
U odnosu na pojedinačne razloge koje je podnosilac ustavne žalbe naveo kao dokaze o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud je utvrdio: da je krivični postupak protiv podnosioca ustavne žalbe vođen pred zakonom ustanovljenim i nadležnim Posebnim odeljenjem za postupanje u predmetima organizovanog kriminala Okružnog suda u Beogradu, čija je nadležnost propisana Zakonom o organizaciji i nadležnosti državnih organa u suzbijanju organizovanog kriminala; da se institut obavezne primene blažeg, odnosno najblažeg zakona, saglasno članu 34. stav 2. i članu 197. stav 3. Ustava, odnosi isključivo na primenu materijalnog zakona, a ne i na mogućnost ocene povoljnijeg procesnog zakona, pa se ocena da li su dokazi pribavljeni u skladu sa zakonom mora ceniti u odnosu na procesni zakon koji je važio u vreme preduzimanja određene procesne radnje; da je osporena prvostepena presuda zasnovana na dokazima na kojima se po odredbama ZKP presuda može zasnivati (u konkretnom slučaju, između ostalog, i na zapisnicima o saslušanju osumnjičenog D.K. u pretkrivičnom postupku), jer su dokazi pribavljeni u skladu sa odredbama ZKP; da u odnosu na navode podnosioca da su izjave osumnjičenog D.K. pribavljene za vreme akcije „Sablja“ pod torturom, podnosilac ustavne žalbe nije pružio dokaze koji bi ukazivali na osnovanost ove njegove tvrdnje, niti je takve dokaze pružio u osporenom krivičnom postupku; da su zapisnici o saslušanju optuženih D.K, M.J. i D.M. pred organima unutrašnjih poslova pribavljeni u skladu sa procesnim zakonom koji je važio u vreme preduzimanja konkretnih procesnih radnji, koje je obavio nadležni organ, u prisustvu branilaca osumnjičenih i nakon što su pravilno upozoreni na prava koja im pripadaju u postupku, pa predstavljaju validan dokaz u krivičnom postupku; da izreka osporene prvostepene presude sadrži potpun opis radnji izvršenja dela za svakog od optuženih, sa jasno opredeljenom ulogom i zadatkom i zaključkom suda u pogledu postojanja njihove svesti o radnjama koje su preduzimali radi zajedničkog delovanja, odnosno o postojanju tesne saradnje svih optuženih u ostvarivanju zajedničkog cilja, što je u obrazloženju prvostepene presude detaljno i u potpunosti konkretizovano; da je podnosilac ustavne žalbe u konkretnom slučaju mogao odgovarati za krivično delo terorizam, bez obzira što je u ovom slučaju oštećena privatna imovina, s obzirom na to da je u pitanju učinjeno – ugrožavanje ustavnog uređenja i bezbednosti u cilju stvaranja osećanja nesigurnosti kod građana, koje se može izvršiti radnjom koja je podobna (eksplozija i požar) da izazove posledicu stvaranja nesigurnosti građana, što je, po navodima iz osporenih sudskih odluka, radnjama optuženih (obimom eksplozije i razaranja) i izazvano. Kako su radnje izvršenja ovog dela, po oceni sudova, preduzete sa namerom ugrožavanja ustavnog uređenja, o čemu su ti sudovi u osporenim presudama dali detaljne razloge, i Ustavni sud smatra da oblik svojine razorenog objekta ne može isključiti postojanje zakonskih obeležja ovog krivičnog dela.
Imajući u vidu sve napred navedeno, Ustavni sud je ocenio da su navodi prvostepenog i drugostepenog suda iz osporenih presuda zakonski utemeljeni i ustavnopravno prihvatljivi, zbog čega se navodi podnosioca ustavne žalbe o povredi prava na pravično suđenje ne mogu prihvatiti kao osnovani, pa je Ustavni sud utvrdio da podnosiocu ustavne žalbe nije povređeno pravo na pravično suđenje, zajemčeno odredbom član 32. stav 1. Ustava.
9. Ocenjujući navode i razloge ustavne žalbe sa stanovišta odredbe člana 33. stav 5. Ustava, Ustavni sud je utvrdio da osporenim presudama nije povređeno ustavno pravo podnosioca ustavne žalbe garantovano ovom ustavnom odredbom. Naime, navedenom odredbom Ustava, kao jedno od posebnih prava koje se garantuje okrivljenom u krivičnom postupku, izričito je utvrđeno pravo na odbranu, odnosno pravo okrivljenog da sam ili preko branioca iznosi dokaze u svoju korist, ispituje svedoke optužbe i da zahteva da se, pod istim uslovima kao svedoci optužbe i u njegovom prisustvu, ispituju i svedoci odbrane. Ustavni sud je, odlučujući o osnovanosti ustavne žalbe u delu koji se odnosi na povredu prava na pravično suđenje, analizirao navode i razloge ustavne žalbe koji se odnose i na istaknutu povredu prava na odbranu zajemčenog članom 33. stav 5. Ustava. U tom smislu, Ustavni sud nije našao da je podnosiocu ustavne žalbe na bilo koji način onemogućeno da ravnopravno učestvuje u postupku, odnosno da iznosi svoje dokaze i ispituje svedoke optužbe. Naime, tokom postupka, na glavnom pretresu su svedoci saslušavani u prisustvu svih procesnih subjekata, pa i optuženih i njihovih branilaca koji su bili ovlašćeni da svedoke ispituju, što su i činili, pa su time mogli i da tačnost njihovih iskaza pobijaju dovodeći njihovu sadržinu u vezu sa svim ostalim izvedenim dokazima u postupku. Kako optuženima nije uskraćena mogućnost i pravo da svedoke ispituju i njihove iskaze osporavaju, Ustavni sud ocenjuje da nema ni povrede ovog Ustavom zajemčenog prava. Prvostepeni sud je u obrazloženju osporene presude detaljno obrazložio zašto je odbio predloge optuženih i njihovih branilaca za izvođenje pojedinih dokaza, uz istovremenu ocenu da je činjenično stanje na osnovu dokaza koji su izvedeni, pouzdano i potpuno utvrđeno. Predlozi za izvođenje dokaza, i po oceni Ustavnog suda, podležu oceni nadležnog suda u pogledu njihove osnovanosti, odnosno značaja za potpuno i pravilno utvrđenje onih činjenica koje imaju karakter odlučnih činjenica. Odredba člana 17. ZKP, koja sadrži načelo utvrđivanja materijalne istine, ne obavezuje sud da izvede sve ili pojedine predložene dokaze, kao što ni odsustvo predloga ne oslobađa sud obaveze da izvede potrebne dokaze. Ustavni sud smatra da su postupajući sudovi dali u svemu prihvatljive razloge zašto su tokom postupka odbijeni neki od predloga podnosioca da se saslušaju određeni svedoci, te da takve procesne odluke nisu dovele u pitanje pravo na odbranu okrivljenog (ovde podnosioca ustavne žalbe).
Sledom iznetog, Ustavni sud je ocenio da podnosiocu ustavne žalbe u krivičnom postupku koji je protiv njega vođen nije povređeno pravo zajemčeno odredbom člana 33. stav 5. Ustava.
10. Kao razloge koji ukazuju na povredu prava zajemčenih odredbama člana 34. st. 1. i 2. Ustava, podnosilac je naveo retroaktivnu primenu ZKP, jer su odredbe glave XXIX ZKP stupile na snagu posle izvršenja krivičnih dela za koja je podnosilac optužen, kao i da sud prilikom izricanja kazne nije primenio blaži krivični zakon, tj. zakon koji je važio u vreme izvršenja krivičnog dela, po kome je maksimalna kazna zatvora iznosila 15 godina, odnosno da je pravno tumačenje suda pri izricanju kazne zatvora od 40 godina protivno domaćem krivičnom i ustavnom zakonodavstvu.
U odnosu na primenu blažeg, odnosno najblažeg zakona, Ustavni sud ukazuje da se ova primena, saglasno navedenim odredbama Ustava, odnosi isključivo na primenu materijalnog prava, s obzirom na to da se radi o izricanju kazne prema zakonu koji je najblaži za učinioca, dok se takva primena ne može odnositi na procesni zakon, imajući u vidu da je za preduzimanje određene radnje u postupku merodavan procesni zakon koji važi u vreme njenog preduzimanja (tempus regit actum).
Ocenjujući razloge i navode iznete u ustavnoj žalbi sa stanovišta sadržine zajemčenog prava na pravnu sigurnost u kaznenom pravu u vezi primene blažeg krivičnog zakona (materijalno pravo), a polazeći od prethodno utvrđenih činjenica i okolnosti, te odredaba Ustava i navedenih zakona, Ustavni sud je utvrdio sledeće:
U vreme donošenja osporenih presuda važio je Krivični zakonik koji je stupio na snagu 1. januara 2006. godine. Primenom tog zakona podnosilac ustavne žalbe je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela teško ubistvo u pokušaju iz člana 114. stav 1. tačka 9) u vezi člana 30. KZ, i utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju od 40 godina, dok je krivično delo za koje je podnosilac ustavne žalbe osuđen izvršeno 3. avgusta 2002. godine, kada je na snazi bio Krivični zakon Republike Srbije.
Polazeći od odredbe člana 34. stav 2. Ustava, da se kazne određuju prema propisu koji je važio u vreme kad je delo učinjeno, izuzev kada je kasniji propis povoljniji za učinioca, te citiranih odredaba krivičnih zakona i navoda podnosioca ustavne žalbe, osnovno ustavnopravno pitanje koje se postavilo pred Ustavni sud u ovom ustavnosudskom sporu jeste – koji je zakon i iz kojih razloga bio povoljniji za podnosioca ustavne žalbe u konkretnom slučaju.
Ustavni sud je, dajući odgovor na ovo pitanje, pošao od činjenice da je podnosilac ustavne žalbe optužen, a nakon sprovedenog krivičnog postupka i osuđen, jer je zajedno sa S.K, V.M, M.S, A.S, M.J. i D.K. kao saizvršilac, sa umišljajem učestvovao u lišenju života I.N. i pokušaju ubistva Lj.B, odnosno da je izvršio krivično delo u kome je sa umišljajem pokušano lišenje života više lica, pri čemu je lišen života I.K.
Obeležje ovog krivičnog dela u vreme izvršenja bilo je propisano članom 47. stav 2. tačka 6) Krivičnog zakona Republike Srbije – „ko sa umišljajem liši života više lica a ne radi se o ubistvu na mah ili ubistvu deteta pri porođaju“, a u vreme donošenja osporenih presuda članom 114. stav 1. tačka 9) Krivičnog zakonika – „ko sa umišljajem liši života više lica, a ne radi se o ubistvu na mah, ubistvu deteta pri porođaju ili ubistvu iz samilosti“.
Iz navedenog, po oceni Ustavnog suda, nesumnjivo proizlazi da je biće krivičnog dela za koje je podnosilac ustavne žalbe optužen, a potom i osuđen, bilo propisano i Krivičnim zakonom Republike Srbije i Krivičnim zakonikom. Sam naziv dela, u terminološkom smislu – ubistvo (njegov teži, odnosno kvalifikovani oblik) ili teško ubistvo, nije od značaja za utvrđenje da li je ovo krivično delo i u vreme izvršenja bilo zakonom propisano kao krivično delo, jer su sva obeležja koja čine biće ovog dela bila potpuno isto određena i u vreme izvršenja dela i u vreme presuđenja.
S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje i na praksu Evropskog suda za ljudska prava o pitanju opšteg principa kažnjavanja samo na osnovu zakona (član 7. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda), odnosno na standard da se samo „jasno ustanovljenim“ zakonom može ustanoviti krivično delo i propisati kazna (vidi: Odluku Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Coëme i drugi protiv Belgije od 22. juna 2000. godine, predstavka br. 32492/96, 32547/96, 32548/96, 33209/96 i 33210/96, stav 145. i Odluku Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Kononov protiv Letonije od 17. maja 2010. godine, predstavka broj 36376/04, stav 185.)
S obzirom na navedeno, Ustavni sud je ocenio da podnosiocu ustavne žalbe nije povređeno pravo iz člana 34. stav 1. Ustava.
Ocenjujući osnovanost navoda ustavne žalbe o povredi prava iz člana 34. stav 2. Ustava, Ustavni sud je konstatovao da je u vreme izvršenja predmetnog krivičnog dela, Krivičnim zakonom Republike Srbije za krivično delo iz člana 47. stav 2. tačka 6) Krivičnog zakona Republike Srbije bila predviđena kazna zatvora od najmanje deset godina ili zatvor od četrdeset godina, dok je u vreme donošenja osporenih presuda, Krivičnim zakonikom za krivično delo iz člana 114. stav 1. tačka 9) bila predviđena kazna zatvora od najmanje deset godina ili zatvor od trideset do četrdeset godina.
Ustavni sud je utvrdio da je Krivični zakonik iz 2005. godine, koji je stupio na snagu 1. januara 2006. godine, onaj zakon koji je, u konkretnom slučaju, povoljniji za podnosioca ustavne žalbe kao učinioca krivičnog dela. Ovo iz razloga što je članom 5. stav 1. Krivičnog zakonika propisano da se na učinioca krivičnog dela primenjuje zakon koji je važio u vreme izvršenja krivičnog dela, a stavom 2. istog člana je propisano da ako je posle izvršenja krivičnog dela izmenjen zakon, jednom ili više puta, primeniće se zakon koji je najblaži za učinioca.
Podnosilac ustavne žalbe je osuđen za krivično delo izvršeno 3. avgusta 2002. godine, kada je važio Krivični zakon Republike Srbije i kada je za krivično delo ubistvo (kvalifikovan oblik) iz člana 47. stav 2. tačka 6) bila zaprećena kazna zatvora u trajanju od najmanje 10 godina ili zatvor od 40 godina.
Kako je u vreme donošenja osporenih presuda Krivičnim zakonikom - i to članom 114. stav 1. tačka 9) bilo predviđeno da će se učinilac kazniti za isto delo zatvorom najmanje 10 godina ili zatvorom od 30 do 40 godina, to iz svih ovih zakonskih odredaba, po oceni Ustavnog suda, proizlazi da je za podnosioca ustavne žalbe najblaži upravo Krivični zakonik, koji je i primenjen kod izricanja krivične sankcije, jer isti ne predviđa kao posebnu kaznu zatvor samo u trajanju od 40 godina, već kao posebnu kaznu propisuje zatvor u rasponu od 30 do 40 godina, pri čemu je podnosilac i osuđen na ovu posebnu zatvorsku kaznu, uvedenu za najteže oblike teških krivičnih dela, bez obzira na to što je osuđen na ovu posebnu kaznu zatvora u maksimalno propisanom trajanju od 40 godina.
Imajući u vidu napred navedeno, Ustavni sud nalazi da podnosiocu ustavne žalbe nije povređeno pravo zajemčeno odredbom člana 34. stav 2. Ustava.
11. Podnosilac ustavne žalbe ističe da je osporenim presudama povređeno i načelo utvrđeno u članu 20. Ustava.
Ustavni sud i ovom prilikom ponavlja da ustavne garancije kojima se utvrđuju osnovna načela zaštite ljudskih prava i sloboda ne osiguravaju nezavisna i samostalna prava koja mogu biti predmet preispitivanja po ustavnoj žalbi, već se radi o pravima akcesorne prirode na koja se neko lice moža pozvati samo u vezi sa uživanjem nekog od ljudskih prava i sloboda zajemčenih Ustavom (npr. pravom na pravično suđenje, pravom na pravno sredstvo i dr.). Naime, odredbe o ljudskim i manjinskim pravima i slobodama sadržane u Drugom delu Ustava, moraju se posmatrati kao celina, a osnovna načela, među kojima je i načelo zabrane ograničenja ljudskih i manjinskih prava iz člana 20. Ustava, koje podnosilac ističe, moraju se dovesti u vezu sa sadržinom pojedinih prava i sloboda koje se jemče Ustavom. Drugim rečima, o povredama načela može se govoriti samo ukoliko je došlo do povrede ili uskraćivanja nekog od zajemčenih ustavnih prava.
S obzirom na to da u postupku po ustavnoj žalbi nije utvrđena povreda niti uskraćivanje bilo kog Ustavom zajemčenog prava na koje se podnosilac ustavne žalbe poziva, Ustavni sud ocenjuje da u osporenom krivičnom postupku nije povređeno ni ustavno načelo iz člana 20. Ustava.
12. Sledom iznetog, Ustavni sud je, u odnosu na povrede prava zajemčenih odredbama člana 32. stav 1, člana 33. stav 5. i člana 34. st. 1. i 2. Ustava, kao i u odnosu na povredu ustavnog načela iz čl. 20. Ustava, saglasno članu 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, broj 109/07), odbio kao neosnovanu ustavnu žalbu podnosioca izjavljenu protiv presude Vrhovnog suda Srbije – Posebno odeljenje Kž. O.K. 9/08 od 15. oktobra 2009. godine i presude Okružnog suda u Beogradu – Posebno odeljenje KP 3/04 od 18. januara 2008. godine, i odlučio kao u prvom delu izreke.
13. Pored navedenog, podnosilac ustavne žalbe ističe i da je do povrede prava na pravično suđenje zajemčenog odredbom člana 32. stav 1. Ustava došlo jer podnosilac smatra: da izvedenim dokazima nije dokazano da je podnosilac organizovao bandu radi izvršenja krivičnih dela, s obzirom na to da ga ostali okrivljeni, navodni članovi zločinačke organizacije i ne poznaju; da nema dokaza da je podnosilac izvršio krivično delo otmica; da podnosilac nije mogao izvršiti krivično delo teško ubistvo za koje mu je suđeno, jer se u vreme izvršenja tog dela nalazio van zemlje, u Makedoniji.
Iz navedenog proizlazi da se podnosilac ustavne žalbe poziva na to da, u odnosu na ove navode, činjenično stanje u prvostepenom postupku nije pravilno i potpuno utvrđeno, na čemu zasniva i tvrdnju o pogrešnoj primeni materijalnog prava.
Polazeći od interpretiranih navoda ustavne žalbe, Ustavni sud je ocenio da podnosilac ustavne žalbe, nezadovoljan ishodom pravnosnažno okončanog krivičnog postupka u kome je oglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u ukupnom trajanju od 40 godina, formalno se pozivajući na povredu Ustavom zajemčenog prava na pravično suđenje i ponavljajući navode iz žalbe protiv prvostepene presude, od Ustavnog suda zapravo zahteva da, u odnosu na krivična dela zločinačko udruživanje iz člana 227. stav 1. KZ RS, teško ubistvo iz člana 114. stav 1. tačka 9) u vezi člana 30. Krivičnog zakonika i otmica iz člana 134. stav 3. Krivičnog zakonika, postupa kao instancioni sud i ispita zakonitost osporenih presuda redovnih sudova, što ne spada u nadležnost Ustavnog suda utvrđenu odredbama čl. 167. i 170. Ustava.
Ustavni sud i u ovom predmetu ukazuje da nije nadležan da u postupku po ustavnoj žalbi, kao viši sud u odnosu na redovne sudove koji su odlučivali u postupku koji je prethodio ustavnosudskom, još jednom ispituje zakonitost donetih sudskih odluka, kao i da samo formalno pozivanje na povredu zajemčenih ustavnih prava ne čini izjavljenu ustavnu žalbu dopuštenim pravnim sredstvom (videti Rešenje u predmetu: Už-2353/2009 od 27. januara 2010. godine i dr.).
Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je ocenio da se izneti navodi ustavne žalbe ne mogu smatrati ustavnopravnim razlozima kojima se potkrepljuju tvrdnje o povredi prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava.
14. Podnosilac ustavne žalbe ističe i da mu je povređeno pravo na pretpostavku nevinosti iz člana 34. stav 3. Ustava, time što je pred javnošću i sudom „unapred označen kao kriminalac koji je izvršio bezbroj ubistava i drugih krivičnih dela“, odnosno time što je „unapred oglašen krivim i pre pokretanja krivičnog postupka“ protiv njega.
Ustavni sud konstatuje da podnosilac u ustavnoj žalbi nije naveo kojim aktima ili radnjama državnog organa je povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na pretpostavku nevinosti, odnosno ko ga je i na koji način „unapred označio kao kriminalca“ i „unapred oglasio krivim i pre pokretanja krivičnog postupka“ protiv njega, odnosno za svoje navode nije pružio dokaze koji bi ukazivali na povredu označenog ustavnog prava.
15. Podnosilac se u ustavnoj žalbi pozvao i na povredu načela iz čl. 142, 145. i 197. Ustava.
Označenim odredbama Ustava utvrđuju se načela sudstva, zasnovanosti i dejstva sudskih odluka, i zabrane povratnog dejstva zakona i drugih opštih akata.
S obzirom na vrstu, prirodu i predmet uređenja označenih ustavnih načela, navodi podnosioca ustavne žalbe o povredi zajemčenih ljudskih prava i sloboda se, po oceni Ustavnog suda, ne mogu dovesti u vezu sa sadržinom odredaba čl. 142, 145. i 197. Ustava.
16. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je ustavnu žalbu odbacio u delu koji se odnosi na povredu prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem, na povredu prava na pretpostavku nevinosti iz člana 34. stav 3. Ustava i na povredu načela iz čl. 142, 145. i 197. Ustava, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 4) Zakona o Ustavnom sudu, jer ne postoje Ustavom i Zakonom utvrđene pretpostavke za vođenje postupka i odlučivanje, i odlučio kao u drugom delu izreke.
17. Polazeći od izloženog, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 45. tačka 9) i člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, kao i člana 84. Poslovnika o radu Ustavnog suda ("Službeni glasnik RS", br. 24/08, 27/08 i 76/11), odlučio kao u izreci.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
dr Dragiša B. Slijepčević