Odluka Ustavnog suda o povredi prava na suđenje u razumnom roku
Kratak pregled
Ustavni sud usvaja ustavnu žalbu M.T. i utvrđuje povredu prava na suđenje u razumnom roku u upravnom postupku pred Fondom PIO. Postupak o usklađivanju penzije trajao je preko šest godina, za šta su odgovorni upravni organi. Preostali deo žalbe je odbačen.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Vesna Ilić Prelić, predsednik Veća i sudije dr Bosa Nenadić, Katarina Manojlović Andrić, dr Goran P. Ilić, Predrag Ćetković, Milan Stanić, Bratislav Đokić i mr Tomislav Stojković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi M. T . iz Beograda, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 7. maja 2015. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba M. T . i utvrđuje da je u upravnom postupku koji je vođen pred Republičkim fondom za penzijsko i invalidsko osiguranje – Filijala za grad Beograd u predmetu broj D-484620, povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na suđenje u razumnom roku zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije.
2. Odbacuje se ustavna žalba M. T . izjavljena protiv rešenja Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje zaposlenih – Filijala za grad Beograd broj D-484620 od 22. marta 2000. godine, rešenja Upravnog suda Ui. 294/10 od 6. maja 2011. godine i Ui. 294/10 od 8. septembra 2011. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. M. T . iz Beograda podneo je , 21. februara 2012. godine , Ustavnom sudu ustavnu žalbu protiv rešenja Upravnog suda Ui. 294/10 od 6. maja 2011. godine i Ui. 294/10 od 8. septembra 2011. godine, zbog povrede načela iz čl. 18, 19. i 21. Ustava Republike Srbije, kao i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, zajemčenog odredbom člana 32. stav 1. Ustava, u upravnom postupku koji je vođen pred Republičkim fondom za penzijsko i invalidsko osiguranje – Filijala za grad Beograd u predmetu broj D-484620.
U ustavnoj žalbi, koja je dopunjena podnescima od 7. i 14. avgusta 2012. godine, pored ostalog se navodi: da je Republički fond za penzijsko i invalidsko osiguranje – Filijala za grad Beograd, 22. marta 2000. godine, doneo rešenje o određivanju starosne penzije podnosiocu; da je drugostepeni upravni organ odbio kao neosnovanu žalbu podnosioca izjavljenu protiv tog rešenja; da se, nezadovoljan delom prvostepenog rešenja „koji se odnosi na finansijski deo“, podnosilac obratio tužbom Drugom opštinskom sudu u Beogradu 10. avgusta 2000. godine, „tvrdeći da je nadležan redovan sud opšte nadležnosti“; da je upravnom sporu prethodio zahtev za isplatu razlike penzije podnet 17. juna 2006. godine.
Podnosilac ustavne žalbe iznosi razloge zbog kojih se „žali na dužinu trajanja procesa i upravnog spora“, kao i razloge za tvrdnju da su mu „uskraćena ljudska prava“ rešenjima Upravnog suda Ui. 294/10 od 6. maja 2011. godine i Ui. 294/10 od 8. septembra 2011. godine, rešenjem Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje – Filijala za grad Beograd broj D-484620 od 22. marta 2000. godine i „svim daljim rešenjima koja se nalaze u ustavnoj žalbi zavedenoj pod brojem Už-1251/2012“. Podnosilac navodi da mu je penzija obračunavana (namerno) „lošom primenom rešenja direktora Fonda i zakonskih akata Republike Srbije“; da se radi o stečenom pravu i da penzija treba da mu se obračuna kao svim ostalim penzionerima u Republici Srbiji.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije , ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena dru ga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U postupku pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je, u sprovedenom postupku, na osnovu uvida u spise predmeta Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje – Filijala za grad Beograd broj D-484620, utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za donošenje odluke u ovoj ustavnosudskoj stvari:
Rešenjem prvostepenog organa D. 45165 od 15. marta 2000. godine utvrđeno je podnosiocu ustavne žalbe pravo na prevremenu penziju od 31. decembra 1996. godine i određeno da ista na dan 1. decembar 1998. godine iznosi 1.510,49 dinara sa povećanjem od 12,40%.
Osporenim rešenjem Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje zaposlenih – Filijala za grad Beograd broj D-484620 od 22. marta 2000. godine, donetim po službenoj dužnosti, podnosiocu ustavne žalbe je određena starosna penzija počev od 11. avgusta 1998. godine u iznosu od 1.239,71 dinara, usklađena zaključno sa avgustom 1998. godine. U stavu 2. navedenog rešenja određeno je da na dan 1. decembar 1998. godine penzija podnosioca iznosi 1.510,49 dinara i da će se od tog datuma vršiti isplata penzije, uz obračun isplaćenih iznosa penzije. Podnosilac je u žalbi protiv navedenog prvostepenog rešenja, podnetoj 23. maja 2000. godine, istakao da je pogrešno primenjen procenat uvećanja i da penzija na dan sticanja prava treba da iznosi 1.662,76 dinara. Rešenjem Direkcije fonda 03/1 broj P-161970 od 29. juna 2000. godine odbijena je kao neosnovana žalba podnosioca, a u pouci o pravnom sredstvu je navedeno da se protiv tog rešenja može pokrenuti upravni spor pred okružnim sudom na čijem području tužilac ima prebivalište.
Podnosilac ustavne žalbe je 10. avgusta 2000. godine podneo tužbu Drugom opštinskom sudu u Beogradu za „utvrđivanje obračuna penzije zbog odlaska u prevremenu starosnu penziju“. Podnosilac je u tužbi naveo: da mu je rešenjem Fonda od 22. marta 2000. godine priznato pravo na „prevremenu starosnu penziju“ u iznosu od 1.510,49 dinara; da mu je pogrešno umanjena penzija za januar 1997. godine; da je direktor Fonda odbio kao neosnovanu njegovu žalbu protiv navedenog rešenja. Tužbom je traženo da sud utvrdi pravo podnosioca na obračun penzije zbog odlaska u prevremenu starosnu penziju u iznosu od 1.667,28 dinara na dan sticanja prava 11. avgusta 1998. godine, kao i da obaveže tuženi Fond da podnosiocu „isplatu razlike isplati uz odgovarajuću kamatu“ počev od 1. decembra 1998. godine.
Rešenjem od 15. oktobra 2001. godine, Drugi opštinski sud u Beogradu se oglasio apsolutno nenadležnim za rešavanje u ovoj pravnoj stvari, a podnosilac je u žalbi protiv tog rešenja istakao da „ne osporava zakonitost rešenja Fonda od 22. marta 2000. godine, već ističe povredu materijalno-finansijskih prava, za šta je nadležan redovni sud opšte nadležnosti“. Okružni sud u Beogradu je, postupajući po žalbi podnosioca, doneo rešenje Gž. 2909/02 od 27. marta 2002. godine, kojim je potvrdio rešenje prvostepenog suda u delu koji se odnosi na obračun penzije zbog odlaska u „prevremenu starosnu penziju“, a uvažio žalbu u delu koji se odnosi na zahtev za isplatu razlike na ime manje isplaćenih penzija. Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P. 159/05 od 11. januara 2005. godine usvojen je zahtev podnosioca, pa je obavezan Fond da mu isplati iznos označen u presudi na ime manje plaćenih mesečnih penzija za period od januara 1997. godine do 1. juna 2003. godine. Rešenjem Okružnog suda u Beogradu Gž. 4667/05 od 13. marta 2006. godine, kojim je uvažena žalba Fonda, ukinuta je navedena prvostepena presuda, a tužba podnosioca odbačena, jer je ocenjeno da se radi o sporu koji ne spada u sudsku nadležnost.
Podnosilac ustavne žalbe je 17. juna 2006. godine podneo Republičkom fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje – Filijala za grad Beograd zahtev „za isplatu razlike penzije zbog pogrešnog obračuna za period od januara 1997. godine do maja 2006. godine“. U zahtevu je navedeno da je u sporu koji je vođen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu utvrđeno da je podnosiocu „penzija nepravilno umanjivana“.
Odlučujući o zahtevu podnosioca ustavne žalbe, prvostepeni organ je doneo rešenje D. 484620 od 18. oktobra 2006. godine, kojim je određeno da usklađena starosna penzija podnosioca na dan 31. decembar 1996. godine iznosi 1.017,09 dinara. Direkcija Fonda je dva puta donela rešenje o odbijanju žalbe podnosioca izjavljene protiv navedenog prvostepenog rešenja (15. januara i 5. jula 2007. godine), ali su navedena drugostepena rešenja poništena presudama Okružnog suda u Beogradu U. 445/07 od 7. maja 2007. godine i U. 1581/07 od 28. septembra 2007. godine, zbog procesnih nedostataka u postupku donošenja rešenja. Treće drugostepeno rešenje, doneto 12. novembra 2007. godine, Okružni sud u Beogradu je poništio presudom U. 2839/07 od 8. jula 2008. godine, zbog propusta tuženog organa da navede pravne propise i razloge na osnovu kojih je izmenjeno „pravnosnažno rešenje o utvrđenom iznosu starosne penzije na dan 1. decembra 2000. godine, po rešenju od 22. marta 2000. godine“, kao i da navede na osnovu čega je utvrđen novi obračun penzije od 1996. godine. Zahtev Direkcije Fonda za preispitivanje pravnosnažne presude Okružnog suda u Beogradu U. 2839/07 od 8. jula 2008. godine, odbijen je kao neosnovan presudom Upravnog suda Uvp. II 111/10 od 9. septembra 2010. godine.
Direkcija Fonda je u izvršenju sudske presude donela rešenje od 17. februara 2011. godine, kojim je uvažila žalbu podnosioca i poništila rešenje prvostepenog organa od 18. oktobra 2006. godine, a predmet vratila istom organu na ponovno odlučivanje. U obrazloženju rešenja Direkcije Fonda je navedeno: da je taj organ rešenjem od 26. oktobra 1998. godine poništio prvostepeno rešenje od 17. avgusta 1998. godine, kojim je podnosiocu priznato pravo na prevremenu penziju i da je u ponovnom postupku doneto rešenje od 15. marta 2000. godine, kojim je odlučeno o konačnom iznosu prevremene penzije; da to rešenje podnosilac nije osporio u postupku po žalbi, čime je isto steklo pravnosnažnost; da prvostepeni organ u ponovnom postupku treba da ceni zahtev podnosioca za usklađivanje penzije u odnosu na rešenje od 22. marta 2000. godine.
Rešenjem prvostepenog organa od 1. jula 2011. godine određena je podnosiocu ustavne žalbe, počev od 11. avgusta 1998. godine, starosna penzija u iznosu od 1.239,71 dinara, usklađena zaključno sa avgustom 1998. godine. Drugostepenim rešenjem od 2. septembra 2011. godine odbijena je žalba podnosioca kao neosnovana, ali je Upravni sud presudom U. 11689/11 od 22. decembra 2011. godine uvažio tužbu podnosioca, poništio pobijano rešenje i vratio predmet tuženom organu na ponovno odlučivanje. Upravni sud je istakao da prema stanju u spisima predmeta nema dokaza da je podnosiocu uručeno drugostepeno rešenje od 29. juna 2000. godine, zbog čega nema ni dokaza da je postalo pravnosnažno prvostepeno rešenje od 22. marta 2000. godine. Dalje je navedeno da se mora postupiti po zahtevu podnosioca da mu se dostavi prvostepeno rešenje od 15. marta 2000. godine, doneto u ponovnom postupku odlučivanja o žalbi protiv rešenja o određivanju prevremene penzije.
Rešenjem Direkcije Fonda 02/1 broj P-161970 od 8. februara 2012. godine, ponovo je odbijena kao neosnovana žalba podnosioca izjavljena protiv rešenja od 1. jula 2011. godine, a prvostepenom organu je naloženo da postupi po zahtevu podnosioca za uručenje rešenja tog organa od 15. marta 2000. godine. U obrazloženju drugostepenog rešenja je navedeno: da iz presude „Opštinskog i Okružnog suda u Beogradu“, kao i iz predstavke podnosioca upućene Ministarstvu rada i socijalne politike 4. aprila 2008. godine, proizlazi da je podnosilac upoznat sa sadržinom drugostepenog rešenja od 29. juna 2000. godine, koje mu je ekspedovano 11. jula 2000. godine. Presudom Upravnog suda U. 4597/12 od 21. februara 2013. godine odbijena je kao neosnovana tužba podnosioca ustavne žalbe podneta protiv navedenog drugostepenog rešenja.
Podnosilac ustavne žalbe je 4. aprila 2008. godine dostavio Ministarstvu rada i socijalne politike „zahtev za proveru obračuna penzije za period od januara 1997. godine do decembra 2007. godine i izdavanje naloga za isplatu neisplaćene penzije za ovaj period“, uz koji je priložio rešenje Direkcije Fonda od 29. juna 2000. godine.
Osporenim rešenjem Upravnog suda Ui. 294/10 od 6. maja 2011. godine naloženo je podnosiocu ustavne žalbe da se, u roku od osam dana od dana prijema rešenja, izjasni o tome da li je zadovoljan novodonetim rešenjem tuženog organa 02/1 broj P. 161970 od 17. februara 2011. godine.
Osporenim rešenjem Upravnog suda Ui. 294/10 od 8. septembra 2011. godine odbačen je zahtev podnosioca ustavne žalbe za izvršenje presude Upravnog suda „Uvp. II 111/10 od 9. septembra 2010. godine“. Podnosilac ustavne žalbe je, prema sopstvenom priznanju, navedeno osporeno rešenje primio 8. novembra 2011. godine.
4. Iz sadržine ustavne žalbe proizlazi da podnosilac ukazuje na povredu prava na suđenje u razumnom roku iz člana 32. stav 1. Ustava, kojim se jemči svakome pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega (član 32. stav 1.).
Za odlučivanje Ustavnog suda o predmetnoj ustavnoj žalbi, od značaja je i odredba člana 14. Zakona o opštem upravnom postupku («Službeni list SRJ», br. 33/97 i 31/01), kojom je propisano da se postupak mora voditi bez odugovlačenja i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno i potpuno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rešenja.
5. Podnosilac ustavne žalbe smatra da mu je u postupku koji je vođen pred Republičkim fondom za penzijsko i invalidsko osiguranje – Filijala za grad Beograd u predmetu broj D-484620, povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, budući da je osporeni postupak „pokrenut 11. avgusta 2000. godine i traje dalje kao upravni spor“.
Pre ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe sa stanovišta označenog prava, zajemčenog odredbom člana 32. stav 1. Ustava, Ustavni sud je konstatovao da je period u kome ovaj sud ima nadležnost da ocenjuje povredu navedenog ustavnog prava započeo 8. novembra 2006. godine, danom stupanja na snagu Ustava Republike Srbije, kojim je obezbeđena ustavnosudska zaštita u postupku po ustavnoj žalbi. Međutim, polazeći od toga da upravni postupak i upravni spor predstavljaju jedinstvenu celinu, Ustavni sud je na stanovištu da se za utvrđivanje opravdanosti trajanja postupka u navedenom predmetu mora uzeti u obzir i stanje predmeta na dan 8. novembra 2006. godine, tako da je za ocenu postojanja povrede prava podnosioca ustavne žalbe na suđenje u razumnom roku relevantno ukupno vreme trajanja predmetnog postupka. Ustavni sud, s tim u vezi, ocenjuje neosnovanom tvrdnju podnosioca da je osporeni postupak započeo 11. avgusta 2000. godine, podnošenjem njegove tužbe tadašnjem Drugom opštinskom sudu u Beogradu. Ovo stoga što iz sadržine navedene tužbe proizlazi da se podnosilac ustavne žalbe obratio tom sudu nezadovoljan rešenjem Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje o određivanju starosne penzije, jer je smatrao da su „finansijska sredstva imovinsko-pravni odnos za koji je nadležan redovan sud opšte nadležnosti“. Polazeći od toga da konačno rešenje Fonda sadrži pouku o pravu na vođenje upravnog spora, a da je u tužbi podnosioca navedeno da je „direktor Fonda odbio kao neosnovanu njegovu žalbu“, Ustavni sud ocenjuje da je period relevantan za ocenu o postojanju povrede označenog ustavnog prava započeo 17. juna 2006. godine, podnošenjem zahteva „za isplatu razlike penzije zbog pogrešnog obračuna za period od januara 1997. godine do maja 2006. godine“, u kome je u suštini odlučivano o zakonitosti usklađivanja starosne penzije podnosioca određene rešenjem od 22. marta 2000. godine. Predmetni postupak okončan je donošenjem presude Upravnog suda U. 4597/12 od 21. februara 2013. godine.
Ustavni sud konstatuje da sama činjenica da je postupak trajao šest godina i četiri meseca može ukazivati na to da postupak nije okončan u okviru razumnog roka. Međutim, polazeći od toga da je pojam razumnog trajanja postupka relativna kategorija koja zavisi od niza činilaca, a pre svega od složenosti pravnih pitanja i činjeničnog stanja u konkretnom sporu, ponašanja podnosioca ustavne žalbe, postupanja organa , odnosno sudova, koji su vodili postupak, kao i značaja istaknutog prava za podnosioca, Ustavni sud je ispitivao da li su i u kojoj meri navedeni kriterijumi uticali na dugo trajanje postupka.
U tom smislu, Ustavni sud je ocenio da u ovom upravnom postupku nije bilo složenih činjeničnih i pravnih pitanja, jer je nadležni organ trebalo da utvrdi da li je usklađivanje penzije podnosioca ustavne žalbe za sporni period izvršeno saglasno odredbama merodavnog prava.
Ispitujući postupanje upravnih i sudskih organa u ovoj pravnoj stvari, Ustavni sud je našao da je prvostepeni organ odgovoran za neopravdano i nerazumno dugo trajanje osporenog postupka, budući da je, odlučujući o zahtevu podnosioca od 17. juna 2006. godine, zanemario činjenicu da podnosilac ustavne žalbe više nije korisnik prevremene, već starosne penzije određene rešenjem od 22. marta 2000. godine. Taj organ je, takođe, propustio da podnosiocu ustavne žalbe, u skladu sa zakonom, dostavi konačno rešenje od 29. juna 2000. godine kojim je odlučeno o žalbi protiv navedenog prvostepenog rešenja. Ustavni sud je dalje utvrdio da je za dugo trajanje postupka odgovoran i drugostepeni organ, čija dva rešenja su poništena u upravnom sporu zbog istih procesnih nedostataka. U osporenom postupku doneto je pet presuda kojima su nadležni sudovi odlučivali u upravnom sporu, pri čemu su ti sudovi donosili odluke u rokovima koji se mogu oceniti prihvatljivim i razumnim.
Ispitujući značaj predmeta postupka za podnosioca ustavne žalbe, Ustavni sud nalazi da je odluka u osporenom postupku bila za njega od velikog značaja, imajući u vidu uticaj usklađivanja penzije na iznos penzije, kao egzistencijalnog prihoda.
Ustavni sud još jednom konstatuje da je podnosilac ustavne žalbe, propuštanjem da protiv konačnog rešenja Direkcije Fonda od 29. juna 2000. godine podnese tužbu sudu nadležnom za odlučivanje u upravnom sporu, sebe lišio mogućnosti da u razumnom roku bude okončan postupak odlučivanja o zakonitosti pregleda usklađivanja penzije, kao sastavnog dela rešenja o određivanju starosne penzije od 23. marta 2000. godine. Međutim, ovaj sud nalazi da nakon pravnosnažnog okončanja postupka pred sudom opšte nadležnosti, u delu postupka koji je započeo podnošenjem zahteva od 16. juna 2006. godine, podnosilac ustavne žalbe svojim radnjama nije doprineo trajanju postupka. Polazeći od navedenog, a posebno imajući u vidu povrede pravila postupka u vezi sa dostavljanjem upravnih akata donetih u predmetnom postupku, Ustavni sud je ocenio da je u postupku koji je vođen pred Republičkim fondom za penzijsko i invalidsko osiguranje – Filijala za grad Beograd u predmetu broj D-484620, podnosiocu ustavne žalbe povređeno pravo na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava. Iz tih razloga, Ustavni sud je u ovom delu usvojio ustavnu žalbu, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11 i 18/13 – OdlukaUS), odlučujući kao u tački 1. izreke.
Ustavni sud je ocenio da je utvrđivanje povrede prava dovoljno za pravičnu satisfakciju podnosiocu ustavne žalbe, imajući u vidu da podnosilac nije tražio da se utvrdi i pravo na naknadu nematerijalne štete.
6. Ispitujući ustavnu žalbu u delu kojim se ukazuje na „uskraćivanje ljudskih prava“ aktima donetim u osporenom postupku, Ustavni sud je utvrdio sledeće:
6.1. Ustavna žalba je kao posebno i izuzetno pravno sredstvo za zaštitu Ustavom zajemčenih prava i sloboda ustanovljena Ustavom Republike Srbije koji je stupio na snagu 8. novembra 2006. godine, iz čega proizlazi da se ustavnom žalbom mogu osporavati samo pojedinačni akti državnih organa i organizacija koje imaju javna ovlašćenja koji su doneti, odnosno radnje koje su preduzete, nakon stupanja na snagu Ustava.
Polazeći od navedenog, a imajući u vidu da je osporeno rešenje Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje zaposlenih – Filijala za grad Beograd broj D-484620 od 22. marta 2000. godine doneto pre stupanja Ustava na snagu, Ustavni sud je u ovom delu ustavnu žalbu odbacio kao nedopuštenu, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu, jer nisu ispunjene Ustavom utvrđene pretpostavke za vođenje postupka, rešavajući kao u tački 2. izreke.
6.2. Iz navedene odredbe člana 170. Ustava proizlazi da se ustavna žalba može izjaviti jedino protiv pojedinačnog akta ili radnje kojima je odlučivano o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe, pošto samo takvim aktom ili radnjom podnosiocu može biti povređeno ili uskraćeno neko od Ustavom zajemčenih prava i sloboda.
Imajući u vidu pravnu prirodu i sadržinu osporenog rešenja Upravnog suda Ui. 294/10 od 6. maja 2011. godine, Ustavni sud je utvrdio da se ne radi o pojedinačnom aktu iz člana 170. Ustava, već o aktu donetom u upravljanju postupkom, te je ustavnu žalbu i u ovom delu odbacio, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu, jer nisu ispunjene Ustavom utvrđene pretpostavke za vođenje postupka, kao u tački 2. izreke.
6.3. U vezi sa osporenim rešenjem Upravnog suda Ui. 294/10 od 8. septembra 2011. godine, kojim je odbačen zahtev podnosioca ustavne žalbe za izvršenje presude Upravnog suda, Ustavni sud konstatuje da je podnosilac ustavne žalbe, prema sopstvenom priznanju, navedeno osporeno rešenje primio 8. novembra 2011. godine.
Odredbom člana 84. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu propisano je da se ustavna žalba može izjaviti u roku od 30 dana od dana dostavljanja pojedinačnog akta, odnosno od dana preduzimanja radnje kojom se povređuje ili uskraćuje ljudsko ili manjinsko pravo i sloboda zajemčena Ustavom.
Ustavni sud je, polazeći od navedenog, a imajući u vidu da je ustavna žalba izjavljena 21. februara 2012. godine, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 2) Zakona o Ustavnom sudu, u ovom delu odbacio ustavnu žalbu kao neblagovremenu jer je izjavljena posle isteka roka iz člana 84. stav 1. Zakona, rešavajući kao u tački 2. izreke.
7. S obzirom na izloženo, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42b stav 1. tačka 1), člana 45. tačka 9) i člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu i člana 89. Poslovnika o radu Ustavnog suda („Službeni glasnik RS“, broj 103/13), doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Vesna Ilić Prelić, s.r.