Odluka Ustavnog suda o povredi prava na imovinu u stečajnom postupku
Kratak pregled
Ustavni sud usvaja ustavnu žalbu, utvrđujući povredu prava na imovinu zbog nemogućnosti naplate potraživanja u dugotrajnom stečajnom postupku protiv društvenog preduzeća. Podnosiocu se utvrđuje pravo na naknadu materijalne štete u visini njegovog potraživanja iz budžetskih sredstava.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud u sastavu: predsednik dr Dragiša B. Slijepčević i sudije dr Olivera Vučić, dr Marija Draškić, Bratislav Đokić, dr Agneš Kartag Odri, Katarina Manojlović Andrić, mr Milan Marković, Milan Stanić, mr Tomislav Stojković, Sabahudin Tahirović i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi Sime Papića iz Beograda, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 7. jula 2011. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba Sime Papića i utvrđuje da je u izvršnom postupku koji se vodio pred Četvrtim opštinskim sudom u Beogradu u predmetu I-XVIII-241/05 povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na suđenje u razumnom roku, zajemčeno odredbama člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije.
2. Utvrđuje se pravo podnosioca ustavne žalbe na naknadu nematerijalne štete, koje može ostvariti na način predviđen odredbama člana 90. Zakona o Ustavnom sudu.
3. Nalaže se nadležnom sudu da preduzme sve neophodne mere kako bi se izvršni postupak iz tačke 1. sproveo u najkraćem roku.
O b r a z l o ž e nj e
1. Simo Papić iz Beograda je preko punomoćnika Želimira Čabrila i Svetlane Belopavlović-Čabrilo, advokata iz Beograda 10. jula 2009. godine podneo Ustavnom sudu ustavnu žalbu zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku zajemčenog članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije u izvršnom postupku koji se vodio pred Četvrtim opštinskim sudom u Beogradu u predmetu I-XVIII-241/05.
Podnosilac ustavne žalbe je naveo da izvršni postupak neopravdano traje deset godina, da još uvek nije okončan, da je rešenje o izvršenju doneto 6. oktobra 1999. godine po predlogu podnosioca ustavne žalbe kao izvršnog poverioca, da je 16. aprila 2002. godine treće lice uknjižilo svoje pravo vlasništva na stanu, da je Četvrti opštinski sud u Beogradu 30. jula 2008. godine doneo rešenje kojim je obustavljen postupak izvršenja zbog sticanja prava svojine od strane trećeg lica, ali je veće Četvrtog opštinskog suda u Beogradu po prigovoru podnosioca ustavne žalbe to rešenje ukinulo i predmet vratilo na ponovni postupak.
Podnosilac ustavne žalbe traži i naknadu štete zbog povrede navedenog ustavnog prava.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
Postupak po ustavnoj žalbi se, u smislu člana 175. stav 3. Ustava, uređuje zakonom.
Odredba člana 82. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu ("Službeni glasnik RS", broj 109/07) je po svojoj sadržini istovetna odredbi člana 170. Ustava. Odredbom člana 82. stav 2. Zakona propisano je da se ustavna žalba može izjaviti i ako nisu iscrpljena pravna sredstva, u slučaju kada je podnosiocu ustavne žalbe povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.
U postupku pružanja ustavnosudske zaštite povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je u sprovedenom postupku izvršio uvid u spise predmeta Četvrtog opštinskog suda u Beogradu I-XVIII-241/05 (stari broj I-VII-366/98) i utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje o ovoj ustavnosudskoj stvari:
Podnosilac ustavne žalbe kao izvršni poverilac je 1. oktobra 1999. godine podneo Četvrtom opštinskom sudu u Beogradu predlog za izvršenje protiv izvršnog dužnika Vukašina Labana iz Beograda, na osnovu pravnosnažne i izvršne presude Petog opštinskog suda u Beogradu 23-P-432/94 od 9. aprila 1996. godine, radi namirenja glavnog duga u iznosu od 218.385,00 američkih dolara u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate, i to prodajom četvorosobnog stana u vlasništvu dužnika i namirenjem poverioca iz iznosa dobijenog prodajom stana. Uz predlog za izvršenje je dostavljen i dokaz da je nepokretnost upisana kao svojina izvršnog dužnika. Rešenjem o izvršenju I.VII 366/98 Četvrtog opštinskog suda u Beogradu od 6. oktobra 1999. godine dozvoljeno je predloženo izvršenje. Urgencijama od 8. decembra 2000. godine i 17. maja 2001. godine podnosilac ustavne žalbe je tražio od suda da se izvršenje sprovede. Dalje, podnosilac je podnosio urgencije za sprovođenje postupka izvršenja 8. oktobra 2001. godine, 21. maja i 20. juna 2002. godine, 8. decembra i 16. oktobra 2005. godine, 7. septembra 2007. godine, 25. marta 2008. godine. Posle svih urgencija, dopisom predsednika Četvrtog opštinskog suda u Beogradu od 10. aprila 2008. godine podnosilac ustavne žalbe je obavešten da je predsednik suda dao nalog da se spisi predmeta iznesu postupajućem sudiji u rad i da se preduzmu sve zakonske mere radi okončanja postupka.
Rešenjem Četvrtog opštinskog suda u Beogradu I-XVIII-241/05 od 30. jula 2008. godine obustavljen je postupak sprovođenja izvršenja i ukinute su sve sprovedene radnje, i to zbog sticanja prava svojine o strane trećeg lica.
Rešenjem veća Četvrtog opštinskog suda u Beogradu IPV(I)229/08 I-XVIII-241/05 od 3. decembra 2008. godine usvojen je prigovor poverioca i ukinuto je rešenje tog suda I-XVIII-241/05 od 30. jula 2008. godine i predmet je vraćen sudu na ponovi postupak. U obrazloženju ovog rešenja je navedeno da je prvostepeni sud pogrešno primenio odredbu člana 138. Zakona o izvršnom psotupku, imajući u vidu da je način sticanja prava svojine upis u javne knjige kao jedini relevantan momenat.
Zatim je podnosilac ustavne žalbe urgirao nastavak postupka izvršenja 25. marta 2009. godine međutim dalje, postupak izvršenja se nije sprovodio.
Odredbama Ustava na čije povredu se ukazuje u ustavnoj žalbi, utvrđeno je da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega (član 32. stav 1.).
Zakonom o izvršnom postupku („Službeni glasnik SRJ", br. 28/2000, 73/2000 i 71/01) bilo je propisano: da se ovim zakonom određuju pravila po kojima sud postupa radi prinudnog izvršenja sudske odluke koja glasi na ispunjenje obaveze, kao i radi obezbeđenja potraživanja (član 1. stav 1.); da se postupak izvršenja i obezbeđenja pokreću na predlog poverioca (član 2. stav 1.); da izvršenje i obezbeđenje određuje i sprovodi sud (član 3.); da je u postupku izvršenja i obezbeđenja sud dužan da postupa hitno (član 4. stav 1.); da se u postupku izvršenja i obezbeđenja shodno primenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako u ovom zakonu nije drukčije određeno (član 14.); da sud određuje izvršenje na osnovu izvršne isprave, a da su izvršne isprave sudska odluka i sudsko poravnanje (član 16. st. 1. i 2. tačka 1)); da je uz predlog za izvršenje na nepokretnosti potrebno da poverilac podnese dokaz o tome da je nepokretnost upisana kao svojina dužnika (Član 136. stav 1.); da će se u javnoj knjizi izvršiti upis rešenja o izvršenju na nepokretnosti, da tim upisom poverilac stiče pravo da svoje potraživanje namiri iz nepokretnosti u slučaju da treće lice docnije stekne na istoj nepokretnosti pravo svojine, da poverilac koji je predložio izvršenje stiče upisom rešenja o izvršenju pravo da se iz nepokretnosti namiri pre lica koje docnije stekne na toj nepokretnosti založio pravo ili pravo na namirenje (član 138.).
4. Period ocene razumnosti dužine trajanja ovog sudskog postupka koji spada u nadležnost Ustavnog suda, ratione temporis, počeo je dana 8. novembra 2006. godine, kada je proglašen i stupio na snagu Ustav Republike Srbiji, koji ustanovljava ustavnu žalbu kao pravno sredstvo za zaštitu povređenih ili uskraćenih ljudskih prava i sloboda i svakome jemči pravo na javno raspravljanje i odlučivanje o njegovim pravima i obavezama u razumnom roku. Međutim, Ustavni sud smatra da se radi utvrđivanja opravdanosti dužine trajanja postupka mora uzeti u obzir i stanje predmeta na dan 8. novembra 2006. godine, do kada je predmet bio nerešen sedam godina, tako da je za ocenu postojanja povrede prava podnosioca ustavne žalbe na suđenje u razumnom roku relevantan ceo protekli period, od dana podnošenja predloga za izvršenje 1. oktobra 1999. godine.
Analizirajući dužinu trajanja osporenog izvršnog postupka, Ustavni sud je utvrdio da je navedeni postupak do podnošenja ustavne žalbe trajao deset godina i da još uvek nije okončan.
Navedeno trajanje izvršnog postupka samo po sebi ukazuje da postupak nije okončan u okviru razumnog roka. Međutim, razumna dužina trajanja sudskog postupka je relativna kategorija, koja zavisi od niza činilaca koji se moraju uzeti u obzir u svakom pojedinom slučaju prema njegovim specifičnim okolnostima. Složenost činjeničnih i pravnih pitanja u konkretnom predmetu, ponašanje podnosioca ustavne žalbe kao stranke u postupku, postupanje nadležnih sudova koji vode postupak, kao i priroda postavljenog zahteva, odnosno značaj predmetnog prava za podnosioca ustavne žalbe su kriterijumi koji utiču na ocenu dužine trajanja postupka i određuju da li je postupak okončan u okviru razumnog roka ili ne.
Ispitujući navedene kriterijume za utvrđivanje postojanja povrede prava na suđenje u razumnom roku u konkretnom slučaju, Ustavni sud je ocenio da u ovom predmetu nije bilo posebno složenih činjeničnih i pravnih pitanja o kojima bi se sud izjašnjavao.
Ocenjujući postupanje suda u izvršnom postupku, Ustavni sud je našao da izvršni sud, u konkretnom slučaju, nije preduzeo sve mere i radnje na koje je po zakonu bio obavezan kako bi se izvršenje sprovelo, odnosno izvršni poverilac namirio u razumnom roku.
Naime, od donošenja rešenja kojim se dozvoljava sprovođenje izvršenja pa sve do odlučivanja o ustavnoj žalbi nadležni sud nije preduzimao radnje u cilju sprovođenja izvršenja. Ustavni sud je ocenio da je nepostupanje Četvrtog opštinskog suda u Beogradu u rokovima propisanim Zakonom uticalo na neopravdano dugo trajanje postupka u predmetu I-XVIII-241/05.
Po oceni Ustavnog suda, na Četvrtom opštinskom sudu u Beogradu u predmetnom izvršnom postupku bilo je samo da donese rešenje o izvršenju i da u skladu sa zakonskom obavezom hitnog postupanja sprovede postupak izvršenja.
Bitna karakteristika izvršnog postupka je njegov prinudni karakter koji određuje osnovna načela tog postupka. Jedno od tih načela je načelo oficijelnosti koje od suda zahteva aktivno ponašanje sve do okončanja izvršnog postupka, te je sud dužan hitno da preduzima sve radnje koje treba da dovedu do okončanja izvršnog postupka, što u konkretnoj situaciji nije bio slučaj. Izvršni postupak se smatra okončanim sprovođenjem izvršenja ili donošenjem rešenja o obustavi postupka u zakonom izričito propisanim situacijama, do čega u konkretnom slučaju nije došlo. Osnovni razlog trajanja predmetnog izvršenja je neefikasno delovanje Četvrtog opštinskog suda u Beogradu, nepostupanje u rokovima propisanim zakonom i nekorišćenje svih procesnih ovlašćenja koja su sudu stajala na raspolaganju.
Ustavni sud nalazi da je postavljeni zahtev u izvršnom postupku za podnosioca ustavne žalbe bio od značaja, s obzirom na to da je postupak pokrenut radi namirenja značajnog novčanog potraživanja podnosioca. U skladu sa tim, takođe po oceni Ustavnog suda, podnosilac se i ponašao u osporenom postupku jer je više puta, pismeno podnosio urgencije, kojima je tražio od suda da postupa u skladu sa zakonskim rokovima. Takođe, Ustavni sud je utvrdio da je tek posle većeg broja urgencija podnosioca, devet godina posle podnošenja predloga za izvršenje, podnosilac obavešten da je predmet dat u rad postupajućem sudiji.
Iz svega izloženog, Ustavni sud je utvrdio da je Četvrti opštinski sud u Beogradu odgovoran što je predmetni izvršni postupak neopravdano dugo trajao, te da je navedenim postupanjem toga suda podnosiocu ustavne žalbe povređeno pravo na suđenje u razumnom roku zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava u postupku izvršenja koji se u predmetu I.XVIII-241/05 vodio pred Četvrtim opštinskim sudom u Beogradu.
S obzirom na navedeno, Ustavni sud je u tački 1. izreke, u skladu sa odredbama člana 89. st. 1. i 2. Zakona o Ustavnom sudu, usvojio ustavnu žalbu zbog povrede ustavnog prava iz člana 32. stav 1. Ustava i odredio način otklanjanja štetnih posledica konstatovane povrede Ustavom zajemčenih prava, tako što je podnosiocu ustavne žalbe utvrdio pravo na naknadu nematerijalne štete u tački 2. izreke i u tački 3. izreke naložio nadležnom sudu da preduzme sve neophodne mere kako bi se izvršni postupak u predmetu I-XVIII-241/05 okončao u najkraćem roku.
5. Saglasno odredbi člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud je doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
dr Dragiša B. Slijepčević