Rešenje Ustavnog suda o odbacivanju ustavne žalbe protiv rešenja o odbacivanju zahteva za zaštitu zakonitosti
Kratak pregled
Ustavni sud odbacuje ustavnu žalbu. Deo žalbe protiv rešenja Vrhovnog kasacionog suda odbačen je kao neosnovan, jer je odbacivanje zahteva za zaštitu zakonitosti bilo ustavnopravno prihvatljivo. Deo protiv nižestepenih presuda odbačen je kao neblagovremen.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud u sastavu: predsednik dr Dragiša Slijepčević i sudije dr Olivera Vučić, dr Marija Draškić, Bratislav Đokić, Vesna Ilić Prelić, dr Goran Ilić, dr Agneš Kartag Odri, Katarina Manojlović Andrić, mr Milan Marković, dr Bosa Nenadić, Milan Stanić, dr Dragan Stojanović, mr Tomislav Stojković, Sabahudin Tahirović i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi Milana Momčilovića iz Beograda, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije,na sednici održanoj dana 12. maja 2011. godine, doneo je
R E Š E Nj E
Odbacuje se ustavna žalba Milana Momčilovića izjavljena protiv presude Drugog opštinskog suda u Beogradu P. 1419/98 od 30. marta 2009. godine, presude Okružnog suda u Beogradu Gž. 20360/09 od 19. novembra 2009. godine i rešenja Vrhovnog kasacionog suda Gzz1. 8/11 od 13. januara 2011. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Milan Momčilović iz Beograda izjavio je 25. marta 2011. godine ustavnu žalbu protiv presude Drugog opštinskog suda u Beogradu P. 1419/98 od 30. marta 2009. godine, presude Okružnog suda u Beogradu Gž. 20360/09 od 19. novembra 2009. godine i rešenja Vrhovnog kasacionog suda Gzz1. 8/11 od 13. januara 2011. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje zajemčenog odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije i povrede prava na imovinu zajemčenog odredbom člana 58. stav 1. Ustava.
Ustavnom žalbom je predloženo da Ustavni sud: poništi osporene pojedinačne akte, utvrdi pravo podnosioca ustavne žalbe na naknadu štete zbog povrede označenih ustavnih prava i "objavi sudsku odluku".
2. Odredbom člana 170. Ustava Republike Srbije utvrđeno je da se ustavna žalba može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu. Postupak po ustavnoj žalbi se, u smislu člana 175. stav 3. Ustava, uređuje zakonom.
Odredba člana 82. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, broj 109/07) sadržinski je identična navedenoj odredbi člana 170. Ustava.
Odredbom člana 84. stav 1. istog zakona propisano je da se ustavna žalba može izjaviti u roku od 30 dana od dana dostavljanja pojedinačnog akta kojim se povređuje ili uskraćuje ljudsko pravo i sloboda zajemčena Ustavom.
3. U sprovedenom prethodnom postupku Ustavni sud je utvrdio: da je po tužbi podnosioca ustavne žalbe, pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu u predmetu P. 1419/98, vođen parnični postupak protiv tuženih E.P. i Z.P. radi naknade materijalne štete; da je osporenom presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu odbijen tužbeni zahtev; da je presudom Okružnog suda u Beogradu Gž. 20360/09 od 30. marta 2009. godine, donetom po žalbi tužioca izjavljenoj protiv predmetne presude Drugog opštinskog suda u Beogradu, prvostepena presuda delimično ukinuta, a delimično potvrđena; da je osporena presuda drugostepenog suda tužiocu dostavljena 10. marta 2010. godine; da je protiv drugostepene presude tužilac izjavio zahtev za zaštitu zakonitosti, ali da je taj vanredni pravni lek, osporenim rešenjem Vrhovnog kasacionog suda, odbačen zbog toga što se njime nije ukazivalo na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 361. stav 2. tačka 5) Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS", br. 125/04 i 111/09).
4. Odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije utvrđeno je da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, dok se odredbom člana 58. stav 1. Ustava jemči mirno uživanje svojine i drugih imovinskih prava stečenih na osnovu zakona.
Zakonom o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, br. 125/04 i 111/09) propisano je da: javni tužilac može podići zahtev za zaštitu zakonitosti protiv pravnosnažne sudske odluke po službenoj dužnosti ili na predlog stranke (član 413. stav 1.); da javni tužilac može podići zahtev za zaštitu zakonitosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 361. stav 2. tačka 5) tog zakona (član 417.); da bitna povreda odredaba parničnog postupka uvek postoji ako je sud zasnovao svoju presudu na nedozvoljenim raspolaganjima stranaka (član 365. stav 2. tačka 5)); da je stranka koja je podnela predlog javnom tužiocu za podizanje zahteva za zaštitu zakonitosti ovlašćna da, u roku od 30 dana od dana prijema obaveštenja da javni tužilac neće izjaviti zahtev za zaštitu zakonitosti, sama izjavi ovaj vanredni pravni lek (član 418.).
5. Ustavni sud je ocenio da podnosilac u ustavnoj žalbi ne navodi ustavnopravne razloge koji bi mogli potkrepiti tvrdnju da mu je osporenim rešenjem Vrhovnog kasacionog suda povređeno neko od Ustavom zajemčenih prava.
Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni kasacioni sud jedini kompetentan da utvrdi postojanje procesnih pretpostavki za meritorno odlučivanje o zahtevu za zaštitu zakonitosti, dok je Ustavni sud nadležan da, u granicama navoda ustavne žalbe, ispita da li su razlozi zbog koji je najviši sud u Republici Srbiji odbacio vanredni pravni lek prihvatljivi sa stanovišta zaštite zajemčenih ljudskih prava.
Ustavni sud je, u konkretnom slučaju, ocenio da su razlozi zbog kojih je Vrhovni kasacioni sud odbacio podnosiočev zahtev za zaštitu zakonitosti ustavnopravno prihvatljivi.
Naime, razlozi za podnošenje zahteva za zaštitu zakonitosti krajnje su restriktivni. Javni tužilac može da izjavi ovo vanredno pravno sredstvo samo zbog toga što je sud protivno odredbama Zakona o parničnom postupku zasnovao svoju presudu na nedozvoljenim raspolaganjima stranaka, tj. zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 365. stav 2. tačka 5) Zakona o parničnom postupku. S obzirom da parnična stranka zahtev za zaštitu zakonitosti može izjaviti samo umesto javnog tužioca, dakle supsidijarno, razlozi zbog koji stranka može da izjavi ovaj pravni lek nisu ništa manje restriktivni od razloga zbog kojih to može da učini javni tužilac. Kako u konkretnom slučaju podnosilac ustavne žalbe zahtevom za zaštitu zakonitosti nije ukazivao na bitnu povredu odredaba parničnog postupka predviđenu članom 361. stav 1. tačka 5) Zakona o parničnom postupku, već na neku drugu povredu pravila postupka, Vrhovni kasacioni sud, po oceni Ustavnog suda, odbacivanjem nedozvoljenog zahteva za zaštitu zakonitosti nije mogao učiniti povredu prava na pravično suđenje.
Ustavni sud smatra da u svim imovinskim sporovima između pojedinaca, kao što je to slučaj u parničnom postupku koji je prethodio izjavljivanju ustavne žalbe, povreda imovinskih prava treba da bude sagledana u odnosu na procesne garancije iz člana 32. stav 1. Ustava. Imajući u vidu da je Ustavni sud ocenio da nisu prihvatljivi navodi podnosioca o tome da mu je osporenim rešenjem Vrhovnog kasacionog suda povređeno pravo na pravično suđenje, ne postoje ustavnopravni razlozi koji bi bili osnov za tvrdnju da je podnosiocu povređeno pravo na imovinu.
Kako podnosilac ustavne žalbe ne navodi ustavnopravne razloge koji bi mogli potkrepiti tvrdnju da mu je osporenim rešenjem Vrhovnog kasacionog suda povređeno neko od Ustavom zajemčenih prava, Ustavni sud je ustavnu žalbu u ovom delu odbacio kao nedopuštenu, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 4) Zakona o Ustavnom sudu.
6. Prema stavu Ustavnog suda, ukoliko je ustavna žalba podneta protiv rešenja Vrhovnog kasacionog suda o odbacivanju zahteva za zaštitu zakonitosti kao nedozvoljenog i protiv odluka donetih u parničnom postupku koje su prethodile izjavljivanju ovog vanrednog pravnog sredstva, Ustavni sud može meritorno odlučivati samo o odluci donetoj povodom izjavljenog zahteva za zaštitu zakonitosti, dok će ustavnu žalbu u delu u kome se osporavaju odluke nižestepenih sudova (ako je između prijema odluke drugostepenog suda i izjavljivanja ustavne žalbe protekao rok propisan odredbom člana 84. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu) odbaciti kao neblagovremenu.
S obzirom da je Ustavni sud utvrdio da je podnosilac ustavne žalbe osporenu presudu Okružnog suda u Beogradu primio 10. marta 2010. godine, a da je ustavnu žalbu izjavio 25. marta 2011. godine, Ustavni sud je primenom odredbe odredbe člana 36. stav 1. tačka 2) Zakona o Ustavnom sudu, ustavnu žalbu u delu u kome se osporavaju presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu P. 1419/98 od 30. marta 2009. godine i presuda Okružnog suda u Beogradu Gž. 20360/09 od 19. novembra 2009. godine, odbacio kao neblagovremenu.
7. S obzirom na sve izloženo, Ustavni sud je, na osnovu odredbe člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, rešio kao u izreci.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
dr Dragiša Slijepčević