Odluka o povredi prava na suđenje u razumnom roku u penzijskom postupku
Kratak pregled
Ustavni sud usvojio je ustavnu žalbu Srećka Milića i utvrdio povredu prava na suđenje u razumnom roku u postupku za ostvarivanje prava iz penzijskog osiguranja. Zbog dugotrajnog i neefikasnog postupanja, naloženo je hitno okončanje postupka i utvrđeno pravo na naknadu štete.
Tekst originalne odluke
Republika SrbijaUSTAVNI SUD
Už-1340/2009
18.11.2010.
Beograd
Ustavni sud u sastavu: predsednik dr Bosa Nenadić i sudije dr Olivera Vučić, dr Marija Draškić, dr Goran Ilić, dr Agneš Kartag Odri, Katarina Manojlović Andrić, mr Milan Marković, dr Dragiša Slijepčević, Milan Stanić, dr Dragan Stojanović, Sabahudin Tahirović i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi Srećka Milića iz Užica, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 18. novembra 2010. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba Srećka Milića i utvrđuje da je u postupku koji se vodi u predmetu Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje zaposlenih, Filijala Užice D - 13540, povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na suđenje u razumnom roku, zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, dok se u preostalom delu ustavna žalba odbacuje.
2. Utvrđuje se pravo podnosioca ustavne žalbe na naknadu nematerijalne štete, koju može ostvariti na način predviđen odredbama člana 90. Zakona o Ustavnom sudu.
3. Nalaže se nadležnim organima da preduzmu sve neophodne mere kako bi se postupak iz tačke 1. okončao u najkraćem mogućem roku.
O b r a z l o ž e nj e
1. Srećko Milić iz Užica je 18. jula 2009. godine podneo Ustavnom sudu ustavnu žalbu zbog povrede načela zaštite ljudskih i manjinskih prava i sloboda, prava na pravično suđenje i suđenje u razumnom roku i prava na penzijsko osiguranje, zajemčenih članom 22, članom 32. stav 1. i članom 70. Ustava Republike Srbije.
U ustavnoj žalbi se navodi: da je Republički fond za penzijsko i invalidsko osiguranje zaposlenih, Filijala Užice doneo rešenje D – 13540 od 1. septembra 2009. godine i da je podnosilac izjavio žalbu protiv tog rešenja; da je drugostepeni organ poništio navedeno rešenje i predmet vratio na ponovni postupak, ali da prvostepeni organ ni posle sedam meseci još nije doneo novo rešenje; da podnosilac više nema volje, niti materijalnih mogućnosti za vođenje beskrajnih postupaka, jer su pravni lekovi koje je ranije izjavljivao gotovo uvek usvajani, ali da Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje u više navrata nije postupao po primedbama iz sudskih odluka. U ustavnoj žalbi se takođe navodi da je podnosilac 1979. godine podneo zahtev za ostvarivanje prava na invalidsku penziju i da mu je penzija tokom godina ostajala ista, iako mu je penzijski staž sukcesivno priznavan. Podnosilac smatra da bi ispunio uslove za starosnu, a ne invalidsku penziju, kada bi mu pravilno bio priznat poseban staž i staž sa uvećanim trajanjem. U ustavnoj žalbi se predlaže da Ustavni sud utvrdi da su postupanjem Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje podnosiocu povređena navedena prava zajemčena Ustavom, kao i da mu prizna pravo na naknadu nematerijalne štete zbog odugovlačenja postupka.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
Prema odredbi člana 82. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, broj 109/07), ustavna žalba se može izjaviti i ako nisu iscrpljena pravna sredstva, u slučaju kada je podnosiocu žalbe povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je u sprovedenom postupku izvršio uvid u spis predmeta Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje zaposlenih, Filijala Užice D – 13540, za koji je konstatovao da nije uredan i kompletan, te je utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za donošenje odluke u ovoj ustavnosudskoj stvari:
3.1. Rešenjem Republičke samoupravne zajednice penzijskog i invalidskog osiguranja radnika – Osnovne zajednice za region Titovo Užice I. broj 17747 od 29. marta 1979. godine odbijen je zahtev podnosioca ustavne žalbe za ostvarivanje prava iz invalidskog osiguranja. U postupku po žalbi podnosioca navedeno rešenje je poništeno, a u ponovnom postupku prvostepeni organ je doneo novo rešenje I. broj 17747 od 16. februara 1981. godine, kojim je podnosiocu ustavne žalbe priznato pravo na invalidsku penziju i utvrđeno da ukupan penzijski staž iznosi 20 godina i tri meseca.
Podnosilac ustavne žalbe je 24. maja 1996. godine podneo zahtev Republičkom fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje zaposlenih za ustupanje predmeta Republičkom fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje samostalnih delatnosti, radi utvrđivanja penzijskog osnova i invalidske penzije i dalje isplate kod tog fonda.
Rešenjem Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje samostalnih delatnosti – Filijala u Beogradu broj I-184-207719 od 25. novembra 1996. godine podnosiocu ustavne žalbe je priznato pravo na invalidsku penziju i utvrđeno da ukupan penzijski staž iznosi 33 godine, jedan mesec i jedan dan. Istim rešenjem zamenjeno je rešenje tog Fonda I-184-207719 od 23. oktobra 1996. godine. U obrazloženju rešenja je navedeno da ukupan penzijski staž podnosioca pokriva polovinu radnog veka i da mu pripada penzija u visini od 71% od osnova. Protiv ovog rešenja podnosilac je izjavio žalbu zbog nepravilno određenog datuma nastupanja invalidnosti, procenta penzije i dužine radnog veka.
Rešenjem direktora Filijale Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje samostalnih delatnosti broj I-184-207719 od 11. marta 1997. godine podnosiocu je priznato pravo na invalidsku penziju po osnovu bolesti u mesečnom iznosu od 1.976,09 dinara i utvrđeno da ukupan penzijski staž iznosi 33 godine, jedan mesec i jedan dan. Istim rešenjem konstatovano je da će se isplata vršiti nakon dostave dokaza o obustavi isplate penzije kod Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje zaposlenih.
3.2. Podnosilac ustavne žalbe se 28. avgusta 1997. godine obratio Republičkom fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje samostalnih delatnosti zahtevom za “povlačenje svih ranijih zahteva podnetih tom organu i povraćaj predmeta SIZ-u u Užicu“ i potom podneo zahtev Republičkom fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje zaposlenih - Filijala Fonda Užice za ostvarivanje prava na penziju kod tog Fonda. Rešenjem broj D. 13540 od 11. marta 1998. godine odbijen je zahtev podnosioca, jer je utvrđeno da se podnosilac zahteva jednom već opredelio za ostvarivanje prava na penziju kod Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje samostalnih delatnosti - podnošenjem zahteva od 24. maja 1996. godine, a da je članom 101. st. 3. i 4. Zakona o osnovama penzijskog i invalidskog osiguranja („Službeni list SRJ“, broj 30/96) propisano da se pravo izbora organizacije za osiguranje kod koje će se ostvarivati pravo na penziju može koristiti samo jedanput.
Po zahtevu podnosioca za priznavanje penzijskog staža, Republički fond za penzijsko i invalidsko osiguranje zaposlenih - Filijala Fonda Užice je 22. novembra 1998. godine doneo rešenje broj D. 13540, kojim je podnosiocu utvrđen u penzijski staž dodatni period od osam godina i 22 dana, tako da ukupan penzijski staž iznosi 32 godine, pet meseci i 22 dana. U obrazloženju rešenja je navedeno da novopriznati staž nije od uticaja na visinu invalidske penzije podnosioca, jer je ona već određena u maksimalnom iznosu od 85% od penzijskog osnova. Protiv navedenog rešenja podnosilac ustavne žalbe je izjavio žalbu, koja je odbijena rešenjem Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje zaposlenih – Direkcija Beograd, 02/1 broj 155448 od 13. aprila 1999. godine. Nakon odbijanja podnosiočeve tužbe u upravnom sporu u kome je ocenjivana zakonitost navedenog drugostepenog rešenja, Vrhovni sud Srbije je presudom Uvp. II 162/99 od 26. juna 2000. godine odbio zahtev podnosioca za vanredno preispitivanje pravnosnažne presude Okružnog suda u Užicu. Zaključkom Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje zaposlenih – Direkcija Beograd, broj 02/1 broj 155448 od 24. januara 2003. godine odbačen je predlog podnosioca ustavne žalbe za ponavljanje postupka okončanog pravnosnažnim rešenjem 02/1 broj 155448 od 13. aprila 1999. godine, jer nije učinjena verovatnom okolnost na kojoj se zasniva predlog. Ovaj zaključak podnosilac nije osporavao tužbom u upravnom sporu.
3.3. Rešenjem Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje zaposlenih – Filijala Fonda Užice D. 13540 od 18. avgusta 2003. godine određeno je da podnosiocu prestaje isplata invalidske penzije sa 1. septembrom 2003. godine i da će isplatu invalidske penzije podnosiocu ubuduće vršiti Republički fond za penzijsko i invalidsko osiguranje samostalnih delatnosti, kome se podnosilac 24. maja 1996. godine obratio zahtevom za priznavanje prava na invalidsku penziju. Nakon upravnog spora u kome je uvažena tužba koju je podnosilac ustavne žalbe podneo zbog nedonošenja rešenja o njegovoj žalbi, Republički fond za penzijsko i invalidsko osiguranje zaposlenih – Direkcija Beograd je u izvršenju sudske presude doneo rešenje 02/1 broj 155448 od 8. aprila 2005. godine, kojim je poništeno rešenje Filijale Fonda Užice D. 13540 od 18. avgusta 2003. godine. U ponovnom postupku Republički fond za penzijsko i invalidsko osiguranje zaposlenih - Filijala Fonda Užice doneo je rešenje broj D. 13540 od 27. juna 2005. godine, kojim je utvrđeno da isplata invalidske penzije podnosiocu prestaje 23. novembra 1995. godine, od kada će isplatu penzije vršiti Republički fond za penzijsko i invalidsko osiguranje samostalnih delatnosti, po pravnosnažnosti rešenja tog fonda broj I-184-207719 od 11. marta 1997. godine. Žalba podnosioca izjavljena protiv navedenog rešenja je odbijena, kao i njegova tužba u upravnom sporu koji je vodio protiv drugostepenog rešenja, ali je uvažen njegov zahtev za vanredno preispitivanje pravnosnažne presude. Nalazeći da nepostojanje ovlašćenja za potpisnika rešenja kojim je odlučeno o žalbi podnosioca predstavlja bitnu povredu pravila postupka, Vrhovni sud Srbije je preinačio presudu Okružnog suda u Užicu U. 67/05 od 9. novembra 2005. godine, tako što je uvažio tužbu i poništio osporeno drugostepeno rešenje. U izvršenju presude Vrhovnog suda Srbije doneto je novo rešenje, protiv koga je podnosilac izjavio žalbu, a potom je vodio upravni spor. Tužba podnosioca odbijena je presudom Okružnog suda u Užicu U. 74/07 od 11. jula 2007. godine, a o zahtevu za vanredno preispitivanje pravnosnažne presude tog suda Vrhovni sud Srbije nije odlučio do dana kada su Ustavnom sudu dostavljeni spisi predmeta Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje - Filijala u Užicu D. 13540 .
3.4. Podnosilac ustavne žalbe je 25. marta 2004. godine podneo Okružnom sudu u Užicu tužbu protiv Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje samostalnih delatnosti zbog nedonošenja rešenja po zahtevu za uvećanje invalidske penzije, kojom je tražio „da mu se u visinu penzijskog osnova prvo računa aktivan staž, a tek onda borački staž“. U toku postupka pred Okružnim sudom u Užicu tuženi organ je doneo rešenje broj II-184-207719 od 10. maja 2004. godine, kojim su ukinuta po osnovu službenog nadzora rešenja direktora Filijale broj I-184-207719 od 23. aprila 1996. godine, 25. novembra 1996. godine i 11. marta 1997. godine i predmet vraćen na ponovni postupak i odlučivanje. U obrazloženju tog rešenja je navedeno da rešenjem Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje samostalnih delatnosti - direktora Filijale broj I-184-207719 od 11. marta 1997. godine podnosiocu ustavne žalbe nije pravilno utvrđen staž osiguranja jer nije priznat poseban staž u penzijski staž, što je imalo za posledicu pogrešnu primenu procenta prilikom određivanja visine penzije, pa samim tim i pogrešan iznos penzije. Okružni sud u Užicu je presudom U. 35/04 od 23. jula 2004. godine odbio tužbu podnetu protiv Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje samostalnih delatnosti, jer je tuženi organ obavestio sud da je rešenjem broj II-184-207719 od 10. maja 2004. godine ukinuo rešenja direktora Filijale broj I-184-207719 od 11. marta 1997, 25. novembra 1996. godine i 23. oktobra 1996. godine i predmet vratio na ponovni postupak, čime je, po oceni tog suda, iscrpljena nadležnost suda po ovoj vrsti tužbe.
Po zahtevu podnosioca ustavne žalbe za vanredno preispitivanje pravnosnažne sudske presudu Okružnog suda u Užicu U. 35/04 od 23. jula 2004. godine, Vrhovni sud Srbije je navedenu presudu ukinuo, jer Okružni sud u Užicu nije dao nalog tužiocu da se izjasni da li je zadovoljan novodonetim rešenjem. U izvršenju druge presude Vrhovnog suda Srbije, kojom je ukinuta presuda Okružnog suda u Užicu zbog nepostojanja ovlašćenja za donošenje drugostepenog rešenja, Okružni sud u Užicu je presudom U. 20/08 od 2. aprila 2008. godine uvažio tužbu podnosioca i poništio rešenje Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje samostalnih delatnosti broj II-184-207719 od 10. maja 2004. godine.
Republički fond za penzijsko i invalidsko osiguranje samostalnih delatnosti – Filijala u Beogradu je 13. oktobra 2004. godine doneo rešenje broj II-184-207719, kojim je podnosiocu priznao pravo na invalidsku penziju po osnovu bolesti u mesečnom iznosu od 4.750,34 dinara i pravo na najniži iznos penzije u iznosu od 6.725,05 dinara. Istim rešenjem utvrđeno je da ukupan penzijski staž podnosioca iznosi 33 godine, osam meseci i 19 dana. Protiv ovog rešenja podnosilac je izjavio žalbu navodeći da i dalje prima najniži iznos penzije, iako mu je priznat ukupan staž.
U izvršenju presude Okružnog suda u Užicu U. 20/08 od 2. aprila 2008. godine, Republički fond za penzijsko i invalidsko osiguranje – Direkcija doneo je rešenje 02/1 broj SD-106 od 10. aprila 2008. godine, kojim su ukinuta po pravu nadzora rešenja Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje samostalnih delatnosti – Filijala u Beogradu broj I-184-207719 od 11. marta 1997, 25. novembra 1996. godine i 23. oktobra 1996. godine i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak. Istim rešenjem poništeno je rešenje Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje samostalnih delatnosti – Filijala u Beogradu broj II-184-207719 od 13. oktobra 2004. godine.
3.5. Podnosilac ustavne žalbe je 11. aprila 2008. godine podneo zahtev Republičkom fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje za donošenje konačnog rešenja o priznatom stažu i priznavanju prava na starosnu penziju sa punim stažom. Podnosilac je u zahtevu istakao da traži priznavanje u penzijski staž i vremena provedenog na služenju vojnog roka i naveo da je stekao uslove za priznavanje prava na punu – starosnu penziju, a ne invalidsku penziju, „o čemu prilaže dokaze ili ih je ranije priložio“.
Rešenjem Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje - Filijala Fonda Užice broj 13540 od 1. septembra 2008. godine podnosiocu ustavne žalbe je određena invalidska penzija od 11. maja 2004. godine u mesečnom iznosu od 4.750,65 dinara. Istim rešenjem je utvrđeno: da je određena penzija manja od najnižeg iznosa invalidske penzije, pa se penzija određuje u visini od 6.722,74 dinara; da ukupan penzijski staž iznosi 33 godine, osam meseci i 19 dana; da će se isplata penzije vršiti od 11. maja 2004. godine, uz obračun isplaćenih iznosa po poništenom rešenju Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje samostalnih delatnosti – Filijala u Beogradu broj II-184-207719 od 13. oktobra 2004. godine.
Republički fond za penzijsko i invalidsko osiguranje – Direkcija je 10. decembra 2008. godine doneo rešenje 02/1 broj SD-106, kojim je poništio navedeno prvostepeno rešenje, ocenjujući da nije jasno na osnovu kojih dokaza je prvostepeni organ utvrdio penzijski osnov, niti penzijski staž. Do dana kada su Ustavnom sudu dostavljeni spisi predmeta D. 13540, Republički fond za penzijsko i invalidsko osiguranje – Filijala Fonda Užice nije odlučio o zahtevu podnosioca ustavne žalbe za priznavanje prava na starosnu penziju.
4. Odredbama Ustava na čiju povredu se ustavnom žalbom ukazuje utvrđeno je: da svako ima pravo na sudsku zaštitu ako mu je povređeno ili uskraćeno neko ljudsko ili manjinsko pravo zajemčeno Ustavom, kao i pravo na uklanjanje posledica koje su povredom nastale (član 22. stav 1.); da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega (član 32. stav 1.); da se penzijsko osiguranje uređuje zakonom (član 70. stav 1.).
Za ocenu navoda i razloga ustavne žalbe sa stanovišta navedenih Ustavom zajemčenih prava, od značaja su i sledeće odredbe zakona:
Zakonom o opštem upravnom postupku („Službeni list SRJ“, br. 33/97 i 31/01) propisano je: da se u postupku moraju utvrditi pravilno i potpuno sve činjenice i okolnosti koje su od značaja za donošenje zakonitog i pravilnog rešenja - odlučne činjenice (član 8.); da se postupak mora voditi bez odugovlačenja i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno i potpuno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rešenja (član 14.).
Odredbom člana 240. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju («Službeni glasnik RS», br. 34/03, 64/04, 84/04, 85/05, 101/05, 63/06, 5/09 i 107/09) propisano je da se rešenja kojima su, do dana stupanja na snagu ovog zakona, priznata prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja ili kojima je utvrđen penzijski staž, a kojima je očigledno povređen materijalni zakon, mogu ukinuti po pravu nadzora i po proteku roka utvrđenog zakonom kojim je uređen opšti upravni postupak, u roku od pet godina od dana stupanja na snagu ovog zakona.
5. Ispitujući navode podnosioca ustavne žalbe kojima se ukazuje na povredu prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud je najpre konstatovao da je podnosilac ustavne žalbe 11. aprila 2008. godine podneo Republičkom fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje – Filijala Fonda Užice zahtev za priznavanje prava na starosnu penziju, a da je u postupku koji je do tada vođen pred Republičkim fondom za penzijsko i invalidsko osiguranje - Filijala Fonda Užice u predmetu D. broj 13540 odlučivano o pravu podnosioca na invalidsku penziju. Ustavni sud je takođe konstatovao da je protiv rešenja Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje - Filijala Fonda Užice broj D. 13540 od 1. septembra 2008. godine podnosilac izjavio žalbu i da je navedeno rešenje poništeno u drugostepenom postupku rešenjem Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje – Direkcija 02/1 broj SD-106 od 10. decembra 2008. godine. Polazeći od navoda ustavne žalbe da prvostepeni organ u ponovnom postupku nije doneo rešenje iako je proteklo više od šest meseci, Ustavni sud bi morao da odbaci ustavnu žalbu kao nedopuštenu, jer podnosilac ustavne žalbe nije iskoristio zakonom predviđeno sredstvo za ubrzanje postupka, odnosno nije podneo žalbu drugostepenom upravnom organu kao da je njegov zahtev odbijen. Naime, prema stavu Ustavnog suda, nije dozvoljena ustavna žalba kojom se prigovara dužini upravnog postupka, u situaciji kada nisu blagovremeno korišćena pravna sredstva radi ubrzanja tog postupka. Navedeno stanovište izrazio je i Evropski sud za ljudska prava u Odluci o dopuštenosti zahteva br. 46279/99, koji je podnela Vera Štajcar protiv Hrvatske, ne prihvatajući da razmatra period koji je prethodio podnošenju tužbe zbog „ćutanja administracije“. Međutim, Ustavni sud je ocenio da se dužina trajanja postupka po zahtevu podnosioca ustavne žalbe za priznavanje prava na starosnu penziju, u konkretnom slučaju, ne može posmatrati nezavisno od postupka za ostvarivanje njegovog prava na invalidsku penziju koji je tome prethodio, a koji još uvek nije okončan. Ustavni sud nalazi da je 25. marta 2004. godine, podnošenjem tužbe Okružnom sudu u Užicu protiv Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje samostalnih delatnosti zbog „ćutanja administracije“, započeo period koji treba uzeti u obzir prilikom ocene da li je podnosiocu ustavne žalbe povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Ustavni sud je utvrdio da je nakon podnošenja tužbe drugostepeni upravni organ ukinuo po pravu nadzora rešenje kojim je podnosiocu ustavne žalbe određena invalidska penzija i da još uvek nije okončan postupak u kome podnosilac ustavne žalbe osporava prvostepeno rešenje o određivanju invalidske penzije koje je doneto u ponovnom postupku. Takođe, Ustavni sud je utvrdio da ni ponašanje podnosioca ustavne žalbe, niti složenost predmetne upravne stvari nisu bili odlučujući za neprimereno dugo trajanje postupka, već je ono prevashodno posledica pogrešnog i nedelotvornog postupanja upravnih i sudskih organa u postupku odlučivanja o pravu podnosioca na invalidsku penziju, što je dovelo do brojnih poništavanja rešenja donetih u upravnom postupku i ukidanja presuda kojima je odlučivano u upravnom sporu. Polazeći od izloženog, Ustavni sud je utvrdio da je u postupku koji se vodi u predmetu Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, Filijala Užice broj D – 13540, povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava. Stoga je Ustavni sud ustavnu žalbu usvojio, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu.
6. Na osnovu člana 89. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud je u tački 2. izreke odlučio da se pravično zadovoljenje podnosioca ustavne žalbe zbog konstatovane povrede prava, u ovom slučaju, ostvari utvrđivanjem prava na naknadu nematerijalne štete, na način predviđen odredbama člana 90. Zakona, a u tački 3. izreke je naložio nadležnim organima da preduzmu sve neophodne mere kako bi se postupak iz tačke 1. izreke okončao u najkraćem mogućem roku.
7. U pogledu navoda podnosioca ustavne žalbe o povredi prava na sudsku zaštitu i prava na penzijsko osiguranje, zajemčenih čl. 22. i 70. Ustava, Ustavni sud je ocenio da je u ovom delu ustavna žalba preuranjena, s obzirom na to da je još uvek u toku postupak koji je prethodio podnošenju ustavne žalbe. Na osnovu navedenog, Sud je u ovom delu ustavnu žalbu odbacio, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 4) Zakona o Ustavnom sudu, jer ne postoje pretpostavke utvrđene Ustavom i Zakonom za vođenje postupka i odlučivanje.
8. Na osnovu izloženog i odredaba člana 45. tačka 9) i člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu i člana 84. Poslovnika o radu Ustavnog suda (''Službeni glasnik RS'', br. 24/08 i 27/08), Sud je doneo Odluku kao u izreci.
Takođe, Ustavni sud je, saglasno odredbi člana 49. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu, odlučio da ovu odluku objavi u „Službenom glasniku Republike Srbije“, imajući u vidu značaj koji ima za zaštitu Ustavom garantovanih ljudskih prava i građanskih sloboda.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
dr Bosa Nenadić