Odluka Ustavnog suda o povredi prava na pravično suđenje u izvršnom postupku
Kratak pregled
Ustavni sud usvojio je ustavnu žalbu, poništio rešenje Privrednog suda i utvrdio povredu prava na pravično suđenje. Neprihvatljiv je stav da je izvršni postupak okončan samim dostavljanjem rešenja na naplatu i arhiviranjem spisa, bez utvrđivanja da li je poverilac namiren.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Snežana Marković, predsednik Veća i sudije Miroslav Nikolić, dr Tijana Šurlan, Tatjana Đurkić, dr Milan Škulić, Lidija Đukić, dr Nataša Plavšić i dr Tamaš Korhec (Korhecz Tamás) , članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi Organizacije p. Beograd, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi sa članom 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 3. novembra 2022. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba Organizacije p. Beograd i utvrđuje da je rešenjem Privrednog suda u Beogradu R4I. 3 5/18 od 3. decembra 2018. godine podnosiocu ustavne žalbe povređeno pravo na pravično suđenje, zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije.
2. Poništava se rešenje Privrednog suda u Beogradu R4I. 35/18 od 3. decembra 2018. godine i određuje da isti sud donese novu odluku o prigovoru podnosioca ustavne žalbe radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu Privrednog suda u Beogradu Iv. 18447/08.
3. Odbacuje se zahtev podnosioca ustavne žalbe za naknadu nematerijalne štete.
4. Odbacuje se zahtev podnosioca ustavne žalbe za naknadu materijalne štete.
5. Odbacuje se zahtev podnosioca ustavne žalbe za naknadu troškova postupka pred Ustavnim sudom.
O b r a z l o ž e nj e
1. Organizacija p. Beograd podnela je Ustavnom sudu, 9. januara 2019. godine, preko punomoćnika Lj . I, advokata iz Beograda, ustavnu žalbu protiv rešenja Privrednog suda u Beogradu R4I. 3 5/18 od 3. decembra 2018. godine, zbog povrede načela zabrane diskriminacije utvrđenog članom 21. Ustava Republike Srbije, kao i zbog povrede prava na pravično suđenje, prava na jednaku zaštitu prava i na pravno sredstvo i prava na imovinu, zajemčenih čl. 32, 36. i 58. Ustava. Podnosilac je istakao i povredu prava na suđenje u razumnom roku u izvršnom postupku u predmetu Privrednog suda u Beogradu Iv. 18447/08.
U ustavnoj žalbi, između ostalog, navedeno je da podnosilac svoje potraživanje u označenom izvršnom postupku nije namirio, niti je sud preduzimao radnje u cilju naplate potraživanja poverioca, a nije ni doneta odluka kojom se taj postupak okončava, zbog čega nije bilo osnova da donese osporeno rešenje kojim se odbacuje prigovor jer je postupak čije se ubrzavanje traži okončan. Od Ustavnog suda je traženo da usvoji ustavnu žalbu, utvrdi povredu označenih načela i prava, kao i pravo podnosioca na naknadu materijalne i materijalne štete, te na naknadu troškova za sastav ustavne žalbe, sve u opredeljenim iznosima.
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je, u sprovedenom postupku, uvidom u dokumentaciju priloženu uz ustavnu žalbu, utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje u ovoj ustavnosudskoj stvari:
Podnosilac ustavne žalbe je, kao predlagač, podneo prigovor radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu Privrednog suda u Beogradu Iv. 18447/08, koji je, po njegovom predlogu za izvršenje, pokrenut radi namirenja potraživanja na novčanim sredstvima izvršnog dužnika.
Osporenim rešenjem Privrednog suda u Beogradu R4I. 35/18 od 3. decembra 2018. godine odbačen je prigovor predlagača radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu Privrednog suda u Beogradu Iv. 18447/08.
U obrazloženju osporenog rešenja navedeno je da je predmetni izvršni postupak pokrenut 9. septembra 2008. godine, da je rešenje o izvršenju doneto 10. septembra 2008. godine, kao i da se predlagač obratio sudu podneskom od 29. juna 2016. godine kojim je obavestio sud da je izvršni dužnik brisan iz registra preduzetnika i promenio predmet i sredstvo izvršenja, kao i kojim je tražio od suda da pribavi podatke o imovini dužnika. Dalje je navedeno da je, uvidom u AVP program suda, utvrđeno da je predmet Iv. 18447/08 označen kao arhiviran, dok je, uvidom u izjašnjenje šefa izvršne pisarnice, utvrđeno da je, nakon pravnosnažnosti, rešenje o izvršenju, zaključkom od 10. decembra 2008. godine, prosleđeno na naplatu Narodnoj banci Srbije 15. decembra 2008. godine. Prema nalaženju suda iznetom u obrazloženju osporenog rešenja, iz navedenog sledi da je sud doneo rešenje o izvršenju u zakonskom roku i otpočeo sprovođenje izvršenja dostavljanjem rešenja o izvršenju organizaciji za prinudnu naplatu, te kako poverilac u izvršnom aktu nije predložio još neko dodatno sredstvo izvršenja, to je postupak okončan i spisi predmeta su arhivirani 12. marta 2009. godine, a po proteku zakonskog roka od pet godina od pravnosnažnosti rešenja o izvršenju predmet je izlučen u redovnom postupku izlučenja u 2012. godini. U obrazloženju je navedeno i da je poverilac, podneskom od 29. juna 2016. godine, posle osam godina od podnošenja inicijalnog akta, predložio promenu sredstva izvršenja, ali kako je sprovođenje izvršenja otpočelo, to sud nalazi da poverilac nije imao mogućnost da menja prvobitno sredstvo izvršenja, navedeno u inicijalnom aktu. Navedeno je i da kako se, shodno odredbi člana 5. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, prigovor može podneti dok se postupak ne okonča, a prigovor je podnet radi ubrzavanja postupka za koji je sud utvrdio da je, prema odredbama Zakona o izvršnom postupku, okončan donošenjem rešenja o izvršenju i dostavljanjem istog organizaciji za prinudnu naplatu, to poverilac kao stranka u postupku koji je okončan nije ovlašćen na podnošenje prigovora radi ubrzavanja postupka, pa je sud, shodno odredbi člana 8. stav 2. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, kojim je propisano da se prigovor odbacuje, između ostalog, ako ga je podnelo neovlašćeno lice, predmetni prigovor odbacio. Prilikom odlučivanja, kako je navedeno u obrazloženju, sud je imao u vidu da je poverilac, podneskom od 29. juna 2016. godine, zahtevao nastavak sprovođenja izvršenja, ali nalazi da isto nije od uticaja na drugačiju odluku, imajući u vidu da je prema odredbama Zakona o izvršnom postupku predmetni postupak okončan i da je po isteku vremena čuvanja iz član 241. stav 1. tačka 9) Sudskog poslovnika, isti uništen u postupku redovnog izlučivanja nepotrebnog materijala u 2012. godini, to ne postoji mogućnost za obnavljanje konkretnog spisa i dalje sprovođenje izvršenja, budući da je Sudskim poslovnikom propisano da se neće pokrenuti postupak obnavljanja ako je protekao rok do koga se po postojećim propisima čuvaju takvi spisi.
4. Članom 32. stav 1. Ustava, na čiju povredu se ukazuje ustavnom žalbom, utvrđeno je da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.
Odredbama Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku („Službeni glasnik RS“, broj 40/15) propisano je: da su pravna sredstva kojima se štiti pravo na suđenje u razumnom roku prigovor radi ubrzavanja postupka, žalba i zahtev za pravično zadovoljenje (član 3. stav 1.); da se prigovor i žalba mogu podneti dok se postupak ne okonča (član 5. stav 1.); da predsednik suda rešenjem odbacuje ili odbija prigovor bez ispitnog postupka, ili vodi ispitni postupak i da se prigovor odbacuje ako odsustvo nekog obaveznog elementa prigovora onemogućava da se po njemu postupa, zatim ako je prigovor podnelo neovlašćeno lice ili ako je preuranjen, te da protiv rešenja o odbacivanju prigovora nije dozvoljena žalba (član 8. st. 1. i 2.).
Odredbom člana 545. Zakona o izvršenju i obezbeđenju („Službeni glasnik RS“, br. 106/15, 106/16-autentično tumačenje i 113/17-autentično tumačenje), koji je počeo da se primenjuje od 1. jula 2016. godine, propisano je da se izvršni postupci i postupci obezbeđenja koji su počeli pre stupanja na snagu ovog zakona nastavljaju prema Zakonu o izvršenju i obezbeđenju („Službeni glasnik RS“, br. 31/11, 99/11-dr. zakon, 109/13-Odluka US, 55/14 i 139/14).
Odredbom člana 358. stav 1. Zakona o izvršenju i obezbeđenju („Službeni glasnik RS“, br. 31/11, 99/11-dr. zakon, 109/13-Odluka US, 55/14 i 139/14), koji se primenjivao od 17. septembra 2011. godine, bilo je propisano da će se postupci izvršenja i obezbeđenja u kojima je do dana početka primene ovog zakona započeto sprovođenje izvršenja okončati po odredbama ovog zakona. Odredbom člana 75. navedenog Zakona bilo je propisano da se izvršni postupak okončava obustavom ili zaključenjem.
5. Ocenjujući razloge i navode ustavne žalbe sa aspekta istaknute povrede prava na pravično suđenje zajemčenog članom 32. stav 1. Ustava, Ustavni sud, pre svega, naglašava da je pravilnu primenu materijalnog prava nadležan da ceni instanciono viši sud u zakonom propisanom postupku kontrole zakonitosti odluka nižestepenih sudova. Ustavni sud nije nadležan da ocenjuje pravilnost činjeničnih i pravnih zaključaka redovnih sudova, osim u slučaju kada je primena merodavnog materijalnog ili procesnog prava bila očigledno proizvoljna na štetu podnosioca ustavne žalbe, što može dovesti do povrede Ustavom zajemčenog prava na pravično suđenje. Na ovakav zaključak upućuje i stav Evropskog suda za ljudska prava izražen u presudi Khamidov protiv Rusije od 15. novembra 2007. godine (broj aplikacije 72118/01, stav 170.), u kome je taj sud konstatovano da nije njegov zadatak da donosi odluku umesto domaćih sudova koji su u najboljoj poziciji da ocene prezentovane dokaze, ustanove činjenično stanje i tumače domaće pravo, te da, u principu, Sud neće intervenisati, osim ukoliko su odluke domaćih sudova arbitrarne ili očigledno neosnovane.
Razmatrajući da li je sud u konkretnom slučaju merodavno pravo proizvoljno primenjeno, Ustavni sud je, najpre, konstatovao da je ustavnom žalbom osporeno rešenje Privrednog suda u Beogradu kojim je odbačen prigovor podnosioca ustavne žalbe radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu tog suda, sa obrazloženjem da je taj postupak okončan, a spis predmeta izlučen u redovnom postupku izlučivanja nepotrebnog registarskog materijala u 2012. godini, a odredbom člana 5. stav 1. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku je propisano da se prigovor radi ubrzavanja postupka može podneti dok se postupak ne okonča.
U vezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 75. Zakona o izvršenju i obezbeđenju iz 2011. godine, koji je bio merodavan u konkretnom slučaju, bilo propisano da se izvršni postupak okončava obustavom ili zaključenjem. Ustavni sud ocenjuje da u osporenom rešenju nije utvrđeno da li je predmetni izvršni postupak okončan u skladu sa zakonom, zaključenjem ili obustavom, odnosno nije utvrđena činjenica da li je podnosilac namirio svoje potraživanje pre podnošenja prigovora radi ubrzavanja postupka. Sama činjenica da je spis predmet arhiviran i izlučen, sama po sebi, ne znači da je izvršni postupak okončan u skladu sa zakonom, odnosno da je podnosilac namirio potraživanje, s obzirom na to da je postojala praksa izvršnih sudova da arhiviraju predmete nakon dostavljanja rešenja o izvršenju Narodnoj banci Srbije – Organizaciji za prinudnu naplatu, bez obzira na to da li je izvršni poverilac namirio svoje potraživanje.
Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je ocenio da je pravno stanovište koje je zauzeto u osporenom rešenju Privrednog suda u Beogradu da je prigovor radi ubrzavanja izvršnog postupka nedozvoljen, jer je podnet nakon okončanja postupka pred sudom, ustavnopravno neprihvatljivo (ovakav stav je Ustavni sud izrazio, pored drugih, u Odluci Už-668/2018 od 17. decembra 2020. godine, kao i u Odluci Už-15075/2018 od 21. aprila 2022. godine donetoj po ustavnoj žalbi istog podnosioca).
6. Polazeći od izloženog, saglasno odredbi člana 89. stav. 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11, 18/13 – Odluka US, 40/15 – dr. zakon i 103/15), Ustavni sud je ustavnu žalbu usvojio, te je utvrdio da je osporenim rešenjem Privrednog suda u Beogradu R4I. 35/18 od 3. decembra 2018. godine podnosiocu ustavne žalbe povređeno pravo na pravično suđenje, zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava, odlučujući kao u tački 1. izreke.
Ustavni sud je ocenio da se štetne posledice utvrđene povrede navedenog ustavnog prava mogu otkloniti samo poništajem rešenjem Privrednog suda u Beogradu R4I. 35/18 od 3. decembra 2018. godine i određivanjem da nadležni sud donese novu odluku o prigovoru podnosioca ustavne žalbe radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu Privrednog suda u Beogradu Iv. 18447/08. Stoga je Ustavni sud, saglasno odredbi člana 89. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu, odlučio kao u tački 2. izreke.
7. Kako je Ustavni sud utvrdio povredu prava na pravično suđenje i odredio način otklanjanja štetnih posledica utvrđene povrede prava, to nije posebno razmatrao istaknute povrede načela i prava iz čl. 21, 36. i 58. Ustava. Takođe, imajući u vidu da je usvojio ustavnu žalbu i poništio osporeno rešenje, te da će sud u vanparničnom postupku ponovo razmatrati prigovor radi ubrzavanja postupka, Ustavni sud nije posebno razmatrao istaknutu povredu prava na suđenje u razumnom roku u predmetnom izvršnom postupku.
8. U vezi sa zahtevom podnosioca ustavne žalbe da mu Ustavni sud utvrdi pravo na novčano obeštećenje za neimovinsku štetu zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u izvršnom postupku, Ustavni sud ukazuje na to da će se o njegovom prigovoru radi ubrzavanja postupka ponovo odlučivati, a da saglasno odredbi člana 26. stav 1. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku stranka može da podnese tužbu protiv Republike Srbije za novčano obeštećenje za neimovinsku štetu u roku od jedne godine od dana kada je stekla pravo na pravično zadovoljenje, a pravo na pravično zadovoljenje, saglasno navedenom Zakonu, ima stranka čiji je prigovor usvojen, a koja nije podnela žalbu, zatim stranka čija je žalba odbijena uz potvrđivanje prvostepenog rešenja o usvajanju prigovora i stranka čija je žalba usvojena (član 22. stav 1.) Imajući u navedeno, Sud je odbacio zahtev podnosioca za naknadu nematerijalne štete, rešavajući kao u tački 3. izreke, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu.
9. U vezi sa zahtevom podnosioca za naknadu materijalne štete u visini iznosa utvrđenog rešenjem o izvršenju, Ustavni sud konstatuje da je podnosiocu ustavne žalbe, saglasno odredbi člana 31. stav 1. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, na raspolaganju pravo da podnese tužbu protiv Republike Srbije za naknadu imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku, u roku od jedne godine od dana kada stekne pravo na pravično zadovoljenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je odbacio zahtev podnosioca za naknadu materijalne štete, rešavajući kao u tački 4. izreke, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu.
Razmatrajući zahtev podnosioca za naknadu materijalne štete na ime advokatskih troškova u postupku po prigovoru, Ustavni sud je, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu, ustavnu žalbu i u tom delu odbacio, jer nisu ispunjene Ustavom i Zakonom utvrđene pretpostavke za vođenje postupka, rešavajući kao u tački 4. izreke.
10. U pogledu zahteva podnosioca ustavne žalbe za naknadu troškova postupka pred Ustavnim sudom, Ustavni sud podseća da je u svojoj dosadašnjoj praksi više puta razmatrao navedeno pitanje, te da je zauzeo načelan stav da, u smislu člana 6. Zakona o Ustavnom sudu, nema osnova za naknadu troškova postupka pred Ustavnim sudom, a da u konkretnom slučaju ne postoje bilo kakve izuzetne i posebne okolnosti koje bi opravdale drugačiju primenu člana 6. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu (videti presudu u predmetu Evropskog suda za ljudska prava Dragan Kovačević protiv Hrvatske, broj predstavke 49281/15 od 12. maja 2022. godine, stav 83.). Stoga je Ustavni sud, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu, odbacio ovaj zahtev, rešavajući kao u tački 5. izreke.
11. Polazeći od svega iznetog, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42b stav 1. tačka 1), člana 45. tačka 9) i člana 47. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu, kao i člana 89. Poslovnika o radu Ustavnog suda („Službeni glasnik RS“, broj 103/13), doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Snežana Marković, s.r.