Odluka Ustavnog suda o naknadi štete za oduzetu robu tokom ratnog stanja
Kratak pregled
Ustavni sud odbija ustavnu žalbu, nalazeći da nije povređeno pravo na pravično suđenje ni pravo na imovinu. Drugostepeni sud je, u odsustvu pouzdanih dokaza o količini i vrednosti oduzete robe, osnovano primenio ovlašćenje iz člana 224. ZPP i dosudio naknadu po slobodnoj oceni.
Tekst originalne odluke
Republika SrbijaUSTAVNI SUD
Už-1354/2012
19.11.2015.
Beograd
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Vesna Ilić Prelić, predsednik Veća, i sudije dr Bosa Nenadić, Katarina Manojlović Andrić, dr Olivera Vučić, Predrag Ćetković, Milan Stanić, Bratislav Đokić i mr Tomislav Stojković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi Društva za proizvodnju, trgovinu i usluge, eksport – import „Nexn-Com“ DOO, Priština, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 19. novembra 2015. godine, doneo je
O D L U K U
Odbija se kao neosnovana ustavna žalba Društva za proizvodnju, trgovinu i usluge, eksport – import „ Nexn-Com“ DOO izjavljena protiv presude Privrednog apelacionog suda Pž. 8057/11 od 11. januara 2012. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje zajemčenog članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije i prava na imovinu zajemčenog članom 58. Ustava Republike Srbije, dok se u preostalom delu ustavna žalba odbacuje.
O b r a z l o ž e nj e
1. Društvo za proizvodnju, trgovinu i usluge, eksport – import „ Nexn-Com“ DOO, Priština, čiji je zastupnik Nehat Ejupi iz Štimlja, podnelo je, 23. februara 2012. godine, preko punomoćnika Stojadina Mitića, advokata iz Niša, Ustavnom sudu ustavnu žalbu protiv presude Privrednog apelacionog suda Pž. 8057/11 od 11. januara 2012. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje zajemčenog članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, prava na imovinu zajemčenog članom 58. Ustava i načela zabrane diskriminacije nacionalnih manjina utvrđenog članom 76. Ustava i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Podnosilac je u ustavnoj žalbi, između ostalog, istakao: da je Vojska Jugoslavije obila sve magacine u vlasništvu pripadnika albanske nacionalne manjine, pa i njegov magacin koji se nalazio u zgradi SPC „Boro i Ramiz“ u Prištini i oduzela robu; da je presudom Trgovinskog suda u Nišu P. 1178/09 od 12. novembra 2009. godine odbijen kao neosnovan njegov tužbeni zahtev kojim je tražio da se obaveže tužena da mu isplati iznos od 4.353.793,59 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11. juna 1999. godine do isplate, a takođe je odbijen i prigovor stvarne nenadležnosti Trgovinskog suda u Nišu, kao i zahtev za naknadu troškova parničnog postupka; da je drugostepeni sud odlučujući o žalbi presudom Pž. 5940/10 od 27. aprila 2010. godine ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje; da je u ponovnom postupku presudom Privrednog suda u Nišu P. 653/11 od 5. jula 2011. godine odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca za isplatu navedenog iznosa sa zakonskom zateznom kamatom i odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka; da tužena do zaključenja glavne rasprave nije dostavila svoj primerak otpremnica, a da tužilac to nije mogao da učini, jer iste ne poseduje, s obzirom na to da nije bio prisutan izdavanju svoje robe za potrebe Vojske Jugoslavije za vreme ratnog stanja; da je prvostepeni sud odbio kao neosnovan tužbeni zahtev, jer ocenom izvedenih dokaza ne raspolaže osnovnim parametrima za utvrđivanje vrednosti robe koja je podnosiocu oduzeta od strane tuženog i to u pogledu količine, vrednosti i cene, a na osnovu kojih parametara bi se mogla utvrditi visina koju tužilac tužbom potražuje; ističe da tužena raspolaže otpremnicama o vrsti i količini robe koju je oduzela od podnosioca, te da je cena odrediva; da sudovi zauzimaju stanovište da je „lager lista“ sačinjena po okončanju NATO agresije sa stanjem na dan 24. mart 1999. godine, te da predstavlja jednostranu ispravu koja ne mora odgovarati stvarnom stanju zaliha robe u magacinu po vrsti, količini i ceni, jer se njega sadržina lako i jednostavno može sačiniti i menjati za potrebe različitih namena; da drugostepeni sud, nije prihvatio zaključak prvostepenog suda o neosnovanosti tužbenog zahteva u celini, jer je našao da je nesporno da je određena prehrambena roba, razne vrste sokova i kisele vode oduzeta iz poslovnog prostora tužioca i predata Vojsci Jugoslavije; da je drugostepena presuda nepravična, nezakonita, nehumana i protivna Ustavu i da pre svega ne postoji jednakost vrednosti oduzete robe i vrednosti dosuđene naknade. Predložio je da Ustavni sud usvoji ustavnu žalbu, poništi osporenu presud u i obaveže tuženu da naknadi vrednost oduzete robe od strane Vojske Jugoslavije, u visini opredeljenog tužbenog zahteva sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti do isplate.
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U postupku pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je, u sprovedenom postupku , izvršio uvid u osporen u presud u i ostalu dokumentaciju priloženu uz ustavnu žalbu, te je utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje u ovoj ustavnosudskoj stvari:
Presudom Privrednog suda u Nišu P. 653/11 od 5. jula 2011. godine je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca, ovde podnosioca ustavne žalbe kojim je tražio da se obaveže tužena Republik a Srbij a - Ministarstv o odbrane, Vojska Srbije – Vojna pošta 1097 N iš, da mu na ime naknade - stečenog bez osnova isplati iznos od 4.353.793,59 dinara , sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11. juna 1999. godine do isplate , a stavom drugim izreke je odbijen zahtev tužene da joj se na ime troškova postupka dosudi iznos od 75.000,00 dinara i k onstatovano da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka. Iz obrazloženja osporene presude proizlazi: da je predmet ovog spora naplata novčanog potraživanja tužioca na ime naknade vrednosti oduzetih stvari za vreme ratnog stanja za potrebe odbrane zemlje; da je tužilac u SPC „Boro i Ramiz" u Prištini, posedovao magacinski prostor – objekat broj 1 8 sa prehrambenom robom u vezi koje je 24. marta 1999. godine sačinio „lager listu“ u kojoj su taksativno navedeni artikli po vrsti, količini i ceni ; da je sporna roba zapisnički konstatovana 26. aprila 1999. godine, bez specifikacije, a zapisnik je sačinjen od predstavnika finansijske policije, SPC „Boro i Ramiz“ i Vojske Jugoslavije i predata Vojsci Jugoslavije, što je konstatovano i zapisnikom od 11. juna 1999. godine koji su potpisali predstavnici finansijske policije iz Prištine, SPC „Boro i Ramiz“, Vojna ustanova „Morava“ i predstavnici Vojske Jugoslavije; da je iz iskaza saslušanih svedoka u toku postupka utvrđeno da je iz poslovnog prostora tužioca za potrebe Vojske Jugoslavije u ratnom stanju preko finansijske policije predata zatečena prehrambena roba, razne vrste sokova i kisele vode, dok sredstva u kancelariji nisu izuzeta i predata su upravi SPC „Boro i Ramiz“, pod kontrolom finansijske policije; da otvaranju magacina i duženju robe nisu prisustvovali predstavnici tužioca; da ekonomskim veštačenjem nije utvrđena vrednost oduzete robe, jer se sudski veštak na bazi postojećih dokaza i dokumentacije nije mogao izjasniti o vrednosti oduzete robe, a parnične strane u toku postupka nisu prezentovale otpremnice u pogledu oduzete robe. Prema stanovištu prvostepenog suda, „lager lista“ na koju se tužilac pozvao i kojom dokazuje vlasništvo na predmetnim stvarima ne predstavlja stvarno pravnu hartiju od vrednosti, niti ispravu koja bi vodila sticanju svojine nad stvarima, te sami tim tužilac ne može da traži naknadu u iznosu koji je predmet spora, na ime vrednosti stvari bliže označen ih po vrsti i količini u popisnoj listi od 24. marta 1999. godine, jer nije dokazao vlasništvo nad istim . Dalje je istakao da je „lager lista“ unutrašnja evidencija po vrsti i količini robe, koja se na skladištu prodaje, pa kako ista nije dokaz o vlasništvu robe, to ni predaja iste ne može dovesti do prenosa prava svojine na predmetnoj robi, što bi u svakom slučaju bio još jedan razlog za odbijanje tužbenog zahteva , jer tužilac nije dokazao da je vlasnik iste. Prvostepeni sud je primenjujući pravilo o teretu dokazivanja, a imajući u vidu prirodu spora, našao da ne bi mogao po slobodnoj oceni, proizvoljno dosuditi tužiocu naknadu po osnovu koji je predmet spora, ukazujući da ne raspolaže osnovnim parametrima za utvrđivanje vrednosti robe za koju tužilac tvrdi da mu je oduzeta od strane tuženog, a na osnovu kojih se može utvrditi visina iznosa koju tužilac tužbom potražuje.
Osporenom presudom Privrednog apelacionog suda Pž. 8057/11 od 11. januara 2012. godine je odbijena kao neosnovana žalba tužioca i potvrđena prvostepena presuda Privrednog suda u Nišu P. 654/11 od 5. jula 2011. godine u delu stava prvog njene izreke kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca za iznos od 4.153.793,59 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11. juna 1999. godine do isplate, kao i za zakonsku zateznu kamatu na iznos od 200.000,00 dinara poče v od 11. juna 1999. do 12. novembra 2009. godine. Stavom drugim izreke presude je preinačena prvostepena presuda u delu stava prvo g i obavezana je tužena da tužiocu isplati iznos od 200.000,00 dinara , sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1 2. novembra 2009. godine do isplate i odbijen je zahtev tužioca za naknadu parničnih troškova drugostepenog postupka. Iz obrazloženja osporene presude proizlazi: da se prema stavu drugostepenog suda, zaključak prvostepenog suda o neosnovanosti tužbenog zahteva u celini u konkretnom slučaju ne može prihvatiti; da je nesporno da je određena prehrambena roba, odnosno razne vrste sokova i kisele vode oduzeta iz poslovnog prostora tužioca i predata Vojsci Jugoslavije za njene potrebe u toku ratnog stanja; da prilikom otvaranja magacinskog prostora i oduzimanja pomenute robe, što je izvršeno bez prisustva tužioca, nije evidentirana količina, vrsta i cena robe, a da otpremnice u pogledu vrste i količine robe nisu dostavljene do zaključenja glavne rasprava, niti ih je sud uspeo da pribavi službenim putem preko Ministarstva finansija, Poreska uprava – Priština, pozadinska komanda u Blace. Dalje nalazi, da bi kod takvog stanja dokazanosti osnovanosti i visine tužbenog zahteva, bilo protivno pravu na članu 2. stav 1. Zakona o parničnom postupku, o osnovu i visini tužbenog zahteva odlučiti samo putem pravila negativnog tereta dokazivanja propisanog u članu 223. stav 3. Zakona o parničnom postupku , te da bi bilo nepravično obavezati tuženu da plati nedokazanu vrstu, količinu i cenu robe evidentiranu u „lager listi“, samo zato što ne raspolaže otpremnicama o izdavanju robe iz magacina sa datumom na dan preuzimanja magacina, odnosno obavezati je da plati robu koja se nije ni nalazila niti je preuzeta iz magacina. Drugostepeni sud je stava da se iz navedenih razloga ne može utvrditi vrsta i količina robe koja je oduzeta, ali da tužiocu svakako pripada pravo na isplatu novčanog iznosa za nesporno oduzetu robu, te je visinu novčanog iznosa za oduzetu robu odredio po slobodnoj oceni koristeći se procesnim ovlašćenjima iz člana 224. Zakona o parničnom postupku. Ceneći sve okolnosti, drugostepeni sud je preinačio prvostepenu presudu i tužiocu dosu dio iznos od 200.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od prvostepenog presuđenja 1 2. novembra 2009. godine kada je prvi put odbijen tužbeni zahtev tužioca do isplate .
4. Odredbama Ustava, na čiju se povredu poziva podnosilac ustavne žalbe, utvrđeno je: da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega (član 32. stav 1.); da se svakome jemči mirno uživanje svojine i drugih imovinskih prava stečenih na osnovu zakona, da pravo svojine može biti oduzeto ili ograničeno samo u jadnom interesu utvrđenom na osnovu zakona, uz naknadu koja ne može biti niža od tržišne, kao i da se zakonom može ograničiti način korišćenja imovine (član 58.) ; da je utvrđeno da se pripadnicima nacionalnih manjina jemči ravnopravnost pred zakonom i jednaka zakonska zaštita, kao i da je zabranjena bilo kakva diskriminacija zbog pripadnosti nacionalnoj manjini (član 76. stav 1. i 2).
Zakonom o parničnom postupku (“Službeni glasnik RS“, br. 125/04 i 111/09), koji se primenjuje u konkretnom parničnom postupku, bilo je propisano: da stranke imaju pravo na zakonitu, jednaku i pravičnu zaštitu svojih prava (član 2. stav 1.); ako sud na osnovu izvedenih dokaza (član 8.) ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključiće primenom pravila o teretu dokazivanja, a da stranka koja tvrdi da ima neko pravo, snosi teret dokazivanja činjenice koja je bitna za nastanak ili ostvarivanje prava, ako zakonom nije drukčije određeno, dok stranka koja osporava postojanje nekog prava, snosi teret dokazivanja činjenice koja je sprečila nastanak ili ostvarivanje prava ili usled koje je pravo prestalo da postoji, ako zakonom nije drukčije određeno (član 223.); da ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamenljive stvari, ali se visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo sa nesrazmernim teškoćama, sud će visinu novčanog iznosa, odnosno količinu zamenljivih stvari odrediti po slobodnoj oceni (član 224 .); da će drugostepeni sud presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kad nađe da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, kao ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti (član 375.) ; da će drugostepeni sud presudom preinačiti prvostepenu presudu ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primenio materijalno pravo (član 380. tačka 4) ).
5. Ocenjujući razloge i navode ustavne žalbe sa stanovišta odredbe člana 32. stav 1. Ustava, Ustavni sud pre svega naglašava da je pravilnu primenu materijalnog prava nadležan da ceni instanciono viši sud u zakonom propisanom postupku kontrole zakonitosti odluka nižestepenih sudova.
Pre svega, Ustavni sud, naglašava da je njegova nadležnost u postupku po ustavnoj žalbi ograničena na utvrđivanje da li je pojedinačnim aktom ili radnjom državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja povređeno ili uskraćeno ustavno pravo podnosioca. Ustavni sud nije nadležan da vrši proveru utvrđenih činjenica i načina na koji su sudovi i drugi državni organi i organizacije kojima su poverena javna ovlašćenja tumačili pozitivnopravne propise. Ustavni sud ukazuje da je izvan njegove nadležnosti da procenjuje pravilnost zaključaka sudova ili drugih organa u pogledu ocene dokaza, osim ukoliko je ova ocena očigledno proizvoljna.
Prvostepenom presudom je zauzeto stanovište da bi bilo nepravično obavezati tuženog da plati nedokazanu vrstu, količinu i cenu robe, evidentiranu u „lager listi“, samo zato što pri preuzimanju magacina i robe u njima, i izdavanja robe iz magacina, nije sačinjena isprava o tome, te da sankcija za to za tužen u ne može biti plaćanje robe, koja se nije ni nalazila, a sledom toga, nije ni preuzeta iz magacina, jer za to nisu pruženi dokazi od strane tužioca.
Osporenom drugostepenom presudom je zauzeto stanovište da bi bilo nepravično obavezati tuženu da plati nedokazanu vrstu, količinu i cenu robe evidentiranu u „lager listi“, samo zato što ne raspolaže otpremnicama o izdavanju robe iz magacina sa datumom na dan preuzimanja magacina, ali da tužiocu svakako pripada pravo na isplatu novčanog iznosa za nesporno oduzetu robu. Sledstveno navedenom, visinu novčanog iznosa za oduzetu robu sud je odredio po slobodnoj oceni koristeći se procesnim ovlašćenjima iz člana 224. Zakona o parničnom postupku.
Imajući u vidu napred navedeno, Ustavni sud nalazi da sudovi nisu prihvatili dokaznu snagu „lager liste“, ali da drugostepeni sud smatra da podnosiocu pripada pravo na naknadu, te je visinu naknade odredio po slobodnoj oceni u smislu člana 224. Zakona o parničnom postupku. Ustavni sud nalazi da je za primenu navedenog procesnog ovlašćenja u konkretnom slučaju ispunjen procesni uslov - da je prvostepeni sud vršio ocenu pravne snage „lager liste“ i utvrdio da ista nema dokaznu snagu iz koje bi se mogla utvrditi visina iznosa, ali da je drugostepeni sud primenom odredbe člana 224. Zakona o parničnom postupku tužiocu dosudio pravičnu naknadu.
Takođe, Ustavni sud ocenjuje i da je odluka o visini naknade po osnovu slobodne ocene obrazložena i da su dati argumenti zbog čega se sud opredelio za tu visinu pravične naknade. Drugostepeni sud je, koristeći procesno ovlašćenje iz člana 380. stav 1. tačka 4) Zakona o parničnom postupku , nalazeći da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno ali da je prvostepeni sud pogrešno primenio materijalno pravo, odredio visinu naknade po slobodnoj oceni koja sadrži razloge zašto se taj sud opredelio upravo za označenu visinu naknade.
Imajući u vidu napred navedeno, Ustavni sud smatra da je drugostepeni sud u osporenoj presudi za svoje stavove dao jasne, precizne i lo gične zaključke, zasnovane na ustavnopravno prihvatljivoj primeni merodavnog prava.
6. Na osnovu svega izloženog, Ustavni sud je ocenio da oodnosiocu ustavne žalbe presudom Privrednog apelacionog suda Pž. 8057/11 od 11. januara 2012. godine nije povređeno pravo na pravično suđenje zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava, pa mu sami tim nije povređeno ni pravo na imovinu zajemčeno članom 58. Ustava, te je ustavnu žalbu odbio kao neosnovanu , saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11 i 18/13-Odluka US), odlučujući kao u prvom delu izreke.
7. U odnosu na istaknutu povredu načela iz člana 76. stav 1. i 2. Ustava, Ustavni sud nalazi da vlasnik podnosioca ustavne žalbe nije pružio nesumnjive dokaze da je osporena presuda donete zbog diskriminacije prema njemu kao pripadniku nacionalne manjine, niti takvi navodi imaju uporište u sadržini i datim razlozima osporene presude. Stoga je Ustavni sud, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 5) Zakona o Ustavnom sudu, u ovom delu odbacio ustavnu žalbu kao očigledno neosnovanu, rešavajući kao u drugom delu izreke.
8. Ustavni sud ukazuje da je na sednici održanoj 23. septembra 2015. godine doneo Odluku Už-8788/2012 kojom je usvojio ustavnu žalbu Preduzeća „Bućaj Co“, DOO, Priština, izjavljenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev1. 10/11 od 15. marta 2012. godine, zbog povrede prava na imovinu zajemčenog članom 58. Ustava, a u vezi povrede prava na pravično suđenje zajemčenog članom 32. stav 1. Ustava, dok je u preostalom delu ustavna žalba odbačena. Ovaj sud je kao meru otklanjanja štetnih posledica delimično poništio revizijsku presudu i nižestepene presude i odredio da nadležni prvostepeni sud odluči o tužbenom zahtevu podnosioca u delu preko dosuđenog iznosa od 600.000,00 dinara , sa pripadaju ćom zakonskom zateznom kamatom počev od 25. septembra 2007. godine do isplate, o kome je odlučeno presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev1. 10/11 od 15. marta 2012. godine.
Ustavni sud ukazuje da činjenično i pravno stanje u navedenom predmetu ovoga suda Už-8788/2012 nije identično sa činjeničnim i pravnim stanjem u ovom predmetu Už-1354/2012. Najpre, podnosilac ustavne žalbe je u predmetu Už-8788/2012 kao tužilac i revident u parničnom postupku priložio „lager listu“ i otpremnice, te je nalaz i mišljenja veštaka ekonomske struke zasnovano upravo na „lager listi“ i otpremnicama , a nižestepeni sudovi u parničnom postupku uopšte nisu cenili dokaze, odnosno nisu utvrđivali činjenično stanje (to je urađeno samo u prvoj prvostepenoj presudi od 2006. godine, koja je ukinuta). Međutim, podnosilac je u ovom predmetu Už-1354/2012, u toku postupka priložio samo „lager listu“, bez otpremnica, te su sudovi u ponovnom postupku vršili ocenu pravne snage „lager liste“ i utvrdili da ista nema dokaznu snagu i drugostepeni sud je tužiocu dosudio pravičnu naknadu u smislu člana 224. Z akona o parničnom postupku. Upravo ove suštinske razlike opravdavaju različito postupanje Ustavnog suda u predmetu Už-8788/2012 i u ovom predmetu Už-1354/2012.
9. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42b stav 1. tačka 1), člana 45. tačka 9) i člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu , kao i člana 89. Poslovnika o radu Ustavnog suda („Službeni glasnik RS“, broj 103/13), doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Vesna Ilić Prelić