Odluka Ustavnog suda o ustavnoj žalbi u izvršnom postupku protiv Republike Srbije
Kratak pregled
Ustavni sud je odbio kao neosnovanu ustavnu žalbu u delu koji se odnosi na povredu prava na pravično suđenje, a odbacio u delu o povredi prava na jednaku zaštitu prava. Sud nije mogao ceniti prekid zastarelosti jer se poverilac na njega nije pozvao.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Snežana Marković, predsednik Veća, i sudije Vesna Ilić Prelić, dr Dragana Kolarić, dr Tamaš Korhec (Korhecz Tamás), dr Jovan Ćirić, Gordana Ajnšpiler Popović, dr Nataša Plavšić i dr Milan Škulić , članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalb i S. M . iz Prokuplja , na osnovu člana 167. stav 4. u vezi sa članom 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 14. oktobra 2021. godine , doneo je
O D L U K U
1. Odbija se kao neosnovana ustavna žalba S. M . izjavljena protiv rešenja Višeg suda u Beogradu Gži. 3605/18 od 28. septembra 2018. godine zbog povrede prava na pravično suđenje, zajemčenog odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije.
2. Odbacuje se predlog podnositeljke ustavne žalbe za odlaganje izvršenja rešenja Višeg suda u Beogradu Gži. 3605/18 od 28. septembra 2018. godine.
3. Odbacuje se ustavna žalba S . M . izjavljena protiv rešenja Višeg suda u Beogradu Gži. 3605/18 od 28. septembra 2018. godine zbog povrede prava na jednaku zaštitu prava , zajemčenog odredbom člana 36. stav 1 . Ustava.
O b r a z l o ž e nj e
1. S. M . iz Prokuplja podnela je Ustavnom sudu, 28. novembra 2018. godine, preko punomoćnika Z . D. I , advokata iz Prokuplja , ustavnu žalbu protiv rešenja Višeg suda u Beogradu Gži. 3605/18 od 28. septembra 2018. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje i prava na jednaku zaštitu prava, zajemčenih odredbama člana 32. stav 1. i člana 36. stav 1. Ustava Republike Srbije.
U ustavnoj žalbi je, između ostalog, navedeno: da je podnositeljka ustavne ža lbe kao izvršni poverilac podnela predlog za izvršenje Prvom osnovnom sudu u Beogradu protiv izvršnog dužnika Republike Srbije, radi namirenja novčanog potraživanja iz radnog odnosa, na osnovu izvršne isprave – pravnosnažno i izvršnog sudskog poravnanja; da je Prvi osnovni sud u Beogradu usvojio predlog za izvršenje, dok je Viši sud u Beogradu osporenim rešenjem usvojio žalbu izvršnog dužnika, preinačio rešenje o izvršenju i odbio kao neosnovan podnositeljkin predlog za izvršenje, sa obrazloženjem da je nastupila zastarelost potraživanja, istekom roka od 10 godina, u smislu člana 379. Zakona o obligacionim odnosima ; da u konkretnom slučaju nije nastupil a zastarelost, jer je podnositeljka prethodno prijav ila potraživanje Agenciji za privatizac iju čime je prekinuto zastarevanje, u smislu člana 388. Zakona o obligacionim odnosima; da je Viši sud u Beogradu u drugim predmetima, u identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, cenio pravni značaj prijave potraživanja Agenciji za privatizaciju i istovremeno utvrdio da je prijavom potraživanja navedenoj agenciji prekinuto zast arevanje; da je u prilog navedenih tvrdnji podnositeljka uz ustavnu žalbu priložila rešenja Višeg suda u Beogradu Gži. 3213/18 od 23. avgusta 2018. godine i Gži. 3346/18 od 5. septembra 2018. godine .
Podnositeljka ustavne žalbe je predložila Ustavnom sudu da usvoji ustavnu žalbu, utvrdi povredu označenih ustavnih prava i poniš ti osporeno drugostepeno rešenje.Tražila je odlaganje izvršenja osporenog drugostepenog rešenja i naknadu troškova na ime sastava ustavne žalbe .
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je, u sprovedenom prethodnom postupku, uvidom u spise predmeta Prvog osnovnog suda u Beogradu Ii. 14980/18, na osnovu navoda ustavne žalbe i uvidom u priloženu i drugu relevantnu dokumentaciju, utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje u ovom ustavno sudskom postupku:
Pravnosnažnim i izvršnim sudskim poravnanjem zaključenim pred Opštinskim sudom u Prokuplju P. 1340/06 od 2. oktobra 2006. godine obavezano je tuženo preduzeće za radno osposobljavanje invalida za obavljanje proizvodno trgovinske privredne delatnosti „F.“ d.o.o. Prokuplje (u daljem tekstu: preduzeće „F .“ d.o.o. Prokuplje) da tužilji S. M, ovde podnositeljki ustavne žalbe, plati novčano potraživanje iz radnog odnosa.
Vlada Republike Srbije i preduzeće „F.“ d.o.o. Prokuplje zaključili su sporazum o udelu državne svojine u sredstvima koja koristi preduzeće „F.“ d.o.o. Prokuplje br. 46-164/08 od 5. jula 2010. godine (u daljem tekstu: sporazum br. 46-164/08 od 5. jula 2010. godine ). Članom 1. navedenog sporazuma je utvrđeno da udeo državne svojine u sredstvima koja koristi preduzeće „F.“ d.o.o. Prokuplje iznosi 100% odnosno da su sredstva koja koristi preduzeće „F.“ d.o.o. Prokuplje 100% u državnoj svojini.
Ustavni sud je, na sednici održanoj 12. novembra 2014. godine, doneo Odluku Už-369/2012, kojom je usvojena ustavna žalba podnosioca izjavljena protiv rešenja Prvog osnovnog suda u Beogradu IPV/I/690/2011/5 od 24. oktobra 2011. godine, kojim je pravnosnažno odbijen predlog za izvršenje protiv Republi ke Srbije, a koji je predlog takođe podnet na osnovu izvršne isprave i navedenog sporazuma br. 46-164/08 od 5. jula 2010. godine . U Odluci Ustavnog suda je utvrđeno da je ustavnopravno neprihvatljivi zaključak izvršnog suda da navedeni sporazum br. 46-164/08 od 5. jula 2010. godine ne predstavlja overenu ispravu iz člana 23. Zakona o izvršenju i obezbeđenju iz 2011. godine o prelazu obaveze iz izvršne isprave sa preduzeća „F.“ d.o.o. Prokuplje na Republiku Srbiju.
Izvršni poverilac S . M , ovde podnositeljka ustavne žalbe, podnela je 9. maja 2018. godine predlog za izvršenje Prvom osnovnom sudu u Beogradu protiv izvršnog dužnika Republike Srbije, radi namirenja novčanog potraživanja iz radnog odnosa, na osnovu izvršne isprave – pravnosnažno i izvršnog sudskog poravnanja zaključenim pred Opštinskim sudom u Prokuplju P. 1340/06 od 2. oktobra 2006. godine. U predlogu nije navedeno da je prijavljeno potraživanje Agenciji za privatizaciju , niti je uz predlog priložena predmetna prijava (priložena je Odluka Ustavnog suda Už-369/2012 od 12. novembra 2014. godine).
Prvi osnovni sud u Beogradu je rešenjem Ii. 14980/18 od 9. maja 2018. godine odredio predloženo izvršenje.
Protiv navedenog rešenja izvršni dužnik je izjavio žalbu u kojoj je istaknut prigovor zastarelosti potraživanja. Žalba je dostavljena na odgovor podnositeljki, ali ona nije podnela odgovor na žalbu.
Viši sud u Beogradu je osporenim rešenjem Gži. 3605/18 od 28. septembra 2018. godine usvojio žalbu izvršnog dužnika, preinačio rešenje o izvršenju, odbio kao neosnovan podnositeljkin predlog za izvršenje i obustavio izvršni postupak . U obrazloženju navedenog rešenja je navedeno da je članom 379. Zakona o obligacionim odnosima propisano da potraživanja utvrđena sudskim poravnanjem pred sudom zastarevaju za deset godina; da je u konkretnom slučaju, predlog za izvršenje podnet 26. aprila 2018. godine, a da je potraživanje utvrđeno izvršnom ispravom – pravnosnažnim i izvršnim sudskim poravnanjem zaključenim pred Opštinskim sudom u Prokuplju P. 1340/06 od 2. oktobra 2006. godine, te je u smislu navedene zakonske odredbe, nastupila zastarelost potraživanja.
U prilog svojih tvrdnji o povredi prava na jednaku zaštitu prava , podnositeljka je uz ust avnu žalbu dostavila rešenja Višeg suda u Beogradu Gži. 3213/18 od 23. avgusta 2018. godine i Gži. 3346/18 od 5. septembra 2018. godine. Navedenim sudskim aktima je pravnosnažno usvojen predlog za izvršenje izvršnih poverilaca i u tim aktima je cenjen pravni značaj prijave potraživanja Agenciji za privatizaciju i utvrđeno je da je prijavom potraživanja p rekinuto zastarevanje potraživanja, u smislu člana 388. Zakona o obligacionim odnosima.
4. Odredbama Ustava, na čiju se povredu podnositeljka ustavne žalbe poziva , utvrđeno je : da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega (član 32. stav 1.); da se jemči jednaka zaštita prava pred sudovima i drugim državnim organima, imaocima javnih ovlašćenja i organima autonomne pokrajine i jedinica lokaln e samouprave (član 36. stav 1.).
Odredbama Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni list SRJ“, br. 31/93, (22/99, 23/99, 35/99 i 44/99)) propisano je da: da se sud ne može obazirati na zastarelost ako se dužnik nije na nju pozvao (član 360. stav 3.); da sva potraživanja koja su utvrđena pravnosnažnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog organa, ili poravnanjem pred sudom ili drugim nadležnim organom, zastarevaju za deset godina, pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastarelosti (član 379. stav 1.); da se zastarevanje prekida podizanjem tužbe i svakom drugom poveriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, u cilju utvrđivanja, obezbeđenja ili ostvarenja potraživanja (član 388.).
Odredbama Zakona o izvršenju i obezbeđenju („Službeni glasnik RS“, br. 106/15, 106/ 16-autentično tumačenje i 113/17-autentično tumačenje) propisano je: da „izvršni dužnik“ označava lice prema kome se potraživanje namiruje u izvršnom postupku ili obezbeđuje u postupku obezbeđenja (član 1. tačka 3)); da se izvršni postupak vodi i na predlog i u korist lica koje kao izvršni poverilac nije označeno u izvršnoj ili verodostojnoj ispravi, ako javnom ili po zakonu overenom ispravom dokaže da je potraživanje iz izvršne ili verodostojne isprave prešlo na njega, a ako takav dokaz nije moguć - ako prelaz potraživanja dokaže pravnosnažnom ili konačnom odlukom donetom u parničnom, prekršajnom ili upravnom postupku ( član 48. stav 1); da se odredba stava 1. ovog člana shodno primenjuje i kad se izvršni postupak vodi prema licu koje u izvršnoj ili verodostojnoj ispravi nije označeno kao dužnik ( član 48. stav 3.).
5. Razmatrajući ustavnu žalbu sa aspekta istaknute povrede prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava, Ustavni sud pre svega naglašava da je pravilnu primenu merodavnog prava nadležan da ceni instanciono viši sud u zakonom propisanom postupku kontrole zakonitosti odluka nižestepenih sudova. Ustavni sud nije nadležan da ocenjuje pravilnost činjeničnih i pravnih zaključaka redovnih sudova, osim u slučaju kada je primena merodavnog materijalnog i/ili procesnog prava bila očigledno proizvoljna, odnosno arbitrerna na štetu podnosioca ustavne žalbe, što može dovesti do povrede Ustavom zajemčenog prava na pravično suđenje. Stoga je Ustavni sud, u određenim situacijama, koje prvenstveno zavise od konkretnih okolnosti slučaja i utemeljenosti iznetih ustavnopravnih razloga, nadležan da ceni povredu prava iz člana 32. stav 1. Ustava i sa stanovišta primene materijalnog odnosno procesnog prava.
Ustavni sud najpre ukazuje da je Viši sud u Beogradu osporenim rešenjem Gži. 3605/18 od 28. septembra 2018. godine usvojio žalbu izvršnog dužnika Republike Srbije, preinačeno rešenje o izvršenju i odbio kao neosnovan predlog za izvršenje podnositeljke ustavne žalbe, sa obrazloženjem da je u konkretnom slučaju predlog za izvršenje podnet 26. aprila 2018. godine, a da je potraživanje utvrđeno izvršnom ispravom – pravnosnažnim i izvršnim sudskim poravnanjem zaključenim pred Opštinskim sudom u Prokuplju P. 1340/06 od 2. oktobra 2006. godine, te je, u smislu odredbe člana 379. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, nastupila zastarelost potraživanja. Podnositeljka ustavne žalbe, kao izvršni poverilac, u predmetnom izvršnom postupku nije istakla činjenicu da je prethodno prijavila potraživanje Agenciji za privatizaciju i da je time prekinula zastarevanje, u smislu člana 388. Zakona o obligacionim odnosima. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je ocenio da je ustavnopravno prihvatljivo pravno stanovište izvršnog suda o zastarelosti potraživanja u konkretnom slučaju (istek roka od 10 godina) , jer kako se sud ne može obazirati na zastarelost ako se dužnik nije na nju pozvao, tako se sud ne može obazirati na prekid zastarelosti ako se poverilac nije na njega pozvao.
Pored navedenog, Ustavni sud ocenjuje da ovakvom pravnom stanovištu Višeg suda u Beogradu prethodi drugo ustavnosudsko pitanje - da li sporazum br. 46-164/08 od 5. jula 2010. godine predstavlja overenu ispravu iz člana 48. Zakona o izvršenju i obezbeđenju iz 2015. godine koja dokazuje da je obaveza iz izvršne isprave sa preduzeća „F.“ d.o.o. Prokuplje (dužnika novčanog potraživanja iz izvršne isprave) prešla na Republiku Srbiju (izvršni dužnik označen u predlogu za izvršenje).
Za razliku od pravnog stanovišta koje je Ustavni sud zauzeo u Odluci Už-369/2012 od 12. novembra 2014. godine povodom pravnog dejstva predmetnog sporazuma br. 46-164/08 od 5. jula 2010. godine, Sud je u daljem razvoju svoje prakse, u nizu kasnijih donetih Odluka, zauzeo drugačije pravno stanovište povodom pravnog dejstva predmetnog sporazuma, ali i sporazuma iste sadržine zaključenim sa drugim društvenim/državnim preduzećima.
Ustavni sud ukazuje da zahtevi pravne sigurnosti i zaštite legitimnih očekivanja učesnika u postupku ne podrazumevaju pravo na ustaljenu sudsku praksu, ali je obaveza najvišeg suda da dà suštinske razloge za odstupanje od dotadašnje sudske prakse, kako ne bi povredio pravo stranke u postupku na dovoljno obrazloženu sudsku odluku (videti presudu Evropskog suda za ljudska prava Atanasovski protiv bivše jugoslovenske Republike Makedonije, broj predstavke 36815/03, od 14. januara 2010. godine, stav 38.).
Ustavni sud je u Odluci Už-6446/2018 donetoj na sednici održanoj od 4. marta 2021. godine zauzeo pravno stanovište da predmetni sporazum br. 46-164/08 od 5. jula 2010. godine ne predstavlja overenu ispravu iz člana 48. Zakona o izvršenju i obezbeđenju iz 2015. godine koja dokazuje da je obaveza iz izvršne isprave sa preduzeća „F. a“ d.o.o. Prokuplje, dužnika novčanog potraživanja iz izvršne isprave, prešla na Republiku Srbiju, koja je označena izvršnim dužnikom u predlogu za izvršenje (detaljnije obrazloženje Odluke i razloge za odstupanje od prakse videti na internet stranicu Ustavnog suda na: www.ustavni.sud.rs).
Takođe, Ustavni sud je , na sednici svih sudija od 22. novembra 2018. godine, doneo Odluku Už-2514/2016, u kojoj je zauzeo pravno stanovište da sporazum o udelu državne svojine u sredstvima koja koristi društveno preduzeće za prevoz robe u drumskom saobraćaju „S.“ Niš, ne predstavlja overenu ispravu iz člana 23. Zakona o izvršenju i obezbeđenju iz 2011. godine o prelazu obaveze iz izvršne isprave sa preduzeća „S.“ Niš na Republiku Srbiju. Članom 1. navedenog sporazuma je utvrđeno da udeo državne svojine u sredstvima koja koristi preduzeće „S.“ Niš iznosi 100%, odnosno da su sredstva koja koristi preduzeće „S .“ Niš 100% u državnoj svojini. Dakle, radi se o sporazumu koji ima isti naziv, istu sadržinu, zaključen je takođe sa Vladom Republike Srbije, kao i predmetni sporazum br. 46-164/08 od 5. jula 2010. godine.
Ustavni sud ocenjuje da je za odlučivanje o predlogu za izvršenje u konkretnom slučaju (za usvajanje predloga), bilo potrebno da izvršni sud pre ocene prigovora zastarelosti potraživanja, oceni pravno dejstvo predmetnog sporazuma br. 46-164/08 od 5. jula 2010. godine, odnosno da li sporazum predstavlja overenu ispravu iz člana 48. Zakona o izvršenju i obezbeđenju iz 2015. godine koja dokazuje da je obaveza iz izvršne isprave sa preduzeća „F.“ d.o.o. Prokuplje prešla na Republiku Srbiju, te da li je Republika Srbija uopšte mogla biti označena izvršnim dužnikom u predlogu za izvršenje. Izvršni sud je dužan da utvrdi istovetnost dužnika navedenog u izvršnoj ispravi i izvršnog dužnika navedenog u predlogu za izvršenje. Ako te istovetnosti nema, dužan je da zatraži da izvršni poverilac dostavi javnu ili po zakonu overenu ispravu kojom dokazuje da je obaveza prešla s dužnika koji je naveden u izvršnoj ispravi na treće lice koje je navedeno u predlogu za izvršenje. Ako takvom ispravom ne raspolaže dužan je da prelaz obaveze dokaže pravnosnažnom ili konačnom odlukom donetom u parničnom, prekršajnom ili upravnom postupku.
Imajući u vidu sve iznete razloge, Ustavni sud je odbio kao neosnovanu ustavnu žalbu u delu u kojem je izjavljena protiv rešenja Višeg suda u Beogradu Gži. 3605/18 od 28. septembra 2018. godine , zbog povrede prava na pravično suđenje, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu, („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11, 18/13 – Odluka US, 40/15 – dr. zakon i 103/15) , te je odlučio kao u tački 1. izreke.
6. S obzirom na to da je Ustavni sud meritorno odlučio o ustavnoj žalbi, to je predlog podnositeljke ustavne žalbe za odlaganje izvršenja rešenja Višeg suda u Beogradu Gži. 3605/18 od 28. septembra 2018. godine odbacio, u skladu sa odredbama člana 56. stav 3. i člana 86. Zakona o Ustavnom sudu, i rešio kao u tački 2. izreke.
7. Razmatrajući navode podnositeljke ustavne žalbe o povredi prava na jednaku zaštitu prava iz člana 36. stav 1. Ustava , Ustavni sud nalazi da podnositeljka svoje tvrdnje o povredi navedenog prava zasniva na činjenici da je Viši sud u Beogradu, kao sud poslednje instance , u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji , donosio različita rešenja u pogledu osnovanosti predloga za izvršenje protiv izvršnog dužnika - Republike Srbije.
U konkretnom slučaju, osporenim rešenjem Višeg suda u Beogradu Gži. 3605/18 od 28. septembra 2018. godine pravnosnažno je odbijen predlog za izvršenje zbog zastarelosti potraživanja. U prilog svojih tvrdnji o povredi prava na jednaku zaštitu prava, podnositeljka je uz ustavnu žalbu priložila rešenja Višeg suda u Beogradu Gži. 3213/18 od 23. avgusta 2018. godine i Gži. 3346/18 od 5. septembra 2018. godine. Navedenim sudskim aktima je pravnosnažno usvojen predlog za izvršenje tamo izvršnih poverilaca i u tim aktima je cenjen pravni značaj prijave potraživanja Agenciji za privatizaciju i utvrđeno je da je prijavom potraživanja prekinuto zastarevanje potraživanja, u smislu člana 388. Zakona o obligacionim odnosima. Međutim, Ustavni sud je, u prethodno sprovedenom postupku , utvrdio da podnositeljka, kao izvršni poverilac, u izvršnom postupku nije istakla da je prethodno prijavila potraživanje Agenciji za privatizaciju i d a je time prekinula zastarevanje. Stoga, Ustavni sud, ocenjuje, da ona nije bila u identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao i izvršni poverioci u navedenim slučajevima, što je preduslov za isticanje povrede prava na jednaku zaštitu prava.
Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu, odbacio ustavnu žalb u u tom delu, jer nisu ispunjene Ustavom i Zakonom utvrđene pretpostavke za vođenje postupka, rešavajuću kao u tački 3. izreke.
8. U pogledu zahteva podnositeljke ustavne žalbe za naknadu troškova na ime sastava ustavne žalbe, Ustavni sud podseća da je u svojoj dosadašnjoj praksi više puta razmatrao navedeno pitanje, te da je zauzeo stav da, u smislu člana 6. Zakona o Ustavnom sudu, nema osnova za naknadu troškova postupka pred Ustavnim sudom. S tim u vezi, Ustavni sud se poziva na obrazloženje koje je dato, pored mnogih drugih, u Odluci Už-633/2011 od 8. maja 2013. godine (videti internet stranicu Ustavnog suda na: www.ustavni.sud.rs).
9. Polazeći od svega iznetog, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42b stav 1. tačka 1), člana 45. tačka 9) i člana 46. tač. 3) i 9) Zakona o Ustavnom sudu, kao i člana 89. Poslovnika o radu Ustavnog suda („Službeni glasnik RS“, broj 103/13), doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Snežana Marković, s.r.