Rešenje Ustavnog suda o odbacivanju ustavne žalbe zbog nepostojanja ustavnopravnih razloga
Kratak pregled
Ustavni sud odbacuje ustavnu žalbu Slobodana Gligorijevića jer nisu ispunjene pretpostavke za vođenje postupka. Podnosilac nije naveo ustavnopravne razloge za povredu prava, već je od Suda tražio da, kao instancioni sud, ponovo ispita zakonitost osporenih presuda.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud u sastavu: predsednik dr Bosa Nenadić i sudije dr Olivera Vučić, Vesna Ilić Prelić, dr Agneš Kartag Odri, Katarina Manojlović Andrić, dr Dragiša Slijepčević, dr Dragan Stojanović i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi Slobodana Gligorijevića iz Bora, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 29. aprila 2010. godine, doneo je
R E Š E Nj E
Odbacuje se ustavna žalba Slobodana Gligorijevića izjavljena protiv presude Opštinskog suda u Boru P1. 837/07 od 1. aprila 2008. godine i presude Okružnog suda u Zaječaru Gž. 1740/08 od 22. oktobra 2009. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Slobodan Gligorijević iz Bora je 24. februara 2010. godine Ustavnom sudu podneo ustavnu žalbu protiv presude Opštinskog suda u Boru P1. 837/07 od 1. aprila 2008. godine i presude Okružnog suda u Zaječaru Gž. 1740/08 od 22. oktobra 2009. godine, zbog povrede ustavnog načela iz člana 22. Ustava Republike Srbije, prava na pravično suđenje iz člana 32. Ustava i prava na jednaku zaštitu prava i na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava. Podnosilac ustavne žalbe je ukazao i na povredu „prava na pravično suđenje u razumnom roku“ iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i „prava na delotvorni i efikasni pravni lek“ iz člana 13. Evropske konvencije.
Podnosilac ustavne žalbe navodi da su osporene presude, odluke o dodeli stanova i konačna lista reda prvenstva nezakonite, jer „nije vršeno zakonito i objektivno bodovanje“ kako podnosioca ustavne žalbe, tako i „svih lica na koja se odnose sporne odluke“. Podnosilac dalje navodi da je „nezakonito bodovan po osnovu stambene ugroženosti“, da je učesnik Lončarević Milan pogrešno bodovan po osnovu školske spreme, dužine radnog staža i stambene ugroženost, da je učesnik Tomić Saša pogrešno bodovan kao lice bez stana, odnosno podstanar, da je učesnik Stanković Mika pogrešno bodovan po osnovu stambene ugroženosti, dužine radnog staža i ocene rezultata rada, da je učesnik Radivojević Cvetko pogrešno bodovan po osnovu stambene ugroženosti i da je učesnik Ristić Miloš pogrešno bodovan „kao da je stanovao privatno od 15 do 20 godina“. Predlaže da Ustavni sud donese odluku kojom se utvrđuje da su „podnosiocu ustavne žalbe povređena i uskraćena ljudska prava i slobode zajemčene Ustavom i zakonima Republike Srbije“ i da se „ove presude poništavaju, a Osnovnom sudu u Boru naređuje da u roku od 30 dana donese presudu pod pretnjom izvršenja“.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu. Postupak po ustavnoj žalbi se, u smislu člana 175. stav 3. Ustava, uređuje zakonom.
Odredba člana 82. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu ("Službeni glasnik RS", broj 109/07) je po svojoj sadržini istovetna odredbi člana 170. Ustava.
Iz navedenih odredaba Ustava i Zakona proizlazi da je Ustavni sud u postupku po ustavnoj žalbi nadležan isključivo da ceni postojanje povrede ili uskraćivanja označenih Ustavom zajemčenih prava i sloboda, a ne zakonitost osporenog pojedinačnog akta ili radnje, te se stoga navodi ustavne žalbe moraju zasnivati na ustavnopravnim razlozima koji upućuju na povredu ustavnog prava ili slobode.
Takođe, Ustavni sud konstatuje da se odredbe Evropske konvencije čija se povreda takođe ističe u ustavnoj žalbi sadržinski ne razlikuju od odredaba Ustava kojima se jemči pravo na pravično suđenje i pravo na pravno sredstvo, te i u ovom slučaju postojanje eventualne povrede Ustavni sud ceni u odnosu na odgovarajuće odredbe Ustava Republike Srbije.
3. U sprovedenom prethodnom postupku, Ustavni sud je utvrdio da je u parničnom postupku u kome su donete osporene presude Opštinskog suda u Boru i Okružnog suda u Zaječaru pravnosnažno odbijen tužbeni zahtev podnosioca ustavne žalbe, kao tužioca, kojim je tražio da se ponište odluke o dodeli šest stanova u Boru zaposlenima u Ministarstvu unutrašnjih poslova bliže označenih u stavu 2. izreke presude Opštinskog suda u Boru P1. 837/07 od 1. aprila 2008. godine, kao i Odluka Stambene komisije Vlade Republike Srbije 10 broj 360-61/2006 od 12. jula 2007. godine, dok je u delu u kome je tražen poništaj konačne liste reda prvenstva 10 broj 360-61/2006 od 25. maja 2006. godine tužbeni zahtev odbačen.
Ustavni sud je iz sadržine ustavne žalbe nesporno utvrdio da podnosilac ustavne žalbe osporava navedene presude zbog bitne povrede odredaba praničnog postupka, nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava. Naime, podnosilac ustavne žalbe ukazuje da je prvostepeni sud odbijanjem izvođenja pojedinih dokaza i pogrešnom ocenom izvedenih dokaza, pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, usled čega nisu primenjene, odnosno nisu pravilno primenjene odgovarajuće materijalnopravne odredbe, kao i da su bitne povrede odredaba parničnog postupka učinjene usled toga što sudovi nisu cenili ove nedostatke.
Ustavni sud konstatuje da povodom povrede označenog ustavnog načela i označenih Ustavom zajemčenih prava na koje se podnosilac ustavne žalbe poziva, u ustavnoj žalbi nisu navedeni bilo kakvi razlozi na kojima se zasnivaju tvrdnje o njihovoj povredi ili uskraćivanju, već se od Ustavnog suda zahteva da još jednom, kao instancioni sud, ispita zakonitost osporenih presuda, što potvrđuje i činjenica da podnosilac ustavne žalbe u celini ponavlja navode iznete u žalbi kojom je od Okružnog suda u Zaječaru tražena ocena zakonitosti presude Opštinskog suda u Boru P1. 837/07 od 1. aprila 2008. godine. Takođe, podnosilac ustavne žalbe nije naveo bilo kakve razloge koji bi ukazivali na dužinu trajanja pravnosnažno okončanog parničnog postupka. Stoga Ustavni sud ukazuje da u postupku pružanja ustavnosudske zaštite Ustavom zajemčenih ljudskih i manjinskih prava i sloboda nije nadležan da još jednom preispituje zakonitost sudskih odluka, kao i da formalno pozivanje na pojedine odredbe Ustava kojima se garantuju određena prava, bez navođenja konkretnih razloga koji bi ukazivali na povredu ili uskraćivanje tih prava, ne čini ustavnu žalbu dopuštenom.
Imajući u vidu izneto, Ustavni sud je ustavnu žalbu odbacio, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 4) Zakona o Ustavnom sudu, jer nisu ispunjene Ustavom i Zakonom utvrđene pretpostavke za vođenje postupka i odlučivanje po podnetoj ustavnoj žalbi.
4. Na osnovu odredbe člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, Sud je rešio kao u izreci.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
dr Bosa Nenadić