Odluka Ustavnog suda o povredi prava na suđenje u razumnom roku
Kratak pregled
Ustavni sud usvaja ustavnu žalbu zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u parničnom postupku koji je trajao preko 12 godina. Utvrđeno je pravo podnosioca na naknadu nematerijalne štete u iznosu od 1.000 evra zbog neefikasnosti sudova.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Snežana Marković, predsednik Veća, i sudije Miroslav Nikolić, dr Tijana Šurlan, Tatjana Đurkić, dr Dragana Kolarić, Lidija Đukić, dr Nataša Plavšić i dr Tamaš Korhec (Korhecz Tamás), članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi N. DOO Novi Sad, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi sa članom 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 18. maja 2023. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba N. DOO Novi Sad i utvrđuje da je u postupku koji je vođen pred Privrednim sudom u Somboru u predmetu P. 164/18 povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na suđenje u razumnom roku, zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, dok se u preostalom delu ustavna žalba odbacuje.
2. Utvrđuje se pravo N. DOO Novi Sad na naknadu nematerijalne štete u iznosu od 1.000 evra, u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan isplate. Naknada nematerijalne štete se isplaćuje na teret budžetskih sredstava – razdeo Ministarstva pravde, u roku od četiri meseca od dostavljanja ove odluke Ministarstvu.
3. Odbacuje se zahtev za naknadu troškova postupka pred Ustavnim sudom.
O b r a z l o ž e nj e
1. N. DOO Novi Sad podnelo je Ustavnom sudu, 23. i 25. decembra 2019. godine, preko punomoćnika Miroslava Đerkovića, advokata iz Novog Sada, ustavnu žalbu zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, zajemčenog članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, u parničnom postupku koji je vođen pred Privrednim sudom u Somboru u predmetu P. 164/18, kao i protiv presude Privrednog suda u Somboru P. 164/18 od 16. januara 2019. godine i presude Privrednog apelacionog suda Pž. 1540/19 od 31. oktobra 2019. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, iz člana 32. stav 1. i 58. stav 1. Ustava.
Podnosilac je, u ustavnoj žalbi, između ostalog, istakao: da je osporeni parnični postupak pred Privrednim sudom u Somboru trajao 12 godina i devet meseci, iako se radilo o jednostavnom predmetu; da svojim postupanjem nije doprineo dužini trajanja parničnog postupka; da u konkretnom slučaju nije postojao nijedan opravdan razlog tuženog za podnošenje protivtužbe za utvrđenje ništavosti predmetnih ugovora, posebno ne nakon 20 godina od zaključenja istih; u odnosu na osporene presude naveo je da je zaključak sudova u suprotnosti sa pismenim dokazima koji su tokom postupka izvedeni, kao i da su sudovi arbitrarno primenili materijalno pravo i to konkretno odredbe člana 88. Zakona o obligacionim odnosima, koje se odnose na zaključenje ugovora od strane neovlašćenog lica i ukazao je na različitu praksu sudova u identičnim činjeničnim i pravnim situacijama, zbog čega smatra da mu je povređeno pravo na pravnu sigurnost. U odnosu na istaknutu povredu prava na imovinu, podnosilac ustavne žalbe ističe da je pravni prethodnik tuženog, društveno preduzeće te da je država obavezna da mu naknadi imovinsku štetu. Predložio je da Ustavni sud usvoji ustavnu žalbu, a istakao je i zahtev za naknadu materijalne i nematerijalne štete, kao i naknadu troškova pred Ustavnim sudom.
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njeno Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je, u sprovedenom postupku, uvidom u spise predmeta Privrednog suda u Somboru P. 164/18, utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje u ovoj ustavnosudskoj stvari:
N. DOO Novi Sad, ovde podnosilac ustavne žalbe, podneo je 13. marta 2007. godine, Trgovinskom sudu u Somboru predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave protiv izvršnog dužnika DPP „A.“.
Trgovinski sud u Somboru je rešenjem Iv. 238/07 od 14. marta 2007. godine, delimično usvojio predloženo izvršenje.
Odlučujući o prigovoru izvršnog poverioca, Trgovinski sud u Somboru je rešenjem Iv. 238/07 od 20. marta 2007. godine stavio van snage rešenje istog suda Iv. 238/07 od 14. marta 2007. godine u delu u kojem je određeno izvršenje, ukinuo sve sprovedene radnje i predmet dostavio parničnom odeljenju tog suda na dalji postupak.
Podneskom od 29. marta 2007. godine tužilac, ovde podnosilac ustavne žalbe predložio je ispravku rešenja Iv. 238/07 od 20. marta 2007. godine u delu u kome će se po pravnosnažnosti rešenja spisi predmeta dostaviti parničnom odeljenju Trgovinskog suda u Novom Sadu na dalje postupanje.
Trgovinski sud u Somboru se rešenjem P. 193/07 od 30. aprila 2007. godine oglasio mesno nenadležnim za rešavanje ovog spora i konstatovao da se po pravnosnažnosti rešenja spisi predmeta ustupe stvarno i mesno nadležnom, Trgovinskom sudu u Novom Sadu.
Do donošenja prve presude održano je pet ročišta, izveden je dokaz ekonomskim veštačenjem na okolnost da li je tužilac pravilno zaračunao vrednost publikacija tuženom za naredne godine po predmetnom cenovniku imajući u vidu ugovorne odredbe, kao i saslušanjem sudskog veštaka, dok dva ročišta nisu održana na predlog tuženog sa kojim se saglasio tužilac.
Presudom Trgovinskog suda u Novom Sadu P. 1011/07 od 9. aprila 2009. godine je, u stavu prvom izreke, ukinuto u celosti rešenje o izvršenju Trgovinskog suda u Somboru Iv. 238/07 od 14. marta 2007. godine; stavom drugim izreke je utvrđeno da je tužilac povukao tužbu za iznos od 448.885,00 dinara; stavom trećim izreke usvojen je tužbeni zahtev tužioca i obavezan tuženi da mu isplati ukupan iznos od 527.612,40 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačno opredeljene iznose, kao i troškove parničnog postupka.
Odlučujući o žalbi tuženog, Viši trgovinski sud je rešenjem Pž. 5624/09 od 11. novembra 2009. godine ukinuo presudu Trgovinskog suda u Novom Sadu P. 1011/07 od 9. aprila 2009. godine, u stavu trećem izreke, i predmet u tom delu vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
U ponovnom postupku je, nakon osam održanih ročišta (na kojima su izvedeni dokazi salušanjem četiri svedoka, dopunskim saslušanjem svedoka i grafološkim veštačenjem) i četiri neodržana ročišta zbog nepostojanja procesnih pretpostavki (izostanaka uredno pozvanog tuženog i svedoka), Privredni sud u Novom Sadu rešenjem P. 1943/10 od 26. februara 2014. godine odredio prekid parničnog postupka na predlog parničnih stranaka iz razloga međusobnog dogovora oko spornih potraživanja i višegodišnjeg postupka restrukturiranja nad tuženim, s tim da će se parnični postupak nastaviti na pismeni predlog parničnih stranaka.
Tužilac je podneskom od 14. marta 2018. godine predložio nastavak parničnog postupka, a podneskom od 15. marta 2018. godine je predložio da sud pozove stečajnog upravnika da preuzme postupak.
Privredni sud u Novom Sadu je rešenjem P. 372/18 od 26. marta 2018. godine odredio nastavak postupka i oglasio se mesno nenadležnim, te je po pravnosnažnosti navedenog rešenja spise predmeta ustupio stvarno i mesno nadležnom Privrednom sudu u Somboru, zbog nastupanja pravnih posledica otvaranja stečaja nad tuženim u predmetu tog suda rešenjem St. 3/17 od 20. marta 2017. godine.
U nastavku postupka tuženi je podneskom od 15. oktobra 2018. godine podneo protivtužbu kojom je tražio da se utvrdi da su ugovori br. 000341 i br. 100134 od 12. marta 1998. godine zaključeni između pravnog prethodnika tuženog i tužioca, ništavi i da ne proizvode pravno dejstvo. Ročište zakazano za 29. avgust 2018. godine, nije održano zbog nepostojanja procesnih pretpostavki, dok su na ročištu od 13. novembra 2018. godine spojene parnice po tužbi i protivtužbi radi zajedničkog raspravljanja. Na sledećem ročištu 16. januara 2019. godine zaključena je glavna rasprava.
Osporenom presudom Privrednog suda u Somboru P. 164/18 od 16. januara 2019. godine, je u stavu prvom izreke, odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca-protivtuženog kojim je tražio da se utvrdi prema tuženom-protivtužiocu potraživanje u ukupnom iznosu od 738.914,40 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačno opredeljene iznose; stavom drugim izreke je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca-protivtuženog kojim je tražio da se utvrdi prema tuženom-protivtužiocu potraživanje na ime zakonske zatezne kamate za period od 21. marta 2017. godine do isplate; stavom trećim izreke je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca-protivtuženog kojim je tražio da se obaveže tuženi-protivtužilac da mu isplati potraživanje na ime troškova stečajnog postupka Privrednog suda u Somboru St. 3/17 po prijavi potraživanja broj 226, u iznosu od 29.400,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom; stavom četvrtim izreke je obijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca-protivtuženog kojim je tražio da se utvrdi prema tuženom-protivtužiocu potraživanje na ime troškova stečajnog postupka u istom iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom; stavom petim izreke je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca-protivtuženog kojim je tražio da se obaveže tuženi-protivtužilac da mu isplati potraživanje na ime troškova stečajnog postupka Privrednog suda u Somboru St. 3/17 po prijavi potraživanja broj 227, u iznosu od 29.400,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom, dok je stavom šestim izreke odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca-protivtuženog kojim je tražio da se utvrdi prema tuženom-protivtužiocu potraživanje na ime troškova stečajnog postupka u istom iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom; stavom sedmim izreke je usvojen protivtužbeni zahtev tuženog-protivtužioca i utvrđeno da su ništavi i da ne proizvode pravno dejstvo ugovori br. 000341 i br. 100134 od 12. marta 1998. godine zaključeni između pravnog prethodnika tuženog-protivtužioca i tužioca-protivtuženog; stavom osmim izreke je obavezan tužilac-protivtuženi da tuženom-protivtužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu do 232.878,00 dinara.
Iz obrazloženja osporene presude proizlazi: da je tužilac 12. marta 1998. godine sa zaposlenom kod tuženog na poslovima šefa računovdstvenog sektora potpisao dokument naslovljen kao Ugovor-račun br. 000341 kojim je naručilac, tuženi neopozivo naručio da izdavač, tužilac, u registru žiro računa SRJ 1998/1999 objavi njegov matični broj, šifru delatnosti i da mu po izlasku isporuči pomenutu publikaciju na CD-u po pretplatnoj (povlašćenoj) ceni od 6.600,00 dinara, te da se pretplaćuje na narednih deset izdanja publikacije na CD-u koji izlazi jednom godišnje; da je istog dana zaključen i Ugovor-račun broj 100134 kojim naručilac, tuženi neopozivo naručuje da izdavač u telefonskom imeniku SRJ 1998/1999, objavi njegov žiro račun, matični broj, šifru delatnosti i da mu po izlasku isporuči pomenutu publikaciju na CD-u; da je tužilac počev od 1999. godine pa zaključno sa 2008. godine ispostavljao tuženom račune kojima je fakturisao objavu podataka. Prema nalaženju prvostepenog suda, primenom odredbe člana 88. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima, predmetni ugovori nisu ni nastali, budući da sudu nije predočen dokaz da je tuženi odobrio sporne ugovore, niti da je tužilac tražio od tuženog kao neovlašćeno zastupanog da se u primerenom roku izjasni da li odobrava ugovore. U pogledu osnovanosti protivtužbenog zahteva tuženog za utvrđene nišavosti spornih ugovora, prvostepeni sud je našao da predmetne ugovore nije potpisalo ovlašćeno lice, a imao je u vidu i neodredivost cene opredeljene u ugovorima, što vodi istoj pravnoj posledici i sankciji, odnosno ništavosti. U pogledu dela tužbenog zatheva koji se odnosi na naknadu troškova koje je tužilac imao u stečajnom postuku, sud je istakao da saglasno članu 42. stav 3. Zakona o parničnom postupku, svaki poverilac pojedinačno snosi svoje troškove u stečajnom postupku, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.
Osporenom presudom Privrednog apelacionog suda Pž. 1540/19 od 31. oktobra 2019. godine je, u stavu prvom izreke odbijena žalba tužioca-protivtuženog i potvrđena presuda Privrednog suda u Somboru P. 164/18 od 16. januara 2019. godine, a stavom drugim izreke je odbijen zahtev tužioca-protivtuženog za naknadu troškova drugostepenog postupka. Iz sadržine ove osporene presude, pored ostalog, proizlazi da je pravilno stanovište prvostepenog suda da zadržavanje, odnosno nevraćanje registra i računa ne predstavlja konkludentnu radnju kojom se izražava volja za osnaživanje ugovora, već navedeno pasivno ponašanje tuženog može imati samo pravnu prirodu „ćutanja ponuđenog“ koje shodno članu 42. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima ne znači prihatanje ponude, odnosno da „ćutanje“ može prestavljati prihvatanje ponude samo u slučaju predviđenom članom 42. stav 3. istog zakona, kada se stranke nalaze u stalnoj poslovnoj vezi u pogledu određene robe, što se ne može primeniti na konkretan slučaj. Pored navedenog, drugostepeni sud je istakao da je tužilac, u smislu odredbe člana 18. Zakona o obligacionim odnosima, bio u obavezi da u izvršavanju svoje profesionalne delatnosti postupa sa povećanom pažnjom koja se u pravnom prometu zahteva u odgovarajućoj vrsti obligacionih odnosa, odnosno morao je sam na pouzdan način da se uveri da je lice koje potpisuje ugovor od strane tuženog zaista i ovlašćeno.
4. Odredbom člana 32. stav 1. Ustava na čiju povredu se poziva podnositeljka ustavne žalbe utvrđeno je da se svakom jemči pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.
Odredbom Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS", br. 125/04, 111/09 i 53/13 – Odluka US) bilo je propisano da stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtevima i predlozima u razumnom roku i da je sud dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova (član 10.).
Odredbom Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS", br. 72/11, 49/13 – Odluka US, 74/13 – Odluka US i 55/14) je propisano da stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtevima i predlozima u razumnom roku i da je sud dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja, u skladu sa prethodno određenim vremenskim okvirom za preduzimanje parničnih radnji i sa što manje troškova (član 10. stav 1. i 2.).
Zakonom o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni list SRJ“, br. 31/93, (22/99, 23/99, 35/99 i 44/99)) propisano je da je strana u obligacionom odnosu dužna da u izvršavanju svoje obaveze postupa sa pažnjom koja se u pravnom prometu zahteva u odgovarajućoj vrsti obligacionih odnosa (pažnja dobrog privrednika, odnosno pažnja dobrog domaćina) (član 18. stav 1.); da ćutanje ponuđenog ne znači prihvatanje ponude, da nema dejstva odredba u ponudi da će se ćutanje ponuđenog ili neko drugo njegovo propuštanje (na primer, ako ne odbije ponudu u određenom roku, ili ako poslatu stvar o kojoj mu se nudi ugovor ne vrati u određenom roku i sl.) smatrati kao prihvatanje i da kad ponuđeni stoji u stalnoj poslovnoj vezi sa ponudiocem u pogledu određene robe, smatra se da je prihvatio ponudu koja se odnosi na takvu robu, ako je nije odmah ili u ostavljenom roku odbio (član 42. stav 1, 2. i 3.); da je ugovor ništav, kad je predmet obaveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv (član 47.); da ugovor koji neko lice zaključi kao punomoćnik u ime drugoga bez njegovog ovlašćenja obavezuje neovlašćeno zastupanog samo ako on ugovor naknadno odobri, da strana sa kojom je ugovor zaključen može zahtevati od neovlašćeno zastupanog da se u primerenom roku izjasni da li ugovor odobrava i da ako neovlašćeno zastupani ni u ostavljenom roku ugovor ne odobri, smatra se da ugovor nije ni zaključen (član 88. stav 1, 2. i 3.).
5. Razmatrajući navode i razloge ustavne žalbe sa stanovišta Ustavom zajmečenog prava na suđenje u razumnom roku, a polazeći od utvrđenih činjenica i okolnosti, Ustavni sud je utvrdio da je predmetni parnični postupak pokrenut 13. marta 2007. godine i da je pravnosnažno okončan presudom Privrednog apelacionog suda 31. oktobra 2019. godine.
U tom smislu, Ustavni sud je utvrdio da je ovaj parnični postupak trajao 12 godina i sedam meseci, što može ukazivati na to da postupak nije okončan u okviru razumnog roka. Međutim, prilikom ocene postojanja povrede prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud polazi od toga da je pojam razumnog trajanja sudskog postupka relativna kategorija koja zavisi od niza činilaca, a pre svega od složenosti činjeničnih i pravnih pitanja u konkretnom predmetu, ponašanja podnosioca ustavne žalbe kao stranke u postupku, postupanja nadležnih sudova koji vode postupak i prirode zahteva, odnosno značaja predmetnog zahteva za podnosioca, te je i u ovom slučaju ispitivao da li su i u kojoj meri navedeni kriterijumi uticali na dugo trajanje postupka.
Navedeno trajanje parničnog postupka, prema oceni Ustavnog suda, samo po sebi, ukazuje da taj postupak nije okončan u okviru standarda razumnog trajanja sudskog postupka koji su prihvaćeni u praksi Ustavnog suda, kao i Evropskog suda za ljudska prava. Ovo iz razloga što je predmetni postupak bio relativno činjenično i pravno složen, s obzirom na to da je bilo neophodno sprovesti ekonomsko veštačenje, grafološko veštačenje, saslušanje svedoka i veštaka na okolnost postojanja potraživanja tužioca prema tuženom po osnovu ugovora o izdavanju publikacija registra žiro računa i telefonskog imenika, a potom i odlučivati o protivtužbenom zahtevu za utvrđenje ništavosti navedenih spornih ugovora.
Ocenjujući ponašanje podnosioca ustavne žalbe, Ustavni sud je našao da je njegov doprinos produžavanju trajanja postupka, šest meseci, a koje se ogleda u saglašavanju sa predlozima tuženog za neodržavanje dva ročišta (23. januara i 2. juna 2008. godine). Pored navedenog, tužilac i tuženi su na ročištu od 26. februara 2014. godine (tri godine pre otvaranja stečajnog postupka nad tuženim) predložili prekid parničnog postupka s obzirom na to da su se u međuvremenu dogovorili oko spornih potraživanja, a i iz razloga što je tuženi više godina u postupku restrukturiranja.
Ustavni sud konstatuje da je dužnost sudova da postupak sprovedu bez odugovlačenja, da pravovremeno i efikasno reaguju i da blagovremeno preduzmu sve zakonske mere u cilju razjašnjenja činjeničnog stanja i donošenja odluke. Ustavni sud naglašava da je u pravnoj državi od izuzetne važnosti donošenje odluka bez odlaganja, kako se ne bi ugrozila delotvornost sudske zaštite Ustavom garantovanih prava i sloboda i kako bi se održalo poverenje građana u sudove, te da je u konkretnom slučaju postojao doprinos suda dužini trajanja ovog parničnog postupka. Pre svega, nakon stavljanju van snage rešenja o izvršenju Iv. 238/07 od 20. marta 2007. godine, Trgovinski sud u Somboru je ukinuo sve sprovedene radnje i po pravnosnažnosti rešenja spise predmeta dostavio parničnom odeljenju istog suda, iako je u predlogu za izvršenje naznačeno da se u slučaju prigovora predlog ima smatrati tužbom i da se spis predmeta ustupi nadležnom Trgovinskom sudu u Novom Sadu, a kome je tek nakon predloga tužioca za ispravku, spis predmeta dostavljen 28. maja 2007. godine. Pored navedenog, prvostepeni sud je nakon izvedenog dokaza ekonomskim veštačenjem i saslušanjem sudskog veštaka doneo presudu, koja je delimično ukinuta u postupku po žalbi iz razloga što nisu izvedeni dokazi saslušanjem svedoka, kao ni grafološkim veštačenjem, s obzirom na to da u konkretnom slučaju nije bio utvrđen identitet lica koje je potpisalo ugovor za tuženog. U daljem toku postupka sud je do prekida postupka izveo dokaze grafološkim veštačenjem i saslušanjem svedoka, a prekid parničnog postupka je odredio na saglasan predlog parničnih stranaka, tri godine pre otvaranja stečajnog postupka nad tuženim, s tim da se period od otvaranja stečajnog postupka do njegovog nastavka ne može staviti na teret postupajućem sudu.
Polazeći od navedenog, Ustavni sud je utvrdio da je podnosiocu ustavne žalbe povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava, u postupku koji je vođen pred Privrednim sudom u Somboru u predmetu P. 164/18.
Na osnovu odredbe člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11, 18/13 – Odluka US, 40/15 – dr. zakon, 103/15 i 10/23), Ustavni sud je ustavnu žalbu usvojio i odlučio kao u prvom delu tačke 1. izreke.
6. Na osnovu člana 89. stav 3. Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud je u tački 2. izreke odlučio da se pravično zadovoljenje podnosioca ustavne žalbe zbog utvrđene povrede prava na suđenje u razumnom roku iz člana 32. stav 1. Ustava, ostvari utvrđivanjem prava na naknadu nematerijalne štete u iznosu od 1.000 evra po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan isplate – razdeo Ministarstva pravde, u roku od četiri meseca od dana dostavljanja ove odluke Ministarstvu.
Prilikom odlučivanja o visini naknade nematerijalne štete koju je podnosilac ustavne žalbe pretrpeo zbog učinjene povrede prava, Ustavni sud je cenio sve okolnosti od značaja za njeno utvrđenje u konkretnom slučaju. Ustavni sud je posebno cenio dužinu trajanja parničnog postupka, doprinos suda dužini trajanja postupka, doprinos podnosioca ustavne žalbe, kao i životni standard u državi, te činjenicu da će dosuđena naknada biti mnogo brže isplaćena na nacionalnom nivou, nego što je to slučaj ako o predmetu odlučuje Evropski sud za ljuska prava.
Pored toga, Ustavni sud je uzeo u obzir i noviju praksu Evropskog suda za ljudska prava izraženu u presudi Savić i drugi protiv Srbije (predstavke br. 22080/09, 56465/13, 73656/14, 75791/14, 626/15, 629/15, 634/15 i 1906/15, od 5. aprila 2016. godine), kao i više presuda donetih nakon toga, a koje se odnose na pitanje visine naknade nematerijalne štete dosuđene zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku. Usklađujući svoju dosadašnju praksu sa navedenim stavovima Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud smatra da navedeni novčani iznos predstavlja adekvatnu kompenzaciju za povredu prava koju je podnosilac ustavne žalbe pretrpeo.
Ovakav stav Ustavni sud je zauzeo i u Odluci Už-2936/16 od 24. maja 2018. godine.
7. Ocenjujući navode i razloge iznete u ustavnoj žalbi sa stanovišta istaknute povrede Ustavom zajemčenog prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava, Ustavni sud, konstatuje da se ustavna žalba ne može smatrati pravnim sredstvom kojim se ispituje zakonitost odluka redovnih sudova, te da odlučujući o ustavnoj žalbi, ne može ocenjivati pravilnost zaključaka redovnih sudova u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i načina na koji su sudovi primenili materijalno pravo, ukoliko iz razloga navedenih u ustavnoj žalbi ne proizlazi da je zaključivanje suda u osporenoj sudskoj odluci bilo očigledno proizvoljno. U postupku po ustavnoj žalbi ne vrši se kontrola ocene dokaza ili primene zakona od strane redovnih sudova, osim ako su dokazi cenjeni očigledno na štetu stranke koja je podnela ustavnu žalbu, odnosno ako je uočljiva greška u tumačenju prava zasnovana na načelno netačnom gledištu koje je od značaja za ostvarivanje i zaštitu nekog ljudskog prava i ima posebnu težinu u svom materijalnom značenju za konkretan pravni slučaj.
Polazeći od navedenog, a imajući u vidu sadržinu ustavne žalbe, Ustavni sud je ocenio da u ustavnoj žalbi nisu navedeni relevantni razlozi koji bi ukazali na osnovanost tvrdnje podnosioca da mu je osporenim presudama povređeno pravo na pravično suđenje, zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava. Ovo posebno imajući u vidu da je parnični postupak vođen po tužbi za utvrđenje osporenog potraživanja i isplatu troškova stečajnog postupka, kao i po protivtužbi za utvrđenje ništavosti spornih ugovora. Naime, sudovi su prilikom odlučivanja o tužbi i protivtužbi, pored toga što su našli da su ugovori zaključeni od strane neovlašćenog lica, imali u vidu i neodredivost cene opredeljene u ugovorima, što je vodilo istoj pravnoj posledici, odnosno sankciji, tj. utvrđenju ništavosti predmetnih ugovora i pravnosnažnom usvajanju protivtužbenog zahteva. U odnosu na troškove stečajnog postupka sudovi su našli da je neosnovan tužbeni zahtev tužioca imajući u vidu da je odredbom člana 42. stav 3. Zakona o stečaju propisano da svaki poverilac pojedinačno snosi troškove u stečajnom postupku. Ovakvo obrazloženje osporenih presuda je zasnovano na ustavnopravno prihvatljivom i nearbitrernom tumačenju merodavnog prava, pa je Ustavni sud, polazeći od navedenog, ocenio da se navodi podnosioca ne mogu prihvatiti kao ustavnopravni razlozi za tvrdnje o povredi prava na pravično suđenje, već se od Ustavnog suda, u suštini, traži da kao instancioni sud još jednom oceni zakonitost osporenih presuda.
Ocenjujući navode podnosioca ustavne žalbe u pogledu različitog postupanja Vrhovnog suda Srbije, Višeg trgovinskog suda odnosno Privrednog apelacionog suda, koji su u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji donosili različite presude, sa stanovišta zaštite prava na pravnu sigurnost, kao elementa prava na pravično suđenje, zajemčenog odredbom člana 32. stav 1. Ustava, Ustavni sud konstatuje da se u konkretnom slučaju ne radi o identičnim činjeničnim i pravnim situacijama, s obzirom na to da su sudovi u konkretnom slučaju odlučivali i o protivtužbenom zahtevu tuženog za utvrđenje ništavosti spornih ugovora.
Stoga je Ustavni sud ocenio da ustavna žalba ne sadrži relevantne dokaze kojima bi bila potkrepljena tvrdnja o povredi prava na pravnu sigurnost, kao elementa prava na pravično suđenje, zajemčenog odredbom člana 32. stav 1. Ustava.
Kako je Ustavni sud ocenio da nisu prihvatljivi navodi podnosioca o tome da mu je osporenim presudama povređeno pravo na pravično suđenje, ne postoje ni ustavnopravni razlozi koji bi bili osnov za tvrdnju da je podnosiocu povređeno pravo na imovinu.
Stoga je Ustavni sud, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu, u ovom delu odbacio ustavnu žalbu jer nisu ispunjene Ustavom utvrđene pretpostavke za vođenje postupka i odlučio kao u drugom delu tačke 1. izreke.
8. U pogledu zahteva podnosioca ustavne žalbe za naknadu troškova postupka pred Ustavnim sudom, Ustavni sud podseća da je u svojoj dosadašnjoj praksi više puta razmatrao navedeno pitanje, te da je zauzeo načelan stav da, u smislu člana 6. Zakona o Ustavnom sudu, nema osnova za naknadu troškova postupka pred Ustavnim sudom, a da u konkretnom slučaju ne postoje bilo kakve izuzetne i posebne okolnosti koje bi opravdale drugačiju primenu člana 6. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu (videti presudu u predmetu Evropskog suda za ljudska prava Dragan Kovačević protiv Hrvatske, broj predstavke 49281/15, od 12. maja 2022. godine, stav 83.). Stoga je Ustavni sud, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu, odbacio zahtev, rešavajući kao u tački 3. izreke.
9. Na osnovu svega navedenog i odredaba člana 42b stav 1. tačka 1) i člana 45. tačka 9), člana 46. tačka 9) i člana 47. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu, kao i člana 89. Poslovnika o radu Ustavnog suda („Službeni glasnik RS“, broj 103/13), Ustavni sud je doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Snežana Marković, s.r.