Odluka o neosnovanosti i nedopuštenosti ustavne žalbe u izvršnom postupku
Kratak pregled
Ustavni sud je odbio kao neosnovanu ustavnu žalbu protiv rešenja Vrhovnog suda Srbije kojim je odbačen zahtev za zaštitu zakonitosti kao nedozvoljen. Ostatak žalbe, usmeren protiv akata donetih pre stupanja na snagu Ustava iz 2006. godine, odbačen je kao nedopušten.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud u sastavu: predsednik dr Bosa Nenadić i sudije dr Olivera Vučić, dr Marija Draškić, Vesna Ilić Prelić, dr Agneš Kartag Odri, Katarina Manojlović Andrić, mr Stanka Milanović, dr Dragan Stojanović i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi KONTAKT FILM a.d. iz Beograda, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 16.jula 2009. godine, doneo je
O D L U K U
1. Odbija se kao neosnovana ustavna žalba "Kontakt film" a.d. izjavljena protiv rešenja Vrhovnog suda Srbije Spzz. 31/07 od 5. aprila 2007. godine.
2. Odbacuje se ustavna žalba "Kontakt film" a.d. izjavljena protiv rešenja Trgovinskog suda u Beogradu Iv. 4769/03 od 19. septembra 2003. godine, rešenja Trgovinskog suda u Beogradu IPV (Iv) 2914/03 od 16. oktobra 2003. godine, „radnje/izvršenog čina“ Trgovinskog suda u Beogradu od 1. juna 2005. godine, „radnje/izvršenog čina“ Višeg trgovinskog suda od 6. juna 2005. godine i „radnje/izvršenog čina Trgovinskog suda u Beogradu, Višeg trgovinskog suda i Vrhovnog suda Srbije da u postupku po zahtevu za zaštitu zakonitosti Spzz. 31/07 neposredno primeni ljudska prava zajemčena potvrđenim međunarodnim ugovorom“.
O b r a z l o ž e nj e
1. "Kontakt film" a.d. iz Beograda je 16. avgusta 2007. godine, preko punomoćnika, advokata Jovanke Jović Trifunović, Ustavnom sudu podneo ustavnu žalbu protiv akata i radnji navedenih u izreci ovog rešenja, zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, prava na jednaku zaštitu prava i na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava i prava na imovinu iz člana 58. Ustava, kao i načela neposredne primene zajemčenih prava, načela zabrane diskriminacije i načela zaštite ljudskih i manjinskih prava iz čl. 18, 21. i 22. Ustava. Podnosilac ustavne žalbe se istovremeno poziva i na povredu odredaba čl. 6. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 1. Protokola 1. uz Evropsku konvenciju.
U ustavnoj žalbi se detaljno iznose podaci o izvršnom postupku koji je vođen pred Trgovinskim sudom u Beogradu i Višim trgovinskim sudom, u kojima je podnosilac ustavne žalbe bio izvršni dužnik, a koji su okončani rešenjima Trgovinskog suda donetim 8. septembra, odnosno 16. oktobra 2003. godine. Protiv ovih rešenja podnosilac ustavne žalbe je izjavio zahtev za zaštitu zakonitosti Vrhovnom sudu Srbije, o kome je odlučeno rešenjem Vrhovnog suda Spzz. 68/06 od 28. septembra 2006. godine. Nezadovoljan odlukom Vrhovnog suda donetom po podnetom zahtevu za zaštitu zakonitosti, podnosilac ustavne žalbe je Vrhovnom sudu Srbije podneo novi zahtev za zaštitu zakonitosti, sada protiv rešenja Vrhovnog suda, koji je kao nedozvoljen odbačen rešenjem tog suda Spzz. 31/07 od 5. aprila 2007. godine, a koje se takođe, uz prvostepeno i drugostepeno rešenje nadležnih trgovinskih sudova donetih u izvršnom postupku, osporava ustavnom žalbom. U pogledu osporenog rešenja Vrhovnog suda Srbije Spzz. 31/07, ističe se da su njime povređena prava podnosioca ustavne žalbe na pravično suđenje, jer mu nije bilo omogućeno da učestvuje u javnom raspravljanju pred Vrhovnim sudom Srbije, niti je sud ispitao bilo koju povredu na koju je u podnetom zahtevu za zaštitu zakonitosti ukazano, te da mu je time uskraćeno i pravo na pravni lek i zaštitu pred sudovima, kao i pravo na jednaku zakonsku zaštitu bez diskriminacije.
Takođe, ustavnom žalbom se osporavaju određene radnje nečinjenja postupajućih sudova, koje podnosilac ustavne žalbe označava kao „radnja/izvršeni čina“, a koje se sastoje u tome što, kako se navodi, Trgovinski sud u Beogradu i Viši trgovinski sud, 1. juna i 6. juna 2005. godine, „odbija da u razumnom roku od 16 dana ... donese i dostavi strankama overen prepis odluke sa pravnom poukom o pravu na žalbu o predlozima tuženog "Kontakt film" a.d., kao i u tome što su Trgovinski sud u Beogradu, Viši trgovinski sud i Vrhovni sud Srbije u postupku po zahtevu za zaštitu zakonitosti Spzz. 31/07 „odbili da neposredno primene ljudska prava zajemčena potvrđenim međunarodnim ugovorom – Evropskom konvecijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda“.
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama zahteva istaknutog u njoj, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
Odredbom člana 32. stav 1. Ustava, na čiju povredu se poziva podnosilac ustavne žalbe, utvrđeno je da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.
Odredbama člana 36. Ustava jemči se jednaka zaštita prava pred sudovima i drugim državnim organima, imaocima javnih ovlašćea i organima autonomne pokrajina i jedinica lokalne samouprave, kao i pravo na žalbu ili drugo pravno sredstvo protiv odluke kojom se odlučuje o nečijem pravu, obavezi ili na zakonu zasnovanom interesu.
Pravo na imovinu, zajemčeno oderedbama člana 58. Ustava, garantuje, između ostalog, mirno uživanje svojine i drugih imovinskih prava stečenih na osnovu zakona (stav 1.).
Odredbama čl. 18, 21. i 22. Ustava se ne utvrđuju konkretna ljudska ili manjinska prava i slobode, već ove odredbe sadrže osnovna načela u skladu sa kojima se ostvaruju sva Ustavom zajemčena prava.
U tom smislu načelo neposredne primene zajemčenih prava iz člana 18. Ustava garantuje da se ljudska i manjinska prava zajemčena Ustavom neposredno primenjuju, a takođe jemči i garantuje neposrednu primenu ljudskih i manjinskih prava zajemčenih opšteprihvaćenim pravilima međunarodnog prava, potvrđenim međunarodnim ugovorima i zakonima. Međutim, Ustav istovremeno utvrđuje da se zakonom može propisati način ostvarivanja ovih prava ako je to neophodno za ostvarenje pojedinog prava zbog njegove prirode, pri čemu zakon ni u kom slučaju ne sme da utiče na suštinu zajemčenog prava.
Načelo zabrane diskriminacije iz člana 21. Ustava, pored ostalog, utvrđuje da su pred Ustavom i zakonom svi jednaki i da svako ima pravo na jednaku zaštitu, bez diskriminacije (st. 1. i 2.).
Odredbom stava 1. člana 22. Ustava utvrđeno je načelo zaštite ljudskih i manjinskih prava, prema kome svako ima pravo na sudsku zaštitu ako mu je povređeno ili uskraćeno neko ljudsko ili manjinsko pravo zajemčeno Ustavom, kao i pravo na uklanjanje posledica koje su povredom nastale.
Kako su odredbama čl. 32, 36. i 58. Ustava zajemčena prava koja su po svojoj sadržini istovetna pravima iz čl. 6. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 1. Protokola 1. uz Evropsku konvenciju, to Ustavni sud povredu ovih prava u postupku ustavnosudske kontrole ceni u odnosu na Ustav Republike Srbije.
3. Ustavni sud je u sprovedenom postupku izvršio uvid u spise predmeta Trgovinskog suda u Beogradu P2. 3044/03, dokumentaciju priloženu uz ustavnu žalbu i ustavnom žalbom osporene sudske odluke i utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje u ovom ustavnosudskom postupku:
Trgovinski sud u Beogradu je, po predlogu za izvrešenje na osnovu verodostojne isprave, koji je protiv izvršnog dužnika „Kontakt film“ iz Beograda podneo iz izvršni poverilac JP „Poslovni prostor – Voždovac“ iz Beograda, doneo rešenje o izvršenju Iv. 4769/03 od 19. septembra 2003. godine, a ne kako se u ustavnoj žalbi pogrešno navodi – od 8. septembra 2003. godine. Izvršni dužnik, ovde podnosilac ustavne žalbe, je protiv donetog rešenja izjavio prigovor.
Rešavajući o izjavljenom prigovoru Trgovinski sud u Beogradu, a ne Viši trgovinski sud, kako se, takođe pogrešno, u ustavnoj žalbi navodi, doneo je 16. oktobra 2003. godine rešenje IPV (Iv) 2914/03, kojim je, u skladu sa odredbama čl. 53. i 54. tada važećeg Zakona o izvršnom postupku („Službeni list SRJ“, br. 28/00, 73/00 i 71/01), rešenje o izvršenju od 19. septembra 2003. godine stavljeno van snage i određeno da se spisi predmeta dostave Parničnom odeljenju tog suda na dalji postupak. U parnici P2. 3044/03, koja je saglasno odredbama Zakona o izvršnom postupku proistekla iz izvršenja, podnosilac ustavne žalbe je Republičkom javnom tužiocu podneo predlog za podizanje zahteva za zaštitu zakonitosti protiv rešenja Trgovinskog suda u Beogradu Iv. 4769/03 od 19. septembra 2003. godine i IPV (Iv) 2914/03 od 16. oktobra 2003. godine, a nakon što je obavešten da Republičko javno tužilaštvo nije našlo osnova za ponošenje zahteva za zaštitu zakonitosti, lično je, preko punomoćnika izjavio ovaj vanredni pravni lek, o kome je Vrhovni sud Srbije odlučio svojim rešenjem Spzz. 68/06 od 28. septembra 2006. godine. Podnosilac ustavne žalbe je 28. novembra 2006. godine Republičkom javnom tužilaštvu podneo novi predlog za podizanje zahteva za zaštitu zakonitosti, sada protiv rešenja Vrhovnog suda Srbije Spzz. 68/06, a pošto je obavešten da Republičko javno tužilaštvo nalazi da nisu ispunjeni zakonski uslovi za izjavljivanje ovog pravnog sredstva, zahtev za zaštitu zakonitosti podneo je lično, preko punomoćnika – advokata. Odlučujući po podnetom zahtevu, Vrhovni sud Srbije je doneo rešenje Spzz. 31/07 od 5. aprila 2007. godine, kojim je izjavljeni zahtev za zaštitu zakonitosti odbacio kao nedozvoljen, na osnovu odredbe člana 413. stav 4. Zakona o parničnom postupku.
4. Ustavni sud nalazi da su za odlučivanje o postojanju povrede Ustavom zajemčenih prava na koje podnisalac ustavne žalbe ukazuje, a u odnosu na osporeno rešenje Vrhovnog suda Srbije Spzz. 31/07 od 5. aprila 2007. godine, od značaja odredbe Zakona o izvršnom postupku („Službeni list SRJ“, br. 28/00, 73/00 i 71/01), Zakona o izvršnom postupku („Službeni glasnik RS“, broj 125/04) i Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, broj 125/04).
Odredbom člana 304. važećeg Zakona o izvršnom postupku od 2004. godine propisano je da će se postupci izvršenja i obezbeđenja započeti do dana stupanja na snagu ovog zakona okončati po odredbama Zakona o izvršnom postupku („Službeni list SRJ“, br. 28/00, 73/00 i 71/01).
Zakonom o izvršnom postupku od 2000. godine, u vreme čijeg važenja je započeto izvršenje koje je predmet osporavanja u podnetoj ustavnoj žalbi, bilo je propisano da se u postupku izvršenja i obezbeđenja shodno primenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim ili drugim saveznim zakonom nije drukčije određeno (član 14.).
Kako je zahtev za zaštitu zakonitosti povodom koga je doneto osporeno rešenje Vrhovnog suda Srbije Spzz. 31/07, podnet u vreme važenja Zakona o parničnom postupku od 2004. godine, prilikom ocene osnovanosti navoda ustavne žalbe imale su se u vidu i odredbe navedenog zakona, a saglasno odredbi člana 491. stav 5. ovog Zakona.
Odredbama člana 413. Zakona o parničnom postupku propisano je - ko, u kom roku i protiv kojih odluka može podići zahtev za zaštitu zakonitosti, kao i protiv kojih odluka ovo vanredno pravno sredstvo nije dozvoljeno. Odredbom stava 4. navedenog člana Zakona izričito je predviđeno da zahtev za zaštitu zakonitosti nije dozvoljen protiv odluke koju je povodom revizije ili zahteva za zaštitu zakonitosti doneo sud nadležan da odlučuje o tim pravnim lekovima.
U postupku povodom zahteva za zaštitu zakonitosti, saglasno odredbi člana 421. stav 2. Zakona o parničnom postupku, shodno se primenjuju odredbe člana 397, čl. 400. do 406. i 410. i 411. ovog zakona, ako odredbama Zakona kojima se uređuje ovo vanredno pravno sredstvo nije što drugo određeno.
5. Ocenjujući razloge i navode iznete u ustavnoj žalbi sa stanovišta povreda označenih Ustavom zajemčenih ljudskih prava, a vezano za osporeno rešenje Vrhovnog suda Srbije, Ustavni sud je utvrdio sledeće:
Zakon o izvršnom postupku čije odredbe se primenjuju na konkretni postupak izvršenja, nakon čijeg stupanja na snagu je doneto i osporeno rešenje Vrhovnog suda Srbije, ne sadrži odredbe kojima se propisuju vanredna pravna sredstva, pa tako ni o zahtevu za zaštitu zakonitosti. Stoga, u smislu odredbe člana 14. ovog zakona, stranke u izvršnom postupku imaju pravo da i u ovom postupku koriste vanredna pravna sredstva propisana Zakonom o parničnom postupku, koja po svojoj prirodi odgovaraju izvršnom postupku, na način i pod uslovima kako je predviđeno Zakonom o parničnom postupku, a sudovi imaju obavezu da o podnetim pravnim sredstvima odlučuju primenom odredaba tog zakona.
U konkretnom slučaju, podnosilac ustavne žalbe je zahtev za zaštitu zakonitosti podneo protiv odluke Vrhovnog suda Srbije kojom je odlučivano o ranije podnetom zahtevu za zaštitu zakonitosti. Prema odredbi člana 413. stav 4. Zakona o parničnom postupku, ovakav zahtev je nedozvoljen. Shodnom primenom odredbe člana 404. istog Zakona, Vrhovni sud Srbije nedozvoljene zahteve za zaštitu zakonitosti rešenjem odbacuje.
Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je ocenio da je osporeno rešenje Vrhovnog suda Srbije Spzz. 31/07 od 5. aprila 2007. godine doneo nadležni, zakonom ustanovljeni sud, primenom odgovarajućih odredaba procesnog prava, te da stoga podnosiocu ustavne žalbe osporenim rešenjem nisu povređena Ustavom zajemčena prava na pravično suđenje, na jednaku zaštitu prava i na pravno sredstvo, kao ni pravo na jednaku zakonsku zaštitu, bez diskriminacije. Povodom navoda podnosioca ustavne žalbe da je povreda prava na pravično suđenje učinjena time što podnosilac ustavne žalbe nije pozvan da učestvuje u javnom raspravljanju o podnetom zahtevu za zaštitu zakonitosti, Ustavni sud ocenjuje da u konkretnom slučaju nije ni bilo uslova za javno raspravljanje, budući da se radilo o nedozvoljenom zahtevu. Takođe, u vezi navoda da je Vrhovni sud Srbije povredio prava podnosioca ustavne žalbe time što nije neposredno primenio zajemčena prava, Ustavni sud ukazuje da pravo na pravično suđenje i pravo na jednaku zaštitu prava i na pravno sredstvo, po svojoj prirodi, nisu prava koja se mogu neposredno primeniti, već se način njihovog ostvarivanja, saglasno odredbi člana 18. stav 2. Ustava propisuje zakonom, i to pre svega odgovarajućim procesnim zakonima - u ovom slučaju Zakonom o izvršnom postupku i Zakonom o parničnom postupku.
Saglasno navedenom, Ustavni sud je utvrdio da je ustavna žalba neosnovana u delu kojim se osporava rešenje Vrhovnog suda Srbije Spzz. 31/07 od 5. aprila 2007. godine, te je u ovom delu ustavnu žalbu odbio, na osnovu odredbe člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, broj 109/07).
6. Povodom osporavanja pojedinačnih akata i radnji navedenih u tački 2. izreke, Ustavni sud je utvrdio sledeće:
O osporenim rešenjima Trgovinskog suda u Beogradu Iv. 4769/03 od 19. septembra 2003. godine i Trgovinskog suda u Beogradu IPV (Iv) 2914/03 od 16. oktobra 2003. godine konačno je odlučeno rešenjem Vrhovnog suda Spzz. 68/06 od 28. septembra 2006. godine. Kako je institut ustavne žalbe ustanovljen odredbom člana 170. Ustava, to je Ustavni sud nadležan da zaštitu Ustavom zajemčenih ljudskih i manjinskih prava i sloboda u postupku po ustavnoj žalbi pruži samo u odnosu na pojedinačne akte i radnje državnih organa i organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja koji su doneti, odnosno preduzeti od dana stupanja na snagu Ustava, dakle 8. novembra 2006. godine. Korišćenje nedozvoljenog vanrednog pravnog sredstva nakon stupanja na snagu Ustava od 2006. godine, po oceni Ustavnog suda, ne može da utiče na dozvoljenost ustavne žalbe u odnosu na akte donete pre Ustava.
Sa druge strane, osporene radnje Trgovinskog suda u Beogradu od 1. juna 2005. godine i Višeg trgovinskog suda od 6. juna 2005. godine, koje sam podnosilac ustavne žalbe označava kao „izvršeni čin“, odnose se na period pre stupanja na snagu Ustava, te je Ustavni sud ocenio da je ustavna žalba nedopuštena i u ovom delu.
Konačno, osporavanje „radnje/izvršenog čina Trgovinskog suda u Beogradu, Višeg trgovinskog suda i Vrhovnog suda Srbije da u postupku po zahtevu za zaštitu zakonitosti Spzz. 31/07 neposredno primeni ljudska prava zajemčena potvrđenim međunarodnim ugovorom“, pod čime bi se moglo podrazumevati to da navedeni sudovi nisu neposredno primenili zajemčena prava, po oceni Suda, ne predstavlja pojedinačnu radnju državnog organa koja se može osporavati ustavnom žalbom, već je ova „radnja“ konsumirana razlozima ustavne žalbe vezanim za osporavanje navedenog rešenja Vrhovnog suda Srbije Spzz 31/07 od 5. aprila 2007. godine, donetog povodom podnetog zahteva za zaštitu zakonitosti.
S obzirom na izloženo, Ustavni sud je utvrdio da nisu ispunjene Ustavom i Zakonom o Ustavnom sudu utvrđene pretpostavke za odlučivanje o ustavnoj žalbi u delu kojim se osporavaju rešenje Trgovinskog suda u Beogradu Iv. 4769/03 od 19. septembra 2003. godine i rešenje Trgovinskog suda u Beogradu IPV (Iv) 2914/03 od 16. oktobra 2003. godine, radnje Trgovinskog suda u Beogradu od 1. juna 2005. godine i Višeg trgovinskog suda od 6. juna 2005. godine i „radnje/izvršenog čina Trgovinskog suda u Beogradu, Višeg trgovinskog suda i Vrhovnog suda Srbije da u postupku po zahtevu za zaštitu zakonitosti Spzz. 31/07 neposredno primeni ljudska prava zajemčena potvrđenim međunarodnim ugovorom“, te je u ovom delu ustavnu žalbu odbacio, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 4) Zakona o Ustavnom sudu.
7. Na osnovu svega iznetog, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 45. tačka 9) i člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, kao i člana 84. Poslovnika o radu Ustavnog suda („Službeni glasnik RS“, br. 24/08 i 27/08), odlučio kao u izreci.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
dr Bosa Nenadić