Odluka Ustavnog suda o povredi prava na pravično suđenje
Kratak pregled
Ustavni sud usvaja ustavnu žalbu i poništava rešenje Osnovnog suda u Vranju kojim je odbačen prigovor radi ubrzavanja izvršnog postupka. Sud smatra da je stav nižestepenog suda da postupanje javnog izvršitelja nije obuhvaćeno zaštitom prava proizvoljan.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Snežana Marković, predsednik Veća, i sudije Miroslav Nikolić, dr Dragana Kolarić, dr Tamaš Korhec ( Korhecz Tamás), dr Milan Škulić, dr Nataša Plavšić , Vesna Ilić Prelić i dr Vladan Petrov, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi S. D . iz Vranja , na osnovu člana 167. stav 4. u vezi sa članom 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 18. oktobra 2023. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba S. D . i utvrđuje da je rešenjem Osnovnog suda u Vranju R4I. 976/19 od 10. decembra 2019. godine podnositeljki ustavne žalbe povređeno pravo na pravično suđenje, zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije .
2. Poništava se rešenje Osnovnog suda u Vranju R4I. 976/19 od 10. decembra 2019. godine i određuje da taj sud donese novu odluku o prigovoru podnositeljke ustavne žalbe radi ubrzavanja izvršnog postupka koji je vođen u predmetu tog suda I. 347/13, a potom je nastavljen pred javnim izvršiteljem S. F . iz Vranja .
3. Odbacuje se zahtev podnositeljke ustavne žalbe za naknadu materijalne štete.
4. Odbacuje se zahtev podnositeljke ustavne žalbe za naknadu nematerijalne štete.
5. Odbacuje se zahtev podnositeljke ustavne žalbe za naknadu troškova postupka pred Ustavnim sudom.
O b r a z l o ž e nj e
1. S. D . iz Vranja podnela je Ustavnom sudu, 25. decembra 2019. godine, preko punomoćnika S. I, advokata iz Vranja, ustavnu žalbu protiv rešenja Osnovnog suda u Vranju R4I. 976/19 od 10. decembra 2019. godine, zbog povrede načela zabrane diskriminacije , prava na pravično suđenje i prava na jednaku zaštitu prava, iz člana 21 . st. 1. i 2, člana 32. stav 1. i člana 36. stav 1. Ustava Republike Srbije.
Podnositeljka je u ustavnoj žalbi, pored ostalog, navela da je osporenim rešenjem odbačen njen prigovor radi ubrza vanja izvršnog postupka, zbog toga što je postupak nastavljen pred javnim izvršiteljem. Istakla je zahtev za naknadu materijalne i nematerijalne štete , kao i troškova postupka pred Ustavnim sudom.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
3. Ustavni sud je, uvidom u osporeni akt i ostalu dokumentaciju dostavljenu uz ustavnu žalbu, utvrdio sledeće činjenice od značaja za odlučivanje u ovoj ustavnosudskoj stvari:
Osporenim rešenjem Osnovnog suda u Vranju R4I. 976/19 od 10. decembra 2019. godine odbačen je prigovor predlagača, ovde podnos iteljke ustavne žalbe, radi ubrza vanja izvršnog postupka koji je vođen u predmetu tog suda I. 347/13, a potom je nastavljen pred javnim izvršiteljem S. F . iz Vranja , sa obrazloženjem, pored ostalog, da prigovor ne sadrži obavezne elemente u smislu člana 6. stav 2. tačka 6. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, kao i da je predmet ustupljen javnom izvršitelju na dalje postupanje, te da se predmet u sudu vodi kao „rešen na drugi način“.
4. Odredbama Ustava utvrđeno je: da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega ( član 32. stav 1.).
Odredbama Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku („ Službeni glasnik RS“, broj 40/15) propisano je: da pravo na suđenje u razumnom roku ima svaka stranka u sudskom postupku, što uključuje i izvršni postupak, svaki učesnik po zakonu kojim se uređuje vanparnični postupak, a oštećeni u krivičnom postupku, privatni tužilac i oštećeni kao tužilac samo ako su istakli imovinsko-pravni zahtev (u daljem tekstu: stranka) (član 2. stav 1.); da su pravna sredstva kojima se štiti pravo na suđenje u razumnom roku prigovor radi ubrzavanja postupka (u daljem tekstu: prigovor), žalba i zahtev za pravično zadovoljenje ( član 3. stav 1.); da se prigovor i žalba mogu podneti dok se postupak ne okonča ( član 5. stav 1.); da prigovor sadrži podatke o predmetu suđenja koji ukazuju na to da sud nepotrebno kasni s odlučivanjem ( član 6. stav 2. tač. 6)); da stranka podnosi prigovor sudu koji vodi postupak ( član 7. stav 1.); da predsednik suda rešenjem odbacuje ili odbija prigovor bez ispitnog postupka, ili vodi ispitni postupak i da se prigovor odbacuje ako odsustvo nekog obaveznog elementa prigovora onemogućava da se po njemu postupa, zatim ako je prigovor podnelo neovlašćeno lice ili ako je preuranjen, te da protiv rešenja o odbacivanju prigovora nije dozvoljena žalba ( član 8. st. 1. i 2.).
5. Ustavni sud podseća da se u više svojih odluka izjasnio o tome da su redovni sudovi u prvom redu pozvani da tumače i primenjuju merodavno pravo i da zadatak Ustavnog suda nije da ispituje pravilnost njihovih pravnih zaključaka i da na taj način postupa kao instancioni sud, ali da proizvoljna ili arbitrarna primena merodavnog procesnog ili materijalnog prava na štetu podnosioca može da dovede do povrede ustavnog prava na pravično suđenje, te da stoga, u određenim situacijama koje zavise od činjenica i okolnosti konkretnog slučaja i navedenih ustavnopravnih razloga, ima osnova da se povreda prava na pravično suđenje ceni i sa stanovišta primene merodavnog prava ( videti, između ostalih, odluke Už-616/2008 od 2. decembra 2010. godine i Už-1038/2008 od 9. juna 2011. godine na: www.ustavni.sud.rs).
U vezi sa pravnim stanovištem u osporenom aktu da u konkretnom slučaju izvršenje sprovodi javni izvršitelj, koji nije obuhvaćen odredbom člana 11. stav 1. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, niti je sud ovlašćen da vrši nadzorom nad radom javnog izvršitelja, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 75. Zakona o izvršenju i obezbeđenju („ Službeni glasnik RS“, broj 31/11, 99/11, 109/13-Odluka US, 55/14, 139/14 i 106/15), koji se primenjivao u konkretnom slučaju, bilo propisano da se izvršni postupak okončava obustavom ili zaključenjem. Ustavni sud još jednom ukazuje da se faza sprovođenja izvršenja pred javnim izvršiteljem smatra sastavnim delom izvršnog postupka i da trajanje postupka pred javnim izvršiteljem može biti obuhvaćeno pravnim sredstvima iz Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku ( videti o tome Odluku Ustavnog suda Už-7451/2016 od 25. oktobra 2018 godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda: www.ustavni.sud.rs).
Ustavni sud zatim ukazuje da je osporenim aktom odbačen prigovor podnositeljke ustavne žalbe radi ubrzavanja izvršnog postupka, sa obrazloženjem da ne sadrži podatke, u smislu odredbe člana 6. stav 2. tačka 6) Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku. Navedenom zakonskom odredbom je propisano da prigovor sadrži podatke o predmetu suđenja koji ukazuju na to da sud nepotrebno kasni sa odlučivanjem.
Ustavni sud, međutim, ukazuje da je u osporenom aktu utvrđeno da je u prigovoru radi ubrazavanja, pored ostalog, navedeno da postupak traje više od decenije i da još nije okončan. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ocenjuje da je taj navod iz prigovora, u konkretnom slučaju, dovoljni i da ispunjavaju zakonski zahtev iz člana 6. stav 2. tačka 6) Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku. Bitna karakteristika izvršnog postupka jeste njegov prinudni karakter koji određuje osnovna načela tog postupka. Jedna od tih načela jesu načelo oficijelnosti i načelo hitnosti koje od suda zahteva aktivno postupanje sve do okončanja izvršnog postupka i hitno preduzimanje radnji koje treba da dovedu do sprovođenja izvršenja i okončanje izvršnog postupka u što kraćem roku ( videti o tome, između ostalog, u Odluci Ustavnog suda Už-1138/2011od 24. decembra 2013. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda: www.ustavni.sud.rs). Pritom, Ustavni sud ukazuje i na pravni stav Evropskog suda za ljudska prava da ukazivanje da postupak traje devet odnosno 15 godina predstavljaju dovoljan osnov da se zahtevi podnosilaca predstavke razmotre u meritumu ( presuda u predmetu Rodić i Svirčev protiv Srbije, broj predstavke 17148/16, od 19. septembra 2019. godine, stav 10.).
Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je ocenio da je pravno stanovište koje je zauzeto u osporenom aktu da prigovor ne sadrži podatke, u smislu odredbe člana 6. stav 2. tačka 6) Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, ustavnopravno neprihvatljivo.
S obzirom na izloženo, Ustavni sud je ocenio da je osporenim rešenjem Osnovnog suda u Vranju R4I. 976/19 od 10. decembra 2019. godine podnositeljki ustavne žalbe povređeno pravo na pravično suđenje , zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava. Ovakva odluka je utemeljena na razlozima datim u obrazloženju Odluke Ustavnog suda Už-7451/2016 od 25. oktobra 2018. godine. Imajući u vidu izneto, Ustavni sud je usvojio ustavnu žalbu i, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11, 18/13 - Odluka US, 40/15 - dr. zakon, 103/15 i 10/23 ), odlučio kao u tački 1. izreke.
Ustavni sud nije posebno razmatrao istaknutu povredu načela iz člana 21. Ustava, kao ni prava na jednaku zaštitu prava iz člana 36. stav 1. Ustava, s obzirom na to da je usvojio ustavnu žalbu podnositeljke i utvrdio da joj je osporenim rešenjem povređeno pravo na pravično suđenje.
6. Ustavni sud je ocenio da su posledice utvrđene povrede prava takve prirode da se mogu otkloniti samo poništajem rešenja Osnovnog suda u Vranju R4I. 976/19 od 10. decembra 2019. godine i određivanjem da taj sud donese novu odluku o prigovoru podnositeljke radi ubrzvaanja izvršnog postupka koji je vođen u predmetu tog suda I. 347/13, a potom je nastavljen pred javnim izvršiteljem S. F . iz Vranja , pa je, saglasno odredbi čl ana 89. stav 2. Zakona, odlučio kao u tački 2. izreke.
7. U vezi sa zahtevom podnositeljke ustavne žalbe da joj Ustavni sud dosudi naknadu nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u izvršnom postupku koji je vođen pred Osnovnom sudom u Vranju u predmetu I. 347/13, a potom je nastavljen pred javnim izvršiteljem S . F . iz Vranja , Ustavni sud ukazuje na to da će se o njenvom prigovoru radi ubrzavanja postupka ponovo odlučivati, a saglasno odredbi člana 26. stav 1. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku („Službeni glasnik RS“, broj 40/15) , stranka može da podnese tužbu protiv Republike Srbije radi novčanog obeštećenja za neimovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u roku od jedne godine od dana kada stekne pravo na pravično zadovoljenje, te da pravo na pravično zadovoljenje, saglasno ovom zakonu, ima stranka čiji je prigovor usvojen, a koja nije podnela žalbu, zatim stranka čija je žalba odbijena uz potvrđivanje prvostepenog rešenja o usvajanju prigovora i stranka čija je žalba usvojena ( član 22. stav 1.) Imajući u vidu navedeno, Sud je odbacio zahtev podnositeljke za naknadu nematerijalne štete, rešavajući kao u tački 3. izreke, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu.
8. U vezi sa zahtevom podnositeljke ustavne žalbe da joj Ustavni sud dosudi naknadu materijalne štete , Ustavni sud ocenjuje da je ovakav zahtev preuranjen, jer će o njenom prigovor u radi ubrzavanja postupka biti ponovo odlučivano , a saglasno odredbi člana 31. stav 1. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, stranka može da podnese tužbu protiv Republike Srbije za naknadu imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku, u roku od jedne godine od dana kada stekne pravo na pravično zadovoljenje. Shodno izloženom, Ustavni sud je odbacio zahtev podnositeljke za naknadu materijalne štete, rešavajući kao u tački 4. izreke, saglasno odredb i člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu.
9. U pogledu zahteva podnositeljke ustavne žalbe za naknadu troškova postupka pred Ustavnim sudom, Ustavni sud podseća da je u svojoj dosadašnjoj praksi više puta razmatrao navedeno pitanje, te da je zauzeo načelan stav da, u smislu člana 6. Zakona o Ustavnom sudu , nema osnova za naknadu troškova postupka pred Ustavnim sudom , a da u konkretnom slučaju ne postoje bilo kakve izuzetne i posebne okolnosti koje bi opravdale drugačiju primenu člana 6. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu (videti presudu u predmetu Evropskog suda za ljudska prava Dragan Kovačević protiv Hrvatske, broj predstavke 49281/15 od 12. maja 2022. godine, stav 83). Stoga je Ustavni sud, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu, odbacio ovaj zahtev, rešavajući kao u kao u tački 5. izreke
10. Polazeći od svega iznetog, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42b stav 1. tačka 1), člana 45. tačka 9) i člana 47. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu, kao i člana 89. Poslovnika o radu Ustavnog suda („Službeni glasnik RS“, broj 103/13), doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Snežana Marković, s.r.