Odluka Ustavnog suda o povredi prava na suđenje u razumnom roku u radnom sporu
Kratak pregled
Ustavni sud usvaja ustavnu žalbu zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u radnom sporu koji traje preko deset godina. Podnosiocima je dosuđena naknada nematerijalne štete i naloženo je nadležnim sudovima da postupak hitno okončaju.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda dr Dragiša B. Slijepčević, predsednik Veća i sudije Vesna Ilić Prelić, dr Agneš Kartag Odri, dr Goran Ilić, Sabahudin Tahirović, dr Dragan Stojanović, mr Milan Marković i Milan Stanić, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi Radomira Stanojevića iz Trnovča, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 4. jula 2012. godine, doneo je
O D L U K U
Usvaja se ustavna žalba Radomira Stanojevića i utvrđuje da je u postupku koji je vođen pred Opštinskim sudom u Velikoj Plani u predmetu P. 28/06 povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na suđenje u razumnom roku, zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije.
O b r a z l o ž e nj e
1. Radomir Stanojević iz Trnovča je 1. marta 2010. godine, preko punomoćnika Dragana Bogdanovića, advokata iz Kosovske Mitrovice, podneo Ustavnom sudu ustavnu žalbu zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku iz člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije u postupku koji se vodio pred Opštinskim sudom u Velikoj Plani u predmetu P. 28/06.
Podnosilac ustavne žalbe je naveo da mu je osporenim parničnim postupkom koji traje već 12 godina i nije okončan povređeno navedeno ustavno pravo.
2. Saglasno odredbi člana 170 Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
Postupak po ustavnoj žalbi se, u smislu člana 175. stav 3. Ustava uređuje zakonom.
Član 82. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07 i 99/11) sadrži odredbu koja je istovetna odredbi člana 170. Ustava a stavom 2. člana 82. Zakona propisano je da se ustavna žalba može izjaviti i ako nisu iscrpljena pravna sredstva, u slučaju kada je podnosiocu ustavne žalbe povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je u sprovedenom prethodnom postupku uvidom u spise predmeta Opštinskog suda u Velikoj Plani P. 28/06 utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za donošenje odluke u ovom ustavnosudskom sporu:
Mihajlo Radosavljević je 5. jula 1994. godine podneo tužbu Opštinskom sudu u Velikoj Plani protiv tuženog Radomira Stanojevića, ovde podnosioca ustavne žalbe, radi duga.
Opštinski sud u Velikoj Plani je 22. februara 1995. godine doneo presudu P. 565/94 kojom je delimično usvojen tužbeni zahtev i obavezan tuženi, ovde podnosilac ustavne žalbe da tužiocu na ime naknade štete plati određeni novčani iznos dok je preko dosuđenog iznosa pa do traženog tužbeni zahtev odbijen. Okružni sud u Smederevu je rešenjem Gž. 985/95 od 16. avgusta 1995. godine ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. Zatim je presudom Opštinskog suda u Velikoj Plani P. 919/95 od 14. februara 1996. godine ponovo delimično usvojen tužbeni zahtev a rešenjem Okružnog suda u Smederevu Gž. 864/96 od 15. jula 1996. godine potvrđena prvostepena presuda. Vrhovni sud Srbije je odlučujući o reviziji tužioca rešenjem Rev. 4987/96 od 27. novembra 1996. godine ukinuo presudu Okružnog suda u Smederevu Gž. 864/96 i presudu Opštinskog suda u Velikoj Plani P. 919/95 u odbijajućem delu i predmet u ukinutom delu vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
U nastavku postupka prvostepenom presudom P. 430/97 od 19. septembra 1997. godine usvojen je tužbeni zahtev a rešenjem Okružnog suda u Smederevu Gž. 263/98 od 11. marta 1998. godine ukinuta je prvostepena presuda i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Zatim je prvostepenom presudom P. 359/98 od 3. marta 1999. godine delimično usvojen tužbeni zahtev a rešenjem Okružnog suda u Smederevu Gž. 1173/99 od 22. septembra 1999. godine ukinuta je prvostepena presuda i predmet je vraćen na ponovni postupak prvostepenom sudu.
Zatim je prvostepeni sud nastavio sa postupkom, doneo presudu P. 686/99 od 26. marta 2001. godine, koja je po uloženoj žalbi obe strane takođe ukinuta rešenjem Okružnog suda u Smederevu Gž. 651/01 od 4. septembra 2001. godine. U nastavku postupka prvostepeni sud je 3. decembra 2001. godine doneo novu presudu P. 775/01 koju je po uloženoj žalbi obe strane ukinuo drugostepeni sud rešenjem Gž. 126/03 od 18. marta 2003. godine. Nakon toga punomoćnik tužioca je podneo predlog za delegaciju drugog stvarno nadležnog suda za postupanje u ovom predmetu, ali je Vrhovni sud Srbije rešenjem od 26. juna 2003. godine utvrdio da je predlog za delegaciju bio nepotpisan od strane podnosioca i nerazumljiv pa je spise predmeta vratio Opštinskom sudu u Velikoj Plani na dalji postupak.
Opštinski sud u Velikoj Plani doneo je rešenje P. 275/03 od 6. jula 2005. godine kojim je tužbu tužioca odbacio. U navedenom rešenju sud je jasno izložio razloge za takvu svoju odluku i ukazao na ponašanje punomoćnika tužioca koji nije postupao u skladu sa nalogom suda da precizira tužbeni zahtev već je uporno u toku postupka sudu podnosio neprecizne, nerazumljive i nejasne podneske, iz čega je proizlazilo da takvim ponašanjem punomoćnik tužioca nije postupao po nalozima suda već je očigledno odugovlačio ovaj postupak.
Okružni sud u Smederevu je rešenjem Gž. 1548/05 od 21. decembra 2005. godine, ukinuo navedeno rešenje Opštinskog suda u Velikoj Plani P. 275/03 od 6. jula 2005. godine i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno postupanje. Prvostepeni sud je zatim 15. marta 2006. godine, ponovo doneo presudu P. 28/06 ali je i ova presuda od strane Okružnog suda odlukom Gž. 757/06 od 23. januara 2007. godine, delimično ukinuta i u ukinutim delovima vraćena prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Zatim je prvostepeni sud presudom P. 28/06 od 5. decembra 2007. godine odlučio o tužbenom zahtevu tako što je obavezao tuženog Radomira Stanojevića iz Trnovča da tužiocu na ime duga isplati iznos od 110.700,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom i da tužiocu isplati troškove spora.
Navedena presuda je potvrđena presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž. 9527/10 od 31. marta 2010. godine, čime je postupak i pravnosnažno okončan.
4. Za ocenu navoda i razloga iz ustavne žalbe od značaja su sledeće odredbe Ustava i Zakona:
Odredbom člana 32. stav 1. Ustava utvrđeno je da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.
Zakonom o parničnom postupku („Službeni list SFRJ", br. 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 I 35/91 I „Službeni list SRJ“, br. 27/92, 31/93, 24/94, 12/98, 15/98 i 3/02), koji je bio na snazi u vreme pokretanja osporenog parničnog postupka, bilo je propisano da je sud dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku (član 10.).
Zakonom o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, br. 125/04 i 111/09), koji se primenjivao na konkretan postupak propisano je: da stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtevima i predlozima u razumnom roku (član 10. stav 1.); da je sud dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova (član 10. stav 2.); da je sud dužan da se stara da predmet spora svestrano pretrese, da se postupak na odugovlači i da se rasprava po mogućnosti dovrši na jednom ročištu (član 312. stav 2.).
Period ocene razumnosti dužine trajanja ovog sudskog postupka koji spada u nadležnost Ustavnog suda, ratione temporis, počeo je dana 8. novembra 2006. godine, kada je proglašen i stupio na snagu Ustav Republike Srbije, koji ustanovljava ustavnu žalbu kao pravno sredstvo za zaštitu povređenih ili uskraćenih ljudskih prava i sloboda i svakome jemči pravo na javno raspravljanje i odlučivanje o njegovim pravima i obavezama u razumnom roku. Međutim, Ustavni sud smatra da se radi utvrđivanja opravdanosti dužine trajanja postupka mora uzeti u obzir i stanje predmeta na dan 8. novembra 2006. godine, do kada je predmet bio nerešen dvanaest godina, tako da je za ocenu eventualnog postojanja povrede prava podnosioca ustavne žalbe na suđenje u razumnom roku u postupku relevantan ceo protekli period, od dana podnošenja tužbe sudu 5. jula 1994. godine.
Ocenjujući do sada sprovedeni postupak u predmetnoj građanskopravnoj stvari, uvažavajući pri tome sudsku praksu i kriterijume Ustavnog suda, kao i međunarodnih institucija za zaštitu ljudskih prava, Ustavni sud je utvrdio da je podnosiocu ustavne žalbe povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava u postupku koji se vodio pred Opštinskim sudom u Velikoj Plani u predmetu P. 28/06.
Naime, od podnošenja tužbe 5. jula 1994. godine do pravnosnažnog okončanja postupka 31. marta 2010. godine prošlo je 16 godina što je neopravdano dug period, koji se ničim ne može opravdati. Ustavni sud takođe nalazi da i višestruko ukidanje prvostepenih presuda od strane drugostepenog suda dovelo do pravne nesigurnosti podnosioca ustavne žalbe.
Po oceni Ustavnog suda, u toku postupka i parnične stranke su svojim ponašanjem doprinele svaka na svoj način da postupak u ovoj parnici dugo traje. Tako je tuženi više puta podnescima tražio odlaganje ročišta, a punomoćnik tužioca je dostavljao sudu veliki broj nepreciznih i nerazumljivih podnesaka, kojima je svaki put preinačavao ili precizirao tužbeni zahtev. Međutim, ni sve te činjenice koje se odnose na doprinos stranaka trajanju postupka ne može biti opravdanje za njegovo šesnaestogodišnje trajanje.
Takođe, po oceni Suda kako je navedeni postupak bio određene složenosti i zahtevao izvođenje većeg broja dokaza, to ne može biti od uticaja za njegovo nerazumno dugo trajanje.
Dakle, po oceni Ustavnog suda nadležni sudovi u osporenom postupku nisu preduzimali sve zakonske mere da se navedeni postupak efikasno okonča i da se o tužbenom zahtevu odluči bez nepotrebnog odugovlačenja.
Iz svega navedenog Ustavni sud je utvrdio da je podnosiocu ustavne žalbe povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava, u parničnom postupku koji se pred Opštinskim sudom u Velikoj Plani vodio pod brojem P. 28/06, te je krećući se u granicama ustavne žalbe, na osnovu člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu usvojio ustavnu žalbu zbog povrede navedenog ustavnog prava.
5. Na osnovu izloženog i člana 42b stav 1. tačka 1) i člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07 i 99/11), Ustavni sud je odlučio kao u izreci.
PREDSEDNIK SUDA
dr Dragiša B. Slijepčević