Odbijanje ustavne žalbe oštećenog u krivičnom postupku
Kratak pregled
Ustavni sud odbija žalbu oštećenog zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku. Višegodišnje nedostavljanje pisanog otpravka oslobađajuće presude nije uticalo na prava oštećenog, koji nema pravo žalbe. Povreda prava na pravično suđenje nije razmatrana jer se ono primarno garantuje okrivljenom.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud u sastavu: predsednik dr Dragiša Slijepčević i sudije dr Olivera Vučić, dr Marija Draškić, Bratislav Đokić, Vesna Ilić Prelić, dr Goran Ilić, dr Agneš Kartag Odri, Katarina Manojlović Andrić, mr Milan Marković, dr Bosa Nenadić, Milan Stanić, mr Tomislav Stojković, Sabahudin Tahirović i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi Miloša Vuksana iz Beograda, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 20. oktobra 2011. godine, doneo je
O D L U K U
Odbija se kao neosnovana ustavna žalba Miloša Vuksana izjavljena zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku iz člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, u krivičnom postupku koji se vodio pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu u predmetu K. 1768/04, dok se u preostalom delu ustavna žalba odbacuje.
O b r a z l o ž e nj e
1. Miloš Vuksan iz Beograda izjavio je 2. marta 2010. godine ustavnu žalbu zbog povrede prava na pravično suđenje i na suđenje u razumnom roku, zajemčenih odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, u krivičnom postupku koji se vodio pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu u predmetu K. 1768/04.
U ustavnoj žalbi se navodi: da je podnosilac 26. februara 2003. godine Drugom opštinskom javnom tužilaštvu podneo krivičnu prijavu protiv Živorada Nisića, advokata iz Beograda, zbog krivičnog dela zloupotreba poverenja iz člana 179. stav 3. u vezi st. 1. i 2. KZ RS; da je Drugi opštinski javni tužilac po službenoj dužnosti protiv imenovanog pokrenuo krivični postupak pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu K. 1768/04; da je sud 14. juna 2006. godine zaključio glavni pretres, ali do dana podnošenja ustavne žalbe nije doneo „nikakvu odluku“; da je podnosilac više puta urgirao donošenje odluke, ali bez uspeha; da je takvo postupanje smišljeno, kako bi nastupila zastarelost krivičnog postupka; da je navedenim postupanjem povređeno njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na suđenje u razumnom roku iz člana 32. stav 1. Ustava.
Podnosilac je predložio da se utvrdi povreda označenih prava, naredi Drugom opštinskom sudu u Beogradu da donese odluku, kao i da mu se nadoknadi šteta zbog povrede prava, u iznosu od 15.000 evra.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu. Postupak po ustavnoj žalbi se, u smislu člana 175. stav 3. Ustava, uređuje zakonom.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je u sprovedenom postupku, uvidom u spise krivičnog predmeta Prvog osnovnog suda u Beogradu K. 18056/10, kao i iz navoda ustavne žalbe i izjašnjenja v.f. predsednika Prvog osnovnog suda u Beogradu, utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje u ovom ustavnosudskom predmetu:
Podnosilac ustavne žalbe je 26. februara 2003. godine Drugom opštinskom javnom tužilaštvu u Beogradu podneo krivičnu prijavu protiv Živorada Nisića, advokata iz Beograda, zbog krivičnog dela zloupotreba poverenja iz člana 179. stav 3. u vezi st. 1. i 2. KZ RS.
Istražni sudija Drugog opštinskog suda u Beogradu je 8. januara 2004. godine doneo rešenje o sprovođenju istrage protiv okrivljenog, Ki. 2373/03.
Drugo opštinsko javno tužilaštvo u Beogradu je 6. jula 2004. godine protiv Živorada Nisića podiglo optužnicu Kt. 325/03, zbog krivičnog dela zloupotreba poverenja iz člana 179. stav 3. u vezi st. 1. i 2. KZ RS.
Okrivljeni je 10. septembra 2004. godine izjavio prigovor protiv optužnice.
Krivično vanraspravno veće Drugog opštinskog suda u Beogradu je 9. novembra 2004. godine donelo rešenje Kv. 992/04 (K. 1090/04) kojim je utvrdilo da nema mesta optužbi, i da se krivični postupak obustavlja.
Odlučujući o žalbi Drugog opštinskog javnog tužilaštva u Beogradu protiv navedenog rešenja, Okružni sud u Beogradu je rešenjem Kž. 3124/04 od 17. decembra 2004. godine uvažio žalbu i preinačio rešenje vanraspravnog veća prvostepenog suda, tako što je prigovor protiv optužnice odbio kao neosnovan.
Glavni pretres je zakazivan 10. oktobra, 14. novembra, 17. novembra i 20. decembra 2005. godine, kao i 24. januara, 14. juna i 6. jula 2006. godine.
Na glavnom pretresu održanom 6. jula 2006. godine saslušan je i podnosilac ustavne žalbe, koji je tom prilikom istakao svoj imovinskopravni zahtev. Potom je, istoga dana, glavni pretres zaključen, doneta je i saopštena presuda kojom je okrivljeni oslobođen od optužbe da je izvršio krivično delo koje mu se stavlja na teret, a oštećeni je upućen na parnicu radi ostvarivanja svog imovinskopravnog zahteva. Oštećeni je prisustvovao saopštavanju presude.
Presuda je javno objavljena 10. jula 2006. godine, čemu je takođe prisustvovao i oštećeni.
Pismeni otpravak presude ekspedovan je strankama u postupku, kao i oštećenom, 5. marta 2010. godine.
Punomoćnik oštećenog je otpravak presude primio 9. marta 2010. godine.
Nakon reorganizacije pravosuđa, 1. januara 2010. godine predmet je prešao u nadležnost Prvog osnovnog suda u Beogradu i vodi se pod brojem K. 18056/10, a do dana podnošenja ustavne žalbe nije bio pravnosnažno okončan.
4. Odredbom člana 32. stav 1. Ustava, na čiju se povredu poziva podnosilac ustavne žalbe, utvrđeno je da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.
Prema odredbama Zakonika o krivičnom postupku („Službeni list SRJ“, br. 70/01 i 68/02 i „Službeni glasnik RS“, br. 58/04, 85/05, 115/05, 85/05, 49/07, 122/08, 20/09 i 72/09), u krivičnom postupku u kome krivično gonjenje preduzima javni tužilac po službenoj dužnosti, oštećeni nema svojstvo stranke u postupku, te stoga oštećeni može, prema članu 364. stav 4. ovog zakonika, prvostepenu presudu pobijati samo u delu odluke o troškovima krivičnog postupka, a prema odredbi člana 197. stav 1. Zakonika, oštećenom ne pripadaju troškovi krivičnog postupka kada se donese presuda kojom se okrivljeni oslobađa od optužbe.
5. Imajući u vidu prethodno utvrđene činjenice, a posebno da je u krivičnom postupku čije se trajanje osporava ustavnom žalbom okrivljeni prvostepenom presudom oslobođen od optužbe, da je podnosilac ustavne žalbe kao oštećeni upućen da svoj imovinskopravni zahtev ostvaruje u parnici, da je prisustvovao donošenju i javnom objavljivanju prvostepene presude još jula 2006. godine, te da prema navedenim odredbama ZKP nema svojstvo stranke u postupku, te nema ni pravo žalbe protiv prvostepene oslobađajuće presude, kao ni pravo žalbe protiv prvostepene presude u delu koji se odnosi na troškove postupka, jer mu po zakonu troškovi postupka u konkretnom slučaju ne pripadaju, Ustavni sud je ocenio da višegodišnje nedostavljanje pismenog otpravka prvostepene presude podnosiocu ustavne žalbe nije bilo ni od kakvog značaja za ostvarivanje bilo kog njegovog prava, pošto je svoja imovinska prava nesmetano mogao ostvarivati u parnici, što mu je kroz javno objavljivanje presude bilo poznato još 2006. godine, a što je mogao učiniti i bez upućivanja od strane krivičnog suda. Stoga je Ustavni sud utvrdio da je neosnovano pozivanje podnosioca ustavne žalbe na povredu prava na suđenje u razumnom roku iz člana 32. stav 1. Ustava, pa je, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS", broj 109/07), ustavnu žalbu u ovom delu odbio, i odlučio kao u prvom delu izreke.
6. Kako se u krivičnom postupku odlučuje o osnovanosti sumnje koja je bila razlog da se protiv nekog lica pokrene krivični postupak i o optužbama koje se nekom licu stavljaju na teret, to se, po oceni Ustavnog suda, u krivičnom postupku Ustavom zajemčeno pravo na pravično suđenje garantuje pre svega okrivljenom, odnosno optuženom licu. Ovakav stav Ustavnog suda potvrđuje i odredba člana 1. ZKP, kojom je propisano da se ovim zakonikom utvrđuju pravila da niko nevin ne bude osuđen, a da se učiniocu krivičnog dela izrekne krivična sankcija pod uslovima koje predviđa krivični zakon i na osnovu zakonito sprovedenog postupka.
Iz navedenog sledi da oštećeni, oštećeni kao tužilac, privatni tužilac, a ni sam javni tužilac kada krivično gonjenje preduzima po službenoj dužnosti, nemaju ni Ustavom, ni zakonom zajemečno pravo da će se protiv trećeg lica voditi krivični postupak, niti da će lice koje je okrivljeno biti i osuđeno, odnosno da će mu biti izrečena određena krivična sankcija. Stoga se podnosilac ustavne žalbe u ovom slučaju ne može pozivati na to da mu je osporenom presudom povređeno pravo na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava. Ovakav pravni stav Ustavni sud je već izrazio u više svojih odluka (vidi: Rešenje Už – 713/08 od 27. januara 2010. godine i dr.). Isti stav je zauzeo i Evropski sud za ljudska prava u Strazburu u presudi donetoj u predmetu Krzak protiv Poljske, aplikacija broj 51515/99, od 6. aprila 2004. godine, kada je ocenio da Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ne garantuje pravo da će se protiv trećeg lica pokrenuti krivični postupak, niti da će to lice biti osuđeno, te je odbacio apelaciju zbog povrede prava na pravično suđenje, jer je utvrdio da je rationae materiae inkompatibilna sa odredbama Konvencije.
S obzirom na navedeno, Ustavni sud je, saglasno članu 36. stav 1. tačka 4) Zakona o Ustavnom sudu, ustavnu žalbu odbacio, jer je ustavna žalba u delu koji se odnosi na povredu prava na pravično suđenje nespojiva ratione materiae sa odredbom člana 32. stav 1. Ustava, na čiju povredu se podnosilac ustavne žalbe poziva, i odlučio kao u drugom delu izreke.
7. Polazeći od svega izloženog, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 45. tačka 9) i člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, kao i člana 84. Poslovnika o radu Ustavnog suda ("Službeni glasnik RS", br. 24/08 i 27/08), doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
dr Dragiša Slijepčević