Odbijanje ustavne žalbe manjinskih akcionara o tržišnoj vrednosti akcija
Kratak pregled
Ustavni sud je odbio kao neosnovanu ustavnu žalbu manjinskih akcionara. Redovni sudovi su, u skladu sa zakonom, pravilno utvrdili tržišnu vrednost akcija na osnovu prosečne cene na berzi, jer je postojalo redovno trgovanje, a ne na osnovu procene vrednosti kapitala.
Tekst originalne odluke
Republika SrbijaUSTAVNI SUD
Už-1459/2010
22.11.2012.
Beograd
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda dr Dragiša B. Slijepčević, predsednik Veća i sudije dr Bosa Nenadić, Katarina Manojlović Andrić, dr Olivera Vučić, Predrag Ćetković, Milan Stanić, Bratislav Đokić i mr Tomislav Stojković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi Dragana Markovića, Branka Milanovića, Aleksandra Belića, Lidije Ric-Rihter, Milana Jarića, Milene Dakić, Miroslave Bešlin, Kristine Jarić, Slobodana Obradovića, Relje Dakića i Živka Bešlina, svih iz Novog Sada i Žarka Mitrića iz Sremskih Karlovaca , na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 22. novembra 2012. godine, doneo je
O D L U K U
Odbija se kao neosnovana ustavna žalba Dragana Markovića, Branka Milanovića, Aleksandra Belića, Lidije Ric-Rihter, Milana Jarića, Milene Dakić, Miroslave Bešlin, Kristine Jarić, Slobodana Obradovića, Relje Dakića, Živka Bešlina i Žarka Mitrića izjavljena protiv presude Trgovinskog suda u Novom Sadu P. 1749/06 od 29. novembra 2007. godine, presude Višeg trgovinskog suda u Beogradu Pž. 2189/08 od 24. aprila 2009. godine i presude Vrhovnog suda Srbije Prev. 414/09 od 25. novembra 2009. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Dragan Marković, Branko Milanović, Aleksandar Belić, Lidija Ric-Rihter, Milan Jarić, Milena Dakić, Miroslava Bešlin, Kristina Jarić, Slobodan Obradović, Relja Dakić i Živk o Bešlin , svi iz Novog Sada i Žark o Mitrić iz Sremskih Karlovaca, su 2. marta 20 10. godine podneli Ustavnom sudu ustavnu žalbu protiv pojedinačnih akata navedenih u izreci, zbog povrede načela zabrane diskriminacije, povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana 21, člana 32. stav 1. i člana 58. stav 1. Ustava Republike Srbije, odnosno člana 6. stav 1. i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i člana 1. Protokola 1 i člana 1. Protokola 1 2 uz Evropsku konvenciju.
U ustavnoj žalbi je, između ostalog, navedeno: da je Vrhovni sud Srbije u neuobičajeno kratk om rok u odlučio o reviziji podnosilaca ustavne žalbe, što izaziva sumnju u nepristrasnost najviše sudske instance , imajući u vidu uobičajenu dužinu trajanja sudskih postupaka pred Vrhovnim sudom; da su podnosioci ustavne žalbe, kao mali akcionari , diskriminisani u odnosu na predstavnike krupnog kapitala; da zbog diskriminacije, podnosiocima ustavne žalbe nije omogućeno pravo na pravično suđenje i pravo na jednake izglede na uspeh u postupku pred sudom; da je podnosiocima formalno omogućeno da se koriste procesnim pravima (da predlažu dokaze, da budu saslušani, da izjave pravna sredstva, itd), ali da su u oceni dokaza, i u izlaganju razloga osporenih presuda, sudovi iz činjeničnog stanja „crpeli“ isključivo delove koji bi opravdavali odluku koja je bila u korist suprotne stranke; da su se podnosioci ustavne žalbe pozivali na odredbe čl. 444. i 445. Zakona o privrednim društvima , čiji je cilj sprečavanje zloupotrebe i diskriminacije manjinskih akcionara; da su, nasuprot tome, sudovi zasnovali svoje odluke na činjeničnom stanju koj e je posledica nezakonitog postupanja tuženog , jer su jedini kupci u trgovanju akcijama tuženog na berzi većinski vlasnici (poseduju privilegovane informacije o pravoj vrednosti akcija), a jedini prodavci mali akcionari (ne poseduju adekvatne informacije o vrednosti akcija); da su samo većinski vlasnici tuženog raspolagali informacijama o stvarnim finansijskim pokazateljima tuženog; da posledica nepoštovanja propisa o trgovanju akcijama i neobjavljivanja informacija jeste nepostojanje odgovarajuć e tražnj e za akcijama tuženog, što sudovi nisu komentarisali; da su sudovi našli da je trgovanje bilo zakonito, jer Komisija za hartije od vrednosti nije preduzela mere prema tuženom; da se s obzirom na neregularnost i neredovnost trgovanja akcijama na berzi , te na nepostojanje odgovarajućeg tržišta, tržišna cena akcija tuženog morala utvrditi na osnovu procenjene vrednosti kapitala društva; da je s ud odredio izvođenje dokaza veštačenj em, ali nije prihvatio rezultate istog bez valjanog obrazloženja, iako je procenjena vrednost akcija na osnovu sudskog veštačenja bila višestruko veća od vrednosti koju je tuženi isplatio akcionarima; da su podnosioci ustavne žalbe dokazivali da tuženi nije izvršavao svoju zakonsku obavezu izveštavanja berz e na kojoj se trgovalo akcijama, ali da su sudovi tu tvrdnju oceni li neosnovanom ; da podnosioci ustavne žalbe smatraju da je prvostepeni postupak neekonomično vođen, i da je nejasno zbog čega je sud prihvatao izvođenje dokaznih predlog a tužilaca , koje je kasnije ocenio irelevantni m; da podnosioci ustavne žalbe smatraju da im je osporenim odlukama povređeno pravo na imovinu iz člana 58. Ustava, jer je, prema nalazu sudskog veštaka, vrednost jedne akcije utvrđena u visini od 8.692,56 dinara, a da je podnosiocima isplaćena naknada u visini od 2.802,77 dinara; da su postupajući sudovi osporenim presudama omogućili tuženom da konfiskuje više od 2/3 njihove imovine izraženo u novčanom iznosu, zbog čega su podnosioci ustavne žalbe pretrpeli imovinsku štetu velikih razmera. Podnosioci su predložili da Ustavni sud usvoji ustavnu žalbu, poništi osporene presude, kao i da odloži izvršenje rešenja o izvršenju Četvrtog opštinskog suda u Beogradu I. 15823/09 od 23. decembra 2009. godine do momenta donošenja konačne odluke o ovoj ustavnoj žalbi.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu. Postupak po ustavnoj žalbi se, u smislu člana 175. stav 3. Ustava, uređuje zakonom.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama zahteva istaknutog u njoj, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je u sprovedenom postupku izvršio uvid u osporene pojedinačne akte i dokumentaciju priloženu uz ustavnu žalbu i utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za rešavanje ove ustavnosudske stvari:
Osporenom presudom Trgovinskog suda u Novom Sadu (u daljem tekstu: Trgovinski sud) P. 1749/06 od 29. novembra 2007. godine: odbijen je tužbeni zahtev za obavezivanje tuženog-protivtužioca „Agrovojvodina – Komerc servis“ a.d. Holding korporacija iz Novog Sada da tužiocima – protivtuženim a, ovde podnosiocima ustavne žalbe, isplati iznos od 5.889,79 dinara po akciji na ime razlike između isplaćenog iznosa od 2.802,77 dinara po akciji i utvrđene vrednosti od 8.692,56 dinara po akciji , i to svakom tuži ocu-protivtuženom prema broju akcija koje poseduje, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i da tužiocima-protivtuženim naknadi troškove parničnog postupka; odbijen je i predlog tužilaca-protivtuženih za izdavanje privremene mere zabrane tuženom-protivtužiocu otuđenja i opterećenja određenih nepokretnosti , dok je usvojen protivtužbeni zahtev i obavezani su tužioci - protivtuženi da preko člana Centralnog registra dostave Centralnom registru hartija od vrednosti zahtev za prenos određenog broja akcija svakog tužioca-protivtuženog u korist tuženog-protivtužioca, a u protivnom presuda će tuženom-protivtužiocu služiti kao osnov za upis prava vlasništva na navedenim akcijama kod Centralnog registra, depoa i kliringa hartija od vrednosti u Beogradu i drugim javnim registrima, što su tužioci-protivtuženi dužni trpeti i priznati pod pretnjom izvršenja; obavezani su tužioci-protivtuženi da tuženom - protivtužiocu solidarno isplate iznos od 214.700,00 dinara na ime troškova parničnog postupka; usvojen je predlog tuženog-protivtužioca za određivanje privremene mere pa je tužiocima-protivtuženima zabranjeno korišćenje pravom upravljanja i pravima raspolaganja, otuđenja i opterećenja, uključujući i davanje u zalogu predmetnih akcija; te je naloženo Centralnom registru, depo i kliring hartija od vrednosti u Beogradu da izvrši zabeležbu zabrane, dok je tra janje privremene mere određeno do prav nosnažnog okončanja tog parničnog postupka.
Osporenom presudom Višeg trgovinskog suda Pž. 2189/08 od 24. aprila 2009. godine odbijene su kao neosnovane žalbe tužilaca-protivtuženih i potvrđena je ožalbena prvostepena presuda Trgovinskog suda, kao i rešenje o ispravci te presude Pž. 2189/08 od 5. februara 2008. godine.
Postupajući po reviziji tužilaca, Vrhovni sud Srbije je doneo osporenu presudu Prev. 414/09 od 25. novembra 2009. godine, kojom je odbio kao neosnovanu reviziju tužilaca-protivtuženih izjavljenu protiv presude Višeg trgovinskog suda Pž. 2189/08 od 24. aprila 2009. godine. U obrazloženju osporene revizijske presude je, pored ostalog, navedeno da iz činjenično g stanj a utvrđenog pred prvostepenim sudom proizilazi: da su tužioci-protivtuženi kao nesaglasni akcionari sa odlukom skupštine akcionara tuženog od 26. juna 2006. godine, u skladu sa članom 444 . Zakona o privrednim društvima uputili tuženom-protivtužiocu zahtev za otkup akcija; da je tuženi u zakonskom roku tužiocima isplatio novčani iznos od 2.802,77 dinara po akciji kao tržišnoj vrednosti akcije, a na osnovu nalaza i mišljenja Udruženja sudskih veštaka „Vojvodina“ iz Novog Sada; da je iz navedenog nalaza i mišljenja utvrđeno da se u periodu od 26. marta , pa do 26. juna 2006. godine trgovalo na Beogradskoj berzi akcijama tuženog–protivtužioca, tako što je 29. marta prodata jedna akcija, 30. marta - 217 akcija, 31. marta - 2924 akcije, 3. aprila - 379 akcija, 5. aprila - 95 akcija ; da se u tom periodu cena akcija kretala od 2.100 do 3.000 dinara, odnosno po prosečnoj ceni od 2.802,77 dinara po akciji; da se u periodu od 26. decembra 2005. godine pa do 26. juna 2006. godine, takođe , na Beogradskoj berzi trgovalo akcijama tuženog – protivtužioca , i to tako što je 27. decembra 2005. godine prodato 100 akcija, 10. januara 2006. godine - 4 akcije, 25. januara – 254 ak cije, 27. januara - 676 akcija, 30. januara - 161 akcija, 3. februara - 90 akcija, 27. februara - 5 akcija, 3. marta - 3 akcije, a da je zatim usledila prodaja akcija u poslednja tri meseca pre donošenja odluke Skupštine akcionara tuženog-protivtužioca prema navedenoj dinamici; da se u peri odu od šest meseci cena akcija kretala od 1.750 dinara po akciji do 3.000 dinara po akciji, odnosno u proseku od 2.749,67 dinara; da je trgovina akcijama tuženog-protivtužioca nastavljena i nakon donošenja odluke Skupštine akcionara tuženog-protivtužioca po ceni od 2.800,00 dinara po akciji; da su tužioci koristeći se pravom iz člana 444. stav 1 . tačka 8 ) Zakona o privrednim društvima, smatrajući da im je isplaćen niži iznos od tržišne vrednosti akcije, prvobitno tražili isplatu razlike do iznosa od 7.200,00 dinara po akciji koju su odredili u zahtevu za otkup akcija, istovremeno tražeći u skladu sa tačkom 10) istog člana, određivanje ovlašćenog procenjivača u cilju utvrđivanja nesaglasnosti cene koju je odredio tuženi–protivtužilac sa vrednošću akcija putem procene vrednosti kapitala tuženog-protivtužioca; da je iz nalaza i mišljenja veštaka ekonomsko-finansijske struke, a na osnovu procene vrednosti kapitala tuženog-protivtužioca metodom korigovane knjigovodstvene vrednosti sa stanjem na dan - 26. jun 2006. godine utvrđena vrednost u iznosu od 8.692,56 dinara po akciji , te je tužbeni zahtev tužilaca preinačen na isplatu razlike isplaćene vrednosti akcija do utvrđene cene akcija procenom vrednosti kapitala tuženog-protivtužioca .
U obrazloženju osporene revizijske presude je dalje navedeno: da su odlučujući o zahtevu tužilaca-protivtuženih, pravilno nižestepeni sudovi zaključili da je tuženi-protivtužilac tužiocima-protivtuženim, kao nesaglasnim akcionarima iz člana 444. Zakona o privrednim društvima na ime otkupa akcija isplatio njihovu tržišnu vrednost u smislu člana 445. stav 1 . Zakona o privrednim društvima , po prosečnoj ceni koja se redovno objavljuje na berzi ili drugom odgovarajućem tržištu u periodu od tri meseca pre odlučivanja Skupštine tuženog - protivtužioca, zbog čega su odbili tužbeni zahtev za isplatu razlike do cene utvrđene na osnovu procenjene vrednosti kapitala tuženog–protivtužioca; da je neosnovano ukazivanje revidenata na propust nižestepenih sudova da odredbe čl. 444 . i 445 . Zakona o privrednim društvima tumači zajedno sa odredbom člana 443 . istog zakona, koga tuženi-protivtužilac nije poštovao; da je navedenim članom regulisan postupak sticanja i raspolaganja imovinom velike vrednosti akcionarskog društva, koji se završava donošenjem odluke Skupštine akcionara o zaključenju posla sticanja ili raspol aganja imovinom velike vrednosti; da u konkretnom slučaju predmet tužbenog zahtev nije pobijanje navedene odluke , već ostvarivanje prava akcionara koji su se u tom postupku deklarisali kao nesaglasni akcionari sa navedenom odlukom, a njihova su prava regulisana odredbama čl. 444 . i 445 . Zakona o privrednim društvima, koje su nižestepeni su dovi pravilno primenili; da u suštini tužioci-protivtuženi revizijom osporavaju zaključak nižestepenih sudova da cena akcija ostvarena prodajom na berzi tokom 2006. godine predstavlja tržišnu cenu, jer se njima trgovalo nezakonito i spekulativno, te se ne radi o redovnom trgovanju na odgovarajućem tržištu ; da nije sporno da su akcije tuženog-protivtužioca od 30. jula 2004. godine uključene na slobodno berzansko tržište; da se akcijama tuženog-protivtužioca trgovalo na berzi i šest meseci pre donošenja sporne odluke Skupštine od 26. juna 2006. godine i tri meseca pre donošenja navedene odluke, kao i posle donošenja iste; da se, u periodu od 26. decembra 2005. godine pa do 26. juna 2006. godine trgovalo sa ukupno 4909 akcija, odnosno sa 8,09% od ukupno emitovanih akcija, a u periodu od 26. marta do 26. juna 2006. godine sa ukupno 3616 akcija, odnosno 5,96% , i to kontinuirano u manjim ili većim razmacima , ali u celom periodu pretežno svako g meseca, te da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da se isto može smatrati redovnom trgovinom akcija, pri čemu je ostvarena prosečna tržišna cena zavisila od ponude i tražnje na tržištu koje je , u skladu sa tada važećim Zakonom o tržištu hartija od vrednosti i drugih finansijskih instrumenata, bilo organizovano kao slobodno berzansko tržište ; da je organizovanje trgovine hartijama od vrednosti prema tadašnjem Zakon u o hartijama od vrednosti, bilo u domenu berze, kao specijalizovane institucije od značaja za funkcionisanje organizovanog tržišta hartija od vrednosti i drugih finansijskih instrumenata, jer se na njoj sučeljavaju ponuda i tražnja tržišnog materijala; da je ona dužna da organizuje informacioni sistem radi obaveštavanja učesnika u trgovini hartijama od vrednosti, ravnopravno i pod jednakim uslovima o svim informacijama o hartijama o d vrednost i kojima se obavlja trgovina; da je prema odredbi člana 218. tada važećeg Zakona o tržištu hartija od vrednosti i drugih finansijskih instrumenata, Komisija za hartije od vrednosti pored regulatorne funkcije u obezbeđivanju funkcionisanja tržišta hartija od vrednosti imala nadzornu i kontrolnu funkciju i mogućnost preduzimanja odgovarajuć ih zakonom propisan ih mer a prema svim učesnicima na tržištu hartija od vrednosti; da, u konkretnom slučaju, prema tuženom-protivtužiocu nisu preduzete nikakve mere zbog eventualnog nepoštovanja obaveze izveštavanja javnih društava propisanih Zakonom o tržištu hartija od vrednosti i podzakonskim aktima, te je neosnovano ukazivanje revidenata da zbog ponašanja tuženog-protivtužioca akcije nisu postigle regularnu tržišnu cenu; da kako je tužbeni zahtev tužilaca odbijen kao neosnovan, iz čega proizilazi da je tuženi-protivtužilac tužiocima–protivtuženima isplatio tržišnu vrednost akcija, pravilno je usvojen protivtužbeni zahtev za obavezivanje tužilaca-protivtuženih da tuženom-protivtužiocu izvrše prenos otkupljenih akcija.
4. Odredbama Ustava na čije se povrede ukazuje u ustavnoj žalbi, je utvrđeno: da su pred Ustavom i zakonom svi jednaki, da svako ima pravo na jednaku zakonsku zaštitu, bez diskriminacije, da je zabranjena svaka diskriminacija, neposredna ili posredna, po bilo kom osnovu, a naročito po osnovu rase, pola, nacionalne pripadnosti, društvenog porekla, rođenja, veroispovesti, političkog ili drugog uverenja, imovnog stanja, kulture, jezika, starosti i psihičkog ili fizičkog invaliditeta (član 21. st. 1. do 3. ); da je zajemčeno pravo svakog da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega (član 32. stav 1.); da se jemči mirno uživanje svojine i drugih imovinskih prava stečenih na osnovu zakona (član 58. stav 1.).
Kako se odredbe člana 6. stav 1. i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, kao i člana 1. Protokola 12 uz Evropsku konvenciju na čije se povrede ukazuje u ustavnoj žalbi, sadržinski ne razlikuju od odredaba Ustava Republike Srbije kojima se jemče pravo na pravično suđenje , pravo na imovinu i zabranjuje diskriminacija , to je postojanje eventualne povrede navedenih prava i načela Ustavni sud cenio u odnosu na odgovarajuće odredbe Ustava.
Odredbama člana 444. Zakona o privrednim društvima ( „Službeni glasnik RS“, broj 125/04), koji se primenjivao u konkretnom slučaju, bilo je , pored ostalog, propisano: da a kcionar može da traži od društva plaćanje iznosa jednakog tržišnoj vrednosti njegovih akcija ako glasa protiv ili se uzdrži od glasanja za - 1) promene osnivačkog akta društva koje pogađaju njegova prava, o čemu je imao pravo glasa u skladu sa članom 341. ovog zakona, 2) reorganizaciju privrednog društva u formi statusnih promena, o čemu je imao pravo glasa, 3) reorganizaciju privrednog društva u vidu promene pravne forme, o čemu je imao pravo glasa, 4) posao sticanja ili raspolaganja imovinom velike vrednosti, o čemu je imao pravo glasa, 5) bilo koju drugu odluku društva koja menja prava akcionara, ako je osnivačkim aktom društva određeno da akcionar ima pravo na nesaglasnost i na naknadu tržišne vrednosti akcija ili udela od društva u skladu sa ovim zakonom (stav 1.); da se tržišna vrednost iz stava 1. ovog člana računa na dan kada je doneta predmetna odluka društva na skupštini akcionara, ne uzimajući u obzir bilo kakvo očekivano povećanje ili smanjenje vrednosti kao posledicu te odluke (stav 3.); da akcionar društva koji namerava da koristi svoje pravo na traženje otkupa akcija iz stava 1. ovog člana dužan da pre odlučivanja na sednici skupštine uputi društvu pisano obaveštenje o nameri da koristi to pravo ako se na skupštini donese predmetna odluka , da akcionar koji ne uputi ovo obaveštenje u prekluzivnom roku od 30 dana ili koji glasa za predloženu odluku nema pravo na otkup akcija u skladu sa ovim zakonom (stav 5.); da po prijemu zahteva akcionara iz stava 6. ovog člana, društvo plaća akcije u vrednosti za koju veruje da je tržišna vrednost, u roku od 30 dana od dana prijema zahteva (stav 7. ); da ako se akcionaru isplate iznosi na koje ima pravo u vezi sa stavom 1. ovog člana, a akcionar smatra da je plaćeni iznos niži od tržišne vrednosti akcija utvrđene u skladu sa ovim zakonom ili ako društvo propusti da izvrši plaćanje naknade, ima pravo da podnese zahtev za procenu vrednosti akcija od strane nadležnog suda, podnošenjem takvog zahteva sudu u roku od 30 dana od dana isplate ili od dana docnje u isplati (stav 8.); da akcionar koji koristi prava iz stava 1. ovog člana navodi u tužbi svoju procenu tržišne vrednosti akcija, a društvo bez odlaganja po tužbi obaveštava druge nesaglasne akcionare u skladu sa članom 281. ovog zakona (stav 9.); da p o podnetoj tužbi iz stava 9. ovog člana sud može za utvrđivanje tržišne vrednosti akcija odrediti ovlašćenog procenjivača ili drugog stručnjaka u cilju utvrđivanja saglasnosti cene koju je odredilo društvo sa tržišnom vrednošću akcija, kao i da naloži društvu isplatu te vrednosti i snošenje troškova i naknade procene (stav 10.); da se odluka suda iz stava 10. ovog člana odnosi na sve nesaglasne akcionare, ako je dosuđena vrednost veća od iznosa koje je akcionarsko društvo ponudilo u skladu sa stavom 7. ovog člana i objavljuje se u skladu sa članom 281. ovog zakona (stav 11.).
Odredbama člana 445. Zakona o privrednim društvima bilo je, pored ostalog, propisano: da u smislu ovog zakona tržišna vrednost akcija jeste njihova prosečna cena koja se redovno objavljuje na berzi ili drugom odgovarajućem tržištu, u periodu koji neposredno prethodi danu za koji se utvrđuje, a koji nije kraći od tri niti duži od šest meseci , da u slučaju da se akcijama ne trguje redovno ili ne postoji odgovarajuće tržište, njihova tržišna vrednost utvrđuje se na osnovu procenjene vrednosti kapitala društva primenom odgovarajućih metoda procene (stav 1.); da se t ržišna vrednost udela utvrđuje na osnovu procenjene vrednosti kapitala društva primenom odgovarajućeg metoda procene (stav 2.); da se t ržišna vrednost akcija i udela utvrđuje odlukom upravnog odbora društva, izuzev slučajeva kad se ovim zakonom ili osnivačkim aktom propisuje da se utvrđuje procenom od strane suda uz korišćenje nezavisnog procenjivača ili drugog lica ili tela (stav 3.); da lica koja utvrđuju tržišnu vrednost iz st. 1. i 2. ovog člana mogu angažovati nezavisnog procenjivača za ovo procenjivanje, a dužni su da angažuju nezavisnog procenjivača u slučaju da je plaćanje zahtevano u skladu sa članom 444. ovog zakona (stav 5.).
Odredbama Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, broj 125/04) (u daljem tekstu: ZPP) bilo je propisano: da su stranke dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahteve i da predlože dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, te da sud utvrđuje činjenice od kojih zavisi odluka o osnovanosti zahteva, isključivo na osnovu predloženih i izvedenih dokaz (član 7. st. 1. i 2.); da o tome koje će činjenice uzeti kao dokazane, odlučuje sud po svom uverenju, na osnovu savesne i brižljive ocene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na osnovu rezultata celokupnog postupka (član 8.); da sud odlučuje koji će se dokazi izvesti radi utvrđivanja bitnih činjenica (član 221. stav 2.); da kad veće smatra da je predmet raspravljen tako da se može doneti odluka, sud će saopštiti da je glavna rasprava zaključena (član 305. stav 1.).
5. Ustavni sud, pre svega, ukazuje na to da pravo na pravično suđenje, utvrđeno članom 32. stav 1. Ustava, sadrži garancije da će postupak u kome se odluč uje o nečijim pravima i obavezama biti sproveden pred nezavisn im i nepristrasn im sud om, uz javno raspravljanje, ravnopravno učešće stranaka u postupku, odlučivanje u razumnom roku, primenom i poštovanjem propisanih pravila postupka, tako da bude omogućeno pravično suđenje.
Evropski sud za ljudska prava je u brojnim odlukama istakao da član 6. stav 1. Evropske konvencije ima „značajno mesto u demokratskom društvu“ (videti presudu ''De Cubber protiv Belgije '' od 26. oktobra 1984. godine, broj 86, stav 30). Posledica toga je da se član 6. stav 1. Evropske konvencije ne može tumačiti restriktivno (presuda ''Moreira de Azevedo protiv Portugalije '' od 23. oktobra 1990. godine, broj 189, stav 66 .). Odredba člana 32. stav 1. Ustava sadrži niz elemenata, navedenih u prethodnom stavu , koji su inherentni pravičnom vršenju pravde, pa ukoliko dođe do povrede bilo kog od elemenata sadržanih u ovom pravu, postoji i povreda prava na pravično suđenje. Kako se Ustavom zajemčeno pravo na pravično suđenje posmatra u kontekstu važećeg pozitivnog prava u Republici Srbiji, to bitan segment prava na pravično suđenje čini brižljiva i savesna ocena dokaza i činjenica utvrđenih u postupku pred redovnim sudovima, pa shodno tome i pravilna primena materijalnog prava.
Imajući u vidu sadržinu ustavne žalbe, povredu prava na koju se pozivaju podnosioci ustavne žalbe, kao i navedene ustavnopravne razloge, Ustavni sud konstatuje da je, u konkretnom slučaju, njegov zadatak da , u cilju utvrđivanja da li je predmetni parnični postupak bio pravičan u smislu člana 32. stav 1. Ustava, oceni da li su redovni sudovi primeni li zakon proizvoljno ili ne.
Saglasno izloženom, Ustavni sud nalazi da su sudovi dali ustavnopravno prihvatljivo obrazloženje zašto, po njihovoj oceni, nije osnovan tužbeni zahtev podnosilaca, kojim su tražili isplatu iznosa bliže navedenih u osporenoj presudi na ime razlike između isplaćenog iznosa od 2.802,77 dinara po akciji i utvrđene vrednosti od 8.692,56 dinara po akciji, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Naime, redovni sudovi su polazeći od tužbenog zahteva i sadržine odredaba člana 444. i člana 445. stav 1. Zakona o privrednim društvima, u sprovedenom postupku, utvrdili da se akcijama tuženog-protivtužioca trgovalo na berzi kako šest meseci, tako i tri meseca pre donošenja odluke Skupštine akcionara tuženog od 26. juna 2006. godine, te i posle donošenja iste, kontinuirano u manjim ili većim razmacima, ali u celom periodu pretežno svakog meseca . Iz ovako utvrđenog činjeničnog stanja sudovi su izveli ustavnopravno prihvatljiv zaključak da se takvo trgovanje smatra redovnom trgovinom akcija, konstatujući da je ostvarena prosečna tržišna cena zavisila od ponude i potražnje na tržištu koje je u skladu sa tada važećim Zakonom o tržištu hartija od vrednosti i drugih finansijskih instrumenata, bilo organizovano kao slobodno berzansko tržište.
Razmatrajući navode ustavne žalbe koji se odnose na postupanje prvostepenog suda koji je „prihvatao samo dokaze koji su išli u korist suprotne stranke“, čime je povredio ravnopravnost stranaka u postupku, Ustavni sud, pre svega, napominje da iz principa procesne ravnopravnosti parničnih stranaka, proizilazi i njihovo pravo na predlaganje dokaza i izvođenje predloženih dokaza, iako samo to pravo nije izričito garantovano odredbom člana 32. stav 1. Ustava. Međutim, ni ovi navodi ustavne žalbe nisu osnovani. Naime, saglasno odredbi člana 221. stav 2. ZPP, sud odlučuje koji će se dokazi izvesti radi utvrđivanja bitnih činjenica, dok na osnovu odredbe člana 8. ZPP, odlučuje koje će činjenice , prilikom odlučivanja, uzeti kao dokazane. Ipak, pravilo iz člana 8. ZPP sadrži i određena ograničenja za parnični sud. Tako, sud po svom uverenju određuje koje su činjenice dokazane , ali samo nakon savesne i brižljive ocene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na osnovu rezultata celokupnog postupka. S obzirom na to da je prvostepeni sud u osporenoj presud i da o jasne, precizne i logične zaključke, zasnovane na ustavnopravno prihvatljivoj primeni materijalnog prava , to po mišljenju Ustavnog suda, nije došlo do povrede prava na ravnopravnost parničnih stranaka . Nezadovoljstvo podnosi laca ustavne žalbe načinom na koji su redovni sudovi protumačili činjenično stanje i primenili materijalno pravo predstavlja izraz njihove subjektivne ocene, ali ne i prihvatljiv argument ili dokaz o učinjenoj povredi prava na pravično suđenje.
Ocenjujući navod e ustavne žalbe da je prvostepeni sud potpuno bespotrebno odredio izvođenje dokaza veštačenjem radi utvrđivanja tržišne vrednosti akcija na osnovu procenjene vrednosti kapitala društva primenom odgovarajućih metoda procene, Ustavni sud napominje da isti ne mogu biti od uticaja na postojanje povrede prava na pravično suđenje. Ovo posebno imajući u vidu da su izvođenje navedenog dokaza predložili podnosioci ustavne žalbe, smatrajući da je to od ključnog značaja za rešavanje spora. Neekonomično vođenje postupka može biti eventualno od uticaja kod utvrđivanja da li je došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku, dok kod ispitivanja da li je, u konkretnom slučaju, došlo do povrede prava na pravično suđenje, taj segment nije od značaja. Iz svega navedenog, proizilazi da ni procesna pravila nisu na arbitreran i proizvoljan način primenjena na štetu podnosilaca.
Budući da su osporene presude dovoljno jasno obrazložene, i da su primenjene odgovarajuće odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud smatra da ne postoje razlozi koji bi ukazivali na to da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primenjeni na štetu podnosilaca ustavne žalbe, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu garancija u okviru prava na pravično suđenje zajemčenog odredbom člana 32. stav 1. Ustava.
Ocenjujući postojanje povrede načela zabrane diskriminacije iz člana 21. Ustava, Ustavni sud ocenjuje da nema osnova za tvrdnje da su osporenim odlukama podnosioci ustavne žalbe na bilo koji način diskriminisan i. U ustavnoj žalbi nisu pruženi dokazi da je podnosiocima zbog nekog ličnog svojstva povređeno ljudsko ili manjinsko pravo zajemčeno Ustavom, što je neophodna pretpostavka da bi se mogla utvrditi povreda zabrane diskriminacije.
Ustavni sud konstatuje da navode o povredi prava na imovinu iz člana 58. Ustava podnosioci ustavne žalbe zasnivaju na istim navodima kojima su obrazložili i povredu prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava. S obzirom na sve navedeno u ovoj tački obrazloženja, kao i zbog činjenice da su osporen e presude donet e u postupku sprovedenom u skladu sa Zakonom, u kome je podnosiocima ustavne žalbe bilo omogućeno pravično suđenje, Ustavni sud smatra da im nije povređeno ni pravo na imovinu iz člana 58. Ustava.
Sledom svega rečenog, Ustavni sud je ustavnu žalbu odbio kao neosnovanu, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07 i 99/11).
6. Polazeći od iznetog, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42b stav 1. tačka 1) i člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, odlučio kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
dr Dragiša B. Slijepčević