Odluka Ustavnog suda o neotuđivosti prava na pravičnu naknadu za rad
Kratak pregled
Ustavni sud je usvojio ustavnu žalbu, utvrdivši povredu prava na pravično suđenje. Pravo na pravičnu naknadu za rad je neotuđivo prema Ustavu, te se zaposleni ne može sporazumom sa poslodavcem odreći prava na naknadu zarade koja mu po zakonu pripada. Drugostepena presuda je poništena.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud u sastavu: predsednik dr Dragiša Slijepčević i sudije dr Olivera Vučić, dr Marija Draškić, Bratislav Đokić, Vesna Ilić Prelić, dr Agneš Kartag Odri, Katarina Manojlović Andrić, mr Milan Marković, dr Bosa Nenadić, Milan Stanić, dr Dragan Stojanović, mr Tomislav Stojković, Sabahudin Tahirović i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi Rasime Preljević iz Novog Pazara, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 15. decembra 2011. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba Rasime Preljević izjavljena protiv presude Opštinskog suda u Novom Pazaru P.1. 163/08 od 3. novembra 2008. godine i presude Okružnog suda u Novom Pazaru Gž1. 44/09 od 14. januara 2009. godine i utvrđuje povreda prava na pravično suđenje zajemčenog odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, dok se u preostalom delu ustavna žalba odbacuje.
2. Poništava se presuda Okružnog suda u Novom Pazaru Gž1. 44/09 od 14. januara 2009. godine i nalaže nadležnom sudu da donese novu odluku po žalbi podnositeljke ustavne žalbe podnetoj protiv presude Opštinskog suda u Novom Pazaru P.1. 163/08 od 3. novembra 2008. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Rasima Preljević iz Novog Pazara, preko punomoćnika Mare H. Popović, advokata iz Novog Pazara, podnela je 29. januara 2009. godine Ustavnom sudu ustavnu žalbu protiv presuda navedenih u izreci, zbog povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, zajemčenih odredbama 32. stav 1. i člana 58. Ustava Republike Srbije.
U ustavnoj žalbi se osporava prvostepena presuda iz razloga što se Opštinski sud u Novom Pazaru „nije trudio“ da obrazloži tvrdnje punomoćnika podnositeljeke ustavne žalbe koje se odnose na sadržinu sporazuma o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada. Takođe se osporava i što prihvatanjem socijalnog programa podnositeljka nije prihvatila da poslodavac prema njoj nema nikakva dugovanja, već samo da nema dugovanja po osnovu zarade. Prema navodima podnositeljke, to znači da dugovanje koja su utvrđena pravnosnažnim presudama na ime naknade zarada po osnovu plaćenog odsustva koje je tražila tužbom, ostaju na snazi. Dalje, podnositeljka je navela da je prvostepeni sud neosnovano utvrdio da je potpisujući sporazum o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada, podnositeljka prebila svoj dug sa socijalnim programom koji joj nudi poslodavac, jer je prebijanje sasvim nešto drugo u odnosu na socijalni program koji zaposleni ostvaruje nakon prestanka radnog odnosa. Stoga, je podnositeljka predložila da Ustavni sud utvrdi da su joj osporenim presudama povređena navedena Ustavom garantovana prava, te da se poništi osporena presuda Opštinskog suda u stavu prvom izreke, kao i presuda Okružnog suda u Novom Pazaru. Takođe, podnositeljka zahteva naknadu nematerijalne štete zbog povrede „ustavnih ljudskih prava" u iznosu od 100.000 dinara, kao i naknadu troškova postupka pred Ustavnim sudom.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama zahteva istaknutog u njoj, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. U sprovedenom postupku Ustavni sud je izvršio uvid u osporene pojedinačne akte i dokumentaciju priloženu uz ustavnu žalbu i utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za rešavanje ove ustavnosudske stvari:
Podnositeljki ustavne žalbe je rešenjem preduzeća „Raška-Holding Kompanija“ AD Novi Pazar broj 957/126 od 10. oktobra 2006. godine prestao radni odnos u tom preduzeću, po osnovu odluke poslodavca o proglašenju tehnološkim viškom.
Podnositeljka ustavne žalbe je zaključila sa preduzećem „Raška-Holding Kompanija“ AD Novi Pazar sporazum o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada. Predmet ovog sporazuma je utvrđivanje konačnog dugovanja tog preduzeća prema zaposlenom, ovde podnositeljki ustavne žalbe, na dan prestanka radnog odnosa zaposlenog u preduzeću i regulisanje međusobnih prava i obaveza povodom isplate predmetnog dugovanja, kao i dugovi zaposlenog prema preduzeću (član 1.). U članu 2. sporazuma utvrđeno je da preduzeća prema zaposlenom, ovde podnositeljki ustavne žalbe, po osnovu neisplaćenih zarada nema dug, kao i da se preduzeće obavezuje da uplati Fondu PIO doprinose prema propisima u celini. Prema članu 9. sporazuma, preduzeće i zaposleni se odriču prava na raskid ovog sporazuma po bilo kom osnovu, osim po osnovu neispunjenja međusobnih obaveza opisanih u čl. 4. i 5. sporazum su potpisali podnosilac ustavne žalbe, nadležno lice kod poslodavca i predstavnik sindikata.
Osporenom presudom Opštinskog suda u Novom Pazaru P1. 163/08 od 3. novembra 2008. godine, u stavu prvom izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilje, ovde podnositeljke ustavne žalbe, kojim je tražila da se tuženo preduzeće - „Raška-Holding Kompanija“ AD Novi Pazar, obaveže da tužilji isplati naknadu zarade u vidu minimalne zarade za period od 1. novembra 2003. godine do 10. oktobra 2006. godine, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni mesečni iznos, dok je u stavu drugom izreke usvojen tužbeni zahtev tužilje i obavezano tuženo Društveno preduzeće da za tužilju izvrši uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje u označenom periodu kod nadležnog fonda, u roku od osam dana od dana prijema presude, pod pretnjom izvršenja, a stavom trećim izreke obavezan je tuženi da tužilji naknadi troškove parničnog postupka u označenom iznosu. U obrazloženju presude je, pored ostalog, navedeno da tužilja nema pravo na isplatu naknade minimalne zarada, jer je potpisanim sporazumom utvrđen konačan dug tuženog prema tužilji na dan prestanka radnog odnosa, a nije utvrđen dug tuženog po osnovu naknade minimalne zarade, niti po osnovu zarade.
Osporenom presudom Okružnog suda u Novom Pazaru Gž1. 44/09 od 14. januara 2009. godine odbijena je kao neosnovana žalba punomoćnika tužilje i tuženog i potvrđena presuda Opštinskog suda u Novom Pazaru P.1. 163/08 od 3. novembra 2008. godine. U obrazloženju ove presude je, pored ostalog, navedeno da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je tužilja sa tuženim, kao svojim poslodavcem, zaključila sporazum koji je regulisao međusobna prava i obaveze po osnovu rada, te da tuženi nema dugovanja po osnovu neisplaćenih zarada. Dalje je navedeno da su neosnovani navodi da prvostepeni sud nije pravilno utvrdio da tužilac potražuje naknadu zarade po osnovu plaćenog odsustva, a ne naknadu zarade, te da su to dve različite kategorije koje se isplaćuju po osnovu plaćenog odsustva, jer su tužilja i tuženi sporazumom regulisali sva međusobna prava i obaveze po osnovu rada.
4. Ustavna žalba je podneta zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava i povrede prava na imovinu iz člana 58. Ustava.
Odredbama Ustava na čiju se povredu podnositeljka poziva, utvrđeno je: da svako ima pravo na nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega (član 32. stav 1.); da se jemči mirno uživanje svojine i drugih imovinskih prava stečenih na osnovu zakona, da pravo svojine može biti oduzeto ili ograničeno samo u javnom interesu utvrđenom na osnovu zakona, uz naknadu koja ne može biti niža od tržišne, da se zakonom može ograničiti način korišćenja imovine i da je oduzimanje ili ograničenje imovine radi naplate poreza i drugih dažbina ili kazni, dozvoljeno samo u skladu sa zakonom (član 58.).
Za ocenu osnovanosti ustavne žalbe, u konkretnom slučaju, od značaja su odredbe Zakona o radu („Službeni glasnik RS“, br. 24/05 i 61/05), kojima je propisano: da zaposleni ima pravo na odgovarajuću zaradu, koja se utvrđuje u skladu sa zakonom, opštim aktom i ugovorom o radu (član 104. stav 1.); da se zarada iz člana 104. stav 1. ovog zakona sastoji od zarade za obavljeni rad i vreme provedeno na radu, zarade po osnovu doprinosa zaposlenog poslovnom uspehu poslodavca (nagrade, bonusi i sl.) i drugih primanja po osnovu radnog odnosa, u skladu sa opštim aktom i ugovorom o radu, da se pod zaradom u smislu stava 1. ovog člana smatra zarada koja sadrži poreze i doprinose koji se plaćaju iz zarade, da se pod zaradom, u smislu stava 1. ovog člana smatraju sva primanja iz radnog odnosa, osim naknada troškova zaposlenog u vezi sa radom iz člana 118. tač. 1) do 4) i drugih primanja iz člana 119. i člana 120. tačka 1) ovog zakona (član 105.); da zaposleni ima pravo na minimalnu zaradu za standardni učinak i puno radno vreme, odnosno radno vreme koje se izjednačava sa punim radnim vremenom, a ako poslodavac i zaposleni ugovore minimalnu zaradu iz stava 1. ovog člana, poslodavac je dužan da tu zaradu isplati zaposlenom u visini utvrđenoj odlukom iz člana 113. ovog zakona za mesec u kojem se vrši isplata (član 111. st. 1. i 2.); da zaposleni ima pravo na naknadu zarade u visini prosečne zarade u prethodna tri meseca, u skladu sa opštim aktom i ugovorom o radu, između ostalog, i za vreme plaćenog odsustva (član 114. stav 1.); da je poslodavac dužan da zaposlenom u slučaju prestanka radnog odnosa isplati sve neisplaćene zarade, naknade zarade i druga primanja, koja je zaposleni ostvario do dana prestanka radnog odnosa u skladu sa opštim aktom i ugovorom o radu (član 186. stav 1.).
5. Ocenjujući navode i razloge iznete u ustavnoj žalbi sa stanovišta odredbe člana 32. stav 1. Ustava, Ustavni sud je ocenio da je u parničnom postupku koji je prethodio podnošenju ustavne žalbe povređeno pravo podnositeljke ustavne žalbe na pravično suđenje.
Naime, Ustavni sud je pošao od činjenice da je odredbama Zakona o radu učinjena razlika između zarade i naknade zarade, koja predstavlja pravo iz radnog odnosa koje se ostvaruje umesto zarade, između ostalog i za vreme prekida rada do kojeg je došlo bez krivice zaposlenog, te činjenice da je poslodavac dužan da zaposlenom u slučaju prestanka radnog odnosa isplati sve neisplaćene zarade, naknade zarada i druga primanja koja je zaposleni ostvario do dana prestanka radnog odnosa u skladu sa opštim aktom i ugovorom o radu. Takođe, Ustavni sud je utvrdio da su Opštinski i Okružni sud u Novom Pazaru u konkretnom parničnom postupku izveli zaključak da time što podnositeljka nema potraživanja po osnovu neisplaćenih zarada, nema ni pravo na naknadu zarade u visini minimalne zarade, uz obrazloženje da se podnositeljka ustavne žalbe u suštini odrekla prava na isplatu zaostale naknade zarade time što je potpisala sporazum o regulisanju međusobnih prava i obaveza. Sa stanovišta ustavnopravne zaštite prava na rad, međutim, razlikovanje između zarade i naknade zarade nije ni neophodno, budući da je odredbom člana 60. stav 4. Ustava, po oceni Ustavnog suda, utvrđeno, između ostalog, da se niko ne može odreći prava na pravičnu naknadu za rad. Imajući u vidu da pravičnu naknadu za rad predstavlja kako zarada tako i naknada zarade, te da se tog prava niko ne može odreći - kao što se ne može odreći nijednog prava za koje član 60. stav 4. Ustava sadrži eksplicitnu zabranu odricanja - podnositeljka ustavne žalbe se nije mogla odreći ni prava na naknadu zarade u konkretnom slučaju, za period dok se nalazila na plaćenom odsustvu. Naknada zarade zbog plaćenog odsustva sa rada predstavlja svakako pravičnu naknadu za rad, budući da je podnositeljka ustavne žalbe bila na plaćenom odsustvu ne svojom voljom, već odlukom poslodavca. U takvoj pravnoj situaciji, naknada zarade zbog plaćenog odsustva sa rada se ima upodobiti sa pravičnom naknadom za rad, koje se zaposleni, saglasno odredbi člana 60. stav. 4. Ustava, ne može odreći.
Na osnovu izloženog i odredbe člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, broj 109/07), Ustavni sud je ustavnu žalbu usvojio, te utvrdio da je osporenom presudom Opštinskog suda u Novom Pazaru P.1. 163/08 od 3. novembra 2008. godine, u stavu drugom izreke, i osporenom presudom Okružnog suda u Novom Pazaru Gž1. 44/09 od 14. januara 2009. godine povređeno pravo podnositeljke ustavne žalbe na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava, odlučujući kao u prvom delu tačke 1. izreke.
Ustavni sud je ocenio da su u konkretnom slučaju posledice učinjene povrede takve prirode da se mogu otkloniti samo poništajem drugostepene presude, kako bi nadležni sud u ponovnom postupku doneo novu odluku o žalbi podnositeljke. Stoga je, saglasno odredbi člana 89. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu, odlučeno kao u tački 2. izreke.
Ovakav stav je Ustavni sud zauzeo i u svojim Odlukama Už-2386/2009 od 18. februara 2010. godine, Už-1473/2008 od 28. oktobra 2010. godine, Už-1174/2009 od 3. marta 2011. i dr.
6. Imajući u vidu da će osporena presuda Okružnog suda u Novom Pazaru biti predmet ponovnog preispitivanja i odlučivanja o žalbi, Ustavni sud smatra da je zahtev podnositeljke ustavne žalbe za utvrđivanje povrede prava na imovinu iz člana 58. Ustava preuranjen, te je u odnosu na isticanje povrede ovog prava ustavnu žalbu odbacio, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 4. Zakona o Ustavnom sudu, jer nisu ispunjene Ustavom i Zakonom utvrđene pretpostavke za vođenje postupka, kao u drugom delu tačke 1. izreke.
U pogledu zahteva podnositeljke ustavne žalbe za naknadu troškova postupka pred Ustavnim sudom, Ustavni sud je ocenio da navedeni zahtev nije osnovan. Ovo iz razloga što je odredbama člana 6. Zakona o Ustavnom sudu propisano da se u postupku pred Ustavnim sudom ne plaća taksa i da učesnici u postupku pred ovim sudom snose svoje troškove.
7. Polazeći od iznetog, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 45. tačka 9) i člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu i člana 84. Poslovnika o radu Ustavnog suda („Službeni glasnik RS“, br. 24/08, 27/08 i 76/11), doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
dr Dragiša B. Slijepčević