Odluka Ustavnog suda o ustavnoj žalbi protiv rešenja o produženju pritvora
Kratak pregled
Ustavni sud odbija kao neosnovanu ustavnu žalbu izjavljenu protiv rešenja o produženju pritvora. Sud je utvrdio da nije povređeno pravo na slobodu i bezbednost, niti pravo na pravično suđenje, jer je drugostepeni sud hitno odlučio o žalbi.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda dr Dragiša B. Slijepčević, predsednik Veća i sudije Vesna Ilić Prelić, dr Marija Draškić, dr Agneš Kartag Odri, dr Goran Ilić, Sabahudin Tahirović, dr Dragan Stojanović i mr Milan Marković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi Milana Petrovića iz Subotice, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 18. januara 2012. godine, doneo je
O D L U K U
Odbija se kao neosnovana ustavna žalba Milana Petrovića izjavljena protiv rešenja Višeg suda u Subotici Kv. 53/10 od 12. februara 2010. godine i rešenja Apelacionog suda u Novom Sadu Kž. 494/10 od 26. februara 2010. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Milan Petrović iz Subotice, preko punomoćnika Viktora Juhasa Đurića, advokata iz Subotice, podneo je Ustavnom sudu 9. marta 2010. godine ustavnu žalbu protiv rešenja Višeg suda u Subotici Kv. 53/10 od 12. februara 2010. godine i rešenja Apelacionog suda u Novom Sadu Kž. 494/10 od 26. februara 2010. godine, zbog povrede prava zajemčenih odredbama člana 27. st 1. i 3, člana 31. stav 1. i člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije.
U ustavnoj žalbi se navodi: da je podnosiočevo pravo iz člana 27. stav 1. Ustava povređeno time što mu je pritvor produžen za dva meseca umesto za 30 dana, jer optužnica nije stupila na pravnu snagu; da je podnosiočevo pravo iz člana 27. stav 3. Ustava povređeno time što Apelacioni sud u Novom Sadu nije hitno razmotrio uloženu žalbu već je odluku o žalbi dostavio podnosiocu tek nakon 16 dana po njenom izjavljivanju, te da mu je ovo pravo povređeno i time što ga Viši sud u Subotici nije saslušao pre donošenja rešenja o produženju pritvora; da je pravo podnosioca iz člana 32. stav 1. Ustava povređeno time što u osporenom drugostepenom rešenju Apelacioni sud u Novom Sadu nije razmotrio navode iz žalbe podnosioca da optužnica protiv njega nije stupila na pravnu snagu, zbog čega mu osporenim rešenjem pritvor nije mogao biti produžen za najviše dva meseca, već samo za 30 dana. Podnosilac je, takođe, naveo i povrede pojedinih odredaba Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Predložio je da se utvrde povrede označenih prava i podnosiocu dosude troškovi zastupanja pred Ustavnim sudom.
S obzirom na to da je Ustavom Republike Srbije pružena zaštita ljudskim pravima koja štiti i Konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, Ustavni sud je ocenu postojanja povrede podnosiočevih prava vršio isključivo u odnosu na Ustavom zajemčena prava.
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama zahteva istaknutog u njoj, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je, u sprovedenom postupku izvršio uvid u osporena rešenja i utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje u konkretnom predmetu:
Istražni sudija Okružnog suda u Subotici je u istražnom postupku protiv podnosioca ustavne žalbe i još dvojice osumnjičenih, zbog dva krivična dela teško ubistvo iz člana 114. tačka 4) u vezi člana 33. Krivičnog zakonika (u daljem tekstu: KZ), doneo 4. februara 2009. godine rešenje o određivanju pritvora podnosiocu Kri. 272/08, iz razloga predviđenih u članu 142. stav 1. tač. 3) i 5) Zakonika o krivičnom postupku (u daljem tekstu ZKP).
Tokom istražnog postupka, okrivljenom (podnosiocu ustavne žalbe) je pritvor produžen više puta rešenjima veća Okružnog suda u Subotici i Vrhovnog suda Srbije, po osnovima po kojima je pritvor i određen.
Optužnicom Okružnog javnog tužioca u Subotici Kt. 26/09 od 15. juna 2009. godine podnosiocu ustavne žalbe je na teret stavljeno izvršenje dva krivična dela teško ubistvo iz člana 114. tačka 4) u vezi člana 33. KZ.
Posle predaje optužnice sudu, pritvor je podnosiocu produžen rešenjima veća Okružnog suda u Subotici Kv. 125/09 od 18. juna 2009. godine, Kv. 154/09 od 17. jula 2009. godine, Kv. 178/09 od 17. avgusta 2009. godine i Kv. 208/09 od 14. septembra 2009. godine, svaki put za po 30 dana. Potom, podnosiocu je pritvor produžen rešenjem istog suda Kv. 237/09 od 15. oktobra 2009. godine i Kv. 305/09 od 15. decembra 2009. godine za po dva meseca. Sva rešenja o produženju privora doneta su po osnovima propisanim članom 142. stav 1. tač. 3) i 5) ZKP.
Viši sud u Subotici je, preispitujući po službenoj dužnosti odluku o pritvoru, u skladu sa odredbom člana 146. stav 2. u vezi stava 1. ZKP osporenim rešenjem Kv. 53/10 od 12. februara 2010. godine, na osnovu člana 142. stav 1. tač. 3) i 5) ZKP, produžio pritvor podnosiocu za dva meseca. Protiv ovog rešenja branilac podnosioca i podnosilac lično su uložili žalbe 17. februara 2010. godine.
Apelacioni sud u Novom Sadu je osporenim rešenjem Kž. 494/10 od 26. februara 2010. godine žalbe odbio kao neosnovane. Ovo rešenje dostavljeno je prvostepenom, Višem sudu u Subotici 4. marta 2010. godine a podnosiocu ustavne žalbe i njegovom braniocu 5. marta 2010. godine.
4. Odredbama člana 27. Ustava utvrđeno je: da svako ima pravo na ličnu slobodu i bezbednost, a lišenje slobode dopušteno je samo iz razloga i u postupku koji su predviđeni zakonom (stav 1.); da svako ko je lišen slobode ima pravo žalbe sudu, koji je dužan da hitno odluči o zakonitosti lišenja slobode i da naredi puštanje na slobodu, ako je lišenje slobode bilo nezakonito (stav 3. ).
Odredba člana 31. stav 1. Ustava utvrđuje da trajanje pritvora sud svodi na najkraće neophodno vreme, imajući u vidu razloge pritvora i da pritvor određen odlukom prvostepenog suda traje u istrazi najduže tri meseca, a viši sud ga može, u skladu sa zakonom, produžiti na još tri meseca, pa ako do isteka ovog vremena ne bude podignuta optužnica, okrivljeni se pušta na slobodu.
Odredbom člana 32. stav 1. Ustava zajemčeno je da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.
Odredbom člana 141. stav 2. Zakonika o krivičnom postupku (''Službeni list SRJ'', broj 70/02 i 68/02 i ''Službeni glasnik RS'', br. 58/04, 85/05, 115/05, 49/07, 122/08, 20/09 i 72/09) (u daljem tekstu: ZKP) propisano je da je dužnost svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa naročitom hitnošću ako se okrivljeni nalazi u pritvoru. Prema odredbi člana 142a ZKP, odluku o određivanju pritvora istražni sudija ili veće donosi po saslušanju okrivljenog, a odluka o produženju ili ukidanju pritvora donosi se u sednici veća, izuzev u slučaju iz člana 145. ovog zakonika. Članom 146. ZKP propisano je: da se posle predaje optužnice sudu do završetka glavnog pretresa, odluka o određivanju, produženju ili ukidanju pritvora donosi u skladu sa članom 142a ovog zakonika (stav 1.); da je veće dužno da i bez predloga stranaka ispita da li još postoje razlozi za pritvor i da donese rešenje o produženju ili ukidanju pritvora, po isteku svakih trideset dana do stupanja optužnice na pravnu snagu, a po isteku svaka dva meseca nakon stupanja optužnice na pravnu snagu (stav 2.).
5. Ustavni sud ukazuje da je u više donetih odluka (videti, pored ostalih, odluke u predmetima: Už-226/2008, Už-687/2008, Už-1429/2008 i Už-1503/2009) dao tumačenje prava zaštićenih odredbama čl. 27. i 31. Ustava i zauzeo stav o kriterijumima na osnovu kojih se utvrđuje da li povreda ovih prava postoji ili ne, pa su, u ovom ustavnosudskom predmetu, u postupku ocene, primenjeni već zauzeti stavovi.
6. Ocenjujući navode i razloge iznete u ustavnoj žalbi, a polazeći od sadržine odredaba člana 27. st. 1. i 3. Ustava, kojima se garantuje pravo na slobodu i bezbednost, odnosno pravo na žalbu sudu svakom licu koje je lišeno slobode, Ustavni sud ukazuje da, pored ostalog, ove ustavne odredbe upućuju da su sudovi dužni da hitno odluče o zakonitosti lišenja slobode. Takođe, i odredbom člana 141. stav 2. Zakonika o krivičnom postupku nalaže se svim organima koji učestvuju u krivičnom postupku da postupaju sa naročitom hitnošću, ako se okrivljeni nalazi u pritvoru. Odredbom člana 30. stav 1. Ustava i odredbom člana 142. stav 1. Zakonika o krivičnom postupku utvrđeni su uslovi pod kojima nekom licu za koje postoji osnovana sumnja da je učinilo krivično delo može biti određen pritvor. U tom smislu, odredbe člana 30. Ustava se odnose na donošenje inicijalnog rešenja o određivanju pritvora od strane istražnog sudije ili nadležnog krivičnog veća suda, a ne i na produženje pritvora. Nesumnjivo je, prema stavu Ustavnog suda, da se rok od 48 časova za donošenje i dostavljanje odluke o žalbi na pritvor iz člana 30. stav 3. Ustava i člana 143. ZKP odnosi na rešenje o određivanju pritvora, a ne i na odluku o žalbi na rešenje o produženju pritvora, te da za odluku o žalbi na rešenje o produženju pritvora takvo vremensko ograničenje ne postoji. Međutim, Ustavni sud ocenjuje da ovako jasno postavljen rok od 48 sati za donošenje i dostavljanje odluke o žalbi na rešenje o određivanju pritvora upućuje da i svaka sledeća odluka o žalbi na rešenje o produženju pritvora mora biti doneta u što kraćem vremenskom periodu, poštujući zahtev ''naročite hitnosti''. Ovo proizlazi i iz odredbe člana 5. stav 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kojom je propisano da svako ko je lišen slobode ima pravo da pokrene postupak u kome će sud hitno ispitati zakonitost lišenja slobode i naložiti puštanje na slobodu ako je lišenje slobode nezakonito.
U konkretnom slučaju, žalba branioca podnosioca ustavne žalbe protiv rešenja o produženju pritvora Višeg suda u Subotici Kv. 53/10 od 12. februara 2010. godine izjavljena je, preko tog suda, Apelacionom sudu u Novom Sadu 17. februara 2010. godine. Apelacioni sud u Novom Sadu je, rešavajući o toj žalbi, doneo 26. februara 2010. godine rešenje Kž. 494/10 i dostavio ga prvostepenom, Višem sudu u Subotici 4. marta 2010. godine, dok je podnosiocu ustavne žalbe i njegovom braniocu drugostepeno osporeno rešenje uručeno 5. marta 2010. godine, odnosno nakon 16 dana od dana podnošenja žalbe.
Ustavni sud je ocenio da je osporenim rešenjem Apelacionog suda u Novom Sadu Kž. 494/10 od 26. februara 2010. godine žalba podnosioca izjavljena protiv rešenja Višeg suda u Subotici Kv. 53/10 od 12. februara 2010. godine o produženju pritvora bila ''hitno'' razmotrena, kako to nalaže odredba člana 27. stav 3. Ustava. Sud ocenjuje da 16 dana za donošenje odluke o žalbi protiv rešenja o produženju pritvora i dostavljanje ove odluke podnosiocu ustavne žalbe i njegovom braniocu, u situaciji kada je odlukom suda pritvor produžen za dva meseca, ne predstavlja nesrazmerno dug period za preispitivanje zakonitosti odluke o produženju pritvora od strane drugostepenog suda.
U odnosu na navode podnosioca ustavne žalbe da mu je povređeno pravo zajemčeno odredbom člana 27. stav 3. Ustava, time što su sudovi postupili protivno odredbama ZKP kojima se propisuje i utvrđuje obaveza saslušanja okrivljenog pre donošenja odluke o određivanju pritvora (čl. 142a, 143. i 146. ZKP), Ustavni sud ukazuje da se ove odredbe ZKP odnose isključivo na inicijalno određivanje pritvora, a ne i na produženje pritvora. Stoga, ne postoji obaveza postupajućeg suda da pre donošenja odluke o produženju pritvora sasluša okrivljenog, pa su, po oceni Ustavnog suda, navodi podnosioca o učinjenoj povredi prava zajemčenog odredbom člana 27. stav 3. Ustava, neosnovani.
Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je utvrdio da u postupku donošenja rešenja o produženju pritvora Višeg suda u Subotici Kv. 53/10 od 12. februara 2010. godine, kao i u postupku po žalbi protiv tog rešenja, nije povređeno Ustavom garantovano pravo na slobodu i bezbednost podnosioca ustavne žalbe iz člana 27. stav 3. Ustava.
7. Navodi ustavne žalbe o povredi prava na pravično suđenje zajemčenog odredbom člana 32. stav 1. Ustava, time što se drugostepeni sud u obrazloženju osporenog rešenja nije izjasnio o navodima branioca okrivljenog (podnosioca ustavne žalbe) iznetim u žalbi protiv osporenog rešenja o produženju pritvora, koji se odnose na tvrdnju branioca da se u konkretnoj situaciji pritvor mogao produžiti najviše za 30 dana a ne za dva meseca, jer optužnica nije bila stupila na pravnu snagu, Ustavni sud ukazuje da je drugostepeni sud očigledno prihvatio nedvosmisleni činjenični zaključak sadržan u pobijanom prvostepenom rešenju da optužnica u tom trenutku jeste bila stupila na pravnu snagu i da se zato naredna kontrola postojanja razloga za produženje pritvora imala vršiti tek za dva meseca, a ne posle 30 dana. Podnosilac uz ustavnu žalbu nije dostavio bilo kakve dokaze o tome da zaključivanje sudova u osporenim rešenjima nije bilo činjenično i pravno utemeljeno, zbog čega Ustavni sud ovakve navode podnosioca ne može smatrati ustavnopravno prihvatljivim. Ovo tim pre što iz obrazloženja prvostepenog rešenja od 12. februara 2010. godine proističe da je pritvor prema podnosiocu ustavne žalbe nakon podizanja optužnice, a pre njenog stupanja na pravnu snagu, produžavan četiri puta za po 30 dana, sve do 15. oktobra 2009. godine, od kada mu je pritvor produžen dva puta po dva meseca, što ukazuje da je optužnica nadležnog javnog tužioca već tada bila stupila na pravnu snagu.
Iz iznetih razloga, Ustavni sud je utvrdio da podnosiocu ustavne žalbe osporenim rešenjima nisu povređena prava iz člana 32. stav 1. Ustava.
8. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS”, br. 109/07 i 99/11), ustavnu žalbu u celini odbio kao neosnovanu.
9. Podnosilac je u uvodu ustavne žalbe, pored ostalog, naveo da mu je povređeno pravo iz člana 31. stav 1. Ustava – da trajanje pritvora sud svodi na najkraće neophodno vreme. Međutim, kako u ustavnoj žalbi nisu navedeni bilo kakvi razlozi za ovu podnosiočevu tvrdnju, to Ustavni sud postojanje povrede ovog ustavnog prava nije razmatrao
10. Polazeći od izloženog, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42b stav 1. i člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
dr Dragiša B. Slijepčević