Odluka Ustavnog suda o odbijanju ustavne žalbe protiv rešenja o pritvoru
Kratak pregled
Ustavni sud odbio je kao neosnovanu ustavnu žalbu protiv rešenja o određivanju i produženju pritvora. Sud je utvrdio da su odluke nadležnih sudova donete u skladu sa zakonom i da sadrže relevantne i dovoljne razloge koji opravdavaju meru pritvora.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Vesna Ilić Prelić, predsednik Veća, i sudije dr Dragiša B. Slijepčević, dr Marija Draškić, dr Agneš Kartag Odri, dr Goran P. Ilić, Sabahudin Tahirović, dr Dragan Stojanović i mr Milan Marković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi M. R . i R . R, obojice iz B, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 3. jula 2014. godine, doneo je
O D L U K U
Odbija se kao neosnovana ustavna žalba M. R . i R . R . izjavljena protiv rešenja sudije za prethodni postupak Višeg suda u Beogradu – Posebno odeljenje KPP.Po1. 3/14 od 15. januara 2014. godine i od 12. februara 2014. godine, kao i rešenja Višeg suda u Beogradu – Posebno odeljenje Kv.Po1. 19/14 od 21. januara 2014. godine i Kv.Po1. 87/14 od 25. februara 2014. godine u odnosu na istaknute povrede prava iz člana 27. stav 1. i člana 31. stav 1. Ustava Republike Srbije, dok se u preostalom delu ustavna žalba odbacuje.
O b r a z l o ž e nj e
1. M. R . i R . R, obojica iz B , su 20. februara 2014. godine , preko punomoćnika Z. D . N, advokata iz B, podneli Ustavnom sudu ustavnu žalbu protiv rešenja sudije za prethodni postupak Višeg suda u Beogradu – Posebno odeljenje KPP.Po1. 3/14 od 15. januara 2014. godine i rešenja Višeg suda u Beogradu – Posebno odeljenje Kv.Po1. 19/14 od 21. januara 201 4. godine, zbog povrede prava na slobodu, prava na ograničeno trajanje pritvora, prava na pravično suđenje i na suđenje u razumnom roku, posebnog prava okrivljenog da mu se sudi bez odugovlačenja, prava na pretpostavku nevinosti i prava na jednaku zaštitu prava i na pravno sredstvo, iz člana 27. stav 1, člana 31. stav 1, člana 32. stav 1, člana 33. stav 6, člana 34. stav 3. i člana 36. stav 1. Ustava Republike Srbije, koja je zavedena pod brojem Už-1610/2014.
M. R . i R . R . su 26. marta 201 4. godine, preko istog punomoćnika, podne li Ustavnom sudu ustavnu žalbu protiv rešenja sudije za prethodni postupak Višeg suda u Beogradu – Posebno odeljenje KPP.Po1. 3/14 od 12. februara 2014. godine i rešenja Višeg suda u Beogradu – Posebno odeljenje Kv.Po1. 87/14 od 25. februara 2014. godine, zbog povrede prava iz člana 27. stav 1, člana 31. stav 1, člana 32. stav 1, člana 33. stav 6, člana 34. stav 3. i člana 36. Ustava, koja je zavedena pod brojem Už -2685/2014.
Ustavni sud je, imajući u vidu da su u oba predmeta isti podnosioci koji osporavaju rešenja o određivanju i produženju pritvora koja su doneta u istom krivičnom postupku, spojio spise predmeta Už-2685/2014 spisima predmeta Už-1610/2014, radi vođenja jedinstvenog postupka i donošenja jedne odluke.
Podnosioci u ustavnoj žalbi detaljno iznose sadržinu osporenih rešenja kojima je prema njima pritvor određen, a potom i produžen iz razloga propisanih odredabama člana 211. stav 1. tač. 1), 2) i 4) Zakonika o krivičnom postupku, odnosno „zbog opasnosti od bekstva, opasnosti da će uticati na svedoke i zbog toga što su osumnjičeni za krivično delo za koje je propisana kazna zatvora preko deset godina i zbog uznemirenja javnosti koje može ugroziti nesmetano i pravično suđenje“.
Podnosioci povredu prava iz člana 27. stav 1. Ustava obrazlažu time da okolnosti zbog kojih im je pritvor određen i produžen nisu pravilno cenjene, te da „ne postoji zakonski osnov“ da im se odredi i produži pritvor. Smatraju da ne postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od bekstva, jer podnosioci nisu ni pokušali da „pobegnu“ iako se u medijima njihovo „hapšenje najavljivalo“. Dalje ističu da ne postoje ni osobite okolnosti koje ukazuju da će uticati na svedoke, jer se „osobite okolnosti mogu ceniti tek kroz konkretni pokušaj ili nameru okrivljenih da na ova lica utiču, a ne kroz neobrazloženu tvrnju da postoji izuzetna bliskost“, kao i da „ako su tako bliski i podobni uticaju, onda su odavno mogli da se dogovore, jer su već 15 godina bili u prilici da to čine“. Konačno, ističu da „samo uznemirenje javnosti ne može da bude razlog za određivanje pritvora“ i dodaju da je „sasvim tačno da krivično delo koje je predmet ovog postupka tokom svih proteklih godina, u većem ili manjem intenzitetu konstantno izaziva medijsku pažnju“, ali ističu da se u obrazloženju osporenih rešenja ne navodi kako „ta i takva medijska pažnja utiče na suđenje“. Podnosioci zaključuju da osporena rešenja ne sadrže ni jedan razlog iz koga bi se moglo zaključiti da je pritvor neophodno potreban radi vođenja krivičnog postupka i da predstavljaju neobrazložene sudske odluke kojima se flagrantno krše prava na slobodu i bezbednost podnosilaca.
Povredu prava na ograničeno trajanje pritvora i posebnog prava okrivljenog da mu se sudi bez odugovlačenja podnosioci ustavne žalbe zasnivaju na tvrdnji da „neobrazloženost odluka o pritvaranju već sama po sebi ukazuje da mera pritvora u konkretnom slučaju nije ni bila nužna“. Dodaju da „Tužilaštvo za organizovani kriminal ne sprovodi istragu u skladu sa odredbom člana 31. stav 1. Ustava“, što, po njihovom mišljenju „svakako ukazuje da ovaj organ postupak sprovodi pristrasno, uz narušavanje pretpostavke nevinosti“. Ističu, pored ostalog, da za 30 dana trajanja pritvora nije ispitan ni jedan svedok iz naredbe o sprovođenju istrage koji je navodno u bliskim odnosima sa okrivljenima, već se ispituju „baš neki nebliski svedoci. “Zaključuju da „Tužilaštvo u ovoj fazi postupka nije preduzelo mere i radnje na koje je ovlašćeno, kako bi se pritvor u ovoj fazi postupka sveo na najkraće neophodno vreme ni po dinamici kojom ispituje svedoke, ni po redosledu kojim to čini“.
U ustavnoj žalbi podnosioci ističu i povredu prava iz člana 32. stav 1. Ustava, smatrajući da je „kroz neobrazložene odluke o pritvaranju prekršeno i njihovo pravo da sud pravično odluči o njihovim pravima i osnovanosti sumnje koja je bila razlog za donošenje odluke o pritvaranju“, odnosno da „ne samo da su neobrazloženi pritvorski razlozi iz člana 211. stav 1. tač. 1), 2) i 4) Zakonika o krivičnom postupku, već ni postojanje osnovane sumnje da su okrivljeni izvršili krivično delo koje im je stavljeno na teret u rešenjima o pritvaranju nije u dovoljnoj meri jasno opredeljeno“. U tom smislu, podnosioci ukazuju da je osporeno rešenje o određivanju pritvora „u delu u kojem se navodi da osnovana sumnja kao uslov za pritvaranje proizlazi iz iskaza ispitanih svedoka, samo način da se ova istraga mistifikuje i da se kroz nedovoljno obrazloženu odluku suda opravda određivanje pritvora prema njima, iako je očigledno da svedoci nemaju nikakva neposredna saznanja o događajima o kojima su navodno svedočili“. Zaključuju da im je na ovaj način povređeno pravo na obrazloženu sudsku odluku, čime je „ozbiljno dovedena u pitanje nepristrasnost u odlučivanju suda“.
Povredu prava iz člana 34. stav 3. Ustava podnosioci ustavne žalbe obrazlažu time da je neposredno po njihovom hapšenju tužilac za organizovani kriminal, na konferenciji za medije u Vladi, pored ostalog, izjavio da su „danas uhapšeni R . R . i M . R . zajedno sa R . M . ubili Ć.“, odnosno da su otkrivene „konačno ubice S. Ć .“.
Konačno, podnosioci ustavne žalbe ističu i da im je povređeno pravo iz člana 36. stav 2. Ustava, jer je u drugostepenim osporenim rešenjima „izostala analiza izjavljene žalbe i odgovor na suštinske žalbene navode“, odnosno jer se „ocena žalbenih navoda svela na konstataciju da su žalbeni navodi neosnovani“, čime se „dvostepenost postupka izigrava, pretvara u iluziju, a žalba kao pravni lek obesmišljava“.
Predložili su da Ustavni sud usvoji ustavnu žalbu, utvrdi povredu označenih ustavnih prava i „naloži njihovo otklanjanje“, dosudi „traženu naknadu“ i odluku objavi u „Službenom glasniku R epublike Srbije“.
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama zahteva istaknutog u njoj, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je u sprovedenom postupku izvršio uvid u osporena rešenja i drugu dokumentaciju priloženu kao dokaz uz ustavnu žalbu, te je utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za donošenje odluke u ovom ustavnosudskom predmetu:
Naredbom o dopuni naredbe o sprovođenju istrage Tužilaštva za organizovani kriminal KTI. 3/14 od 14. januara 2014. godine, podnosiocu ustavne žalbe M. R. stavljeno je na teret postojanje osnova sumnje da je izvršio krivično delo ubistvo u podstrekavanju iz člana 47. stav 2. tačka 4) Krivičnog zakona Republike Srbije u vezi sa članom 23. Osnovnog krivičnog zakona, dok je podnosiocu R. R. stavljeno na teret postojanje osnova sumnje da je izvršio krivično delo ubistvo u saizvršilaštvu iz člana 47. stav 2. tačka 4) Krivičnog zakona Republike Srbije u vezi sa članom 22. Osnovnog krivičnog zakona. U naredbi je stavljen i predlog da se prema podnoiocima ustavne žalbe odredi pritvor na osnovu odredaba člana 211. stav 1. tač. 1), 2) i 4) Zakonika o krivičnom postupku.
Sudija za prethodni postupak Posebnog odeljenja Višeg suda u Beogradu je saslušao podnosioce ustavne žalbe na okolnosti pritvora i izvršio je uvid u spise predmeta Tužilaštva za organizovani kriminal KTI. 3/14, nakon čega je našao da postoji osnovana sumnja da su podnosioci ustavne žalbe izvršili krivična dela koja su im stavljena na teret, te da je predlog Tužilaštva da im se odredi pritvor osnovan.
Osporenim rešenjem sudije za prethodni postupak Posebnog odeljenja Višeg suda u Beogradu 3/14 od 15. januara 2014. godine je prema podnosiocima ustavne žalbe određen pritvor na osnovu odredaba člana 211. stav 1. tač. 1), 2) i 4) Zakonika o krivičnom postupku, koji im se računa od 14. januara 2014. godine kada su lišeni slobode, i koji je po tom rešenju mogao trajati najduže 30 dana (računajući od dana lišenja slobode).
U odnosu na pritvorski razlog iz člana 211. stav 1. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, u obrazloženju osporenog rešenja je navedeno: da je sudija za prethodni postupak najpre cenio činjenicu da je reč o državljanima Republike Srbije, sa prebivalištem na njenoj teritoriji, porodičnim ljudima, koji su životno vezani za teritoriju Republike Srbije, te da su u proteklom periodu obojica bili dostupni državnim organima Republike Srbije; da, međutim, „kod činjenice da se radi o bivšim pripadnici ma Resora državne bezbednosti, specijalno obučenim za različite obaveštajno-izviđačke aktivnosti, među kojima je svakako neopažen prelazak državne granice, promena identiteta i ličnog izgleda, korišćenje tuđeg identiteta i ličnih dokumenata, kao i činjenice da su tokom višegodišnje istrage protiv NN izvršioca pronađeni i izvedeni novi dokazi, te da se prema izveštaju MUP PC 03/4 str.pov. broj 168/13-281 od 14. januara 2014. godine okrivljeni M.K. najverovatnije nalazi na teritoriji Republike Tanzanije, sudija za prethodni postupak je našao, da sve napred navedene okolnosti sagledane u svojoj sveukupnosti i u odnosu na svakog od okrivljenih ponaosob, ukazuju da bi upravo korišćenjem svojih sposobnosti, ali i pomoći okrivljenog M.K. koji je evidentno u bekstvu, okrivljeni R. M . i R . R, ukoliko bi ostali na slobodi mogli da se daju u bekstvo i postanu nedostupni organima postupka Regpublike Srbije, radi čega je bilo neophodno da im se pritvor odredi po ovom zakonskom osnovu“.
U odnosu na pritvorski razlog iz člana 211. stav 1. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, u obrazloženju osporenog rešenja o određivanju pritvora je navedeno: da je „tokom dalje istrage, a na okolnosti krivično-pravnih radnji koje se okrivljenima stavljaju na teret, u svojstvu svedoka neophodno ispitati: B.C, F.S, M.B, V.L. i S.A, bivše pripadnike Službi državne bezbednosti, koji su prema podacima u spisima predmeta u izuzetno bliskim odnosima sa okrivljenima R. M . i R . R, što prema nalaženju sudije za prethodni postupak predstavlja osobite okolnosti koje ukazuju da će okrivljeni ometati postupak uticanjem na svedoke, sve u cilju usklađivanja njihovih iskaza sa svojim odbranama, radi čega je bilo potrebno da im se pritvor odredi i po ovom zakonskom osnovu“.
U odnosu na pritvorski razlog iz člana 211. stav 1. tačka 4) Zakonika o krivičnom postupku, u obrazloženju osporenog rešenja o određivanju pritvora je navedeno: da postoji osnovana sumnja da su podnosioci ustavne žalbe izvršili krivično delo za koja je zaprećena kazna zatvora od više od deset godina, ali i „jer su način izvršenja krivičnog dela i težina posledice izvršenja doveli do uznemirenja javnosti koje može da ugrozi nesmetano i pravično vođenje ovog krivičnog postupka“; da je „sudija za prethodni postupak cenio činjenicu da je krivično delo izvršeno 1999. godine, da 15 godina od momenta izvršenja nisu otkriveni izvršioci ovog krivičnog dela, da se radi o ubistvu novinara i to sa leđa, koje tokom svih proteklih godina, u većem ili manjem intenzitetu konstantno izaziva medijsku pažnju, naročito intenziviranu poslednjih mesec dana, što sagledano u svojoj sveukupnosti čini aktuelnim inkriminisane krivično-pravne radnje okrivljenih, za koje postoji osnovana sumnja da su ih preduzeli i izaziva uznemirenje javnosti koje može ugroziti nesmetano i pravično vođenje konkretnog krivičnog postupka, bez obzira na protek vremena, tim pre jer su inkriminisane radnje i postale aktuelne, pokretanjem ovog postupka dana 14. januara 2014. godine“.
Konačno, u obrazloženju osporenog rešenja o određivanju pritvora je istaknuto da je „donoseći ovakvu odluku, sudija za prethodni postupak imao u vidu odredbu člana 189. stav 3. Zakonika o krivičnom postupku kojom je propisano da će se mera obezbeđenja prisustva okrivljenog ukinuti i po službenoj dužnosti, kad prestanu razlozi zbog kojih je određena, kao i odredbu člana 210. Zakonika o krivičnom postupku, kojom je propisana obaveza suda da trajanje pritvora svede na najkraće neophodno vreme i da u toku celog postupka pritvor ukine čim prestanu razlozi na osnovu kojih je bio određen, te da pritvor predstavlja meru obezbeđenja prisustva okrivljenih u cilju nesmetanog vođenja krivičnog postupka, da je odredbom člana 199. stav 1. Zakonika o krivičnom postupku propisano da ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi okrivljeni mogao pobeći ili se sakriti, otići u nepoznato mesto ili u inostranstvo, da sud može zabraniti okrivljenom da bez odobrenja napusti mesto boravišta ili teritoriju Republike Srbije, a da je odredbom člana 208. stav 1. ZKP propisano da ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi okrivljeni mogao pobeći, ili okolnosti predviđene u članu 211. stav 1. tač. 1), 3) i 4) ZKP, da sud može zabraniti okrivljenom da bez odobrenja napusti stan u kojem boravi i odredi uslove pod kojima će boraviti u stanu, kao što su zabrana okrivljenom da koristi telefon i internet ili da prima druga lica u stan“, ali da „po nalaženju sudije za prethodni postupak u odnosu na okrivljene M. R . i R . R . konkretne i jasne okolnosti propisane odredbama člana 211. stav 1. tačka 1), 2) i 4) ZKP opravdavaju određivanje mere pritvora u ovom trenutku“.
Podnosioci ustavne žalbe su, preko branioca, izjavili žalbu protiv rešenja o određivanju pritvora, koja je odbijena kao neosnovana osporenim rešenjem Višeg suda u Beogradu – Posebno odeljenje Kv.Po1. 19/14 od 21. januara 2014. godine. Veće Višeg suda u Beogradu-Posebno odeljenje je, pored ostalog, ocenilo: da je „pobijano rešenje u potpunosti zasnovano na zakonu“; da su „u obrazloženju istog izneti jasni i dovoljni razlozi“; da je „činjenično stanje pravilno utvrđeno“; da se „po stavu veća u izjavljenoj žalbi ne navode okolnosti koje nisu cenjene od strane sudije za prethodni postupak, kao ni okolnosti koje bi uticale na drugačiju odluku veća“.
Odlučujući o predlogu Tužilaštva za organizovani kriminal da se prema podnosiocima ustavne žalbe produži pritvor, sudija za prethodni postupak Višeg suda u Beogradu-Posebno odeljenje je 12. februara 2014. godine doneo osporeno rešenje KPP.Po1. 3/14 kojim im je produžio pritvor za najduže 30 dana. Pritvor je prema podnosiocima ustavne žalbe produžen na osnovu odredaba člana 211. stav 1. tač. 1), 2) i 4) Zakonika o krivičnom postupku. U obrazloženju ovog rešenja su navedeni isti razlozi kao i u rešenju o određivanju pritvora, uz napomenu sudije za prethodni postupak da predloženi svedoci još nisu ispitani, kao i da „konkretne i jasne okolnosti propisane odredbama člana 211. stav 1. tač. 1), 2) i 4) Zakonika o krivičnom postupku nisu izgubile na intenzitetu i značaju, pa se mera pritvora i dalje pokazuje kao neophodna“.
Veće Višeg suda u Beogradu – Posebno odeljenje je osporenim rešenjem Kv.Po1. 87/14 od 25. februara 2014. godine odbilo kao neosnovanu žalbu branioca podnosilaca ustavne žalbe izjavljenu protiv rešenja o produženju pritvora sudije za prethodni postupak Višeg suda u Beogradu-Posebno odeljenje KPP.Po1. 3/14 od 12. februara 2014. godine.
4. Odredbama Ustava, na čije povred e se poziva ju podnosi oci u ustavnoj žalbi, utvrđeno je: da svako ima pravo na ličnu slobodu i bezbednost i da je lišenje slobode dopušteno samo iz razloga i u postupku koji su predviđeni zakonom (član 27. stav 1.); da, pored ostalog, trajanje pritvora sud svodi na najkraće neophodno vreme, imajući u vidu razloge pritvora (član 31. stav 1.); da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega (član 32. stav 1.); da svako kome se sudi za krivično delo ima pravo da mu se sudi bez odugovlačenja (član 33. stav 6.); da se svako smatra nevinim za krivično delo dok se njegova krivica ne utvrdi pravnosnažnom odlukom suda (član 34. stav 3.); da se jemči jednaka zaštita prava pred sudovima i drugim državnim organima, imaocima javnih ovlašćenja i organima autonomne pokrajine i jedinica lokalne samouprave i da svako ima pravo na žalbu ili drugo pravno sredstvo protiv odluke kojom se odlučuje o njegovom pravu, obavezi ili na zakonu zasnovanom interesu (član 36.).
Zakonikom o krivičnom postupku („Službeni glasnik RS“, br. 72/11, 101/11, 121/12, 32/13 i 45/13) (u daljem tekstu: ZKP) propisano je: da pre donošenja pravnosnažne odluke o izricanju krivične sankcije, okrivljenom mogu biti ograničene slobode i prava samo u meri neophodnoj za ostvarenje cilja postupka, pod uslovima propisanim ovim zakonikom (član 10. stav 1.); da se pritvor može odrediti samo pod uslovima predviđenim u ovom zakoniku i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom merom, da je dužnost svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da trajanje pritvora svedu na najkraće neophodno vreme i da postupaju sa naročitom hitnošću ako se okrivljeni nalazi u pritvoru i da će se u toku celog postupka pritvor ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je bio određen (član 210. st. 1. do 3.).
Saglasno odredbi člana 211. stav 1. ZKP, pritvor se može odrediti protiv lica za koje postoji osnovana sumnja da je učinilo krivično delo ako, pored ostalog: se krije ili se ne može utvrditi njegova istovetnost ili u svojstvu optuženog očigledno izbegava da dođe na glavni pretres ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bekstva (tačka 1)); postoje okolnosti koje ukazuju da će uništiti, sakriti, izmeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove krivičnog dela ili ako osobite okolnosti ukazuju da će ometati postupak uticanjem na svedoke, saučesnike ili prikrivače (tačka 2)); je za krivično delo koje mu se stavlja na teret propisana kazna zatvora preko deset godina, odnosno kazna zatvora preko pet godina za krivično delo sa elementima nasilja ili mu je presudom prvostepenog suda izrečena kazna zatvora od pet godina ili teža kazna, a način izvršenja ili težina posledice krivičnog dela su doveli do uznemirenja javnosti koje može ugroziti nesmetano i pravično vođenje krivičnog postupka (tačka 4)).
Odredbama člana 214. stav 1. ZKP je propisano : da se pritvor u istrazi može odrediti, produžiti ili ukinuti rešenjem sudije za prethodni postupak ili veća (član 21. stav 4.) (stav 1.); da se rešenje o produženju ili ukidanju pritvora donosi po službenoj dužnosti ili na predlog stranaka i branioca (stav 2.); da protiv rešenja o pritvoru stranke i branilac mogu izjaviti žalbu veću (član 21. stav 4.), da se žalba, rešenje i ostali spisi dostavljaju odmah veću i da žalba ne zadržava izvršenje rešenja (stav 3.).
Trajanje pritvora u istrazi propisano je odredbama člana 215. ZKP, prema kojima, pored ostalog, na osnovu rešenja sudije za prethodni postupak, okrivljeni se može zadržati u pritvoru najviše tri meseca od dana lišenja slobode i sudija za prethodni postupak je dužan da i bez predloga stranaka i branioca, po isteku svakih 30 dana ispita da li još postoje razlozi za pritvor i da donese rešenje o produženju ili ukidanju pritvora (stav 1.). Krivičnim zakonom Republike Srbije („Službeni glasnik SRS“, br. 26/77, 28/77, 43/77, 20/79, 24/84, 39/86, 51/87, 6/89, 42/89 i 21/90 i „Službeni glasnik RS“, br. 16/90, 26/91, 75/91, 9/92, 49/92, 51/92, 23/93, 67/93, 47/94, 17/95, 44/98, 10/02, 11/02, 80/02, 39/03 i 67/03), bilo je propisano: da će se zatvorom od najmanje dvanaest godina ili zatvorom od četrdeset godina, kazniti ko drugog liši života iz koristoljublja, radi izvršenja ili prikrivanja drugog krivičnog dela, iz krvne ili bezobzirne osvete ili iz drugih niskih pobuda (ubistvo - član 47. stav 2. tačka 4)).
5. Ustavni sud konstatuje da se suština navoda podnosilaca ustavne žalbe o povredi prava iz člana 27. stav 1, člana 31. stav 1 , člana 32. stav 1. i člana 33. stav 6. Ustava u odnosu na osporena rešenja zasniva na sledećim tvrdnjama: da nije bilo osnova da im se pritvor odredi i produži na osnovu odredaba člana 211. stav 1. tač. 1), 2) i 4) ZKP, jer ne postoje razlozi koji bi opravdali ovu meru, odnosno jer su osporena rešenja neobrazložena; da mera pritvora nije svedena na najkraće neophodno vreme, jer „za tri sudeća dana od četiri ispitana svedoka, samo je jedan sa spiska svedoka na koje bi podnosioci navodno mogli uticati i sve to traje već 30 dana“.
Ustavni sud i u ovom ustavnosudskom postupku ukazuje da je Ustavom utvrđeno da svako ima pravo na ličnu slobodu i bezbednost i da je lišenje slobode dopušteno samo iz razloga i u postupku koji su predviđeni zakonom, iz čega proizlazi da je neophodno kumulativno postojanje dva uslova da bi lišenje slobode bilo zakonito. Prvi, da lišenje slobode mora biti zasnovano na razlozima predviđenim zakonom, i drugi, da se lice lišava slobode u skladu sa zakonom propisanim postupkom. Saglasno odredbama člana 30. stav 1. Ustava i člana 211. stav 1. ZKP, pritvor se prema nekom licu može odrediti samo odlukom suda ukoliko su kumulativno ispunjena da uslova: da postoji osnovana sumnja da je lice učinilo krivično delo i da je pritvaranje neophodno radi vođenja krivičnog postupka. Razlozi koji pritvaranje mogu činiti neophodnim radi vođenja krivičnog postupka, propisani su u tač. 1) do 4) člana 211. stav 1. ZKP.
Iz navedenog, po oceni Ustavnog suda, nedvosmisleno proizlazi da sud može odrediti (i produžiti) pritvor prema nekom licu samo ukoliko istovremeno oceni da postoji osnovana sumnja da je ono izvršilo krivično delo i da je njegovo pritvaranje neophodno radi vođenja krivičnog postupka, te da potom, u rešenju o određivanju (i produženju) pritvora, detaljno obrazloži koji su to razlozi koji pritvaranje čine neophodnim radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka. Upravo na taj način, navođenjem razloga za određivanje pritvora, nadležni sud obrazlaže zašto je pritvor neophodan radi vođenja krivičnog postipka.
Takođe, Ustavni sud ukazuje da je u više svojih odluka zauzeo stanovište da dužina trajanja pritvora koja neće dovesti do povrede Ustavom zajemčenog prava iz člana 31. podrazumeva da nadležni sudovi u svojim odlukama navode relevantne i dovoljne razloge kojima opravdavaju trajanje mere pritvora i pokazuju posebnu hitnost u vođenju postupka.
Polazeći od navedenih opštih principa, a imajuću u vidu navode i razloge iznete u ustavnoj žalbi u odnosu na osporena rešenja, Ustavni sud je ocenu osnovanosti iznetih tvrdnji podnosilaca o povredi prava iz člana 32. stav 1. i člana 33. stav 6. Ustava cenio u okviru prava iz člana 27. stav 1. i člana 31. stav 1. Ustava.
Ustavni sud je utvrdio da je pritvor prema podnosiocima ustavne žalbe određen i produžen zbog postojanja osnovane sumnje da su izvršili krivično delo ubistvo u podstrekavanju (Milan Radonjić), odnosno ubistvo u saizvršilaštvu (Ratko Romić) iz člana 47. stav 2. tačka 4) Krivičnog zakona Republike Srbije (u vezi sa čl. 23. i 22. Osnovnog krivičnog zakona), za koje krivično delo je zaprećena kazna zatvora od najmanje 12 godina. Pritvor je prema podnosiocima ustavne žalbe osporenim rešenjima određen i produžen na osnovu odredaba člana 211. stav 1. tač. 1), 2) i 4) ZKP, odnosno zbog postojanja okolnosti koje su ukazivale na opasnost od bekstva, zbog postojanja osobitih okolnosti koje su ukazivale da će ometati postupak uticanjem na svedoke i zbog toga što su način izvršenja i težina posledice krivičnog dela doveli do uznemirenja javnosti koje može ugroziti nesmetano vođenje krivičnog postupka.
U obrazloženju osporenih prvostepenih rešenja sudije za prethodni postupak Višeg suda u Beogradu-Posebno odeljenje o određivanju i produženju pritvora KPP.Po1. 3/14 od 15. januara 2014. godine i od 12. februara 2014. godine je u odnosu na pritvorski razlog iz člana 211. stav 1. tačka 1) ZKP, pored ostalog, navedeno da su podnosioci ustavne žalbe bivši pripadnici Resora državne bezbednosti, specijalno obučeni za različite obaveštajno-izviđačke aktivnosti, među kojima je i neopažen prelazak državne granice, promena identiteta i ličnog izgleda, korišćenje tuđeg identiteta i ličnih dokumenata. Dalje je navedeno da se više godina vodila istraga protiv NN učinilaca tokom koje su pronađeni i izvedeni novi dokazi, kao i da se okrivljeni M.K. najverovatnije nalazi na teritoriji Republike Tanzanije. Navedene okolnosti su po oceni sudije za prethodni postupak ukazivale da postoji opasnost od bekstva okrivljenih, bez obzira na činjenicu da su državljani Republike Srbije u kojoj imaju prebivalište i za čiju teritoriju su životno vezani, da su porodični ljudi, te da su u proteklom periodu obojica bili dostupni državnim organima.
Takođe, u odnosu na pritvorski razlog iz člana 211. stav 1. tačka 2) ZKP je navedeno da u daljem toku istrage treba da budu ispitani svedoci koji su, kao i podnosioci ustavne žalbe, bivši pripadnici Službe državne bezbednosti (njih pet), a koji su, prema podacima u spisima predmeta, u izuzetno bliskim odnosima sa podnosiocima, što je po oceni sudije za prethodni postupak predstavljalo osobitu okolnost da će podnosioci ometati postupak uticanjem na te svedoke, a u cilju usklađivanja njihovih iskaza sa svojim odbranama.
Konačno, u odnosu na pritvorski razlog iz člana 211. stav 1. tačka 4) ZKP je navedeno da iz spisa predmeta proizlazi osnovana sumnja da su podnosioci ustavne žalbe izvršili krivično delo ubistvo (u podstrekavanju, odnosno saizvršilaštvu) za koje je zaprećena kazna zatvora od više od deset godina, a da su način izvršenja krivičnog dela i težina posledice izvršenja doveli do uznemirenja javnosti koje može ugrozi nesmetano i pravično vođenje krivičnog postupka, imajući u vidu da se radi o ubistvu novinara, i to sa leđa, koje tokom svih proteklih godina, u većem ili manjem intenzitetu konstantno izaziva medijsku pažnju, naročito intenziviranu „u proteklih mesec dana“. Sudija za prethodni postupak Višeg suda u Beogradu – Posebno odeljenje je posebno cenio činjenicu da je krivično delo koje se podnosiocima ustavne žalbe stavlja na teret izvršeno 1999. godine, ali i da 15 godina od momenta izvršenja nisu otkriveni izvršioci ovog krivičnog dela, što „sagledano u svojoj sveukupnosti čini aktuelnim inkriminisane krivično-pravne radnje okrivljenih, za koje postoji osnovana sumnja da su ih preduzeli i izaziva uznemirenje javnosti koje može ugroziti nesmetano i pravično vođenje konkretnog krivičnog postupka, bez obzira na protek vremena, tim pre jer su inkriminisane radnje i postale aktuelne, pokretanjem ovog postupka dana 14. januara 2014. godine“.
Ovakve zaključke iz prvostepenih rešenja, Viši sud u Beogradu – Posebno odeljenje je u osporenim drugostepenim rešenjima (Kv.Po1. 19/14 od 21. januara 2014. godine i Kv.Po1. 87/14 od 25. februara 2014. godine) ocenio pravilnim i na zakonskim razlozima utemeljenim, te je odbio kao neosnovane žalbe branioca podnosilaca ustavne žalbe.
Ustavni sud je ocenio da su osporena rešenja zasnovana na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju procesnog prava, te da je nadležni sud postupao u skladu sa ZKP kada je utvrdio da postoje uslovi da se podnosiocima ustavne žalbe odredi i produži pritvor po označenim zakonskim osnovima. Naime, postojanje okolnosti koje ukazuju na opasnost od bekstva podnosilaca ustavne žalbe je, po oceni Ustavnog suda, jasno i dovoljno obrazloženo. Činjenica da su podnosioci ustavne žalbe, bivši pripadnici Resora državne bezbednosti, specijalno obučeni za različite obaveštajno-izviđačke aktivnosti, među kojima je i neopažen prelazak državne granice, promena identiteta i ličnog izgleda, korišćenje tuđeg identiteta i ličnih dokumenata, a koju činjenicu ne spore ni podnosioci, po oceni Ustavnog suda, predstavljaju relevantne i dovoljne razloge za određivanje i produženje pritvora po navedenom zakonskom osnovu radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka. Istovremeno, Ustavni sud je ocenio da su u osporenim rešenjima navedeni ustavnopravno prihvatljivi razlozi za zadržavanje podnosilaca ustavne žalbe u pritvoru iz razloga predviđenih tačkom 2) člana 211. stav 1. ZKP. Naime, saglasno odredbi člana 295. stav 2. ZKP, svrha istrage je, pored ostalog, da se prikupe dokazi i podaci koji su potrebni da bi se moglo odlučiti da li će se podići optužnica ili ne, te dokazi za koje postoji opasnost da se neće moći ponoviti na glavnom pretresu ili bi njihovo izvođenje bilo otežano, a čije se izvođenje, s obzirom na okolnosti slučaja, pokazuje celishodnim. Imajući u vidu da je osporeno rešenje o odr eđivanju pritvora (KPP.Po1. 3/14 od 15. januara 2014. godine) doneto jedan dan nakon donošenja naredbe o dopuni naredbe o sprovođenju istrage, te da je osporeno rešenje kojim je pritvor prema podnosiocima ustavne žalbe produžen za još najviše 30 dana doneto 12. februara 2014. godine, Ustavni sud je i navode podnosilaca u ovom delu ocenio neosnovanim, imajući u vidu da su tokom navedenog perioda ispitivani i drugi predloženi svedoci. Konačno, po oceni Ustavnog suda, nadležni sud je u osporenim rešenjima naveo i jasno obrazlažio, pored visine zaprećene kazne, konkretne okolnosti koje su u ovom slučaju, zbog načina izvršenja i težine posledice krivičnog dela (ubistvo poznatog novinara sa leđa) dovele do uznemirenja javnosti koje mogu ugroziti nesmetano vođenje krivičnog postupka, ističući da navedeno ubistvo, i pored činjenice da je izvršeno pre 15 godina, konstantno, nekad u većoj, a nekad u manjoj meri, izaziva veliku pažnju javnosti, koja je „posebno intezivirana u poslednje vreme“. Ustavni sud je našao da su u osporenim rešenjima utvrđene konkretne činjenice koje ukazuju da je usled načina izvršenja i težine posledice krivičnog dela za koje se podnosioci sumnjiče, došlo do odgovarajućeg stepena uznemirenja javnosti, koje može ugroziti nesmetano i pravično vođenje krivičnog postupka.
Imajući u vidu sve do sada izloženo, Ustavni sud je ocenio kao neosnovane navode podnosilaca da nije bilo osnova da im se pritvor odredi i produži, da ne postoje razlozi koji bi opravdali ovu meru, odnosno da su osporena rešenja neobrazložena.
Takođe, Ustavni sud je utvrdio da su se podnosioci do dana podnošenja ustavne žalbe (26. mart 2014. godine) nalazili u pritvoru dva meseca i 12 dana (računajući od 14. januara 2014. godine kada su lišeni slobode), koji period se poklapa sa trajanjem istrage. Imajući u vidu da je istraga protiv podnosilaca ustavne žalbe zapravo tek započeta, a da se vodi zbog krivičnog dela ubistvo, Ustavni sud je ocenio da se istraga vodi sa primerenom hitnošću.
Polazeći od svega navedenog, Ustavni sud je ocenio da su osporena rešenja o određivanju i produženju pritvora doneta iz razloga i u postupku koji su predviđeni zakonom, kao i da su u njima navedeni relevantni i dovoljn i razlo zi zbog kojih je nadležni sud smatrao da je mera pritvora neophodna radi vođenja krivičnog postupka, koji se vodi sa primerenom hitnošću.
Stoga je Ustavni sud je našao da osporenim rešenjima nisu povređena Ustavom zajemčena prava podnosilaca ustavne žalbe iz člana 27. stav 1. i člana 31. stav 1. Ustava, te je, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11 i 18/13 – Odluka US), odbio u ovom delu ustavnu žalbu kao neosnovanu i odlučio kao u prvom delu izreke.
6. Ispitujući postojanje pretpostavki za odlučivanje o delu ustavne žalbe kojim se ističe povreda prava na pretpostavku nevinosti iz člana 34. stav 3. Ustava, Ustavni sud konstatuje da se ista ne odnosi na akte koji su osporeni ustavnom žalbom, već na radnje tužioca za organizovani kriminal. Imajući u vidu da su, sa jedne strane, podnosioci ustavne žalbe isključivo osporili akte kojima je odlučivano o pritvoru, a ne i radnje tužioca za organizovani kriminal, a da je, sa druge strane, navedena radnja prema navodima podnosilaca preduzeta na konferenciji za medije u Vladi Republike Srbije 13. januara 2014. godine, to, i u slučaju da su podnosioci ustavne žalbe osporili i navedenu radnju, ustavna žalba ne bi bila blagovremena, jer je podneta 20. februara 2014. godine, dakle po isteku roka od 30 dana propisanog odredbom člana 84. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu.
U odnosu na istaknutu povredu prava iz člana 36. stav 2. Ustava, Ustavni sud ukazuje da se pravom na pravno sredstvo jemči dvostepenost u odlučivanju, odnosno pravo da se u postupku po žalbi ili drugom propisanom pravnom sredstvu, pred organom više instance, ispita zakonitost prvostepene odluke, što ne podrazumeva i pravo na pozitivan ishod drugostepenog postupka za lice koje je izjavilo pravno sredstvo, ako za to nije bilo osnova. Kako iz samih osporen ih akta, rešenja Višeg suda u Beogradu-Posebno odeljenje, proizlazi da su podnosi oci ustavne žalbe imali i iskoristi li pravo da protiv osporenih prvostepen ih rešenja izjav e žalbu, te da je o izjavljen im žalb ama odlučivano , Ustavni sud je u ovom delu, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu , ustavnu žalbu odbacio, jer nisu ispunjene Ustavom i Zakonom utvrđene pretpostavke za vođenje postupka, te je odlučio kao u drugom delu izreke.
7. Sledom svega izloženog, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42b stav 1. tačka 1), člana 45. tačka 9) i člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, kao i člana 89. Poslovnika o radu Ustavnog suda („Službeni glasnik RS“, broj 103/13), doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Vesna Ilić Prelić, s.r.