Odluka Ustavnog suda o povredi prava na pravično suđenje zbog neujednačene sudske prakse
Kratak pregled
Ustavni sud usvaja ustavnu žalbu i poništava presudu Upravnog suda. Utvrđena je povreda prava na pravično suđenje zbog narušavanja pravne sigurnosti, jer je sud u identičnim činjeničnim i pravnim situacijama donosio različite odluke, kao i zbog nedostatka ustavnopravno prihvatljivog obrazloženja.
Tekst originalne odluke
Republika SrbijaUSTAVNI SUD
Už-1628/2016
12.10.2017.
Beograd
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Vesna Ilić Prelić, predsednik Veća i sudije Milan Stanić, dr Milan Škulić, Miroslav Nikolić, dr Dragana Kolarić, Tatjana Babić, dr Milan Marković i mr Tomislav Stojković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi privrednog društva „D.“ d.o.o, Beograd, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi sa članom 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 12 oktobra 2017. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba privrednog društva „D.“ d.o.o. i utvrđuje da je presudom Upravnog suda U. 4799/13 od 4. februara 2016. godine podnosiocu ustavne žalbe povređeno pravo na pravično suđenje, zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, dok se u preostalom delu ustavna žalba odbacuje.
2. Poništava se presuda Upravnog suda U. 4799/13 od 4. februara 2016. godine i određuje se da isti sud donese novu odluku o tužbi podnosioca ustavne žalbe podnetoj protiv rešenja Gradskog veća grada Beograda broj 418-188/13-GV od 14. februara 2013. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Privredno društvo „D.“ d.o.o, Beograd, preko punomoćnika D. I, advokata iz Beograda, podnelo je Ustavnom sudu, 26. februara 2016. godine, ustavnu žalbu protiv presude Upravnog suda U. 4799/13 od 4. februara 2016. godine, rešenja Gradskog veća grada Beograda broj 418-188/13-GV od 14. februara 2013. godine i rešenja Sekretarijata za finansije gradske uprave grada Beograda – Uprava javnih prihoda grada Beograda – Sektor javnih prihoda za područja gradskih opština – Odeljenje Vračar broj I-02-418-1/388/2012-020 od 6. marta 2012. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, zajemčenih odredbama člana 32. stav 1. i člana 58. Ustava Republike Srbije. Ustavnom žalbom se, takođe, ističe povreda prava iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.
U ustavnoj žalbi, dopunjenoj podneskom od 11. jula 2017. godine, povreda prava na pravično suđenje obrazlaže se, pored ostalog, time da je Upravni sud, protivno odredbama merodavnog materijalnog prava, zaključio da je podnosilac obveznik naknade za korišćenje građevinskog zemljišta, budući da na osnovu izdavanja nekretnina u zakup ostvaruje određeni prihod. Podnosilac, s tim u vezi, ističe da taj prihod koristi za pokriće troškova poslovanja i to najviše 30%, a da ostatak prihoda ide u budžet Republike Srbije, pri čemu ukazuje na mogućnost da zakupodavac uopšte ne ostvaruje prihode, u situaciji kada postoji reciprocitet sa stranom državom. Takođe smatra da je intencija zakonodavca upravo bila da se na plaćanje predmetne naknade obaveže onaj ko faktički koristi nepokretnost.
Podnosilac ustavne žalbe dalje ukazuje na povredu prava na obrazloženu sudsku odluku, jer je Upravni sud prihvatio razloge tuženog, ne dajući posebnu ocenu o tome zbog čega nije prihvatio razloge iznete u tužbi. Takođe ističe povredu prava na pravnu sigurnost i, s tim u vezi, ukazuje da je Upravni sud, u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, uvažio tužbe podnosioca i presudama U. 12323/13 od 2. oktobra 2015. godine, U. 13149/14 od 23. juna 2016. godine, U. 8870/14 od 2. septembra 2016. godine i U. 4999/14 od 2. septembra 2016. godine poništio pobijana rešenja tuženog, nalazeći da nije bilo osnova da organ lokalne samouprave obaveže podnosioca na plaćanje predmetne naknade, budući da je ugovorom zaključenim između podnosioca i Republike Srbije isključeno pravo podnosioca na upis prava korišćenja na nepokretnostima u svojini Republike. Navedene presude Upravnog suda podnosilac je dostavio uz ustavnu žalbu.
Presudom Upravnog suda U. 3258/13 od 5. juna 2015. godine, koja je, takođe, dostavljena uz ustavnu žalbu, podnosilac ukazuje na drugačije stanovište istog suda izraženo u vezi sa procesnim nedostacima rešenja kojim je okončan upravni postupak utvrđivanja naknade za korišćenje gradskog građevinskog zemljišta.
Po mišljenju podnosioca ustavne žalbe, osporenim aktom mu je povređeno i pravo na imovinu, jer je neosnovano obavezan na plaćanje naknade za korišćenje građevinskog zemljišta.
Ustavnom žalbom se traži da Ustavni sud utvrdi povredu označenih ustavnih prava i poništi osporeni akt, te utvrdi podnosiocu pravo na naknadu materijalne štete u iznosu od 1.525.870,50 dinara, kao i naknadu troškova upravnog spora i postupka pred Ustavnim sudom.
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je, u sprovedenom postupku, na osnovu uvida u osporeni akt i celokupnu priloženu dokumentaciju, utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje:
Osporenim rešenjem Sekretarijata za finansije gradske uprave grada Beograda – Uprava javnih prihoda grada Beograda – Sektor javnih prihoda za područja gradskih opština – Odeljenje Vračar broj I-02-418-1/388/2012-020 od 6. marta 2012. godine podnosiocu ustavne žalbe je utvrđena naknada za korišćenje građevinskog zemljišta za period od 1. januara 2012. do 31. decembra 2012. godine, za objekat u K. broj 14, poslovni prostor površine 605m2, u iznosu od 1.307.889,00 dinara. Osporenim rešenjem Gradskog veća grada Beograda rešenja Gradskog veća grada Beograda broj 418-188/13-GV od 14. februara 2013. godine odbijena je žalba podnosioca ustavne žalbe izjavljena protiv navedenog prvostepenog rešenja.
Osporenom presudom Upravnog suda U. 4799/13 od 4. februara 2016. godine odbijena je kao neosnovana tužba podnosioca ustavne žalbe kojom je podnosilac ustavne žalbe pobijao zakonitost osporenog rešenja drugostepenog organa. U obrazloženju osporene presude je konstatovano da je u tužbi, pored ostalog, navedeno da podnosilac nije ni vlasnik, ni korisnik, ni zakupac spornog objekta, te ne može biti ni obveznik naknade za korišćenje građevinskog zemljišta za taj objekat, jer je zakupac objekta Ambasada F. R. B. Upravni sud je dalje naveo da iz spisa predmeta i obrazloženja osporenog drugostepenog rešenja proizlazi: da je tuženi utvrdio da je Republika Srbija, preko zastupnika-direktora Republičke direkcije za imovinu, sa podnosiocem zaključila 22. jula 2009. godine Ugovor o davanju na privremeno korišćenje, upravljanje i održavanje nepokretnosti u vlasništvu Republike Srbije, namenjenih za smeštaj stranih diplomatsko-konzularnih predstavništava, diplomatskih i drugih stranih predstavnika, trgovinskih i drugih predstavništava i predstavnika u Republici Srbiji, kao i aneks istog ugovora 17. septembra 2010. godine; da je članom 1. stav 1. navedenog ugovora predviđeno da podnosilac privremeno koristi, upravlja i održava nepokretnosti u vlasništvu Republike Srbije, namenjene za smeštaj stranih diplomatsko-konzularnih predstavništva i drugih stranih predstavnika u Republici Srbiji. Upravni sud je dalje naveo sadržinu odredaba čl. 6. i 60. Zakona o finansiranju lokalne samouprave ("Službeni glasnik PC", broj 62/06), člana 151. stav 1. Zakona o poreskom postupku i poreskoj administraciji, člana 2a stav 1, člana 10. stav 1. tačka 1), člana 12. st. 1. i 2. Zakona o poreskom postupku i poreskoj administraciji („Službeni glasnik PC", broj 80/02...2/12) i člana 4, člana 5. st. 1. i 2, člana 7. st. 1. i 2. Odluke o naknadi za korišćenje građevinskog zemljišta ("Službeni list grada Beograda" broj 37/04...54/11), čijom primenom je tuženi odlučio o žalbi podnosioca. Upravni sud je našao da je pravilno tuženi odbio žalbu tužioca izjavljenu protiv osporenog rešenja prvostepenog organa, dajući za odluku jasne i dovoljne razloge, koje je u svemu prihvatio i taj sud. Upravni sud je posebno istakao da je tuženi, pravilnom primenom odredaba člana 5. st. 1. i 2. navedene Odluke o naknadi za korišćenje građevinskog zemljišta, zaključio da naknadu plaća nosilac prava korišćenja na objektu u konkretnom slučaju podnosilac, a kako je nesporno da ambasada, kao diplomatsko predstavništvo nije ni fizičko, ni pravno lice, po stanovištu tog suda, navedene odredbe Zakona i Odluke ne mogu se primeniti na ambasadu kao zakupca, već na podnosioca kao korisnika objekta. Upravni sud je, takođe, naveo da je podnosilac na osnovu navedenog ugovora preuzeo obavezu privremenog korišćenja, upravljanja i održavanja nepokretnosti u vlasništvu Republike Srbije, kao i izdavanja istih u zakup, a kako po tom osnovu ostvaruje određeni prihod, to, po oceni tog suda, ima i obavezu plaćanja naknade za korišćenje građevinskog zemljišta.
Presudom Upravnog suda U. 12323/13 od 2. oktobra 2015. godine, kojom podnosilac ustavne žalbe ukazuje na različito postupanje Upravnog suda, uvažena je tužba podnosioca i poništeno pobijano rešenje Gradskog veća grada Beograda kojim je konačno odlučeno o obavezi podnosioca na plaćanje naknade za korišćenje gradskog građevinskog zemljišta za poslovni prostor koji je dat u zakup Ambasadi S. A. Upravni sud je, polazeći od odredaba člana 20. i 25. Zakona o javnoj svojini („Službeni glasnik PC“, br. 72/11...105/14), člana 4. i člana 5. st. 1. i 2, Odluke o naknadi za korišćenje građevinskog zemljišta („Službeni list grada Beograda“, br. 37/04...54/11) i člana 60. stav 1. Zakona o državnom premeru i katastru („Službeni glasnik PC“, br. 72/09…108/10), a imajući u vidu da je ugovorom zaključenim 22. jula 2009. godine između podnosioca i Republike Srbije isključeno pravo podnosioca na upis prava korišćenja na nepokretnostima u svojini Republike Srbije, našao da nije bilo osnova da organ lokalne samouprave podnosioca obaveže na plaćanje naknade za korišćenje gradskog građevinskog zemljišta, budući da u upravnom postupku nije na nesumnjin način utvrđena činjenica da je tužilac korisnik predmetne nepokretnosti u stvarnopravnom smislu.
Upravni sud je isto stanovište izrazio u presudama U. 13149/14 od 23. juna 2016. godine, U. 8870/14 od 2. septembra 2016. godine i U. 4999/14 od 2. septembra 2016. godine, kojima podnosilac ustavne žalbe, takođe, ukazuje na nejednako postupanje tog suda. Upravni sud je u presudi U. 12132/16 od 30. juna 2017. godine istakao da je taj sud, na sednici svih sudija održanoj 4. aprila 2017. godine, utvrdio pravni stav saglasno kome „Društvo za iznajmljivanje nekretnina“, kome je Republika Srbija ugovorom dala na privremeno korišćenje, upravljanje i održavanje nepokretnosti u vlasništvu Republike Srbije namenjenih za smeštaj stranih predstavništava bez prenosa prava korišćenja i prava raspolaganja, nije obveznik naknade za korišćenje građevinskog zemljišta, jer nije nosilac prava korišćenja na objektu, niti vlasnik objekta.
U članu 1. Ugovora o davanju na privremeno korišćenje, upravljanje i održavanje nepokretnosti u vlasništvu Republike Srbije, namenjenih za smeštaj stranih diplomatsko-konzularnih predstavništava, diplomatskih i drugih stranih predstavnika, trgovinskih i drugih predstavništava i predstavnika u Republici Srbiji (dalje u tekstu: Ugovor), zaključenog između Republike Srbije i podnosioca ustavne žalbe 22. jula 2009. godine, sa aneksima 1 i 2 od 17. septembra 2010, odnosno 11. maja 2012. godine, ugovorne strane saglasno konstatuju da je Republika Srbija vlasnik i korisnik nepokretnosti koje su predmet ugovora i da Republika Srbija, na osnovu zaključka Vlade 05 broj 00-295/2009-02 od 16. jula 2009. godine, daje podnosiocu ustavne žalbe predmetne nepokretnosti na privremeno korišćenje, upravljanje i održavanje, bez prava raspolaganja, osim davanja u zakup, kao i bez upisa prava korišćenja u javne knjige.
4. Odredbama Ustava, na čiju povredu podnosilac ukazuje u ustavnoj žalbi, utvrđeno je: da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega (član 32. stav 1.); da se jemči mirno uživanje svojine i drugih imovinskih prava stečenih na osnovu zakona, da pravo svojine može biti oduzeto ili ograničeno samo u javnom interesu utvrđenom na osnovu zakona, uz naknadu koja ne može biti niža od tržišne, da se zakonom može ograničiti način korišćenja imovine i da je oduzimanje ili ograničenje imovine radi naplate poreza i drugih dažbina ili kazni, dozvoljeno samo u skladu sa zakonom (član 58.).
S obzirom na to da se odredbe člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju po svojoj suštini ne razlikuju od odredaba člana 58. Ustava, Ustavni sud je istaknute povrede prava cenio u odnosu na navedene odredbe Ustava.
Za odlučivanje Ustavnog suda u ovoj pravnoj stvari, pored već navedenih ustavnih odredaba, relevantne su i sledeće odredbe zakona:
Odredbama Zakona o javnoj svojini („Službeni glasnik PC“, br.
72/11...105/14) propisano je: da su korisnici stvari u javnoj svojini državni organi i organizacije, organi i organizacije autonomne pokrajine i jedinice lokalne samouprave (član 19. stav 1. tač. 1) i 2)); da državni organi i organizacije, organi i organizacije autonomne pokrajine i jedinice lokalne samouprave koriste nepokretne i pokretne stvari u javnoj svojini koje su namenjene izvršavanju njihovih nadležnosti (član 20. stav 1); da se izuzetno od stava 1. ovog člana, nepokretnostima koje koriste državni organi i organizacije, organi i organizacije autonomne pokrajine i jedinice lokalne samouprave, u smislu ovog zakona, smatraju i nepokretnosti u javnoj svojini koje neposredno ne služe izvršavanju nadležnosti tih organa i organizacija, već za ostvarivanje prihoda putem davanja u zakup, odnosno na korišćenje – tzv. komercijalne nepokretnosti - poslovni prostor, stanovi, garaže, garažna mesta i dr. (član 20. stav 2.); da Republika Srbija, autonomna pokrajina i jedinica lokalne samouprave mogu neposredno, preko nadležnog organa, davati u zakup, odnosno na korišćenje nepokretnosti iz stava 2. ovog člana ili za ove namene osnovati javno preduzeće ili društvo kapitala (član 20. stav 3.); da se osnivačkim aktom javnog preduzeća, odnosno društva kapitala iz stava 3. ovog člana, odnosno ugovorom o davanju na korišćenje nepokretnosti iz stava 2. ovog člana tom preduzeću, odnosno društvu, u skladu sa zakonom, bliže određuje nadležnost i postupak davanja u zakup, odnosno na korišćenje tih nepokretnosti i ostvarivanja prihoda Republike Srbije, autonomne pokrajine i jedinice lokalne samouprave po tom osnovu - zakupnina, dobit i dr. (član 20. stav 4.); da se pravo javne svojine i pravo korišćenja na nepokretnostima u javnoj svojini upisuju u javne knjige o nepokretnostima i pravima na njima, u skladu sa zakonom kojim se uređuje upis prava na nepokretnostima (član 25. stav 1.); da se u slučajevima iz člana 19. stav 1. tač. 1) i 2) ovog zakona, može pored nosioca prava javne svojine upisati i korisnik nepokretnosti, ako je to aktom nadležnog organa određeno (član 25. stav 2.).
Saglasno odredbi člana 60. stav 1. Zakona o državnom premeru i katastru („Službeni glasnik RS“, br.72/09…108/10), svojina i druga stvarna prava na nepokretnostima stiču se, prenose i ograničavaju upisom u katastar nepokretnosti (konstitutivnost upisa), a prestaju brisanjem upisa.
Odredbom člana 83. stav 3. Zakona o planiranju i izgradnji („Službeni glasnik RS“, br.72/09...45/14) bilo je propisano je da pravo svojine na građevinskom zemljištu u javnoj svojini ima Republika Srbija, autonomna pokrajina, odnosno jedinica lokalne samouprave. Istu sadržinu ima važeća odredba člana 84. stav 2. Zakona.
Odlukom o naknadi za korišćenje građevinskog zemljišta („Službeni list grada Beograda“, br. 37/04...54/11) predviđeno je: da naknadu plaća obveznik za izgrađeno i neizgrađeno javno građevinsko zemljište i ostalo građevinsko zemljište u državnoj svojini i ostalim oblicima svojine (član 4.); da naknadu za korišćenje izgrađenog javnog građevinskog zemljišta i ostalog građevinskog zemljišta u državnoj svojini plaća vlasnik objekta (član 5. stav 1.); da izuzetno, naknadu iz stava 1. ovog člana plaća nosilac prava korišćenja na objektu, odnosno posebnom delu objekta, a ako je objekat, odnosno poseban deo objekta dat u zakup, naknadu plaća zakupac objekta, odnosno dela objekta (član 5. stav 2.).
5. Podnosilac ustavne žalbe smatra da mu je različitim odlučivanjem Upravnog suda o njegovim tužbama, u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, povređeno pravo na pravnu sigurnost, kao sastavni deo prava na pravično suđenje, zajemčenog članom 32. stav 1. Ustava.
Ocenjujući ove navode ustavne žalbe sa stanovišta označenog prava, Ustavni sud konstatuje da donošenje različitih odluka o osnovanosti tužbe u upravnom sporu, koje su posledica ocene suda da u jednom od posmatranih upravnih postupaka činjenično stanje nije potpuno utvrđeno, ne može biti razlog za ocenu o povredi prava na pravnu sigurnost, jer je, pored istovetnosti činjeničnog osnova u posmatranim predmetima, neophodno da takvo stanje bude i utvrđeno u postupku pred nadležnim organom. Ustavni sud je, međutim, imao u vidu da je, na osnovu istog činjeničnog stanja koje je utvrđeno u predmetnim upravnim postupcima, Upravni sud doneo različite odluke o osnovanosti tužbe podnosioca ustavne žalbe, ocenjujući u osporenoj presudi da je privredno društvo za iznajmljivanje nepokretnosti u vlasništvu Republike Srbije korisnik tih nekretnina i, sledstveno, obveznik naknade za korišćenje građevinskog zemljišta, dok je u presudi U. 12323/13 od 2. oktobra 2015. godine našao da nije bilo osnova da organ lokalne samouprave tog privrednog subjekta obaveže na plaćanje predmetne naknade. Imajući u vidu da je Upravni sud u identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, u roku od mesec dana, doneo različite odluke o osnovanosti dve tužbe podnosioca ustavne žalbe, Ustavni sud je ocenio da je ta okolnost, sama po sebi, dovela podnosioca u stanje pravne nesigurnosti. Upravni sud je, takođe, i u kasnije donetim presudama U. 13149/14 od 23. juna 2016. godine, U. 8870/14 od 2. septembra 2016. godine i U. 4999/14 od 2. septembra 2016. godine, izrazio različito stanovište u odnosu na osporenu presudu. O povredi prava na pravnu sigurnost videti, pored ostalih, Odluku Ustavnog suda Už-1483/2011 od 9. oktobra 2014. godine, na internet stranici: www.ustavni.sud.rs, kao i presude Evropskog suda za ljudska prava u predmetima: Santos Pinto protiv Portugalije, od 20. maja 2008. godine i Beian protiv Rumunije, od 6. decembra 2007. godine).
Polazeći od navedenog, Ustavni sud je u ovom delu usvojio ustavnu žalbu, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11, 18/13-Odluka US, 40/15-dr. zakon i 103/15) i odlučio kao u tački 1. izreke.
6. Podnosilac ustavne žalbe, takođe, smatra da je u osporenoj presudi protivno odredbama merodavnog materijalnog prava zaključeno da je on obveznik naknade za korišćenje građevinskog zemljišta, budući da na osnovu izdavanja nekretnina u zakup ostvaruje određeni prihod.
Ocenjujući ove navode ustavne žalbe sa stanovišta prava obrazloženu odluku, kao sastavnog dela prava na pravično suđenje zajemčenog članom 32. stav 1. Ustava, Ustavni sud ukazuje da se ustavna garancija označenog prava, pored ostalog, sastoji u tome da sudska odluka o nečijem pravu ili obavezi mora biti doneta u postupku koji je sproveden u skladu sa važećim procesnim zakonom, primenom merodavnog materijalnog prava i obrazložena na ustavnopravno prihvatljiv način, jer bi se u suprotnom mogla smatrati rezultatom arbitrernog postupanja i odlučivanja nadležnog suda.
Ustavni sud konstatuje da je predmet odlučivanja u upravnom i upravnosudskom postupku, koji su prethodili podnošenju ustavne žalbe, bilo pitanje da li je, na osnovu utvrđenih činjenica i merodavnog prava, podnosilac ustavne žalbe – kome su ugovorom date na privremeno korišćenje, upravljanje i održavanje nepokretnosti u vlasništvu Republike Srbije namenjene za smeštaj stranih predstavništava, obveznik obveznik naknade za korišćenje građevinskog zemljišta. Radi davanja odgovora na ovo pitanje bilo je potrebno utvrditi da li je podnosilac ustavne žalbe nosilac prava korišćenja na spornim nekretninama, u skladu sa zakonom. Ovaj sud dalje konstatuje da iz osporene presude proizlazi da je zakupac spornog objekta strana diplomatska misija u Republici Srbiji i da ta činjenica nije bila sporna u predmetnom postupku. Takođe, saglasno Ugovoru zaključenom između Republike Srbije i podnosioca ustavne žalbe, vlasnik i korisnik nepokretnosti koje su predmet ugovora je Republika Srbija, koja je te nepokrenosti dala podnosiocu ustavne žalbe na privremeno korišćenje, upravljanje i održavanje, bez upisa prava korišćenja u javne knjige.
Iz navedenih odredaba zakona i drugih propisa, po oceni Ustavnog suda, proizlazi: da se pravo javne svojine i pravo korišćenja na nepokretnostima u javnoj svojini upisuju u javne knjige o nepokretnostima i pravima na njima; da državni organi i organizacije, organi i organizacije autonomne pokrajine i jedinice lokalne samouprave koriste nepokretne i pokretne stvari u javnoj svojini koje su namenjene izvršavanju njihovih nadležnosti, kao i one koje služe za ostvarivanje prihoda putem davanja u zakup, odnosno na korišćenje; da Republika Srbija može za ove namene osnovati javno preduzeće ili društvo kapitala, pri čemu se postupak davanja u zakup, odnosno na korišćenje tih nepokretnosti i ostvarivanja prihoda Republike Srbije uređuju osnivačkim aktom tog privrednog subjekta, odnosno ugovorom; da se svojina i druga stvarna prava na nepokretnostima stiču, prenose i ograničavaju upisom u katastar nepokretnosti; da naknadu za korišćenje građevinskog zemljišta plaća vlasnik objekta, a izuzetno nosilac prava korišćenja na objektu, a ako je objekat dat u zakup, naknadu plaća zakupac objekta.
Polazeći od svega izloženog, Ustavni sud nalazi da je ustavnopravno neprihvatljiv zaključak donosioca osporene presude da iz odredbe člana 5. Odluke o naknadi za korišćenje građevinskog zemljišta („Službeni list grada Beograda“, br. 37/04...54/11) proizlazi da je obveznik naknade za korišćenje građevinskog zemljišta korisnik nepokretnosti koja je izdata u zakup. Imajući u vidu da se pravo korišćenja, saglasno članu 60. stav 1. Zakona o državnom premeru i katastru, stiče upisom u katastar nepokretnosti, a da je Ugovorom isključeno pravo podnosioca na upis prava korišćenja na nepokretnostima u svojini Republike Srbije, ovaj sud, takođe, nalazi da u osporenoj presudi nisu dati ustavnopravno prihvatljivi razlozi za ocenu da je podnosilac ustavne žalbe nosilac prava korišćenja spornog objekta. Ustavni sud je, s tim u vezi, konstatovao da je stanovište Upravnog suda iz osporene presude u suprotnosti sa pravnim stavom utvrđenim na sednici svih sudija Upravnog suda održanoj 4. aprila 2017. godine, prema kome privredno društvo za iznajmljivanje nekretnina, kome je Republika Srbija ugovorom dala na privremeno korišćenje, upravljanje i održavanje nepokretnosti u svom vlasništvu namenjene za smeštaj stranih predstavništava bez prenosa prava korišćenja i prava na raspolaganje, nije obveznik naknade za korišćenje građevinskog zemljišta, jer nije nosilac prava korišćenja na objektu niti vlasnik objekta.
S obzirom na izneto, Ustavni sud je ocenio da je osporenom presudom Upravnog suda U. 4799/13 od 4. februara 2016. godine podnosiocu povređeno pravo na obrazloženu odluku, kao deo prava na pravično suđenje, te je i u ovom delu usvojio ustavnu žalbu, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu, odlučujući, takođe, kao u tački 1. izreke.
7. Imajući u vidu prirodu učinjene povrede prava u konkretnom slučaju, Ustavni sud je, saglasno odredbi člana 89. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu, ocenio da se štetne posledice utvrđene povrede prava u konkretnom slučaju mogu otkloniti jedino poništavanjem presude Upravnog suda U. 4799/13 od 4. februara 2016. godine i određivanjem da se u ponovnom postupku donese nova odluka o tužbi podnosioca ustavne žalbe podnetoj protiv rešenja Gradskog veća grada Beograda broj 418-188/13-GV od 14. februara 2013. godine, pa je odlučio kao u tački 2. izreke.
8. Ustavni sud je ocenio preuranjenim zahtev ustavne žalbe da se utvrdi povreda prava na imovinu, garantovanog članom 58. Ustava, imajući u vidu da je utvrdio povredu prava na pravično suđenje i da će, nakon poništavanja osporene presude, biti ponovo odlučivano o tužbi podnosioca ustavne žalbe. Ustavni sud je iz istog razloga odbacio zahtev podnosioca za naknadu materijalne štete.
Polazeći od navedenog, Ustavni sud je, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu, ustavnu žalbu u preostalom delu odbacio, zbog nepostojanja pretpostavki utvrđenih Ustavom za vođenje postupka, rešavajući kao u drugom delu tačke 1. izreke.
9. U pogledu zahteva podnosioca ustavne žalbe za naknadu troškova na ime sastava ustavne žalbe, Ustavni sud podseća da je u svojoj dosadašnjoj praksi više puta razmatrao navedeno pitanje, te da je zauzeo stav da u smislu člana 6. Zakona o Ustavnom sudu nema uslova za naknadu troškova postupka pred Ustavnim sudom. S tim u vezi, Ustavni sud se poziva na obrazloženje koje je dato, pored drugih, u Odluci Už-633/2011 od 8. maja 2013. godine (videti na internet stranici: www.ustavni.sud.rs).
10. Na osnovu svega izloženog i odredaba 42b stav 1. tačka 1), člana 45. tačka 9) i člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, kao i člana 89. Poslovnika o radu Ustavnog suda („Službeni glasnik RS“, broj 103/13), Ustavni sud je doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Vesna Ilić Prelić, s.r.