Odbacivanje ustavne žalbe kao neblagovremene i nedopuštene
Kratak pregled
Ustavni sud odbacuje ustavnu žalbu protiv pravnosnažnih krivičnih presuda kao neblagovremenu. Rok za žalbu računa se od dostavljanja drugostepene presude, a ne od obaveštenja tužilaštva, jer zahtev za zaštitu zakonitosti nije redovno pravno sredstvo. Žalba protiv akta tužilaštva je nedopuštena.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud u sastavu: predsednik dr Bosa Nenadić i sudije dr Olivera Vučić, dr Marija Draškić, Vesna Ilić Prelić, Katarina Manojlović Andrić, dr Dragiša Slijepčević, dr Dragan Stojanović i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi Srbe Tasića iz Donjeg Stajevca, opština Trgovište, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 24. marta 2010. godine, doneo je
R E Š E Nj E
Odbacuje se ustavna žalba Srbe Tasića izjavljena protiv presude Opštinskog suda u Vranju K. 379/06 od 7. novembra 2008. godine, presude Okružnog suda u Vranju Kž. 169/09 od 24. februara 2009. godine i akta Republičkog javnog tužilaštva KTZ. 669/09 od 25. novembra 2009. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Srba Tasić iz Donjeg Stajevca, opština Trgovište, podneo je Ustavnom sudu 13. januara 2010. godine ustavnu žalbu protiv presude Opštinskog suda u Vranju K. 379/06 od 7. novembra 2008. godine, presude Okružnog suda u Vranju Kž. 169/09 od 24. februara 2009. godine i akta Republičkog javnog tužilaštva KTZ. 669/09 od 25. novembra 2009. godine, zbog povrede prava na život i prava na pravično suđenje, zajemčenih odredbama čl. 24. i 36. Ustava Republike Srbije.
Podnosilac ustavne žalbe je, između ostalog, naveo da je protiv osporenih presuda 4. juna 2009. godine, „po preporuci Vrhovnog suda Srbije Kzp. 188/09 od 27. maja 2009. godine“, Republičkom javnom tužilaštvu podneo inicijativu za podizanje zahteva za zaštitu zakonitosti i da ga je Republičko javno tužilaštvo aktom KTZ. 669/09 od 25. novembra 2009. godine obavestilo da nije našlo osnova za podizanje zahteva za zaštitu zakonitosti protiv osporenih presuda. Predložio je da Ustavni sud donese „presudu“ kojom će utvrditi da su osporene presude „protivustavne i protivzakonite“ i iste ukinuti.
2. Odredbom člana 170. Ustava Republike Srbije utvrđeno je da se ustavna žalba može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava ili slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu. Postupak po ustavnoj žalbi se, u smislu odredbe člana 175. stav 3. Ustava, uređuje zakonom.
Odredba člana 82. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, broj 109/07) sadržinski je identična odredbi člana 170. Ustava.
Odredbom člana 84. stav 1. istog Zakona propisano je da se ustavna žalba može izjaviti u roku od 30 dana od dana dostavljanja pojedinačnog akta, odnosno od dana preduzimanja radnje kojom se povređuje ili uskraćuje ljudsko ili manjinsko pravo i sloboda zajemčena Ustavom.
3. U sprovedenom prethodnom postupku Ustavni sud je utvrdio da je Opštinski sud u Vranju, u krivičnom postupku vođenom po optužnici oštećenog kao tužioca, ovde podnosioca ustavne žalbe, osporenom prvostepenom presudom K. 379/06 od 7. novembra 2008. godine oslobodio trojicu okrivljenih od optužbe. Osporenom presudom Okružnog suda u Vranju Kž. 169/09 od 24. februara 2009. godine odbijena je kao neosnovana žalba oštećenog kao tužioca izjavljena protiv navedene prvostepene presude, koja je i potvrđena. Aktom Vrhovnog suda Srbije Kzp. 188/09 od 27. maja 2009. godine podnosilac ustavne žalbe je upoznat da zahtev za zaštitu zakonitosti protiv osporenih presuda, koji je podneo tom sudu u svojstvu oštećenog kao tužioca, može podići isključivo nadležni državni tužilac, ako nađe da je povređen zakon, a da podnosiocu na raspolaganju stoji mogućnost da uputi inicijativu za podizanje takvog zahteva Republičkom javnom tužiocu. Republičko javno tužilaštvo je osporenim aktom KTZ. 669/09 od 25. novembra 2009. godine obavestilo podnosioca ustavne žalbe da, postupajući po njegovoj molbi od 1. februara 2009. godine, nije našlo osnova za podizanje zahteva za zaštitu zakonitosti protiv osporenih presuda.
4. Saglasno odredbama čl. 419. i 421. Zakonika o krivičnom postupku („Službeni list SRJ“, br. 70/01 i 68/02 i „Službeni glasnik RS“, br. 58/04, 85/05, 115/05, 49/07, 122/08 i 72/09) ovlašćenje za podizanje zahteva za zaštitu zakonitosti ima isključivo javni tužilac. Ustavni sud je, stoga, ocenio da se zahtev za zaštitu zakonitosti u krivičnom postupku, ne može smatrati delotvornim pravnim sredstvom. Ovo iz razloga što isključivo javni tužilac ima mogućnost da koristi ovo pravno sredstvo, pa ni okrivljeni, ni njegov branilac, kao ni oštećeni kao tužilac ne mogu uticati na odluku javnog tužioca da li će i kada podići takav zahtev, bez obzira na lično podnetu inicijativu. Kako zahtev za zaštitu zakonitosti nije pravno sredstvo čije izjavljivanje stoji na raspolaganju oštećenom kao tužiocu u krivičnom postupku, to se postupak po ovom pravnom sredstvu ne smatra pretpostavkom za izjavljivanje ustavne žalbe. Ovakav pravni stav Ustavni sud već je izrazio u svom Rešenju Už-1472/2009 od 24. septembra 2009. godine, kao i u više drugih rešenja. S obzirom na to da podizanje zahteva za zaštitu zakonitosti kao pravnog sredstva u krivičnom postupku nije pretpostavka za podnošenje ustavne žalbe, to se blagovremenost ustavne žalbe ceni u odnosu na dan dostavljanja drugostepene krivične presude kojom je postupak pravnosnažno okončan.
Ustavni sud je utvrdio da je osporena drugostepena presuda Okružnog suda u Vranju Kž. 169/09 od 24. februara 2009. godine podnosiocu ustavne žalbe dostavljena svakako pre 27. maja 2009. godine, kada je Vrhovni sud Srbije doneo akt Kzp. 188/09 povodom zahteva za zaštitu zakonitosti koji je podnosilac uputio tom sudu. Imajući u vidu da je rok za podnošenje ustavne žalbe 30 dana od dana dostavljanja osporenog akta, a da je ustavna žalba podneta 13. januara 2010. godine, Ustavni sud je ustavnu žalbu u ovom delu odbacio kao neblagovremenu, saglasno odredbama člana 36. stav 1. tačka 2) Zakona o Ustavnom sudu.
5. Ustavnom žalbom je osporen i akt Republičkog javnog tužilaštva KTZ. 669/09 od 25. novembra 2009. godine. Ustavni sud je ocenio da ovaj osporeni akt po svojoj pravnoj prirodi predstavlja obaveštenje kojim Republičko javno tužilaštvo obaveštava podnosioca ustavne žalbe o postupanju po njegovoj inicijativi za podizanje zahteva za zaštitu zakonitosti protiv osporenih presuda, a ne pojedinačni pravni akt kojim je odlučivano o pravima i obavezama podnosioca protiv koga se, u smislu odredaba člana 170. Ustava i člana 82. Zakona o Ustavnom sudu, ustavna žalba može izjaviti. S obzirom na to da se radi o aktu koji ne može biti predmet ustavne žalbe, Ustavni sud je ustavnu žalbu i u ovom delu odbacio, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 4) Zakona u Ustavnom sudu, jer ne postoje pretpostavke utvrđene Ustavom i Zakonom za vođenje postupka.
6. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud je na osnovu odredbe člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, rešio kao u izreci.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
dr Bosa Nenadić