Povreda prava na pravično suđenje zbog proizvoljne primene Zakona o rehabilitaciji
Kratak pregled
Ustavni sud usvaja ustavnu žalbu, utvrđujući povredu prava na pravično suđenje i suđenje u razumnom roku. Apelacioni sud je proizvoljno primenio Zakon o rehabilitaciji, propustivši da oceni dokaze da rehabilitant nije počinio ratni zločin, iako je bio lišen života bez odluke.
Tekst originalne odluke
Republika SrbijaUSTAVNI SUD
Už-1651/2018
17.10.2024.
Beograd
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Snežana Marković, predsednik Veća, i sudije Vesna Ilić Prelić, dr Dragana Kolarić, Tatjana Đurkić, dr Milan Škulić, dr Nataša Plavšić, dr Tamaš Korhec (Korhecz Tamás) i dr Vladan Petrov, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi Lj. T. iz Beograda, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi sa članom 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 17. oktobra 2024. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba Lj. T. i utvrđuje da je rešenjem Apelacionog suda u Kragujevcu Reh-ž. 78/17 od 25. decembra 2017. godine povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na pravično suđenje, zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije.
2. Poništava se rešenje Apelacionog suda u Kragujevcu Reh-ž. 78/17 od 25. decembra 2017. godine i određuje da isti sud donese novu odluku o žalbi podnosioca ustavne žalbe izjavljenoj protiv rešenja Višeg suda u Kruševcu Reh. 24/16 od 20. oktobra 2017. godine.
3. Usvaja se ustavna žalba Lj. T. i utvrđuje da je u postupku koji je vođen pred Višim sudom u Kruševcu u predmetu Reh. 24/16 povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na suđenje u razumnom roku, zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije.
O b r a z l o ž e nj e
1. Lj. T. iz Beograda je, 9. februara 2018. godine, preko punomoćnika P. C, advokata iz Beograda, Ustavnom sudu podneo ustavnu žalbu, dopunjenu podneskom od 4. jula 2019. godine, protiv rešenja Apelacionog suda u Kragujevcu Reh-ž. 78/17 od 25. decembra 2017. godine, zbog povrede načela zaštite ljudskih i manjinskih prava i sloboda, prava na pravično suđenje, prava na rehabilitaciju, prava na imovinu i prava nasleđivanja, iz člana 22. stav 1, člana 32. stav 1, člana 35. stav 1, člana 58. st. 1. i 2. i člana 59. stav 1. Ustava Republike Srbije.
Ustavnom žalbom je osporeno drugostepeno rešenje kojim je pravnosnažno odbijen zahtev za rehabilitaciju predlagača, ovde podnosioca ustavne žalbe, kojim je tražio rehabilitaciju pokojnog M. B, svog dede. Podnosilac ustavne žalbe je istakao da je u konkretnom slučaju primena procesnog i materijalnog prava bila diskriminaciona u odnosu na njega, jer mu je usled postupanja Apelacionog suda u Kragujevcu, koji se nije pokazao kao nezavisan i nepristrasan, onemogućena sudska zaštita u predmetnom postupku rehabilitacije. Naveo je da je njegov pokojni deda streljan, bez sudske ili administrativne odluke nadležnog organa, da bi nakon skoro godinu dana od njegovog ubistva bile donete odluke o utvrđivanju zločina Zemaljske komisije Srbije, kojima su utvrđeni navodni zločini, kao i da je dva dana pre njegovog ubistva bila doneta presuda Vojnog suda kojom mu je konfiskovana imovina. Takođe, naveo je da iz dokaza sprovedenih u postupku jasno proizlazi da njegovom pokojnom dedi nije bilo suđeno pred Vojnim sudom. Istakao je da navedene činjenice drugostepeni sud nije uopšte uzeo u obzir prilikom donošenja osporenog rešenja. Smatra da su navedene odluke i presuda Vojnog suda donete iz političkih i ideoloških razloga i protivno načelima pravne države i opšteprihvaćenim standardima ljudskih prava i sloboda. Ukazao je na povredu odredaba procesnog prava, jer je Apelacioni sud u Kragujevcu čak tri puta ukinuo odluku prvostepenog suda. Obrazlažući povredu prava na pravnu sigurnost, kao element prava na pravično suđenje, naveo je da je isti drugostepeni sud donosio drugačije odluke u predmetima u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, a u prilog tome je dostavio izvode iz sudskih rešenja. S tim u vezi, ukazao je i na drugačiju praksu drugih sudova u postupku rehabilitacije, dostavljajući dva rešenja Višeg suda u Beogradu i jedno rešenje Višeg suda u Valjevu, kao i nekoliko izvoda iz rešenja drugih viših sudova. Iz prethodno navedenih razloga, podnosilac smatra da mu je povređeno i pravo na rehabilitaciju, pravo na imovinu i pravo nasleđivanja. Istakao je povredu prava na suđenje u razumnom roku, navodeći da je predlog za rehabilitaciju podneo još 5. marta 2013. godine, a da je postupak okončan tek četvrtim rešenjem Apelacionog suda u Kragujevcu od 25. decembra 2017. godine. Predložio je da Ustavni sud usvoji ustavnu žalbu, utvrdi povredu označenih prava, da naloži drugostepenom sudu da ponovi postupak po žalbi i da odluku objavi u „Službenom glasniku Republike Srbije“.
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U postupku pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je, u sprovedenom postupku, uvidom u spise predmeta Višeg suda u Kruševcu Reh. 24/16, utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje:
Predlagač, ovde podnosilac ustavne žalbe, podneo je Višem sudu u Kruševcu, 6. marta 2013. godine, zahtev za rehabilitaciju svog dede, pokojnog M. B, bivšeg iz Medveđe. Povodom navedenog predloga formiran je predmet Reh. 11/13.
U toku postupka sud je od Državnog arhiva Srbije, Vojnog arhiva i drugih nadležnih javnih arhiva tražio informacije relevantne za odlučivanje o predmetnom zahtevu, a pribavio je i mišljenje VJT Kruševac od 17. aprila 2014. godine. Po zamolnici suda od 13. maja 2014. godine, saslušan je pred Osnovnim sudom u Trsteniku 27. maja 2014. godine jedan svedok, a drugi 1. jula 2014. godine. Prvo ročište za glavnu raspravu je održano 4. juna 2014. godine, zatim dva naredna ročišta nisu održana na predlog punomoćnika predlagača (9. oktobra i 19. novembra 2014. godine), a jedno zbog štrajka advokata (25. decembra 2014. godine), nakon čega su održana još dva ročišta 29. januara i 11. maja 2015. godine. Na održanim ročištima, sud je izvršio uvid u pisanu dokumentaciju i saslušao veći broj svedoka. Takođe, u toku postupka promenjen je postupajući sudija, usled čega je na ročištu od 11. maja 2015. godine (poslednjem ročištu) doneto rešenje da, zbog izmene sudije, rasprava počne iz početka čitanjem zapisnika sa izvedenim dokazima.
Rešenjem Višeg suda u Kruševcu Reh. 11/13 od 11. maja 2015. godine usvojen je predmetni zahtev za rehabilitaciju, a koje je rešenjem Apelacionog suda u Kragujevcu Reh-ž. 52/15 od 20. jula 2015. godine ukinuto i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.
U ponovnom postupku, u kome je predmet dobio broj Reh. 10/15, prvo zakazano ročište nije održano na zahtev predlagača, iz razloga što je njegov punomoćnik bio na godišnjem odmoru (3. septembra 2015. godine), a potom su održana dva ročišta (24. septembra i 22. oktobra 2015. godine), na kojima je sud izvršio uvid u pisanu dokumentaciju i saslušao dva svedoka.
Rešenjem Višeg suda u Kruševcu Reh. 10/15 od 22. oktobra 2015. godine usvojen je predmetni zahtev za rehabilitaciju. U obrazloženju rešenja je, pored ostalog, navedeno da je u postupku utvrđeno: da je u predmetnim odlukama Zemaljske komisije Srbije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača navedeno da su saučesnici u navedenim zločinima bila i tri lica, za koje je utvrđeno da su bili streljani od strane Nemaca (1943. godine), tako da ni oni nisu bili živi u vreme donošenja odluka; da se predmetne odluke baziraju na iskazima svedoka, kojih takođe nema u neposrednom obliku; da su neki od pomenutih svedoka zločina nakon svedočenja, a po oduzimanju imovine od pokojnog M. B, dobili deo oduzete imovine u svojinu, odnosno njihovi srodnici. Rešenjem Apelacionog suda u Kragujevcu Reh-ž. 85/15 od 16. decembra 2015. godine ukinuto je prvostepeno rešenje i predmet je vraćen istom sudu na ponovni postupak.
U drugom ponovnom postupku koji je vođen pod brojem Reh. 1/16, prvo ročište je održano 3. marta 2016. godine, zatim naredna dva nisu održana na zahtev punomoćnika predlagača, zbog nedostavljanja izveštaja Arhiva Srbije, odnosno zbog neblagovremene dostave tog izveštaja (5. i 17. maja 2016. godine), te je potom na ročištu od 22. juna 2016. godine rasprava zaključena. Naime, sud je rešenjem od 1. aprila 2016. godine odredio istraživanje stručnog lica (savetnika u Arhivu Srbije) u vezi statusa pokojnog M. B, a koji je dostavio traženi nalaz 28. aprila 2016. godine.
Rešenjem Višeg suda u Kruševcu Reh. 1/16 od 22. juna 2016. godine usvojen je predmetni zahtev za rehabilitaciju, a iz obrazloženja rešenja proizlazi da je sud utvrdio suštinski isto činjenično stanje kao u prethodnom prvostepenom rešenju. Rešenjem Apelacionog suda u Kragujevcu Reh-ž. 73/16 od 28. novembra 2016. godine ukinuto je prvostepeno rešenje i predmet je vraćen istom sudu na ponovni postupak.
U trećem ponovnom postupku, predmet je dobio broj Reh. 24/16, a nakon prvog održanog ročišta 11. maja 2017. godine, rešenjem predsednika Višeg suda u Kruševcu od 16. juna 2017. godine predmet je raspoređen u rad drugom sudiji. Novoodređeni sudija je otkazao ročište zakazano za 14. septembar 2017. godine, a potom je na održanom ročištu od 20. oktobra 2017. godine, na kome su pročitani zapisnici sa izvedenim dokazima, zaključio raspravu.
Rešenjem Višeg suda u Kruševcu Reh. 24/16 od 20. oktobra 2017. godine odbijen je predmetni zahtev za rehabilitaciju. U obrazloženju rešenja je, pored ostalog, navedeno: da iz spisa predmeta proizlazi da je pokojni M. B, bivši iz Medveđe, rođen 17. avgusta 1894. godine; da je po zanimanju bio učitelj i direktor škole u Medveđi; da je ubijen od strane Narodno oslobodilačke vojske u Kruševcu na Bagdali, 4. decembra 1944. godine, što se utvrđuje iz dopisa Državne komisije za tajne grobnice ubijenih posle 12. septembra 1944. godine; da je prema izvodu iz Matične knjige umrlih datum smrti navedenog lica 16. maj 1945. godine; da je sud utvrdio da pokojnom M. B. nije suđeno pred Vojnim sudom, a da postoji odluka Zemaljske komisije Srbije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, broj 6849, od 12. novembra 1945. godine, u kojoj je upisano da je M. B. zločinac, kao komandant Sreza trsteničkog četnika DM, streljan od strane OZNE u Kruševcu, te da je vrste zločina ubistvo i nasilna mobilizacija, kao i da je po rešenju iste komisije broj 6739 od istog datuma upisano da je vrste zločina ubistvo; da je iz izveštaja vojnog arhiva utvrđeno da pokojnom M. B. nije suđeno pred Vojnim sudom, s tim što se u spisima nalazi presuda Vojnog suda Niške vojne oblasti pri Kruševačkom području od 2. decembra 1944. godine kojom je odlučeno da se imenovanom izvrši konfiskacija celokupne imovine u korist državne kase, sa razloga što je pomenuti oglašen za „narodnog neprijatelja-zločinca“, nakon čega je i oduzeta označena imovina, i to na osnovu odluke Sreskog narodnog odbora od 6. marta 1946. godine, koja je potvrđena odlukom Okružnog agrarnog suda od 16. marta 1946. godine; da je u odluci Zemaljske komisije broj 6739 navedeno da je pokojni M. B. izvršio zločin, ubistvo i to: „dana 22. decembra 1942. godine u Velikoj Drenovi…, učestvovao u klanju S. J.“, a u odluci Zemaljske komisije broj 6849 je navedeno da je imenovani „naredio, te su juna 1943. godine u Medveđi ubili M. D, što je bio pobegao iz borbe protivu partizana, nasilno mobilisao P. D. od 12. jula 1944. godine, što je bio protivu četnika DM … nasilno mobilisao G. M. u uputio ga u borbu protiv partizana … naredio da se nasilno mobiliše M. D. 1. oktobra 1944. godine i uputio u borbu protiv partizana (sva trojica su poginula) … naredio da se 5. maja 1943. godine ubije S. Ž, a za svaki navod o izvršenom zločinu naznačena su i imena svedoka“; da po oceni ovog suda, kod činjenice da je odlukom Zemaljske komisije broj 6849 od 12. novembra 1945. godine pokojni M. B. proglašen zločincem kao komandant Sreza trsteničkog četnika DM, kao i da je u navedenoj odluci konstatovano da je vrsta zločina ubistvo i nasilna mobilizacija, pokojni M. B. ne pripada krugu lica koja se mogu rehabilitovati, iako u dosadašnjem postupku nije sa naišlo na podatak da je imenovanom suđeno za ratni zločin pre nego što je streljan, mada u presudi Vojnog suda, koja je doneta dva dana pre streljanja, kao razlog za konfiskaciju imovine stoji da je imenovani proglašen za narodnog neprijatelja-zločinca, ali se ne raspolaže tom odlukom o proglašenju za narodnog neprijatelja-zločinca; da je u toku postupka saslušan veliki broj svedoka, te je na osnovu njihovih iskaza utvrđeno da je pokojni M. B. bio poštovan i cenjen, viđen i čuven čovek, da je bio učesnik u Prvom svetskom ratu i solunski borac, da je od strane četnika postavljen prvo za pomoćnika, a potom komandanta Sreza trsteničkog, a da je u to vreme na tom mestu morao biti postavljen ugledan čovek i domaćin; da je tu dužnost bio prinuđen da prihvati i nije je mogao odbiti, da su ga svi meštani jako uvažavali i poštovali; da su svedoci naveli da su sva zlodela u Medveđi učinjena pre 1942. godine, dakle pre dolaska imenovanog na dužnost komandanta, a da je on organizovao službu uzbunjivanja i vodio računa da se zločini ne dešavaju i da se narod spašava; da iz napred navedenog, sud nalazi da je zahtev za rehabilitaciju neosnovan, s obzirom na to da pokojni M. B. ne spada u krug lica koja se mogu rehabilitovati, prema članu 2. Zakona o rehabilitaciji; da navedena zakonska odredba isključuje mogućnost rehabilitacije lica koja su odlukama sudova i drugih označenih organa proglašena za ratne zločince; da je u tački 2. stav 2. navedene zakonske odredbe, precizirano o čijim se odlukama radi, a u koje spada i odluka navedene Zemaljske komisije, da u toku postupka nisu pruženi dokazi da je pokojni M. B. iz političkih ili ideoloških razloga osuđen i lišen života.
Protiv prvostepenog rešenja žalbu je izjavio predlagač 4. decembra 2017. godine. U žalbi je, pored ostalog, navedeno: da je pokojni M. B. lišen života bez sudske ili administrativne odluke nadležnog organa, a da su predmetne odluke Zemaljske komisije o utvrđivanju zločina donete nakon skoro godinu dana od njegovog ubistva, te da stoga ima pravo na rehabilitaciju, u skladu sa članom 1. stav 1, kao i sa članom 1. st. 3. i 4. Zakona o rehabilitaciji; da je tokom postupka dokazano da su navedene odluke bile sačinjene paušalno, da su u istima pogrešno navedeni saučesnici (lica koja su Nemci prethodno ubili), kao da su navedeni svedoci zločina, nakon svedočenja, dobili deo njegove oduzete imovine.
Osporenim rešenjem Apelacionog suda u Kragujevcu Reh-ž. 78/17 od 25. decembra 2017. godine, u stavu prvom izreke, odbijen je predlog predlagača da se za postupanje u ovom predmetu odredi drugi stvarno nadležan sud, a u stavu drugom izreke je odbijena kao neosnovana žalba predlagača i potvrđeno je rešenje Višeg suda u Kruševcu Reh. 24/16 od 20. oktobra 2017. godine. U obrazloženju osporenog rešenja je, pored ostalog, navedeno: da je po oceni ovog suda, odredbom člana 2. stav 2. tač. 1) i 2) Zakona o rehabilitaciji izričito propisano koja se lica ne mogu rehabilitovati, a između ostalog to su lica koja su drugi organi DFJ, kao i FNRJ, proglasili da su ratni zločinci, odnosno učesnici u ratnim zločinima; da imajući u vidu napred navedeno, kao i činjenicu da je odlukom o utvrđenju zločina Zemaljske komisije Srbije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, broj 6849, od 12. novembra 1945. godine, pokojni M. B. proglašen zločincem, u kojoj odluci je konstatovano da je vrsta zločina ubistvo i nasilna mobilizacija i da je imenovani (koji je u vreme donošenja odluke bio streljan, a što je konstatovano u odluci) proglašen zločincem, kao komandant Sreza trsteničkog četnika DM, to je u svemu pravilna odluka prvostepenog suda da se na osnovu pisanih dokaza, koje je cenio i pribavio po službenoj dužnosti, može izvesti zaključak da se u konkretnom slučaju nisu stekli uslovi za rehabilitaciju, jer je navedenom zakonskom odredbom isključena mogućnost rehabilitacije lica koja su proglašena za ratne zločince; da zbog toga odluku prvostepenog suda sa datim obrazloženjem, uz pozivanje na primenjeno materijalno pravo, Apelacioni sud u Kragujevcu u potpunosti prihvata kao pravilnu i na zakonu zasnovanu; da imajući u vidu da nijedan žalbeni navod predlagača nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost prvostepenog rešenja, svi žalbeni navodi su ocenjeni kao neosnovani. Pismeni otpravak osporenog rešenja dostavljen je punomoćniku podnosioca 10. januara 2018. godine.
4. Odredbama Ustava, na čije se povrede poziva podnosilac ustavne žalbe, utvrđeno je: načelo zaštite ljudskih i manjinskih prava (član 22. stav 1.), pravo na pravično suđenje (član 32. stav 1.), pravo na rehabilitaciju (član 35. stav 1.), pravo na imovinu (član 58. st. 1. i 2.) i pravo nasleđivanja (član 59. stav 1.). Odredbom člana 32. stav 1. Ustava utvrđeno je da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.
Zakonom o rehabilitaciji („Službeni glasnik RS“, broj 92/11) propisano je: da se ovim zakonom uređuju rehabilitacija i pravne posledice rehabilitacije lica koja su iz političkih, verskih, nacionalnih ili ideoloških razloga, lišena života, slobode ili drugih prava do dana stupanja na snagu ovog zakona: 1) na teritoriji Republike Srbije bez sudske ili administrativne odluke; 2) izvan teritorije Republike Srbije bez sudske ili administrativne odluke vojnih i drugih jugoslovenskih organa, ako su imala ili imaju prebivalište na teritoriji Republike Srbije ili državljanstvo Republike Srbije; 3) sudskom ili administrativnom odlukom organa Republike Srbije; 4) sudskom ili administrativnom odlukom vojnih i drugih jugoslovenskih organa, ako su imala ili imaju prebivalište na teritoriji Republike Srbije ili državljanstvo Republike Srbije (član 1. stav 1.); da pravo na rehabilitaciju ima lice iz stava 1. tač. 3) i 4) ovog člana ako je sudska ili administrativna odluka doneta protivno načelima pravne države i opšteprihvaćenim standardima ljudskih prava i sloboda (član 1. stav 2.); da se ne mogu rehabilitovati i nemaju pravo na vraćanje imovine oduzete na osnovu propisa iz člana 2. Zakona o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju („Službeni glasnik RS“, broj 72/11), pripadnici okupacionih snaga koje su okupirale delove teritorije Republike Srbije tokom Drugog svetskog rata i pripadnici kvislinških formacija, a koji su izvršili, odnosno učestvovali u izvršenju ratnih zločina (član 2. stav 1); da se pod licima iz stava 1. ovog člana, odnosno licima iz člana 5. stav 3. tačka 3) Zakona o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju („Službeni glasnik RS“, broj 72/11) smatraju: 1) sva lica koja su odlukom vojnog suda ili drugog organa pod kontrolom Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije od dana oslobođenja određenog mesta proglašena za ratne zločince, odnosno učesnike u ratnim zločinima; 2) sva lica koja su sudovi i drugi organi Demokratske Federativne Jugoslavije i Federativne Narodne Republike Jugoslavije, kao i Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača tokom Drugog svetskog rata proglasili da su ratni zločinci, odnosno učesnici u ratnim zločinima (član 2. stav 2.); da se pod licima iz stava 1. ovog člana ne smatraju lica koja su do dana stupanja na snagu ovog zakona rehabilitovana, lica koja budu rehabilitovana po sili zakona u skladu sa ovim zakonom, kao i lica za koja se u postupku rehabilitacije utvrdi da nisu izvršila, odnosno učestvovala u izvršenju ratnih zločina (član 2. stav 3.); da je rehabilitacija utvrđivanje ništavosti, odnosno nepunovažnosti akata i radnji kojima su lica iz člana 1. stav 1. ovog zakona lišena života, slobode ili drugih prava iz političkih, verskih, nacionalnih ili ideoloških razloga (član 3. stav 1.); da rehabilitacija u skladu sa ovim zakonom može biti po sili zakona (zakonska rehabilitacija) ili sudskom odlukom (sudska rehabilitacija) (član 4. stav 1.); da sud u slučaju zakonske rehabilitacije donosi odluku kojom utvrđuje da je lice rehabilitovano po sili zakona, a u slučaju sudske rehabilitacije sud ga svojom odlukom rehabilituje (član 4. stav 2.); da se po sili zakona rehabilituju lica iz člana 1. stav 1. tač. 1) i 2) ovog zakona čija su prava i slobode povređena do dana stupanja na snagu ovog zakona, bez sudske ili administrativne odluke (član 5. stav 1.); da o zahtevu za rehabilitaciju odlučuje viši sud (član 10. stav 1.); da sud pribavlja dokaze i podatke od nadležnih državnih organa i organizacija, koji su dužni da ih na zahtev suda dostave u roku od 60 dana od dana prijema zahteva (član 13. stav 1.); da sud može i samostalno istraživati činjenice koje stranka nije iznela (član 13. stav 2.); da o zahtevu za rehabilitaciju lica iz člana 5. ovog zakona sud odlučuje u jednostranačkom postupku po pravilima vanparničnog postupka, uz obavezno prethodno pribavljanje mišljenja nadležnog višeg javnog tužioca (član 14. stav 1.); da u slučaju da se u mišljenju nadležnog višeg javnog tužioca osporava zahtev iz stava 1. ovog člana, dalji postupak će se nastaviti u skladu sa odredbom stava 3. ovog člana (član 14. stav 2.); da o zahtevima za rehabilitaciju lica iz člana 1. stav 1. tač. 3) i 4) ovog zakona, osim zahteva lica iz stava 1. ovog člana, sud odlučuje u dvostranačkom postupku po pravilima vanparničnog postupka, a kao drugi učesnik u postupku obavezno učestvuje Republika Srbija, koju zastupa nadležni viši javni tužilac (član 14. stav 3.).
5. Razmatrajući navode podnosioca ustavne žalbe sa stanovišta istaknute povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud je utvrdio da podnosilac svoje tvrdnje o povredi prava zajemčenog odredbom člana 32. stav 1. Ustava, u suštini, zasniva na navodima o pogrešnoj primeni merodavnog prava i propustu suda da obrazloži osporenu odluku u skladu sa standardima prava na pravično suđenje.
Ustavni sud najpre konstatuje da u postupku po ustavnoj žalbi nije nadležan da preispituje zaključke i ocene redovnih sudova u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni način na koji su redovni sudovi primenili pravo u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe. U tom smislu, zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je u tom postupku, od strane redovnih sudova, došlo do povrede ili uskraćivanja Ustavom garantovanih prava ili sloboda i da li je primena procesnog i/ili materijalnog prava bila proizvoljna ili diskriminaciona, čime bi ukazala na očiglednu arbitrernost i nepravičnost u postupanju redovnih sudova, a na štetu podnosioca ustavne žalbe.
Nadalje, Ustavni sud ukazuje da se prilikom razmatranja garancija iz člana 32. stav 1. Ustava ne sme zastati na formalnom ispitivanju da li su one poštovane, već se osporena odluka mora sagledati i u svetlu garancija koje nisu izričito predviđene. Jedna od takvih garancija se odnosi na obavezu suda da obrazloži svoju odluku. Prilikom davanja odgovora na pitanje da li obrazloženje sudske odluke zadovoljava standarde prava na pravično suđenje, trebalo bi voditi računa o okolnostima konkretnog slučaja i prirodi određene odluke. Sudska odluka ne može da bude bez ikakvog obrazloženja, niti ono sme da bude lapidarnog karaktera (videti odluke Evropskog suda za ljudska prava: Georgiadis protiv Grčke, od 29. maja 1997. godine, stav 43; Higgins i ostali protiv Francuske, od 19. februara 1998. godine, stav 43.). Obaveza obrazloženja sudske odluke, međutim, ne znači da se u odluci moraju dati detaljni odgovori na sve iznete argumente (u tom smislu je i stav Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Van de Hurk protiv Holandije, odluka od 19. aprila 1994. godine, stav 61.). To naročito važi za obrazloženja odluka sudova pravnog leka u kojima su prihvaćeni argumenti izneti u odlukama nižestepenih sudova. Međutim, do povrede prava na pravično suđenje može doći ako sudovi ne utvrde i ne obrazlože ključne argumente za donošenje presude. Takođe, povreda prava na pravično suđenje postoji i ako u obrazloženju nisu sa dovoljnom preciznošću navedeni razlozi na kojima se odluka zasniva (videti npr. presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Hadjianastassiou protiv Grčke, od 16. decembra 1992. godine, stav 33.).
Prilikom razmatranja navoda ustavne žalbe o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud je pošao od odredbe član 1. stav 1. Zakona o rehabilitaciji, kojom je predviđeno da pravo na rehabilitaciju imaju lica koja su iz političkih, verskih, nacionalnih ili ideoloških razloga lišena života, slobode ili drugih prava do stupanja na snagu ovog zakona, i to: na teritoriji Republike Srbije bez sudske ili administrativne odluke (tačka 1), kao i sudskom ili administrativnom odlukom organa Republike Srbije, odnosno odlukom vojnih i drugih jugoslovenskih organa (tač. 3. i 4.). Rehabilitacija podrazumeva utvrđivanje ništavosti, odnosno nepunovažnosti akata i radnji kojima su lica iz člana 1. stav 1. ovog zakona lišena života, slobode ili drugih prava iz političkih, verskih, nacionalnih ili ideoloških razloga (član 3. stav 1.) i ona, u skladu sa zakonom, može biti zakonska ili sudska (član 4. stav 1.). Odredbom člana 5. navedenog zakona taksativno su propisani slučajevi u kojima se lica rehabilituju po sili zakona, uključujući i lica iz člana 1. stav 1. tačka 1. Zakona.
Ustavni sud konstatuje da je odredbom člana 2. Zakona o rehabilitaciji izričito propisano koja lica se ne mogu rehabilitovati i nemaju pravo na vraćanje imovine oduzete na osnovu propisa iz člana 2. Zakona o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju („Službeni glasnik RS“, broj 72/11). Predviđeno je da se ne mogu rehabilitovati pripadnici okupacionih snaga koje su okupirale delove teritorije Republike Srbije tokom Drugog svetskog rata i pripadnici kvislinških formacija, a koji su izvršili, odnosno učestvovali u izvršenju ratnih zločina (član 2. stav 1.) i bliže je određeno ko spada u kategoriju navedenih lica (član 2. stav 2.). Pored toga, propisani su izuzeci, slučajevi u kojima je moguća rehabilitacija tih lica. Prema članu 2. stav 3. Zakona o rehabilitaciji, pod licima iz stava 1. ovog člana ne smatraju se lica koja su do dana stupanja na snagu ovog zakona rehabilitovana, lica koja budu rehabilitovana po sili zakona u skladu sa ovim zakonom, kao i lica za koja se u postupku rehabilitacije utvrdi da nisu izvršila, odnosno učestvovala u izvršenju ratnih zločin.
Ustavni sud nalazi da u tom kontekstu treba posmatrati i da li je osporeno rešenje obrazloženo na način koji zadovoljava standarde pravičnog suđenja. Naime, potrebno je razmotriti da li je Apelacioni sud u Kragujevcu, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, utvrdio i obrazložio ključne argumente za donošenje pravnosnažne odluke o odbijanju predmetnog zahteva za rehabilitaciju.
Ustavni sud je utvrdio da je Viši sud u Kruševcu odbio predmetni zahtev za rehabilitaciju, nalazeći da je zahtev predlagača neosnovan, budući da pokojni M. B. ne spada u krug lica koja se mogu rehabilitovati, prema članu 2. Zakona o rehabilitaciji. Prvostepeni sud je istakao da navedena zakonska odredba isključuje mogućnost rehabilitacije lica koja su odlukama sudova i drugih organa, bliže navedenih u stavu 2. tog člana, proglašeni za ratne zločince, odnosno učesnike u ratnim zločinima. S tim u vezi, sud je ocenio da pojam odluke „drugih organa Demokratske Federativne Jugoslavije i Federativne Narodne Republike Jugoslavije“ iz člana 2. stav 2. tačka 2) Zakona o rehabilitaciji, obuhvata i odluke Zemaljske komisije Srbije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, a koje postoje za pokojnog M. B.
Apelacioni sud u Kragujevcu je u osporenom rešenju takođe utvrdio da je odredbom člana 2. stav 2. Zakona o rehabilitaciji izričito propisano koja lica se ne mogu rehabilitovati, a između ostalog to su lica koja su drugi organi DFJ, kao i FNRJ, odnosno učesnici u ratnim zločinima. proglasili da su ratni zločinci. Polazeći od navedenog, kao i činjenica da je odlukom Zemaljske komisije Srbije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača (organa FNRJ) broj 6849 od 12. novembra 1945. godine pokojni M. B. (koji je u vreme donošenja odluke bio streljan, a što je konstatovano u odluci) proglašen zločincem kao komandant Sreza trsteničkog četnika DM, u kojoj odluci je navedeno da je vrsta zločina ubistvo i nasilna mobilizacija, drugostepeni sud je ocenio da je u svemu pravilna odluka prvostepenog suda da se na osnovu pisanih dokaza, koje je cenio i pribavio po službenoj dužnosti, može izvesti zaključak da se nisu stekli uslovi za rehabilitaciju navedenog lica, jer je navedenom zakonskom odredbom isključena mogućnost rehabilitacije lica koja su proglašena za ratne zločince.
Ustavni sud dalje konstatuje da je u predmetnom postupku rehabilitacije utvrđeno da je pokojni M. B, 4. decembra 1944. godine, ubijen od strane NOVJ, odnosno streljan od strane OZNE, pre donošenja navedenih odluka Zemaljske komisije Srbije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača (u daljem tekstu: Zemaljske komisije), kao i da nije pronađen podatak da mu je suđeno za ratni zločin pre nego što je streljan. Iz sadržine osporenog rešenja i rešenja prvostepenog suda, proizlazi da je u odlukama o utvrđenju zločina, koje je donela Zemaljska komisija, navedeno da je pokojni M. B. proglašen zločincem i da je vrsta zločina ubistvo i nasilna mobilizacija. Takođe, u obrazloženju prvostepenog rešenja, koje je Apelacioni sud u Kragujevcu u potpunosti prihvatio, navedeno je da je u toku postupka saslušan veliki broj svedoka, na osnovu čijih iskaza sud „saznaje“ da je pokojni M. B. bio viđen i čuven čovek, poštovan i cenjen, Solunski borac, da je bio prinuđen da prihvati dužnost komandanta Sreza trsteničkog (nije to mogao odbiti), te da su zlodela koja su učinjena u Medveđi bila pre 1942. godine, dakle pre njegovog dolaska na navedenu funkciju, dok je on organizovao službu uzbunjivanja i vodio računa da se zločini ne dešavaju, kao i da se narod spašava.
Po oceni Ustavnog suda, Apelacioni sud u Kragujevcu nije na ustavnopravno prihvatljiv način obrazložio svoju ocenu da nisu ispunjeni uslovi za rehabilitaciju pokojnog M. B. Naime, drugostepeni sud takvu svoju ocenu zasniva na tome da je odredbom člana 2. stav 2. Zakona o rehabilitaciji isključena mogućnost rehabilitacije određenih lica, u koje spada i rehabilitant. Iz navedenog sledi da drugostepeni sud, u suštini, smatra da činjenica da je u postupku utvrđeno da je odlukom nadležnog državnog organa (iz člana 2. stav 2. Zakona o rehabilitaciji) pokojni M. B. oglašen zločincem sama po sebi isključuje mogućnost rehabilitacije navedenog lica. Takav stav suda nema svoje pravno utemeljenje u odredbama Zakona o rehabilitaciji. Odredbom člana 2. stav 3. Zakona o rehabilitaciji predviđena su tri slučaja u kojima se takvo lice može rehabilitovati, između ostalog, i ako se u postupku rehabilitacije utvrdi da nije izvršio, odnosno učestvovao u izvršenju ratnog zločina. U vezi sa tim, treba imati u vidu da je u predmetnom postupku rehabilitacije saslušan veći broj svedoka i izvedeni drugi dokazi radi utvrđivanja činjenica da li je pokojni M. B. izvršio i učestvovao u izvršenju zločina koji mu se stavljaju na teret, te da je prvostepeni sud utvrdio određene činjenice na osnovu tih dokaza, ali ne dajući bilo kakvu ocenu o tome, smatrajući da je zakonom isključena mogućnost rehabilitacije navedenog lica. Kako od utvrđenja činjenice da navedeno lice nije izvršilo, odnosno učestvovalo u izvršenju zločina, zavisi i ocena da li to lice potpada pod zabranu rehabilitacije iz člana 2. st. 1. i 2. Zakona o rehabilitaciji, Ustavni sud nalazi da je sud u osporenom rešenju morao da se izjasni o tome. Pri tome, Ustavni sud je imao u vidu da je dokazivanje činjenica da određeno lice nije izvršilo zločine od pre više od sedamdeset godina prilično teško, ali je zakonom predviđena ta mogućnost. Upravo u tom cilju tokom predmetnog postupka rehabilitacije saslušan je veći broj svedoka i izvedeni su drugi dokazi.
Ustavni sud konstatuje da iz sadržine rešenja donetih u predmetnom postupku rehabilitacije, proizlazi da odluke Zemaljske komisije, kojima je utvrđeno da je pokojni M. B. izvršio zločine ubistva i nasilne mobilizacije, ne sadrže ni osnovne elemente koje bi takve odluke morale da sadrže, sa stanovišta opštih pravnih načela i standarda, koji su važili i u vreme donošenja tih odluka. Što se tiče odluke broj 6849 (koju je drugostepeni sud jedino imao u vidu prilikom svoje ocene), u delu u kojom je utvrđen zločin ubistava, konstatovano je da je pokojni M. B. naredio ubistva dva lica i kada i gde su ta ubistva počinjena (tačan, odnosno približan datum i naseljeno mesto), ali nisu navedene bilo koje druge činjenice i okolnosti u vezi izvršenja tih dela – izdavanje naređenja da se izvrše ubistva. Činjenični opis radnje krivičnog dela izostao je i u odluci broj 6739 kojom je utvrđeno izvršenje zločina ubistava tri lica, uz navođenje jedne jedine činjenice za svako delo - da je pokojni M. B. učestvovao u tim ubistvima (pri čemu su za ubistvo jednog od tih lica navedena dva različita datuma izvršenja dela). Predmetne odluke ne sadrže ni bilo kakvo obrazloženje, već su samo poimenično navedeni svedoci za svako od tih dela, kao i (isti) saučesnici za sva dela navedena u odluci.
Međutim, nezavisno od toga što je zakonom propisano da se ne mogu rehabilitovati lica koja su odlukama nadležnog organa proglašena ratnim zločincima, odnosno učesnicima u ratnim zločinima, a u koje odluke, po oceni prvostepenog i drugostepenog suda, spadaju i odluke Zemaljske komisije, tako da navedene odluke i ne mogu biti razmatrane sa stanovišta načela pravne države i opšteprihvaćenih standarda ljudskih prava, u skladu sa članom 1. stav 2. navedenog zakona, Ustavni sud nalazi da su iznete konstatacije u vezi sa sadržinom predmetnih odluka upravo od značaja prilikom dokazivanja činjenica da lice čija se rehabilitacija traži nije izvršilo, odnosno učestvovalo u izvršenju ratnog zločina. U situaciji kada, kao u konkretnom slučaju, predmetne odluke ne sadrže osnovne elemente neophodne za utvrđenje da je jedno lice izvršilo zločin, onda se, po oceni Ustavnog suda, prilikom dokazivanja da određeno lice nije izvršilo zločin, odnosno učestvovalo u izvršenju zločina, mora i to imati u vidu.
Ustavni sud nalazi da je drugostepeni sud, kao i prvostepeni, propustio da odgovori na pitanje da li je i od kakvog je uticaja činjenica da je pokojni M. B. lišen života pre donošenja predmetnih odluka Zemaljske komisije kojima je utvrđeno da je izvršio zločine. Dakle, u postupku rehabilitacije je utvrđeno da je pokojni M. B. lišen života bez odluke nadležnog organa o tome, a činjenica da su naknadno, nakon skoro godinu dana od dana kada je lišen života, donete odluke Zemaljske komisije kojima je utvrđeno da je izvršio zločine, svakako ne mogu voditi drugačijem zaključku. Pri tome, predlagač je to posebno isticao tokom čitavog postupka, kao i u žalbi protiv prvostepenog rešenja. Imajući to u vidu, kao i odredbe Zakona o rehabilitaciji kojima je uređeno pitanje rehabilitacije lica lišenih života bez sudske ili administrativne odluke (član 1. stav 1. tačka 1)) i zakonske rehabilitacija takvih lica (član 5. stav 1.) i kojima su predviđeni izuzeci od zabrane rehabilitacije lica iz člana 2. stav 1. ovog zakona (član 2. stav 3.), Ustavni je ocenio da je drugostepeni sud morao da se izjasni i ovom pravnom pitanju.
Pored toga, Ustavni sud konstatuje da je drugostepeni sud u obrazloženju osporenog rešenja, prilikom ocene pravilnosti odluke prvostepenog suda o neosnovanosti zahteva za rehabilitaciju, naveo samo jednu odluku Zemaljske komisije - broj 6849 od 12. novembra 1945. godine, kao razlog zbog koga nisu ispunjeni uslovi za rehabilitaciju. Međutim, u predmetnom postupku je utvrđeno da su donete dve takve odluke istog dana (br. 6849 i 6739), a čije utvrđenje ništavosti je traženo predmetnim zahtevom za rehabilitaciju, te je prvostepeni sud uzeo u obzir obe odluke pri odlučivanju o zahtevu za rehabilitaciju. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da je u obrazloženju osporenog rešenja drugostepeni sud pogrešno označio da je Zemaljska komisija (u vreme donošenja odluke – 12. novembra 1945. godine) bila organ FNRJ, umesto organ DFJ.
Polazeći od svega navedenog, Ustavni sud je ocenio da osporeno rešenje Apelacionog suda u Beogradu nije obrazloženo u skladu sa standardima prava na pravično suđenje.
Što se tiče navoda podnosioca kojima dovodi u pitanje nezavisnost i nepristrasnost Apelacionog suda u Kragujevcu, Ustavni sud nalazi da on nije izneo činjenično i pravno utemeljene razloge koji bi mogli izazvati razumnu i opravdanu sumnju u nezavisno i nepristrasno postupanje tog suda u predmetnom vanparničnom postupku.
6. S obzirom na izneto, Ustavni sud je utvrdio da je osporenim rešenjem Apelacionog suda u Kragujevcu Reh-ž. 78/17 od 25. decembra 2017. godine povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na obrazloženu sudsku odluku, kao element prava na pravično suđenje, pa je ustavnu žalbu usvojio, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11, 18/13 - Odluka US, 40/15 – dr. zakon, 103/15, 10/23 i 92/23), odlučujući kao u tački 1. izreke.
Po oceni Ustavnog suda, u konkretnom slučaju, posledice utvrđene povrede prava su takve prirode da se mogu otkloniti samo poništajem osporenog rešenja, i određivanjem da Apelacioni sud u Kragujevcu u ponovnom postupku donese novu odluku o žalbi podnosioca ustavne žalbe izjavljenoj protiv rešenja Višeg suda u Kruševcu Reh. 24/16 od 20. oktobra 2017. godine. Stoga je, primenom odredbe člana 89. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu, odlučeno kao u tački 2. izreke.
Ustavni sud napominje da ovom odlukom ne prejudicira odluku nadležnog suda o tome da li je predmetni zahtev za rehabilitaciju osnovan, jer će odluku o tome doneti taj sud, primenom merodavnog prava.
Kako je utvrdio povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud nije posebno razmatrao navode o povredi drugih ustavnih načela i prava u odnosu na osporeno rešenje, a na koje je ukazano u ustavnoj žalbi.
7. Ocenjujući osnovanost ustavne žalbe sa stanovišta Ustavom zajemčenog prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud je konstatovao da je postupak za rehabilitaciju pokrenut 6. marta 2013. godine, podnošenjem zahteva Višem sudu u Kruševcu, a da je pravnosnažno okončan donošenjem rešenja Apelacionog suda u Kragujevcu Reh-ž. 78/17 od 25. decembra 2017. godine, koje je punomoćniku podnosioca dostavljena 10. januara 2018. godine. U tom smislu, Ustavni sud je utvrdio da je predmetni vanparnični postupak trajao četiri godine i devet i po meseci.
Prilikom odlučivanja da li je predmetni postupak okončan u okviru standarda razumnog trajanja sudskog postupka, koji su prihvaćeni u praksi Ustavnog suda, kao i Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud je pošao od toga da je pojam razumne dužine trajanja sudskog postupka relativna kategorija koja zavisi od niza činilaca, a, pre svega, od složenosti činjeničnih i pravnih pitanja u konkretnom predmetu, ponašanja podnosioca ustavne žalbe kao stranke u postupku, postupanja nadležnih sudova i prirode zahteva, odnosno značaja raspravljanog prava za podnosioca.
Analizirajući navedene kriterijume, Ustavni sud je ocenio da je predmetni vanparnični postupak bio u izvesnoj meri činjenično složen, zbog čega je tokom postupka određeno izvođenje većeg broja dokaza. Pored toga, postojale su i određene objektivne okolnosti koje su u neznatnoj meri uticale na duže trajanje postupka, a za čije postojanje nadležni sud ne može biti odgovoran, budući da jedno ročište za glavnu raspravu nije održano zbog obustave rada advokata.
U pogledu značaja predmeta spora, Ustavni sud nalazi da je podnosilac ustavne žalbe imao legitiman interes da se predmetni postupak za rehabilitaciju njegovog pokojnog dede okonča blagovremeno. Kada je reč o ponašanju podnosioca ustavne žalbe, Ustavni sud je ocenio da je on, odnosno njegov punomoćnik, u manjoj meri doprineo dužem trajanju predmetnog parničnog postupka, zbog toga što je par ročišta odloženo na njihov zahtev, a što je ukupno produžilo trajanje postupka za tri i po meseca.
Ispitujući postupanje sudova u ovoj pravnoj stvari, Ustavni sud je ocenio da je ono prevashodno dovelo do dužeg trajanja osporenog postupka. Ustavni sud posebno ističe činjenicu da su u toku postupka donete četiri prvostepene i četiri drugostepene odluke (rešenja), kao i da je Apelacioni sud u Kragujevcu tri puta ukidao rešenja Višeg suda u Kruševcu, svaki put ocenjujući da prvostepeni sud nije dao jasne razloge o tome da lice čija se rehabilitacija traži spada u krug lica koja se mogu rehabilitovati. Ustavni sud konstatuje da je najveći broj dokaza izveden do okončanja prvog ponovnog prvostepenog postupka pred Višim sudom u Kruševcu – 22. oktobra 2015. godine, te da je nakon donošenja drugog rešenja Apelacionog suda u Kragujevcu od 16. decembra 2015. godine postupak trajao još dve godine. Prema ustaljenoj ustavnosudskoj praksi, višestruko vraćanje predmeta na ponovni postupak, po pravilu, doprinosi odugovlačenju postupka. Ustavni sud ukazuje i na stav Evropskog suda za ljudska prava izražen u presudi Pavlyulynets protiv Ukrajine (broj predstavke 70767/01, od 6. septembra 2005. godine, stav 51.), u kome je konstatovano da ponovno razmatranje jednog predmeta posle vraćanja na nižu instancu može, samo po sebi, otkriti ozbiljan nedostatak u pravnom sistemu tužene države. S tim u vezi, Ustavni sud je imao u vidu da je odredbom člana 387. stav 3. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, br. 72/11, 49/13-Odluka US, 74/13- Odluka US i 55/14), koja se saglasno odredbi 30. stav 2. Zakona o vanparničnom postupku („Službeni glasnik SRS“, br. 25/82 i 48/88 i „Službeni glasnik RS“, br. 46/95 - dr. zakon, 18/05 - dr. zakon, 85/12, 45/13 - dr. zakon, 55/14, 6/15 i 106/15 - dr. zakon) primenjuje u vanparničnom postupku, odnosno u predmetnom postupku za rehabilitaciju, propisano da u slučaju da je prvostepena presuda već jedanput bila ukinuta, drugostepeni sud ne može da ukine presudu i uputi predmet prvostepenom sudu na ponovno suđenje, kao i da je na sednici Građanskog odeljenja Vrhovnog kasacionog suda održanoj 12. novembra 2019. godine usvojen zaključak da se zabrana dvostrukog ukidanja iz člana 387. stav 3. Zakona o parničnom postupku odnosi i na rešenja kojima se postupak pravnosnažno okončava u vanparničnom postupku. Pored toga, u toku predmetnog postupka dva puta je promenjen postupajući sudija, i to oba puta pred održavanje poslednjeg ročišta za glavnu raspravu, a što je nesumnjivo uticalo na duže trajanje postupka usled potrebe da se novi postupajući sudija upozna sa predmetom. Ustavni sud napominje da se, prema stanovištu Evropskog suda za ljudska prava, država smatra odgovornom zbog česte promene sudskih veća, što dovodi do odugovlačenja postupka usled potrebe da se novi sudija upozna sa predmetom (videti presudu u predmetu Lechner i Hess protiv Austrije, broj predstavke 9316/81, od 23. aprila 1987. godine, stav 58.).
Polazeći od navedenog, Ustavni sud je utvrdio da je zbog neefikasnog i nedelotvornog postupanja sudova u predmetnom postupku za rehabilitaciju podnosiocu ustavne žalbe povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava, te je, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu, usvojio ustavnu žalbu i odlučio kao u tački 3. izreke.
S obzirom na to da podnosilac ustavne žalbe nije istakao zahtev za naknadu nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u smislu člana 89. stav 3. Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud smatra da je donošenje odluke kojom je utvrđena povreda označenog prava, dovoljno da se postigne adekvatno pravično zadovoljenje podnosioca ustavne žalbe.
8. Saglasno svemu navedenom, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42b stav 1. tačka 1) i člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Snežana Marković, s.r.