Odbijanje ustavne žalbe zbog nepostojanja povrede prava na suđenje u razumnom roku
Kratak pregled
Ustavni sud odbio je kao neosnovanu ustavnu žalbu zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u upravnom postupku za preračun penzije. Sud je ocenio da je podnosilac svojim nejasnim zahtevima i obraćanjem nenadležnim organima značajno doprineo dužini postupka.
Tekst originalne odluke
Republika SrbijaUSTAVNI SUD
Už-1677/2010
05.12.2012.
Beograd
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda dr Dragiša B. Slijepčević, predsednik Veća i sudije dr Bosa Nenadić, Katarina Manojlović Andrić, dr Olivera Vučić, Predrag Ćetković, Milan Stanić, Bratislav Đokić i mr Tomislav Stojković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi Milenka Brankovića iz Pirota, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 5. decembra 2012. godine, doneo je
O D L U K U
1. Odbija se kao neosnovana ustavna žalba Milenka Brankovića izjavljena zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, zajemčenog odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, u postupku koji se vodio pred Republičkim fondom za penzijsko i invalidsko osiguranje – Filijala Pirot u predmetu broj SD 26763 .
2. Odbacuje se ustavna žalba Milenka Brankovića izjavljena protiv rešenja Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje – Direkcija 02/1 broj SD-P/92 od 17. februara 2010 . godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Milenko Branković iz Pirota je 23. marta 201 0. godine, preko punomoćnika Petra Golubovića, advokata iz Pirota, Ustavnom sudu podneo ustavnu žalbu zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, zajemčenog odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, u upravnom postupku označenom u tački 1. izreke, kao i protiv rešenja Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje – Direkcija 02/1 broj SD-P/92 od 17. februara 2010. godine.
U ustavnoj žalbi podnosilac, pored ostalog, navodi: da je još 2003. godine podneo zahtev „za preračunavanje penzije“, u kome je ukazao nadležnom organu da je to pravo nastalo uplatom doprinosa u svojstvu samostalnog zanatlije u trajanju od sedam godina i dva meseca , u periodu od 1. novembra 1994. godine do 31. decembra 2001.godine; da ukoliko ima obavezu da „ mimo svoje volje“ upla ćuje doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje, iako ima penziju kod Fonda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika, onda ima i pravo da zahteva „uplate određenih iznosa preračunom ili doplatom“ , već od 2002. godine.
U ustavnoj žalbi se dalje navodi da su donete dve presude Okružnog suda u Pirotu , kojima je tuženi Republički fond za penzijsko i invalidsko osiguranje obavezan da donese rešenje po zahtevu podosioca za priznavanje i obračunavanje dodatnog penzijsk og staž a, ali da po istima nije postupljeno , a da je krajem 2009.godine, „ potpuno bez osnova, mimo i protiv zahteva“ doneto rešenje kojim se podnosiocu utvrđuje pravo na starosnu penziju i određuje da će se isplata penzije odrediti posebnim rešenjem posle izričite izjave osiguranika kojim se opredeljuje između svoje „stare“ penzije i ove „ navodno tražene starosne penzije“. Podnosilac ističe da nije, niti će ikada dostavljati neke izričite izjave tim organima, da je osporeno rešenje od 17. februara 2010. godine samo nastavak pokušaja da se predmet „prevede na drugi kolosek“ i potpuno zamagli suština i bit ovog postupka; da je on tražio preračunavanje postojeće penzije „u smislu prava koja osiguranik ima... da se uveća postojeća penzija licu koje je sedam godina i dva meseca upla ćivalo doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje“.
U dopuni ustavne žalbe je navedeno da je Republički fond za penzijsko i invalidsko osiguranje više puta isticao da nije nadležan za donošenje rešenja o ponovnom utvrđivanju i određivanju penzije po članu 90. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, ali da podnosilac to nije ni tražio, već „ preračunavanje penzije za naknadno ostvareni staž osiguranja kod Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, u skladu sa članom 86. Zakona, kojim se reguliše postupanje u slučaju kad je penzijski staž utvrđen kod dva ili više fondova“.
Ustavnom žalbom se predlaže da Ustavni sud donese odluku kojom će usvojiti ustavnu žalbu, utvrditi da je povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na suđenje u razumnom roku, naložiti okončanje upravnog postupka i utvrditi pravo podnosiocu ustavne žalbe na naknadu štete.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osno vanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je u sprovedenom postupku, na osnovu uvida u priloženu dokumentaciju i spise predmeta broj SD 26763 Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje – Filijala Pirot, utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za donošenje odluke u ovoj ustavnosudskoj stvari:
3.1. Podnosilac ustavne žalbe je 29. juna 2003. godine podneo Republičkom fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje samostalnih delatnosti „zahtev za preračunavanje penzije“, s obzirom na to da se nakon penzionisanja, u periodu od 1. novembra 1994. godine do 31. decembra 2001. godine, bavio samostalnom delatnošću i tako ostvario dodatni penzijski staž od sedam godina i dva meseca. Podnosilac je 12. septembra 2003. godine podneo urgenciju za odlučivanje o podnetom zahtevu, a dopisom tog organa od 2. oktobra 2003. godine obavešten je da zahtev treba da podnese fondu penzijskog i invalidskog osiguranja kod koga je ostvario pravo na penziju.
Podnosilac ustavne žalbe se 15. decembra 2003. godine obratio Fondu za socijalno osiguranje vojnih osiguranika „zahtevom za izvršenje preračunavanja penzije“. Taj fond je o navedenom zahtevu podnosioca odlučivao kao o predlogu za ponavljanje postupka okončanog rešenjem o priznavanju prava na prevremenu starosnu penziju i rešenjem PSP broj 102705 od 22. januara 2004. godine odbio predlog kao neosnovan. Rešenjem Komisije Skupštine Fonda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika za reviziju i rešavanje u drugom stepenu o pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja vojnih osiguranika UP-2 broj 36/2004 broj 102705 od 2. aprila 2004. godine odbijena je žalba podnosioca izjavljena protiv navedenog prvostepenog rešenja, kao neosnovana. Vrhovni sud Srbije je, ocenjujući zakonitost konačnog rešenja Fonda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika, doneo presudu U-V. 1042/06 od 24. januara 2008. godine, kojom je odbio tužbu podnosioca. Taj sud je u obrazloženju navedene presude ocenio da je tuženi organ pravilno utvrdio da nema osnova za ponovno određivanje penzijskog osnova i visine penzije u vezi sa naknadno ostvarenim penzijskim stažom podnosioca, nakon sticanja uslova za prevremenu penziju kod Vojske Jugoslavije, jer je tužilac naknadno ostvario staž osiguranja baveći se samostalnom delatnošću, a ne u svojstvu profesionalnog oficira Vojske Jugoslavije.
Podnosilac ustavne žalbe je 16. februara 2007. godine podneo Republičkom fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje samostalnih delatnosti urgenciju za odlučivanje o „zahtevu za preračunavanje penzije“, a potom je, zbog nedonošenja prvostepenog i drugostepenog rešenja o njegovom zahtevu, podneo tužbu Okružnom sud u u Pirotu . Taj sud je presudom U. 7/07 od 31. maja 2007. godine uvažio tužbu i naložio Republičkom fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje samostalnih delatnosti da donese rešenje po zahtevu podnosioca za priznavanje i obračunavanje dodatnog staža.
Zaključkom Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje samostalnih delatnosti – Filijala u Beogradu broj I-184-239969 od 1. juna 2007. godine odbačen je zahtev podnosioca za ponovno određivanje starosne penzije, zbog nenadležnosti i ustupljen Fondu za socijalno osiguranje vojnih osiguranika. R ešenjem Direkcije Fonda 02/1 broj SD-P-92 od 28. februara 2008. godine je uvažena žalba podnosioca, poništen navedeni zaključak i predmet vraćen prvostepenom organu, sa nalogom da u ponovnom postupku podnosioca pouči o pravu na starosnu penziju , u smislu dopune zahteva za ostvarivanja tog prava po osnovu staža navršenog kod Fonda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika.
U izvršenju rešenja Direkcije Fonda 02/1 broj SD-P-92 od 28. februara 2008. godine, Republički fond za penzijsko i invalidsko osiguranje – Filijala Pirot je doneo rešenje broj 26763 od 16. marta 2009. godine, kojim j e odbio zahtev podnosioca za određivanje novog iznosa starosne penzije po osnovu dodat nog staža koji je ostvario po osnovu obavljanja samostalne delatnosti i ponovo uputio podnosi oca da zahtev za preračun penzije podnese Fondu za socijalno osiguranje vojnih osiguranika.
3.2. Podnosilac ustavne žalbe je 16. septembra 2003. godine Republičkom fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje zaposlenih , takođe, podneo „zahtev za izvršenje preračunavanja penzije“ . Filijala tog fonda u Pirotu je dopisom broj 06/07 od 28. februara 2007. godine obavesti la podnosioca da je njegov zahtev ustupljen Zajednici vojnih osiguranika u Beogradu, kao nadležnoj za postupanje. Podnosilac ustavne žalbe se zbog nepostupanja prvostepenog i drugostepenog upravnog organa obratio Okružnom sudu u Pirotu tužbom zbog ćutanja administracije. Presudom tog suda U. 26/08 od 19. decembra 2008. godine uvažena je tužba podnosioca i naloženo Republičkom fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje da donese rešenje po zahtevu podnosioca za priznavanje i obračunavanje dodatnog staža. U izvršenju navedene presude doneto je drugostepeno rešenje 02/1 broj SD-P-92 od 2. marta 2009. godine, kojim je žalba uvažena i naloženo prvostepenom organu da donese rešenje po zahtevu podnosioca za ponovno određivanje penzije.
Rešenjem Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje – Filijala Pirot broj 181.1-1 00496/09 od 17. septembra 2009. godine u stavu 1. dispozitiva utvrđeno je podnosiocu ustavne žalbe pravo na starosnu penziju od 16. marta 2003. godine u mesečnom iznosu označeno m u rešenju , određeno je da se penzija usklađuje počev od jula 2003. godine i da će se isplata penzije odrediti posebnim rešenjem po dostavljanju izričite izjave osiguranika kojom se opredeljuje za korišćenje penzije u Republičkom fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje i po dostavljanju rešenja Fonda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika kojim se obustavlja isplata starosne penzije ostvaren e kod tog fonda. U stavu 2. dispozitiva rešenja odbijen je zahtev podnosioca za određivanje novog iznosa star osne penzije u smislu člana 257. u vezi sa članom 121. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. Prvostepeni organ je ocenio da se na podnosioca ne mogu primeniti navedene odredbe o ponovnom određivanju starosne penzije po prestanku zaposlenja, odnosno obavljanja samostalne delatnosti, s obzirom na to da on nije ostvario starosnu penziju primenom odredaba Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, već Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika i Zakona o Vojsci Jugoslavije.
Podnosilac ustavne žalbe je u žalbi izjavljenoj protiv rešenja prvostepenog organa od 17. septembra 2009. godine, pored ostalog, naveo: da nikada neće dati izričitu izjavu kojom bi se opredelio između penzije koju je ostvario kod Fonda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika i „penzije koja mu se, tobože, nudi i utvrđuje ovim rešenjem“, da će i dalje kod svih nadležnih organa tražiti donošenje rešenja kojim će se uvećati njegova penzija, vršiti isplata uvećanog iznosa i isplatiti razlika od dana sticanja prava do isplate. R ešenjem Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje – Direkcija 02/1 broj SD-P/92 od 9. novembra 2009. godine odbijena je žalba podnosioca izjavljena protiv prvostepenog rešenja od 17. septembra 2009. godine, a Upravni sud je presudom U. 16549/10 (2009) od 19. maja 2011. godine odbio tužbu podnosioca, kao neosnovanu.
3.3. Podnosilac ustavne žalbe je 15. januara 2010. godine podneo Republičkom fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje – Filijala Pirot „predlog za razrešenje predmeta po zahtevu“, u kome je naveo da zahtevom nije ni traženo određivanje novog iznosa starosne penzije, već donošenje rešenja kojim će se priznati dodatni penzijski staž i „isplatiti razlika, na teret Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje samostalnih delatnosti, uvećana za zako nsku kamat u od sticanja prava“.
Zaključkom Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje – Filijala Pirot broj D-36763 od 18. januara 2010. godine odbačen je zahtev podnosioca ustavne žalbe od 15. januara 2010. godine za pokretanje postupka. U obrazloženju zaključka je navedeno: da je rešenjem Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje – Filijala Pirot broj 181.1-1 00496/09 od 17. septembra 2009. godine podnosiocu priznato pravo na starosnu penziju od 16. marta 2003. godine; da je prilikom određivanja visine penzije uzet u obzir dodatni staž u trajanju od sedam godina i dva meseca; da se penzija određena tim rešenjem ne isplaćuje s obzirom na to da je podnosilac korisnik starosne penzije kod Fonda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika , da je podnosilac odbio da se obrati tom Fondu zahtevom za obustavu isplate penzije, što je nophodan uslov da bi se odredila isplata penzije određene navedenim rešenjem Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje – Filijala Pirot , jer se može koristiti samo jed na od tih penzija, po izboru korisnika, saglasno članu 119. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. Polazeći od navedenog, prvostepeni organ je ocenio da nema uslova za ponovno pokretanje postupka.
Osporenim rešenjem Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje – Direkcija 02/1 broj SD-P-92 od 17. februara 2010. godine odbijena je žalba podnosioca kao neosnovana, a Upravni sud je, odlu čujući o zakonitosti navedenog konačnog rešenja , odbio tužbu podnosioca presudom U . 20589/ 10 od 15. decembra 2011. godine, nalazeći da je u postupku pravilno utvrđeno da je o zahtevu podnosioca pravnosnažno odlučeno prvostepenim rešenjem od 17. septembra 2009. godine.
4. Odredbom člana 32. stav 1. Ustava, na čiju povredu se ukazuje u ustavnoj žalbi, utvrđeno je da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.
Za odlučivanje Ustavnog suda po predmetnoj ustavnoj žalbi od značaja su i sledeće odredbe zakona:
Zakonom o opštem upravnom postupku („Službeni list SRJ“, br. 33/97, 31/01 i 30/10) propisano je: da se postupak mora voditi bez odugovlačenja i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno i potpuno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rešenja (član 14.); da ako organ nađe da nije nadležan za rad po određenoj upravnoj stvari, postupiće na način propisan u članu 56. st. 3. i 4. ovog zakona (član 24. stav 2.): da a ko organ nije nadležan za prijem podneska, službeno lice tog organa upozoriće na to podnosioca i uputiti ga organu nadležnom za prijem (član 56. stav 3.).
Odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik RS”, br. 34/03, 64/04, 84/04, 85/05, 101/ 05, 63/06 i 5/ 09) propisano je : d a se, ako je penzijski staž utvrđen kod dva ili više fondova, nadoknađuje deo penzije fondu kod kog a je ostvareno pravo na penziju (član 86. stav 1.); da se o dredbe ovog člana odnose i na organizaciju za osiguranje vojnih osiguranika za staž navršen u svojstvu vojnog osiguranika posle 1. januara 1973. godine ( član 86. stav 6.); da je Fond na teritoriji Republike kod koga je korisnik starosne penzije ostvario pravo, nadležan za ponovno određivanje penzije u slučaju da se korisnik penzije zaposli, odnosno obavlja samostalnu delatnost (član 90.); da k orisnik starosne penzije koji se zaposli na teritoriji Republike, odnosno obavlja samostalnu delatnost po osnovu koje je obavezno osiguran na teritoriji Republike, ima pravo po prestanku tog zaposlenja, odnosno obavljanja te samostalne delatnosti, na ponovno određivanje penzije ako je bio u osiguranju najmanje godinu dana (član 121. stav 1.); da se korisniku penzije koji ispunjava uslove iz člana 121. stav 1. za ponovno određivanje penzije, a kome je visina prava određena po propisima koji su se primenjivali do dana stupanja na snagu ovog zakona, radi ponovnog određivanja visine penzije zatečeni nominalni iznos penzije prethodno svodi na lične bodove korisnika (član 257. stav 1.); da se odredba člana 121. stav 1. ovog zakona odnosi i na korisnike koji su pravo na penziju ostvarili do d ana početka primene ovog zakona (član 260.).
Saglasno odredbi člana 63. Zakona o izmenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik RS”, broj 85/05), Republički fondovi za penzijsko i invalidsko osiguranje samostalnih delatnosti, zaposlenih i poljoprivrednika postali su 1. januara 2008. godine jedan fond – Republički fond za penzijsko i invalidsko osiguranje.
Zakonom o upravnim sporovima («Službeni list SRJ», broj 46/96), koji je važio u vreme donošenja prvostepenog rešenja od 17. septembra 2009. godine, bilo je propisano: da kad sud poništi akt protiv koga je bio pokrenut upravni spor, predmet se vraća u stanje u kome se nalazio pre nego što je poništeni akt donesen, a ako prema prirodi stvari koja je bila predmet spora treba umesto poništenog upravnog akta doneti drugi, nadležni organ je dužan da ga donese bez odlaganja, a najdocnije u roku od 30 dana od dana dostavljanja presude, da je nadležni organ pri tom vezan pravnim shvatanjem suda, kao i primedbama suda u pogledu postupka (član 61.); da ako nadležni organ posle poništenja upravnog akta donese upravni akt protivno pravnom shvatanju suda ili protivno primedbama suda u pogledu postupka, pa tužilac podnese novu tužbu, sud će poništiti osporeni akt i, po pravilu, sam rešiti stvar presudom, a takva presuda u svemu zamenjuje akt nadležnog organa (član 62. stav 1.).
5. Podnosilac ustavne žalbe smatra da mu je nedelotvornim postupanjem upravnih organa u postupku po zahtevu „ za preračunavanje penzije“ povređeno pravo na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava. O cenjujući ove navode podnosioca sa stanovišta označenog upravnog prava, Ustavni sud je najpre konstatovao da je predmetni upravni postupak započeo 2003. godine, podnošenjem zahteva podnosioca ustavne žalbe „za preračunavanje penzije“ Republičkom fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje samostalnih delatnosti (29. juna), Republičkom fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje zaposlenih (16. septembra) i Fondu za socijalno osiguranje vojnih osiguranika (15. decembra).
Polazeći od toga da je pojam razumnog trajanja postupka relativna kategorija koja zavisi od niza činilaca, a pre svega od složenosti pravnih pitanja i činjeničnog stanja u konkretnom sporu, ponašanja podnosioca ustavne žalbe, postupanja organa koji su vodili postupak, kao i značaja istaknutog prava za podnosioca, Ustavni sud je ispitivao da li su i u kojoj meri navedeni kriterijumi uticali na dugo trajanje postupka.
U tom smislu, Ustavni sud je najpre ocenio da odlučivanje u ovom upravnom postupku nije iziskivalo utvrđivanje složenih činjenica i rešavanje složenih pravnih pitanja .
Ispitujući značaj predmeta postupka za podnosioca ustavne žalbe, Ustavni sud je zaključio da je on imao pravni i materijalni interes da se odluči o njegovom zahtevu „za preračunavanje penzije“, što bi imalo za posledicu određivanje već eg iznosa njegove penzije.
Ocenjujući postupanje upravnih organa u predmetnom postupku, Ustavni sud je najpre konstatovao da je odredbom člana 90. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, koja je prestala da važi 1. januara 2008. godine, bilo propisano da je za ponovno određivanje penzije u slučaju da se korisnik penzije zaposli, odnosno obavlja samostalnu delatnost, nadležan Fond na teritoriji Republike kod koga je korisnik starosne penzije ostvario pravo. Ustavni sud je utvrdio da se podnosilac ustavne žalbe najpre obratio Republičkom fond u za penzijsko i invalidsko osiguranje samostalnih delatnosti i da ga je taj fond 2. oktobra 2003. godine obavestio da zahtev treba da podnese fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje kod koga je ostvario pravo na penziju, što je podnosilac i učinio. Ustavni sud je dalje utvrdio da je postupak pred Fondom za socijalno osiguranje vojnih osiguranika, u kome je odlučivano u tri stepena, trajao četiri godine i da je pravnosnažno okončan presudom Vrhovnog suda Srbije U-V. 1042/06 od 24. januara 2008. godine .
Ustavni sud je, takođe, utvrdio da je podnosilac ustavne žalbe Republičkom fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje samostalnih delatnosti podneo urgenciju za odlučivanje o njegovom zahtevu od 29. juna 2003. godine, a potom i tužbu u upravnom sporu zbog ćutanja administracije, te da je zbog nepostupanja upravnih organa nadležni sud uvažio tužbu podnosioca i naložio donošenje rešenja o zahtevu podnosioca ustavne žalbe. Ustavni sud ocenjuje da Republički fond za penzijsko i invalidsko osiguranje, koji je objedinio ranije postojeće fondove, nije mogao da u izvršenju sudske presude donese rešenje o ponovnom određivanju penzije podnosiocu ustavne žalbe, jer on nije ni ostvario pravo na penziju kod tog fonda, već kod Fonda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika . Budući da je o zahtevu podnosioca „za preračunavanje penzije“ već done ta pravnosnažn a odluk a, Republički fond za penzijsko i invalidsko osiguranje – Filijala Pirot je podneti zahtev smatrao zahtevom za priznavanje prava na starosnu penziju, te je istu utvrdio rešenjem broj 181.1-1 00496/09 od 17. septembra 2009. godine, obuhvatajući i dopunski staž osiguranja koji je podnosilac ostvario obavljajući samostalnu delatnost. Ustavni sud je utvrdio da je navedeni postupak pred Republičkim fondom za penzijsko i invalidsko osiguranje , u kome je, takođe, odlučivano u tri stepena, trajao nešto više od četiri godine i da je pravnosnažno okončan presudom Upravn og sud a U. 16549/10 od 19. maja 2011. godine .
S obzirom na specifičnost upravnog postupka, čiji tok umnogome zavisi od ponašanja stranke u tom postupku, Ustavni sud je ispitivao da li je podnosilac ustavne žalbe svojim činjenjem i nečinjenjem doprineo predugom trajanju predmetnog postupka. S tim u vezi, Ustavni sud je utvrdio da je podnosilac ustavne žalbe podneo nejasan zahtev i da se najpre obratio organu koji nije bio nadležan za odlučivanje, a da je nakon pravnosnažno okončanog postupka po zahtevu za utvrđivanje novog iznosa penzije pred nadležnim organom stvorio privid situacije u kojoj o njegovom zahtevu još nije odlučeno , zbog čega je sud naložio upravnim organima d a donesu rešenje. Takođe, Ustavni sud nalazi da je podnosilac ustavne žalbe, nakon donošenja rešenja Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje – Filijala Pirot broj 181.1-1 00496/09 od 17. septembra 2009. godine, imao mogućnost da se obrati tužbom nadležnom sudu u smislu odredbe člana 62. stav 1. ranije važećeg Zakona o upravnim sporovima, ukoliko je smatrao da upravni organ nije postupio u skladu sa primedbama Okružnog suda u Pirotu iz presude tog suda U. 26/08 od 19. decembra 2008. godine. Konačno, Ustavni sud je konstatovao da je podnosilac ustavne žalbe, nezadovoljan ishodom predmetnog postupka, 15. januara 2010. godine podneo Republičkom fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje „predlog za razrešenje predmeta po zahtevu“, iako je o njegovom zahtevu već bilo odlučeno. Imajući u vidu sve navedene činjenice i okolnosti, Ustavni sud je ocenio da su nadležni organi u postupku po zahtevu podnosioca ustavne žalbe odlučivali u roku koji se ne može smatrati nerazumno dugim, te u tom smislu navodi ustavne žalbe nisu prihvatljivi.
Polazeći od navedenog, Ustavni sud je, na osnovu odredbe člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu, odbio kao neosnovanu ustavnu žalbu izjavljenu zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodio pred Republičkim fondom za penzijsko i invalidsko osiguranje – Filijala Pirot u predmetu broj SD 26763, odlučujući kao u tački 1. izreke.
6. Ustavnom žalbom je osporeno i rešenje Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje – Direkcija 02/1 broj SD-P/92 od 17. februara 2010. godine.
Ustavni sud ukazuje da iz navedene odredbe člana 170. Ustava proizlazi da je jedna od pretpostavki za izjavljivanje ustavne žalbe da su pre njenog podnošenja iskorišćena propisana pravna sredstva za zaštitu prava podnosioca ustavne žalbe.
Ispitujući postojanje pretpostavki za postupanje po ustavnoj žalbi protiv navedenog osporenog akta, Ustavni sud je utvrdio da podnosilac ustavne žalbe pre obraćanja Ustavnom sudu nije iskoristio Zakonom propisano pravno sredstvo za zaštitu svojih prava, jer o njegovoj tužbi u upravnom sporu još nije bilo odlučeno. Polazeći od navedenog, Ustavni sud je ocenio da nisu ispunjene Ustavom i Zakonom o Ustavnom sudu utvrđene pretpostavke za vođenje postupka i odlučivanje. Stoga je Ustavni sud, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu, odbacio ustavnu žalbu u ovom delu, kao u tački 2. izreke.
7. Na osnovu izloženog i odredaba člana 42b stav 1. tačka 1), člana 45. tačka 9) i člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu i člana 84. Poslovnika o radu Ustavnog suda („Službeni glasnik RS“, br. 24/08, 27/08 i 76/11), Ustavni sud je doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
dr Dragiša B. Slijepčević
Slični dokumenti
- Už 2762/2009: Odluka Ustavnog suda o neosnovanosti žalbe u sporu o nadležnosti penzijskog fonda
- Už 1211/2011: Odluka Ustavnog suda o povredi prava na pravično suđenje
- Už 2335/2011: Odluka Ustavnog suda o povredi prava na donošenje odluke u razumnom roku u upravnom postupku
- Už 507/2015: Ustavna žalba zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku
- Už 3746/2014: Odluka Ustavnog suda o ustavnoj žalbi zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku