Rešenje Ustavnog suda o nedopuštenosti ustavne žalbe privatnog tužioca
Kratak pregled
Ustavni sud odbacuje ustavnu žalbu Stanka Milojevića, privatnog tužioca u krivičnom postupku za uvredu i klevetu. Sud je zauzeo stav da pravo na pravično suđenje pripada prvenstveno okrivljenom, a ne privatnom tužiocu koji nema ustavno pravo na osudu trećeg lica.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud u sastavu: predsednik dr Bosa Nenadić i sudije dr Olivera Vučić, dr Marija Draškić, Bratislav Đokić, dr Goran Ilić, Vesna Ilić Prelić, dr Agneš Kartag Odri, Katarina Manojlović Andrić, mr Milan Marković, dr Dragiša Slijepčević, Milan Stanić, dr Dragan Stojanović i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi Stanka Milojevića iz Aleksinca, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 28. maja 2010. godine, doneo je
R E Š E Nj E
Odbacuje se ustavna žalba Stanka Milojevića izjavljena protiv presude Opštinskog suda u Aleksincu K. 421/08 od 23. februara 2009. godine i presude Apelacionog suda u Nišu Kž. 402/10 od 3. februara 2010. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Stanko Milojević iz Aleksinca podneo je Ustavnom sudu 26. marta 2010. godine ustavnu žalbu protiv presude Opštinskog suda u Aleksincu K. 421/08 od 23. februara 2009. godine i presude Apelacionog suda u Nišu Kž. 402/10 od 3. februara 2010. godine, zbog povrede prava zajemčenih čl. 21, 25, 32, 36, 58, 68, 69. i 70. Ustava Republike Srbije.
Podnosilac ustavne žalbe tvrdi da mu je u postupku koji se vodio pred Opštinskim sudom u Aleksincu i Apelacionim sudom u Nišu ''uskraćeno pravo na pravično suđenje, pred nepristrasnim sudijama, čime je izvršena diskriminacija da nismo svi jednaki pred zakonom i Ustavom Srbije''.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu. Postupak po ustavnoj žalbi se, u smislu odredbe člana 175. stav 3. Ustava, uređuje zakonom.
Odredba člana 82. stava 1. Zakona o Ustavnom sudu (''Službeni glasnik RS'', broj 109/07) po svojoj sadržini istovetna je članu 170. Ustava.
Iz navedenih odredaba Ustava i Zakona o Ustavnom sudu proizlazi da je jedna od pretpostavki za izjavljivanje ustavne žalbe, s obzirom na vrstu i prirodu pojedinačnog akta koji se osporava ustavnom žalbom, da je ljudsko ili manjinsko pravo i sloboda na čiju se povredu ili uskraćivanje ukazuje, povređeno upravo podnosiocu ustavne žalbe.
3. Ustavni sud je u sprovedenom prethodnom postupku izvršio uvid u osporene akte i dokumente priložene uz ustavnu žalbu i utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za rešavanje ove ustavnopravne stvari:
Podnosilac ustavne žalbe osporava prvostepenu presudu Opštinskog suda u Aleksincu K. 421/08 od 23. februara 2009. godine, kojom su po privatnoj tužbi privatnog tužioca, ovde podnosioca ustavne žalbe, za krivično delo uvrede iz člana 170. stav 1. Krivičnog zakonika (''Službeni glasnik RS'', br. 85/05, 88/05, 107/05, 72/09 i 111/09) i krivično delo klevete iz člana 171. stav 1. Krivičnog zakonika, oslobođene optužbe okrivljene A.T. i Z.T.
U obrazloženju osporene prvostepene presude se navodi da je sud utvrdio da nema dokaza da su okrivljene učinile krivična dela koja im se stavljaju na teret, pa su iste oslobođene optužbe na osnovu člana 355. stav 1. tačka 3) Zakonika o Krivičnom postupku (u daljem tekstu: ZKP) („Službeni list SRJ“, br. 70/01 i 68/02 i „Službeni glasnik RS“, br. 58/04, 85/05, 115/05, 46/06, 49/07, 122/08 i 20/09).
Podnosilac ustavne žalbe osporava i drugostepenu presudu Apelacionog suda u Nišu Kž. 402/10 od 3. februara 2010. godine, kojom je odbijena žalba privatnog tužioca, ovde podnosioca ustavne žalbe, izjavljena protiv presude Opštinskog suda u Aleksincu K. 421/08 od 23. februara 2009. godine.
4. Odredbom člana 32. stav 1. Ustava je utvrđeno da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.
Kako se u krivičnom postupku odlučuje o osnovanosti sumnje koja je bila razlog da se protiv nekog lica pokrene krivični postupak i o optužbama koje se nekom licu stavljaju na teret, to se u krivičnom postupku, prema stavu Ustavnog suda, Ustavom zajemčeno pravo na pravično suđenje pre svega garantuje okrivljenom, odnosno optuženom licu. Prema odredbi člana 1. stav 1. ZKP koji je važio u vreme donošenja osporenih presuda, tim zakonikom utvrđena su pravila sa ciljem da niko nevin ne bude osuđen, a da se učiniocu krivičnog dela izrekne krivična sankcija pod uslovima koje predviđa krivični zakon i na osnovu zakonito sprovedenog postupka.
Ustavni sud ocenjuje da iz navedenog sledi da oštećeni kao tužilac, kao ni privatni tužilac, a ni sam javni tužilac kada krivično gonjenje preduzima po službenoj dužnosti, nemaju ni zakonom ni Ustavom zajemčeno pravo da će se protiv trećeg lica voditi krivični postupak, niti da će lice koje je okrivljeno biti i osuđeno, odnosno da će mu biti izrečena određena krivična sankcija. Stoga se privatni tužilac u ustavnoj žalbi ne može pozivati na to da mu je pravnosnažnom sudskom odlukom kojom je odbijen njegov optužni akt protiv trećeg okrivljenog lica, povređeno pravo na pravično suđenje zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava. Ovakav pravni stav Ustavni sud je već zauzeo u Rešenju Už-297/2007 od 22. decembra 2009. godine. Takođe, isti stav je zauzeo i Evropski sud za ljudska prava u presudi Krzak protiv Poljske, broj 51515/99 st. 23. i 24, od 6. aprila 2004. godine, kada je ocenio da Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ne garantuje pravo da će se protiv trećeg lica pokrenuti krivični postupak, niti da će to lice biti osuđeno, te je odbacio žalbu zbog povrede prava na pravično suđenje, jer je zaključio da je ratione materiae inkompatibilna sa odredbama Konvencije.
S obzirom na to da podnosilac ustavne žalbe u konkretnom slučaju ne navodi ustavnopravne razloge za povredu prava za pravično suđenje, već ističe samo svoj interes da lica protiv kojih je vođen krivični postupak budu osuđena, Ustavni sud je utvrdio da je ustavna žalba u ovom delu nedopuštena. Kako podnosilac povredu prava iz čl. 21, 25, 36, 58, 68, 69. i 70. Ustava u suštini zasniva na povredi prava na pravično suđenje, to se izneta ocena Ustavnog suda o nedopuštenosti ustavne žalbe odnosi i na ove istaknute povrede ustavnih prava.
Stoga je Ustavni sud ustavnu žalbu odbacio, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 4) Zakona o Ustavnom sudu, jer ne postoje pretpostavke utvrđene Ustavom i Zakonom za vođenje postupka i odlučivanje.
6. Na osnovu iznetog i odredbe člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud je rešio kao u izreci.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
dr Bosa Nenadić