Odluka Ustavnog suda o povredi prava na pravično suđenje zbog neujednačene sudske prakse
Kratak pregled
Ustavni sud usvojio je ustavnu žalbu rezervista i utvrdio povredu prava na pravično suđenje. Povreda je nastala zbog neujednačene sudske prakse, gde su sudovi u identičnim situacijama različito odlučivali o svojoj nadležnosti za isplatu ratnih dnevnica.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda dr Dragiša B. Slijepčević, predsednik Veća i sudije dr Bosa Nenadić, Katarina Manojlović Andrić, dr Olivera Vučić, Predrag Ćetković, Milan Stanić, Bratislav Đokić i mr Tomislav Stojković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi Ninoslava Stanojevića, Dejana Stanojevića, Milivoja Nocića, svi iz Vlasotinca, Dragana Petrovića, Blagoja Petrovića, obojica iz sela Stajkovce, opština Vlasotince, Srđana Nikolića, Aleksandra Jakimova, Đorđa Vuletića, svi iz Leskovca, Dragana Stanojevića iz sela Milanovo, opština Leskovac i Dragiše Spasića iz sela Belanovce, opština Leskovac, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 26. septembra 2012. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba Ninoslava Stanojevića, Dejana Stanojevića, Milivoja Nocića, Dragana Petrovića, Blagoja Petrovića, Srđana Nikolića, Aleksandra Jakimova, Đorđa Vuletića, Dragana Stanojevića i Dragiše Spasića, izjavljena protiv rešenja Okružnog suda u Beogradu Gž. 24949/09 od 25. novembra 2009. godine i utvrđuje povreda prava podnosilaca ustavne žalbe na pravično suđenje zajemčenog odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, dok se u preostalom delu ustavna žalba odbacuje.
2. Nalaže se nadležnom sudu da u roku od 60 dana od dana dostavljanja Odluke Ustavnog suda ponovi postupak po žalbi podnosilaca izjavljenoj protiv rešenja Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7219/09 od 12. oktobra 2009. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Ninoslav Stanojević, Dejan Stanojević, Milivoje Nocić, svi iz Vlasotinca, Dragan Petrović, Blagoje Petrović, obojica iz sela Stajkovce, opština Vlasotince, Srđan Nikolić, Aleksandar Jakimov, Đorđe Vuletić, svi iz Leskovca, Dragan Stanojević iz sela Milanovo, opština Leskovac i Dragiša Spasić iz sela Belanovce, opština Leskovac su 29. marta 2009. godine, preko punomoćnika – advokata Dragutina Vidosavljevića iz Leskovca, podneli ustavnu žalbu protiv rešenja navedenog u izreci, zbog povrede načela zabrane diskriminacije, povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, zajemčenih odredbama člana 21, člana 32. stav 1. i člana 58. Ustava Republike Srbije.
U ustavnoj žalbi je navedeno: da se osporenim rešenjem Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7219/09 od 12. oktobra 2009. godine, koje je potvrđeno osporenim drugostepenim rešenjem Okružnog suda u Beogradu, Prvi opštinski sud u Beogradu oglasio apsolutno nenadležnim za postupanje po tužbi podnosilaca kojom su tražili da sud obaveže tuženu državu da im isplati iznos dnevnica za vreme provedeno u rezervnom sastavu Vojske Jugoslavije za vreme NATO bombardovanja tokom 1999. godine i odbacio tužbu; da jednom delu učesnika u ratu 1999. godine, među kojima su i podnosioci ustavne žalbe, država nije isplatila iznose ratnih dnevnica, dok je učesnicima u ratu iz drugih mesta isplatila pripadajuće iznose ratnih dnevnica, bilo po osnovu pravnosnažnih i izvršnih sudskih presuda, bilo kao pomoć nerazvijenim opštinama, te su na taj način podnosioci ustavne žalbe diskriminisani i stavljeni u neravnopravan položaj u odnosu na druge učesnike u ratu, čime je država u odnosu na podnosioce ustavne žalbe povredila opštu zabranu diskriminacije iz člana 21. st. 1. i 2. Ustava; da je Opštinski sud u Vranju „stotinama presuda“ odbio prigovor tužene države o apsolutnoj nenadležnosti suda u ovim sporovima, a osporenim presudama sudovi su zauzeli stav da nisu nadležni da sude po ovakvim zahtevima, čime je podnosiocima uskraćeno pravo na pristup sudu radi ostvarivanja njihovih imovinskih prava i obaveza, te im je povređeno pravo na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava i time je država diskriminisala podnosioce i u pogledu prava na pristup sudu u odnosu na druge učesnike u ratu po čijim tužbama su sudovi doneli pravnosnažne i izvršne presude. U prilog ovih tvrdnji priložene su kopije izvršnih presuda Opštinskog suda u Vranju P. 884/02 od 23. jula 2002. godine, P. 972/02 od 11. jula 2002. godine, P. 878/02 od 11. jula 2002. godine i P. 1314/02 od 24. oktobra 2002. godine. Takođe je navedeno da je time što nije isplatila novac koji je po propisima dugovala podnosiocima, već ga je zadržala za sebe, država bez osnova umanjila imovinu podnosilaca i lišila ih mogućnosti da nesmetano uživaju imovinu koja im pripada po zakonu i podzakonskim propisima, čime je povredila pravo na imovinu podnosilaca iz člana 58. stav 1. Ustava. Ustavnom žalbom se zahteva da Ustavni sud utvrdi postojanje povrede navedenih ustavnih prava podnosilaca, te da obaveže državu da podnosiocima isplati naknadu nematerijalne štete zbog povrede prava na pravično suđenje i povrede zabrane diskriminacije, naknadu materijalne štete zbog povrede prava na imovinu, kao i da podnosiocima naknadi troškove postupka pred Ustavnim sudom.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije , ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu. Postupak po ustavnoj žalbi se, u smislu člana 175. stav 3. Ustava, uređuje zakonom.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je u sprovedenom postupku izvršio uvid u celokupnu dokumentaciju priloženu uz ustavnu žalbu i utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje:
Podnosioci ustavne žalbe, kao tužioci, su podneli tužbu Prvom opštinskom sudu u Beogradu protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane zbog neosnovanog obogaćenja, a radi isplate duga - neisplaćenih dnevnica za vreme provedeno u rezervnom sastavu Vojske Jugoslavije za vreme NATO bombardovanja Savezne Republike Jugoslavije (u daljem tekstu: SRJ) tokom 1999. godine.
Prvi opštinski sud u Beogradu se rešenjem P. 7219/09 od 12. oktobra 2009. godine oglasio apsolutno nenadležnim za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari i odbacio tužbu tužilaca. U obrazloženju ovog rešenja je, između ostalog, navedeno da je prvostepeni sud odlučujući o prigovoru tužene da je sud apsolutno nenadležan da postupa u ovoj pravnoj stvari, našao da je prigovor osnovan; da se o pravu na naknadu zarade i dnevnica licima u rezervnom sastavu Vojske Jugoslavije za vreme NATO bombardovanja SRJ tokom 1999. godine odlučuje u upravnom postupku, a sudska zaštita je obezbeđena u upravnom sporu; da je postupak ostvarivanja prava na dnevnice za vreme učešća u ratnim dejstvima regulisan odredbama Pravilnika o naknadi putnih i drugih troškova u Vojsci Jugoslavije, kojim je propisano da se pravo na naknadu utvrđuje rešenjem prema pravilima upravnog postupka pred nadležnim organima tužene; da bi u parničnom postupku tužioci zaštitu prava mogli ostvariti jedino kroz pravo na naknadu štete prema odredbama člana 172. Zakona o obligacionim odnosima, pod uslovom da im je isplata dnevnica uskraćena nezakonitim radom organa; da iz činjeničnih navoda tužbe i dokaza podnetih uz tužbu ne proizlazi da su se tužioci obraćali tuženoj sa zahtevom za isplatu dnevnica i da im je zbog nazakonitog ili nepravilnog rada organa tužene ova isplata uskraćena, na osnovu čega bi za rešavanje spornog odnosa bio nadležan sud u parničnom postupku.
Protiv navedenog prvostepenog rešenja tužioci su izjavili žalbu, koja je osporenim rešenjem Okružnog suda u Beogradu Gž. 24949/09 od 25. novembra 2009. godine odbijena kao neosnovana i potvrđeno je rešenje Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7219/09 od 12. oktobra 2009. godine. U obrazloženju ovog rešenja je, između ostalog, navedeno da u prvostepenom postupku nije bilo bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti, te da date razloge prvostepenog suda za donošenje ožalbenog rešenja kao pravilne i na zakonu zasnovane prihvata i drugostepeni sud.
4. Odredbama Ustava, na čiju povredu ukazuje podnosioci u ustavnoj žalbi, utvrđeno je: da su pred Ustavom i zakonom svi jednaki i da svako ima pravo na jednaku zakonsku zaštitu, bez diskriminacije (član 21. st. 1. i 2); da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega (član 32. stav 1.); da se jemči mirno uživanje svojine i drugih imovinskih prava stečenih na osnovu zakona, kao i da pravo svojine može biti oduzeto ili ograničeno samo u javnom interesu utvrđenom na osnovu zakona, uz naknadu koja ne može biti niža od tržišne (član 58. st. 1. i 2.).
Zakonom o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, broj 124/05) (u daljem tekstu: ZPP), koji je bio na snazi u vreme donošenja osporenih rešenja bilo je propisano: da se ovim zakonom uređuju se pravila postupka za pružanje sudske pravne zaštite po kojima se postupa i odlučuje prilikom rešavanja građanskopravnih sporova iz ličnih, porodičnih, radnih, trgovačkih, imovinskopravnih i drugih građanskopravnih odnosa, osim sporova za koje je posebnim zakonom predviđena druga vrsta postupka (član 1.); da sud u toku celog postupka po službenoj dužnosti pazi da li rešavanje spora spada u sudsku nadležnost, da kad sud u toku postupka utvrdi da za rešavanje spora nije nadležan sud nego neki drugi domaći organ, oglasiće se nenadležnim, ukinuće sprovedene radnje u postupku i odbaciće tužbu, kao i da kad sud u toku postupka utvrdi da za rešavanje spora nije nadležan sud Republike Srbije (u daljem tekstu: domaći sud), po službenoj dužnosti oglasiće se nenadležnim, ukinuće sprovedene radnje u postupku i odbaciti tužbu, osim kad nadležnost domaćeg suda zavisi od pristanka tuženog, a tuženi je dao svoj pristanak (član 16.); da će sud postupiti po tužbi i kad tužilac nije naveo pravni osnov tužbenog zahteva, a ako je tužilac naveo pravni osnov, sud nije vezan za njega (član 187. stav 4.).
5. Razmatrajući navode i razloge ustavne žalbe sa stanovišta odredbe člana 32. stav 1. Ustava, Ustavni sud je pošao od ocene osnovanosti navoda ustavne žalbe koji se odnose na različito postupanje nadležnih sudova povodom iste činjenične i pravne situacije.
Ustavni sud je utvrdio da, dok je Prvi opštinski sud u Beogradu doneo osporeno rešenje, koje je potvrđeno od strane Okružnog suda u Beogradu i postalo pravnosnažno, a kojim se taj sud oglasio apsolutno nenadležnim i odbacio tužbu, Opštinski sud u Vranju je doneo presude P. 884/02 od 23. jula 2002. godine, P. 972/02 od 11. jula 2002. godine, P. 878/02 od 11. jula 2002. godine i P. 1314/02 od 24. oktobra 2002. godine, koje su postale pravnosnažne i izvršne, kojima je meritorno odlučio o istovrsnim tužbenim zahtevima, odbivši pri tome prigovor stvarne nadležnosti tužene, o čemu je u obrazloženju presude P. 884/02 navedeno da je prigovor neosnovan iz razloga što je u konkretnom slučaju predmet spora naknada štete koju je tužilac trpeo zbog propuštanja tužene da tužiocu isplati dnevnice koje mu pripadaju. Dakle, navedeni sud je kao nadležni parnični sud, saglasno članu 1. Zakona o parničnom postupku, meritorno odlučivao o tužbenom zahtevu.
Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je utvrdio da su nadležni sudovi u identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji različito postupali i na taj način podnosioce ustavne žalbe, odbacujući njihovu tužbu, doveli u bitno različit položaj od onoga u kome su bili tužioci u parničnim postupcima u kojima je o njihovoj tužbi meritorno odlučeno. Ustavni sud je stanovišta da je takva praksa nadležnih sudova suprotna principu pravne sigurnosti i da je različitom ocenom sudske nadležnosti povređeno pravo podnosilaca ustavne žalbe na pravnu sigurnost, kao sastavni deo prava na pravično suđenje. Stoga je Ustavni sud, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu ("Službeni glasnik RS", br. 109/07 i 99/11), ustavnu žalbu usvojio u ovom delu i odlučio kao u prvom delu tačke 1. izreke.
U vezi sa različitim postupanjem redovnih sudova videti npr. Odluku Ustavnog suda Už-143/2007 od 16. jula 2009. godine. Odlučujući o ustavnoj žalbi izjavljenoj protiv rešenja Okružnog suda u Beogradu Gž. 10909/09 od 27. oktobra 2009. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud je našao da redovni sudovi nisu mogli odbaciti tužbu tužioca sa obrazloženjem da sud u parnici nije nadležan za postupanje u konkretnom slučaju. Naime, prema pravnom shvatanju Građanskog odeljenja Vrhovnog suda Srbije koje je utvrđeno na sednici održanoj 26. maja 2003. godine, nadležnost organa uprave za postupanje po zahtevu za ostvarivanje prava na naknadu zarade i dnevnica licima u rezervnom sastavu Vojske Jugoslavije u toku NATO bombardovanja SRJ 1999. godine ne isključuje nadležnost redovnog suda da postupa u parnici za naknadu štete zbog nezakonitog ili nepravilnog rada državnog organa. Iz izloženog proizilazi da i u slučaju kad organ uprave nije doneo posebno rešenje o utvrđivanju prava na dnevnice, parnični sudovi ne mogu odbaciti tužbeni zahtev kojim se traži njihova isplata. Ovo stoga što sud ima obavezu da postupi po tužbi i kad tužilac nije naveo pravni osnov tužbenog zahteva, a ako ga je naveo, sud nije vezan za njega (član 187. stav 4. ZPP). Dakle, obaveza suda je da uzme u obzir svako pravno stanovište po kome tužbeni zahtev proističe iz utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, u ovoj parnici to nije bio slučaj. Ustavni sud nalazi da iz svega navedenog proizilazi da je zaključivanje redovnih sudova, u konkretnom slučaju, bilo proizvoljno i arbitrerno.
Kako je u konkretnom slučaju, na opisani način, očigledno došlo do arbitrerne primene prava na štetu podnosilaca ustavne žalbe, Ustavni sud je, na osnovu odredbe člana 89. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu, kao meru za otklanjanje posledica učinjene povrede prava, naložio nadležnom sudu da ponovi postupak po žalbi podnosilaca protiv navedenog prvostepenog rešenja u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke Ustavnog suda, kao u tački 2. izreke.
6. Ocenjujući navode ustavne žalbe o povredi prava na imovinu iz člana 58. stav 1. Ustava, Ustavni sud je ocenio da se ovi navodi ne mogu dovesti u vezu sa osporenim sudskim rešenjima, te je, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavom sudu, ustavnu žalbu u ovom delu odbacio, jer nisu ispunjene zakonom utvrđene pretpostavke za vođenje postupka i odlučivanje, kao u drugom delu tačke 1. izreke.
Ocenjujući navode o povredi načela zabrane diskriminacije iz člana 21. Ustava, Ustavni sud je ocenio da nema osnova za tvrdnje da su osporenim rešenjima podnosioci ustavne žalbe na bilo koji način dikriminisani zbog nekog ličnog svojstva, niti su pruženi bilo kakvi dokazi u tom smislu. Kako u ustavnoj žalbi nisu pruženi dokazi da im je zbog nekog ličnog svojstva povređeno ljudsko ili manjinsko pravo zajemčeno Ustavom, što je neophodna pretpostavka da bi se mogla utvrditi povreda principa zabrane diskriminacije, Ustavni sud je ustavnu žalbu i u tom delu odbacio, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavom sudu, kao u drugom delu tačke 1. izreke.
7. Pri razmatranju zahteva za naknadu neimovinske štete, Ustavni sud je imao u vidu da je nezadovoljstvo osporenim rešenjima moglo izazvati duševnu uznemirenost kod podnosilaca ustavne žalbe, ali je pošao od toga da je ovom odlukom utvrđena povreda ustavnog prava podnosilaca na pravično suđenje i nadležnom drugostepenom sudu naloženo ponavljanje postupka po žalbi podnosilaca protiv osporenog prvostepenog rešenja, te da se može očekivati da novom odlukom utvrđena povreda prava bude u potpunosti otklonjena.
Povodom zahteva podnosilaca ustavne žalbe za naknadu troškova postupka pred Ustavnim sudom , sud ukazuje da je odredbama člana 6. Zakona o Ustavnom sudu propisano da se u postupku pred Ustavnim sudom ne plaća taksa i da učesnici u postupku pred ovim sudom snose svoje troškove.
8. Ustavni sud ukazuje da je navedeno stanovište zauzeto u ovom predmetu, već iskazano kroz ranije donete odluke Ustavnog suda (videti, pored ostalih, Odluku Už-2289/2009 od 8. marta 2012. godine).
Ustavni sud posebno naglašava da je prilikom ocene ove ustavne žalbe imao u vidu i presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Vučković i drugi protiv Srbije (predstavka broj 17153/11, od 28. avgusta 2012. godine). Naime, navedenom presudom, Evropski sud je, pored ostalog, utvrdio da je povređen član 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (zabrana diskriminacije) u vezi sa članom 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju (zaštita imovine). U navedenom predmetu, Sud u Strazburu je zaključio da nije postojalo „objektivno i razumno opravdanje“ da se podnosioci predstavki tretiraju različito, samo na osnovu njihovog mesta prebivališta, od rezervista iz sedam drugih opština Srbije, kategorizovanih kao „nerazvijene“, za koje je isplata dnevnica definisana sporazumom od 11. januara 2008. godine.
9. Na osnovu svega iznetog, Ustavni sud je, na os novu odredaba člana 42b stav 1. tačka 1), člana 45. tačka 9) i člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, kao i člana 84. Poslovnika o radu Ustavnog suda ("Službeni glasnik RS", br. 24/08, 27/08 i 76/11), odlučio kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
dr Dragiša B. Slijepčević