Rešenje Ustavnog suda o odbacivanju ustavne žalbe privatnog tužioca
Kratak pregled
Ustavni sud je odbacio ustavnu žalbu privatnog tužioca, koji se žalio na rešenje kojim je odbijena njegova privatna krivična tužba. Sud je zauzeo stav da se pravo na pravično suđenje u krivičnom postupku garantuje pre svega okrivljenom, a ne tužiocu.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud u sastavu: predsednik dr Bosa Nenadić i sudije dr Olivera Vučić, dr Marija Draškić, Bratislav Đokić, Vesna Ilić Prelić, dr Goran Ilić, dr Agneš Kartag Odri, Katarina Manojlović Andrić, mr Milan Marković, Milan Stanić, dr Dragan Stojanović i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi Vladimira Kopicla iz Novog Sada, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 9. juna 2010. godine, doneo je
R E Š E Nj E
Odbacuje se ustavna žalba Vladimira Kopicla izjavljena protiv rešenja Osnovnog suda u Novom Sadu K. 402/07 od 23. septembra 2009. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Vladimir Kopicl iz Novog Sada podneo je Ustavnom sudu 1. aprila 2010. godine ustavnu žalbu protiv rešenja Osnovnog suda u Novom Sadu K. 402/07 od 23. septembra 2009. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje zajemčenog odredbama člana 32. Ustava Republike Srbije.
U ustavnoj žalbi je navedeno da se osporeno rešenje, kojim je odbijena privatna krivična tužba podnosioca ustavne žalbe, može doneti samo pre otvaranja glavnog pretresa, odnosno u postupku prethodnog ispitivanja tužbe, „a kada se jednom otvori glavni pretres koji je na više ročišta održan, sud mora doneti presudu kojom odlučuje o osnovanosti privatne krivične tužbe“. Podnosilac ustavne žalbe je istakao da se donošenjem osporenog rešenja „sud vratio iz faze glavnog pretresa u raniju fazu krivičnog postupka, u fazu prethodnog ispitivanja privatne krivične tužbe, što nije moguće u sudskom postupku ... a podnosilac posebno vidi povredu svog ustavnog prava na pravično suđenje u činjenici da su on i okrivljeni došli veoma blizu do mirnog rešenja ovog spora i da su u glavnim crtama profilisali poravnanje ... u trenutku kad su stranke bile u pregovorima oko detalja, pre svega oko načina objavljivanja poravnanja, sud prekida svaku mogućnost poravnanja i donosi po privatnog tužitelja nepovoljnu odluku. Na taj način je privatni tužitelj onemogućen da izdejstvuje izjavu okrivljenog koja bi za njega predstavljala satisfakciju za pretrpljene nelagodnosti“. Zahtevao je da Ustavni sud usvoji ustavnu žalbu, utvrdi povredu označenog ustavnog prava i poništi osporeno rešenje.
2. Odredbom člana 170. Ustava Republike Srbije utvrđeno je da se ustavna žalba može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu. Postupak po ustavnoj žalbi se, u smislu člana 175. stav 3. Ustava, uređuje zakonom.
Odredba člana 82. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, broj 109/07) sadržinski je identična odredbi člana 170. Ustava.
Iz navedenih odredaba Ustava i Zakona proizlazi da je jedna od pretpostavki za izjavljivanje ustavne žalbe da su Ustavom zajemčena prava i slobode povređeni ili uskraćeni licu koje podnosi ustavnu žalbu.
3. Ustavni sud je u sprovedenom prethodnom postupku utvrdio: da je osporenim rešenjem Osnovnog suda u Novom Sadu K. 402/07 od 23. septembra 2009. godine, u krivičnom postupku protiv okrivljenog Č.J. zbog krivičnog dela uvreda iz člana 170. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakonika („Službeni glasnik RS“, br. 85/05, 88/05, 107/05, 72/09 i 111/09) (u daljem tekstu: KZ), vođenom po privatnoj tužbi privatnog tužioca, ovde podnosioca ustavne žalbe, odbijena privatna tužba zbog toga što učinjeno delo nije krivično delo; da je rešenjem Apelacionog suda u Novom Sadu Kž. II 276/10 od 3. februara 2010. godine, u stavu prvom izreke odbijena kao neosnovana žalba punomoćnika privatnog tužioca, ovde podnosioca ustavne žalbe, izjavljena protiv osporenog rešenja, a u stavu drugom izreke usvojena žalba branioca okrivljenog izjavljena protiv istog rešenja u pogledu odluke o troškovima postupka.
4. Odredbom člana 32. stav 1. Ustava zajemčeno je pravo na pravično suđenje tako što je utvrđeno da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.
Ustavni sud je utvrdio da se u ustavnoj žalbi podnosilac Sudu obraća kao privatni tužilac u krivičnom postupku u kome je doneto osporeno rešenje Osnovnog suda u Novom Sadu K. 402/07 od 23. septembra 2009. godine. Podnosilac ustavne žalbe smatra da mu je ustavno pravo na pravično suđenje povređeno time što, s jedne strane, krivični sud nije mogao da donese osporeno rešenje nakon otvaranja glavnog pretresa, a s druge strane, time što je sud doneo, kako je navedeno, „po privatnog tužitelja nepovoljnu odluku“ i to u trenutku kad je podnosilac bio u pregovorima o poravnanju s okrivljenim. Ustavni sud ukazuje da je osporeno rešenje doneto primenom odredbe člana 441. stav 1. Zakonika o krivičnom postupku („Službeni list SRJ“, br. 70/01 i 68/02 i „Službeni glasnik RS“, br. 58/04, 85/05, 115/05, 49/07, 122/08 i 72/09) (u daljem tekstu: ZKP), koja se nalazi u glavi XXVI ZKP, odnosno u delu ZKP koji reguliše postupak za krivična dela za koja je kao glavna kazna propisana novčana kazna ili kazna zatvora do pet godina. Odredba člana 441. stav 1. ZKP propisuje da će sudija odbiti optužni predlog ili privatnu tužbu ako nađe da postoje razlozi za obustavljanje postupka predviđeni u članu 274. stav 1. tač. 1) i 2) ovog zakonika, a ako su sprovedene istražne radnje - i iz razloga predviđenog u tački 3) tog člana, odnosno ako, pored ostalog, delo koje je predmet optužbe nije krivično delo. Kako je za krivično delo uvrede, koje je bilo predmet krivičnog postupka vođenog po privatnoj tužbi podnosioca ustavne žalbe, odredbom člana 170. stav 1. KZ propisana novčana kazna, to su navodi iz ustavne žalbe da je krivični sud pogrešno primenio odredbu člana 441. stav 1. ZKP i da nije mogao da donese osporeno rešenje očigledno neosnovani. Ustavni sud ocenjuje da se ovi navodi, u suštini, zasnivaju na tome da podnosilac ustavne žalbe nije zadovoljan odlukom suda o krivičnoj odgovornosti okrivljenog, jer smatra da je okrivljenog trebao oglasiti krivim za izvršenje krivičnog dela uvrede, posebno imajući u vidu da su podnosilac i okrivljeni bili u pregovorima o vansudskom poravnanju.
Kako se u krivičnom postupku odlučuje o osnovanosti sumnje koja je bila razlog da se protiv nekog lica pokrene krivični postupak i o optužbama koje se tom licu stavljaju na teret, to se u ovom postupku, prema pravnom stavu Ustavnog suda, Ustavom zajemčeno pravo na pravično suđenje garantuje pre svega okrivljenom, odnosno optuženom licu. Ovakav stav Ustavnog suda potvrđuje i odredba člana 1. ZKP kojom je propisano da se ovim zakonikom utvrđuju pravila da niko nevin ne bude osuđen, a da se učiniocu krivičnog dela izrekne krivična sankcija pod uslovima koje predviđa krivični zakon i na osnovu zakonito sprovedenog postupka.
Ustavni sud ocenjuje da iz navedenog sledi da privatni tužilac, kao ni oštećeni kao tužilac, a ni sam javni tužilac kada krivično gonjenje preduzima po službenoj dužnosti, nemaju ni zakonom, niti Ustavom zajemčeno pravo da će se protiv trećeg lica pokrenuti istraga, da će se voditi krivični postupak, ili da će lice koje je okrivljeno biti i osuđeno, odnosno da će mu biti izrečena određena krivična sankcija. Stoga se privatni tužilac u ustavnoj žalbi ne može pozivati na to da mu je sudskom odlukom, kojom je pravnosnažno odbijena privatna krivična tužba, povređeno pravo na pravično suđenje zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava. Ovakav pravni stav Ustavni sud je već izrazio u više ranijih odluka (videti: Rešenje Už – 297/07 od 22. decembra 2009. godine). Isti stav je zauzeo i Evropski sud za ljudska prava u Strazburu u presudi donetoj u predmetu Krzak protiv Poljske, od 6. aprila 2004. godine, aplikacija broj 51515/99, st. 23. i 24, kada je ocenio da Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ne garantuje pravo da će se protiv trećeg lica pokrenuti krivični postupak, niti da će to lice biti osuđeno, te je odbacio žalbu zbog povrede prava na pravično suđenje, jer je utvrdio da je ratione materiae inkompatibilna sa odredbama Konvencije.
Kako podnosilac ustavne žalbe u konkretnom slučaju ne navodi ustavnopravne razloge za povredu označenog ustavnog prava, već ističe samo svoj interes da lice protiv koga je podneo privatnu tužbu bude osuđeno u krivičnom postupku, Ustavni sud je ustavnu žalbu odbacio kao nedopuštenu, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 4) Zakona o Ustavnom sudu, jer ne postoje pretpostavke utvrđene Ustavom i Zakonom za vođenje postupka i odlučivanje.
5. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je, na osnovu odredbe člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, rešio kao u izreci.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
dr Bosa Nenadić