Odluka Ustavnog suda o kamati na naknadu štete u vidu izmakle koristi
Kratak pregled
Ustavni sud usvojio je ustavnu žalbu i poništio presudu Privrednog apelacionog suda, utvrđujući da je dosuđivanje kamate na izmaklu korist tek od dana presuđenja proizvoljno. Obaveza naknade štete dospeva u trenutku njenog nastanka, a ne danom presuđenja.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Vesna Ilić Prelić, predsednik Veća, i sudije dr Bosa Nenadić, Katarina Manojlović Andrić, dr Olivera Vučić, Predrag Ćetković, Milan Stanić, Bratislav Đokić i mr Tomislav Stojković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi Preduzeća „N.“ a. d. Beograd, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi sa članom 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 17. marta 2016. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba Preduzeća „N.“ a. d. i utvrđuje da je presudom Privrednog apelacionog suda Pž. 10005/13 od 15. januara 2014. godine, u stavu prvom izreke, povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na pravično suđenje, zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije.
2. Poništava se presuda Privrednog apelacionog suda Pž. 10005/13 od 15. januara 2014. godine, u stavu prvom izreke, i određuje da isti sud ponovo odluči o žalbi podnosioca ustavne žalbe izjavljenoj protiv stava II izreke presude Privrednog suda u Beogradu P. 1138/13 od 23. maja 2013. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Preduzeće „N.“ a. d. Beograd izjavilo je, 28. februara 2014. godine, preko punomoćnika N. M, advokata iz Beograda, ustavnu žalbu protiv presude Privrednog apelacionog suda Pž. 10005/13 od 15. januara 2014. godine zbog povrede prava na pravično suđenje, zajemčenog odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije.
U ustavnoj žalbi je, pored ostalog, navedeno: da su sudovi nisu mogli da odbiju kao neosnovan tužbeni zahtev podnosioca ustavne žalbe u delu koji se odnosi na zakonsku zateznu kamatu na iznos glavnog duga; da su sudovi zaključili da podnosiocu ustavne žalbe pripada pravo na kamatu od dana presuđenja, ali se, po mišljenju podnosioca, takvo obrazloženje ne može prihvatiti, jer se ne radi o nematerijalnoj šteti, već o potraživanju naknade materijalne štete oličene kroz izgubljenu zakupninu; da je sudski veštak stvarnu štetu utvrdio na osnovu cena zakupa na dan 1. novembar 2008. godine, a ne na dan presuđenja - 23. maj 2013. godine; da stoga podnosilac smatra da mu pripada pravo na zateznu kamatu na iznos glavnog duga počev od 1. novembra 2008. godine.
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu. Postupak po ustavnoj žalbi se, u smislu člana 175. stav 3. Ustava, uređuje zakonom.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama zahteva istaknutog u njoj, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je, u sprovedenom postupku, izvršio uvid u osporenu presudu, dokumentaciju dostavljenu uz ustavnu žalbu i spise predmeta Privrednog suda u Beogradu (u daljem tekstu: Privredni sud) P. 1138/13, te utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje:
Tužilac, ovde podnosilac ustavne žalbe, podneo je tužbu protiv tuženog „P. p . Opštine Stari Grad“ iz Beograda radi iseljenja iz poslovnog prostora koji je u njegovom vlasništvu i naknade štete u vidu izgubljene dobiti (neostvarene zakupnine) koju je tužilac pretrpeo.
Tokom prvostepenog postupka, na okolnost visine izgubljene dobiti koju je tužilac pretrpeo, sud je odredio izvođenje dokaza ekonomsko-finansijskim veštačenjem. Iz nalaza i mišljenja sudskog veštaka od 17. aprila 2013. godine proizlazi da u periodu od 30. oktobra 2003. do 31. oktobra 2008. godine visina zakupnine koju je tužilac mogao ostvariti prema redovnom toku stvari, a na osnovu ugovora o zakupu zaključivanih u utuženom periodu, iznosi 66.122,10 evra, odnosno 5.619.783,32 dinara izraženo po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan 31. oktobar 2008. godine. Tužilac nije imao primedbi na nalaz i mišljenje veštaka.
S obzirom na to da je presudom Privrednog apelacionog suda Pž. 11749/10 od 6. aprila 2011. godine od navedenog iznosa tužiocu pravnosnažno dosuđen iznos od 2.897.156,23 dinara bez pripadajuće kamate, tužilac je „precizirao“ tužbeni zahtev tražeći da sud obaveže tuženog da mu na ime naknade štete isplati iznos od 2.722.627,09 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na iznos glavnog duga od 5.619.783,32 dinara, počev od 1. novembra 2008. godine, pa do isplate.
Presudom Privrednog suda P. 1138/13 od 23. maja 2013. godine, u stavu I izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev i obavezan je tuženi da tužiocu na ime naknade štete isplati iznos od 2.722.627,09 dinara, kao i zakonsku zateznu kamatu na iznos od 5.619.783,32 dinara počev od 23. maja 2013. godine, pa do isplate. U stavu II izreke presude odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca u delu kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu isplati zakonsku zateznu kamatu na iznos od 5.619.783,32 dinara počev od 1. novembra 2008. godine, pa do 23. maja 2013. godine.
Postupajući po žalbama stranaka, Privredni apelacioni sud je doneo osporenu presudu Pž. 10005/13 od 15. januara 2014. godine kojom su odbijene žalbe kao neosnovane, a ožalbena prvostepena presuda Privrednog suda P. 1138/13 od 23. maja 2013. godine potvrđena. U obrazloženju osporene drugostepene presude, pored ostalog je navedeno da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi: da je 16. oktobra 2003. godine zaključen je Ugovor o regulisanju međusobnih odnosa između Z. z. i. Grada Beograda, H . k . „V .“ a. d. L, „N.“ a.d. Beograd, ovde tužioca i N. i . S . - Preduzeće t . p . p . t . g . N . „E .“, Beograd; da je predmet ugovora regulisanje prava i obaveza između ugovornih strana povodom vlasništva poslovnog prostora, etažnih celina I, II, III i IV sprata zgrade u ul. T. 13 u Beogradu; da je članom 5. Ugovora, Z . z . i . Grada Beograda ovde tužiocu priznao isključivo pravo vlasništva poslovnog prostora koji se sastoji od poslovnog prostora na IV spratu, kao etažna celina zgrada u ul. T . 13 u Beogradu; da je tuženi nesporni držalac predmetne nepokretnosti, s obzirom na to da vrši faktičku vlast na stvari, kao i da ih izdaje u zakup trećim licima. Dalje je navedeno: da je prvostepeni sud našao da tužiocu pripada pravo na naknadu štete u visini tržišne cene zakupa; da je pravnosnažnom delimičnom presudom P. 8850/06 od 22. februara 2007. godine usvojen tužbeni zahtev tužioca i obavezan tuženi da isprazni od svih lica i stvari navedeni poslovni prostor koji drži bez pravnog osnova i izdaje u zakup; da, kako je tužilac vlasnik predmetne nepokretnosti, koju je u spornom vremenskom periodu tuženi držao bez pravnog osnova, tužiocu je pričinjena šteta tako što mu je onemogućeno da te nepokretnosti izdaje u zakup i po tom osnovu ostvari prihode; da se prvostepeni sud poziva na odredbe čl. 153. i 155. Zakona o obligacionim odnosima; da je osnov za naknadu štete postojanje uzročno-posledične veze između postupanja jedne strane i štete koju trpi druga strana, bilo da se navedeno ogleda u umanjenju njene imovine ili sprečavanju njenog povećanja, koji bi se redovnom toku stvari očekivao; da se pri oceni visine izmakle koristi u smislu odredbe člana 189. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima, uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari, ili prema poslednjim okolnostima, a čije je ostvarenje sprečeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem; da je tužilac nesumnjivo dokazao osnov štete koju je pretrpeo, jer je nepokretnost u njegovoj svojini bez pravnog osnova tuženi izdavao u zakup trećim licima i time onemogućio tužioca da isti izdaje u zakup i po tom osnovu ostvaruje prihode; da je odlučujući o visini pretrpljene štete, prvostepeni sud prihvatio nalaz i mišljenje sudskog veštaka od 17. aprila 2013. godine i na njemu zasnovao svoju odluku, jer je isti dat prema ugovorima o zakupu dostavljenim od strane Poreske uprave, koji se odnose na poslovni prostor sličnih karakteristika kao tužiočev; da je tužilac učinio verovatnim da bi u vremenskom periodu za koji potražuje naknadu štete ostvario prema redovnom toku stvari prihode veće od onih koji su obračunati prema gradskoj odluci, jer iz tih ugovora proizlazi da je tržišna cena zakupa za poslovni prostor sličnih karakteristika u označenoj zoni bila veća od cena koje utvrđuje Grad Beograd; da zbog toga prvostepeni sud nije prihvatio nalaz i mišljenje sudskog veštaka od 11. septembra 2012. godine, već nalaz i mišljenje sudskog veštaka od 17. aprila 2013. godine; da tako date razloge prvostepenog suda u svemu, kao jasne i pravilne, prihvata i drugostepeni sud; da se pri tome prvostepeni sud poziva na odredbe čl. 154, 155. i 189. Zakona o obligacionim odnosima; da na ukupno utvrđenu visinu štete, prvostepeni sud dosuđuje tužiocu zateznu kamatu počev od 23. maja 2013. godine, kao dana presuđenja, polazeći od odredaba člana 186, člana 189. stav 2. i člana 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima; da se pri tome izričito navodi da je kamata dosuđena od dana kada je sud utvrdio visinu štete, a to je dan kada je doneta presuda; da zbog toga prvostepeni sud delimično odbija tužbeni zahtev u pogledu tražene kamate, a za vremenski period od 1. novembra 2008. godine, pa do 23. maja 2013. godine; da se u tom delu poziva na odredbe člana 189. stav 2. i člana 277. Zakona o obligacionim odnosima; da, kako je u konkretnom slučaju visina naknade štete određena prema cenama u vreme donošenja sudske odluke, to je i zakonska zatezna kamata dosuđena od dana presuđenja; da se toga navodi žalbe tužioca da je trebalo dosuditi kamatu onako kako je tražena u tužbenom zahtevu, ne mogu prihvatiti kao osnovani.
4. Odredbom člana 32. stav 1. Ustava, na čiju se povrede ustavnom žalbom ukazuje, je utvrđeno da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.
Zakonom o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni list SRJ“, br. 31/93, (22/99, 23/99, 35/99 i 44/99)) (u daljem tekstu: ZOO) je propisano: da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta) (član 155.); da se obaveza naknade štete smatra dospelom od trenutka nastanka štete (član 186.); da se visina naknade štete određuje prema cenama u vreme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo, kao i da se pri oceni visine izmakle koristi uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje sprečeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem (član 189. st. 2. i 3.); da će sud, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile posle prouzrokovanja štete, dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja (član 190.); da dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom (član 277. stav 1.); da poverilac ima pravo na zateznu kamatu bez obzira na to da li je pretrpeo kakvu štetu zbog dužnikove docnje, da ako je šteta koju je poverilac pretrpeo zbog dužnikovog zadocnjenja veća od iznosa koji bi dobio na ime zatezne kamate, on ima pravo zahtevati razliku do potpune naknade štete (član 278.).
5. Analizirajući osporenu presudu Privrednog apelacionog suda Pž. 10005/13 od 15. januara 2014. godine u delu u kome je osporena, sa stanovišta citiranih odredaba zakona i navoda ustavne žalbe, Ustavni sud ukazuje da podnosilac ustavne žalbe smatra da mu je pravo na pravično suđenje povređeno time što su sudovi primenili materijalno pravo na njegovu štetu, nalazeći da njemu pripada zakonska zatezna kamata od dana presuđenja, a ne od dospelosti, odnosno dana kada je utvrđena visina iznosa glavnog duga.
S tim u vezi, Ustavni sud konstatuje da je Privredni apelacioni sud kao pravni osnov zbog koga je pravnosnažno odbio kao neosnovan tužbeni zahtev u delu koji se odnosi na zakonsku zateznu kamatu, naveo da kako je, u konkretnom slučaju, naknada štete određena prema cenama u vreme donošenja sudske odluke (član 189. stav 2. ZOO), to je zakonska zatezna kamata dosuđena od dana presuđenja.
Ustavni sud ukazuje da se odlučno pitanje vezano za primenjeno merodavno pravo mora sagledati u svetlu okolnosti konkretnog slučaja. Naime, Apelacioni sud je sadržinu odredbe člana 189. stav 2. ZOO pravilno interpretirao, ali se, po mišljenju Ustavnog suda, njena primena na utvrđeno činjenično stanje, u konkretnom slučaju, može okarakterisati kao proizvoljna. Ovo iz razloga što se citiranom odredbom propisuju merila za utvrđenje visine pretrpljene materijalne štete, a ne vreme dospeća naknade koju odgovorno lice duguje oštećenom. Pri tome, vreme utvrđivanja visine naknade i način obračuna iste samo izuzetno mogu biti od uticaja na dospelost obaveze plaćanja naknade za pričinjenu štetu. Odmeravanje štete po tržišnim cenama na dan presuđenja ima za cilj da se imovina oštećenog dovede u stanje u kome se nalazila pre nastanka štetnog događaja. To je objektivno merilo vrednosti za utvrđenje obične štete koja se iskazuje u oštećenju stvari. Zato se pričinjena šteta nastala oštećenjem stvari mora odmeriti u visini tržišne cene oštećene stvari na dan presuđenja. Ako se izmakla korist manifestuje kao posledica gubitka prirodnih plodova koje bi oštećeni ostvario upotrebom oštećene stvari onda se i visina tako pretrpljene štete utvrđuje na isti način kao i obična šteta za glavnu stvar od koje ti plodovi potiču, a to znači prema njihovoj tržišnoj vrednosti u vreme presuđenja. Međutim, u slučaju izmakle koristi koja se manifestuje u vidu gubitka civilnih plodova, odnosno neostvarene novčane naknade zbog nekorišćenja glavne stvari, visina izmakle koristi se utvrđuje u iznosu neubranih mesečnih prihoda od stvari (videti Odluku Ustavnog suda Už-6097/2013 od 5. novembra 2015. godine, dostupno na internet stranici: www.ustavni.sud.rs).
U konkretnom slučaju tužbom je zahtevana i podnosiocu ustavne žalbe pravnosnažno dosuđena naknada štete u visini neostvarene mesečne cene zakupa zbog nekorišćenja glavne stvari – poslovnog prostora u određenom vremenskom periodu. Stoga je pozivanje Privrednog apelacionog suda na odredbu člana 189. stav 2. kao Zakonom propisanog merila za utvrđenje visine obične štete nastale gubitkom u već postojećoj imovini oštećenog, bez činjeničnog utemeljenja u odnosu na pravnosnažno dosuđeni iznos naknade podnosiocu ustavne žalbe. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da izgubljena dobit u vrednosti mesečne cene zakupa mora imati utemeljenje u objektivnim okolnostima koje nesumnjivo potvrđuju osnovano očekivanje oštećenog da je tu naknadu u redovnom toku stvari realno mogao ostvariti. Dosuđena naknada podnosiocu ustavne žalbe u visini izgubljene mesečne cene zakupa je prihvaćena od strane Privrednog apelacionog suda. Dakle, sudovi su u potpunosti prihvatili kao objektivno odmerenu dosuđenu naknadu štete podnosiocu ustavne žalbe u zbiru visine neostvarenih mesečnih cena zakupa. Otuda se i trenutak dospelosti neostvarene cene zakupa - izmakle koristi, u takvoj činjeničnoj situaciji mora ceniti u odnosu na vreme kada je podnosilac ustavne žalbe sprečen da tu korist ostvari, a ne u odnosu na vreme presuđenja koje predstavlja relevantan momenat dospeća naknade samo u slučaju kada je ista stvarno utvrđena i dosuđena po važećim tržišnim cenama u vreme presuđenja. U konkretnom slučaju, dosuđeni iznos naknade izgubljene zakupnine podnosiocu ustavne žalbe je utvrđen u visini stvarnih cena za svaki mesec neostvarenih prihoda po tom osnovu, a ne u visini tržišne cene zakupa u vreme presuđenja ili veštačenja. Primena tog merila za utvrđenje pojedinačnih iznosa neostvarene mesečne zakupnine nije bila sporna ni za Privredni apelacioni sud. Ustavni sud podseća da je ukupan iznos zakupnine za period od 30. oktobra 2003. do 31. oktobra 2008. godine utvrđen u iznosu od 66.122,10 evra, odnosno u iznosu od 5.619.783,32 dinara izraženo po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan 31. oktobar 2008. godine, a koji je i dosuđen osporenom presudom. Stoga uskraćivanje podnosiocu prava na zateznu kamatu počev od 1. novembra 2008. godine, sa pozivom na odredbu člana 189. stav 2. ZOO, nema utemeljenja u materijalnom pravu. Pravno shvatanje o dospelosti naknade štete utemeljeno u odredbi člana 189. stav 2. ZOO mora imati i odgovarajuće činjenično opravdanje, a to je utvrđena visina štete po tržišnim cenama u vreme presuđenja. Sudovi, u konkretnom slučaju, takvo merilo nisu primenili. Naprotiv, presuđeno je da podnosilac ustavne žalbe ima pravo na naknadu pričinjene mu štete kao izmakle koristi odmerene u visini neostvarene mesečne cene zakupa za sve vreme nekorišćenja predmetnog poslovnog prostora. U odsustvu obrazloženja zašto u takvoj činjeničnoj situaciji nema mesta primeni odredbe člana 186. ZOO, Ustavni sud nalazi da ustavnom žalbom presuda u osporenom delu predstavlja izraz arbitrernog presuđenja.
Dakle, za podnosioca ustavne žalbe koji je bio onemogućen da koristi i ubira civilne plodove predmetne nepokretnosti, šteta je nastajala sukcesivno – svakog meseca za koji nije mogao da ubira zakupninu koja mu je pripadala. U takvoj situaciji, Ustavni sud ukazuje da, saglasno odredbi člana 186. ZOO, obaveza naknade štete dospeva trenutkom nastanka štete, a ne od dana presuđenja, kako činjenično i pravno neutemeljeno smatra Privredni apelacioni sud. Zakonska posledica sudski priznatog prava oštećenom na naknadu štete u visini izgubljene mesečne cene zakupa je i postojanje prava na zakonsku zateznu kamatu saglasno odredbi č lana 277. stav 1. ZOO od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa utvrđene zakupnine, pa do isplate, ili kako je to podnosilac zahtevao u ovoj parnici zahtevao od dana dospelosti poslednje izgubljene mesečne zakupnine na celokupan iznos glavnog duga. Ovakvo zakonsko uređenje ima za cilj zaštitu imovinskih interesa oštećenog kroz institut tzv. „potpune naknade štete“ (član 190. ZOO) , koja se, pored ostalog, obezbeđuje i obavezom štetnika da oštećenom, ukoliko su za to ispunjeni uslovi, plati i zakonsku zateznu kamatu.
Na temelju rečenog, Ustavni sud ocenjuje da osporena presuda ne zadovoljava uslove iz člana 32. stav 1. Ustava i standarde pravičnog suđenja posmatrane kroz prizmu nearbitrerne primene merodavnog materijalnog prava, uspostavljene ustavnosudskom praksom i praksom Evropskog suda za ljudska prava. Zbog toga Ustavni sud konstatuje da je podnosiocu ustavne žalbe donošenjem osporene presude Privrednog apelacionog suda, u delu koji se odnosi na zakonsku zateznu kamatu, povređeno pravo na pravično suđenje, zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava.
6. Na osnovu izloženog i odredaba člana 89. st. 1. i 2. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11, 18/13-Odluka US, 40/15- dr. zakon i 103/15), Ustavni sud je u tački 1. izreke usvojio ustavnu žalbu, te utvrdio da je presudom Privrednog apelacionog suda Pž. 10005/13 od 15. januara 2014. godine, u stavu prvom izreke, povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na pravično suđenje, zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava, dok je u tački 2. izreke poništio osporenu presudu u tom delu i odredio da isti sud ponovo odluči o žalbi podnosioca ustavne žalbe izjavljenoj protiv stava II izreke presude Privrednog suda u Beogradu P. 1138/13 od 23. maja 2013. godine.
7. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42b stav 1. tačka 1) i člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Vesna Ilić Prelić, s.r.