Odluka o odbijanju ustavne žalbe u vezi naknade za službu pod otežanim uslovima
Kratak pregled
Ustavni sud je odbio ustavnu žalbu protiv presude Vrhovnog suda Srbije. Sud je zaključio da nije povređeno pravo na rad niti pravo na suđenje u razumnom roku u postupku radi priznavanja prava na mesečnu naknadu za službu u vojsci.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud u sastavu: predsednik dr Bosa Nenadić i sudije dr Olivera Vučić, dr Marija Draškić, Vesna Ilić Prelić, dr Agneš Kartag Odri, Katarina Manojlović Andrić, dr Dragiša Slijepčević, dr Dragan Stojanović i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi Slaviše Mijića iz Veternika, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 22. decembra 2009. godine, doneo je
O D L U K U
Odbija se kao neosnovana ustavna žalba Slaviše Mijića izjavljena protiv presude Vrhovnog suda Srbije U-V 377/06 od 19. septembra 2007. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Slaviša Mijić iz Veternika je 11. februara 2008. godine, preko punomoćnika - advokata Arsenija Katanića iz Novog Sada, Ustavnom sudu podneo blagovremenu i dozvoljenu ustavnu žalbu protiv presude Vrhovnog suda Srbije U-V 377/06 od 19. septembra 2007. godine.
Podnosilac ustavne žalbe smatra da su mu osporenom presudom Vrhovnog suda Srbije, kojom je odbijen njegov zahtev za priznavanje prava na mesečnu naknadu za obavljanje službe u Vojsci Jugoslavije pod otežanim uslovima, povređena prava zajemčena odredbama čl. 24, 32, 60, 68, 69. i 70. Ustava Republike Srbije.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
Odredbama Ustava, na čiju se povredu podnosilac ustavne žalbe poziva, pored ostalog, utvrđeno je: da je ljudski život neprikosnoven (član 24. stav 1.); da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega (član 32. stav 1.); da se jemči pravo na rad, u skladu sa zakonom, te da svako ima pravo na poštovanje dostojanstva svoje ličnosti na radu, bezbedne i zdrave uslove rada, potrebnu zaštitu na radu, ograničeno radno vreme, dnevni i nedeljni odmor, plaćeni godišnji odmor, pravičnu naknadu za rad i na pravnu zaštitu za slučaj prestanka radnog odnosa (član 60. st. 1. i 4.); da svako ima pravo na zaštitu svog fizičkog i psihičkog zdravlja i da se zdravstveno osiguranje, zdravstvena zaštita i osnivanje zdravstvenih fondova uređuje zakonom (član 68. st. 1. i 3.); da se prava zaposlenih i njihovih porodica na socijalno obezbeđenje i osiguranje uređuje zakonom (član 69. stav 2.); da se penzijsko osiguranje uređuje zakonom (član 70. stav 1.).
U postupku pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda. S tim u vezi, Ustavni sud je utvrdio da podnosilac ustavne žalbe, saglasno odredbi člana 85. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS", broj 109/07), nije u podnetoj ustavnoj žalbi precizno naveo i obrazložio u čemu se sastoji povreda svakog od Ustavom zajemčenih prava koje je označio u ustavnoj žalbi, osim prava na suđenje u razumnom roku. S obzirom na to da je predmet odlučivanja u upravnom postupku, koji je prethodio ustavnosudskom postupku, bio zahtev podnosioca ustavne žalbe da mu se naknada za službu pod otežanim uslovima u Vojsci Jugoslavije prizna u mesečnom iznosu, a ne samo za dane provedene u toku meseca na objektima koji su određeni za teritorije na kojima se služba vrši pod otežanim uslovima, Ustavni sud je ocenio da podnosilac ustavne žalbe povredu prava zajemčenih odredbama čl. 24, 68, 69. i 70. Ustava izvodi na osnovu, po njegovom mišljenju, izvršene povrede prava na rad zajemčenog odredbama člana 60. Ustava.
3. Ustavni sud je u sprovedenom postupku izvršio uvid u celokupnu dokumentaciju priloženu uz ustavnu žalbu, te utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje:
Podnosilac ustavne žalbe, tada stariji vodnik prve klase u Vojsci Srbije i Crne Gore, je 6. novembra 2002. godine podneo VP 6478 Novi Sad zahtev radi stalnog priznavanja prava na naknadu za službu pod otežanim uslovima u visini od 20% od osnovne plate, s tim da se ova naknada uvećava za 4% za svaku godinu provedenu neprekidno na objektima na kojima se služba vrši pod otežanim uslovima. Podnosilac je smatrao da mu predmetna naknada pripada bez obzira na to koliko vremena provede na navedenim objektima, od dana kada mu po Naredbi nadležnog starešine pripada. Vojna pošta 6478 Batajnica, kao prvostepeni upravni organ, rešenjem Up-1 br. 174-2 od 25. decembra 2002. godine odbila je zahtev kao neosnovan. U prvostepenom upravnom postupku je utvrđeno: da je podnosilac naredbom KRV i PVO broj 1/50 od 29. aprila 1998. godine postavljen po mirnodopskoj formaciji u mestu službovanja Novi Sad, kasarna Petrovaradin i da je od 1. aprila 1998. godine primio dužnost po navedenoj naredbi; da se u sklopu dežurne smene u trajanju od najduže 7 dana povremeno upućuje na objekte EI i PED koji su odgovarajućim aktima vojnih organa svrstani u objekte na kojima se služba vrši pod otežanim uslovima; da mu za vreme provedeno na navedenim objektima pored besplatnog smeštaja i ishrane pripada i dnevna naknada troškova u iznosu od 100% dnevnice, da za to vreme od 22.00 do 06.00 mu pripada pravo na plaćeni noćni rad, da mu je 100% plaćen rad za vreme državnog praznika i da putem preraspodele ostvaruje pravo na slobodne dane. Prvostepeni upravni organ je utvrdio i: da je podnosiocu do dana podnošenja zahteva po službenoj dužnosti priznato pravo na predmetnu naknadu za sve vreme trajanja izvršenja zadataka na objektima na kojima se služba vrši pod otežanim uslovima; da je odredbom člana 25. stav 1. Pravilnika o naknadi putnih i drugih troškova u Vojsci Jugoslavije („Službeni vojni list", br. 38/93, 23/94, 3/97, 11/97, 12/98, 6/99, 7/99, 41/99, 4/2000, 5/2000, 6/2000, 11/2000, 22/2000, 31/2000 i 14/02) propisano da profesionalnom oficiru odnosno podoficiru, koji je na dužnosti u jedinici - ustanovi Vojske na teritoriji na kojoj se služba vrši pod otežanim uslovima, pripada mesečna naknada u visini od 20% plate (član 62. stav 1. tačka 1. pod a)); da naknada za službu pod otežanim uslovima pripada od dana sticanja uslova pa do dana kada prestanu da postoje uslovi za njeno pripadanje (član 72. stav 1. tačka 5.); da naknade koje su određene u mesečnim paušalnim iznosima pripadaju mesečno unazad, a ako mesečna naknada pripada za manje od mesec dana, obračunava se po danima s tim da se dnevni iznos utvrđuje podelom mesečne naknade brojem 30 (član 73.); da su odgovarajućim aktima vojnih organa određeni objekti, odnosno teritorije na kojima se služba vrši pod otežanim uslovima; da je podnosilac zahteva povremeno upućivan na navedene objekte radi izvršavanja određenih zadataka u sklopu dežurne smene u trajanju od najduže sedam dana, te da mu saglasno članu 73. Pravilnika naknada za službu po otežanim uslovima ne može pripadati neprekidno, već samo za vreme izvršenja zadataka na toj teritoriji - objektima, kao i da mu je naknada isplaćena za sve vreme izvršenja zadataka na objektima koji su određeni kao teritorija na kojima se služba vrši pod otežanim uslovima; da podnosiocu zahteva za vreme provedeno na navedenim objektima, pored besplatnog smeštaja i ishrane, pripada i dnevna naknada troškova u iznosu od 100% trupne dnevnice, plaćen noćni rad u vremenu od 22,00 do 6,00 časova, naknada za rad u vreme državnih praznika u visini od 100% i pravo na slobodne dane putem preraspodele radnog vremena.
Podnosilac ustavne žalbe podneo je 21. januara 2003. godine žalbu na navedeno prvostepeno rešenje drugostepenom upravnom organu VP 9513 Beograd. Drugostepeni organ je rešenjem Up-2 broj 14-2 od 10. marta 2003. godine, nakon izvršenog uvida u spise predmeta i Odluku NGŠ VJ o određivanju zadataka i teritorije na kojoj se služba vrši pod otežanim uslovima pov. broj 02/323-1 od 5. februara 2002. godine, kao i Odluku komandanta Ko PVO o određivanju teritorije na kojoj se služba vrši pod otežanim uslovima pov. broj 03/1683-2 od 6. marta 2002. godine, odbio žalbu, s obrazloženjem da žaliocu, na osnovu člana 73. Pravilnika o naknadi putnih i drugih troškova u Vojsci Jugoslavije, a u vezi s navedenim odlukama vojnih organa, ne pripada naknada za obavljanje službe pod otežanim uslovima neprekidno, odnosno od 1. februara 2002. godine, već samo za vreme provedeno na objektima koji su odgovarajućim aktima vojnih organa određeni kao teritorija na kojoj se služba vrši pod otežanim uslovima, pa mu je obračun naknade izvršen saglasno odredbi člana 73. Pravilnika, srazmerno broju dana provedenih na izvršavanju zadataka na toj teritoriji.
Protiv konačnog rešenja VP br. 9513 Beograd Up-2 br. 14-2 od 10. marta 2003. godine, podnosilac ustavne žalbe podneo je 16. aprila 2003. godine Vrhovnom vojnom sudu tužbu zbog nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede materijalnog prava. Vrhovni sud Srbije je 21. novembra 2006. godine preuzeo nerešene predmete upravnih sporova pokrenutih pred Vrhovnim vojnim sudom do 31. decembra 2004. godine.
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 19. septembra 2007. godine, doneo osporenu presudu U-V 337/06 kojom je tužba odbijena kao neosnovana, primenom odredbe člana 41. stav 2. Zakona o upravnim sporovima. U obrazloženju ove presude Vrhovni sud Srbije je naveo da je drugostepeni upravni organ pravilno odlučio kada je, u postupku u kome nije bilo povrede pravila postupka, odbio žalbu podnosioca ustavne žalbe, nalazeći da mu ne pripada pravo na naknadu za rad pod otežanim uslovima neprekidno, već samo za vreme provedeno na izvršenju zadataka na objektima na kojima se služba vrši pod otežanim uslovima. Takođe, navedeni sud je ocenio da je tuženi upravni organ pravilno primenio odredbe člana 73. Pravilnika o naknadi putnih i drugih troškova u Vojsci Jugoslavije, prema kojima se pravo na naknadu za rad pod otežanim uslovima obračunava po danima, ako naknada pripada za manje od mesec dana, i to tako što se dnevni iznos naknade određuje deljenjem mesečnog iznosa naknade brojem 30. Presuda je uručena punomoćniku podnosioca ustavne žalbe 9. januara 2008. godine.
4. Saglasno navedenom, Ustavni sud je utvrdio da su o zahtevu podnosioca ustavne žalbe za utvrđivanje prava na naknadu za vršenje službe pod otežanim uslovima odlučivali Ustavom i zakonom ustanovljeni organi, koji su u postupku sprovedenom u skladu sa zakonom utvrdili činjenično stanje od značaja za donošenje odgovarajuće odluke i odlučili o pravu podnosioca ustavne žalbe primenom propisa kojima su ta prava uređena. Po oceni Ustavnog suda, utvrđeno činjenično stanje, te primena odgovarajućeg materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje, kao i obrazloženje zauzetog pravnog stava u ovoj upravnoj stvari, predstavljaju ustavnopravno utemeljen osnov za donošenje osporene presude Vrhovnog suda Srbije. Iz navedenih razloga osporenom presudom, po shvatanju Ustavnog suda, nije povređeno Ustavom garantovano pravo podnosioca ustavne žalbe na rad zajemčeno odredbama člana 60. Ustava, a s tim u vezi ni prava zajemčena odredbama čl. 24, 68, 69. i 70. Ustava. Stoga su navodi podnosioca ustavne žalbe da su razlozi navedeni u osporenoj presudi paušalni i bez ikakvih pravnih argumenata, te da Vrhovni sud, kao i prvostepeni i drugostepeni upravni organ, u ovoj pravnoj stvari nisu utvrdili odlučujuću činjenicu da li žalilac vrši poslove neprekidnog dežurstva u sistemu PVO, izraz njegove subjektivne ocene o nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primeni materijalnog prava, ali ne i dokaz o učinjenoj povredi Ustavom zajemčenih prava navedenih u ustavnoj žalbi.
5. U vezi navoda podnosioca ustavne žalbe da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud je konstatovao da je upravni postupak po zahtevu podnosioca ustavne žalbe otpočeo 6. novembra 2002. godine. Ocenjujući period u odnosu na koji je Ustavni sud nadležan da ceni povredu prava na suđenje u razumnom roku, Sud je utvrdio da je period u kome se građanima Srbije jemče prava i slobode utvrđene Ustavom i obezbeđuje ustavnosudska zaštita u postupku po ustavnoj žalbi počeo da teče 8. novembra 2006. godine, danom stupanja na snagu Ustava Republike Srbije. Međutim, polazeći od toga da upravni postupak po svojoj prirodi predstavlja jedinstvenu celinu, koja počinje pokretanjem postupka a završava se donošenjem odluke kojom se postupak okončava, Ustavni sud je zaključio da su ispunjeni uslovi da se prilikom ocene razumnog roka uzme u obzir celokupni period trajanja osporenog upravnog postupka i sa njim povezanog upravnog spora, počev od 6. novembra 2002. godine, kada je podnosilac VP 6478 Batajnica podneo inicijalni zahtev za priznavanje prava na naknadu za službu pod otežanim uslovima.
Ustavni sud smatra da se pri ocenjivanju da li je vremenski rok za odlučivanje upravnih i sudskih organa o pravu ili obavezi stranke razuman, moraju uzeti u obzir sledeći kriterijumi: složenost predmeta, ponašanje podnosioca ustavne žalbe, postupanje upravnih i sudskih organa, kao i to o kom pravu podnosioca je u konkretnom slučaju odlučivano.
Polazeći od toga da je u upravnom postupku prvostepeni organ doneo rešenje kojim je odlučivao o zahtevu podnosioca ustavne žalbe u roku koji je manji od dva meseca od dana podnošenja zahteva, a drugostepeni organ u roku od dva i po meseca od dana podnošenja žalbe na prvostepeno rešenje, te da je u prvostepenom i u drugostepenom postupku rok za donošenje rešenja, propisan odredbom člana 208. stav 1. Zakona o opštem upravnom postupku („Službeni list SRJ", br. 33/97 i 31/01), prekoračen za manje od mesec dana, Ustavni sud je ocenio da ovo prekoračenje roka nema značaj povrede Ustavom zajemčenog prava na suđenje u razumnom roku.
Ustavni sud smatra da je nepostupanje Vrhovnog vojnog suda u upravnom sporu po tužbi podnosioca ustavne žalbe prouzrokovalo određeno kašnjenje u ovom predmetu. Naime, Skupština Srbije i Crne Gore je donela 18. novembra 2004. godine Zakon o prenošenju nadležnosti vojnih sudova, vojnih tužilaštava i Vojnog pravobranilaštva na organe država članica („Službeni list SCG", broj 55/04), kojim je propisano da se nadležnost vojnih sudova, vojnih tužilaštava i Vojnog pravobranilaštva danom stupanja na snagu ovog zakona prenosi: za teritoriju Republike Srbije na organe Republike Srbije, a za teritoriju Crne Gore na organe Republike Crne Gore, koje te države članice odrede (član 2.). Donošenjem navedenog Zakona, saglasno članu 66. Ustavne povelje, kompletna nadležnost vojnih sudova preneta je na organe država članica, pa i nadležnost Vrhovnog vojnog suda da odlučuje u upravnim sporovima. U sprovođenju člana 2. ovog zakona, Republika Srbija je donela Zakon o preuzimanju nadležnosti vojnih sudova, vojnih tužilaštava i Vojnog pravobranilaštva („Službeni glasnik RS", broj 137/04). Kako ovim zakonom nisu izričito određeni sudovi ili sud koji će preuzeti nadležnost Vrhovnog vojnog suda za odlučivanje u upravnim sporovima, Vrhovni sud Srbije je preuzeo upravne predmete Vrhovnog vojnog suda, pa i predmet po tužbi podnosioca ustavne žalbe, nakon prestanka državne zajednice Srbija i Crna Gora 21. novembra 2006. godine. Vrhovni sud Srbije je po podnetoj tužbi doneo presudu 19. septembra 2007. godine, odnosno u roku koji je manji od godinu dana od preuzimanja predmeta Vrhovnog vojnog suda.
Polazeći od toga da je u postupku koji je prethodio postupku po ustavnoj žalbi odlučivano o pravu koje, po mišljenju Ustavnog suda, nije od egzistencijalnog značaja i izuzetne važnosti za podnosioca ustavne žalbe, jer se radi o isplati naknade koja mu je delimično priznata i isplaćena uz platu i druge naknade (naknadu za noćni rad, rad za vreme državnih praznika i trupne dnevnice), da je zahtev podnosioca ustavne žalbe pravnosnažno odbijen zato što nije imao uporište u materijalnom pravu, da zbog zastoja u postupku nastalog zbog prestanka rada Vrhovnog vojnog suda nisu nastale štetne posledice za podnosioca, te imajući u vidu da je postupak vođen i okončan pred prvostepenim i drugostepenim upravnim organom, Vrhovnim vojnim sudom i Vrhovnim sudom Srbije u periodu koji je trajao nešto duže od četiri i po godine od dana podnošenja zahteva, Ustavni sud je ocenio da podnosiocu ustavne žalbe u konkretnom slučaju nije povređeno pravo na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije.
Napominjemo da je isti stav već izražen u odlukama Suda Už-306/2008 od 25. septembra 2008. godine, Už-355/2008 od 23. aprila 2009. godine, i Už-392/2008 od 10. decembra 2009. godine.
6. S obzirom na izloženo, Ustavni sud je, saglasno članu 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu ("Službeni glasnik RS", broj 109/07), ustavnu žalbu odbio kao neosnovanu.
Na osnovu odredbe člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, Sud je doneo Odluku kao u izreci.
|
|
|
PREDSEDNIK dr Bosa Nenadić |