Odluka Ustavnog suda o neosnovanosti žalbe zbog produženja pritvora
Kratak pregled
Ustavni sud odbio je ustavnu žalbu okrivljenog, smatrajući da mu nije povređeno pravo na slobodu niti pravo na suđenje u razumnom roku. Redovni sudovi su pružili dovoljne i na zakonu zasnovane razloge za produženje pritvora, prvenstveno zbog opasnosti od bekstva.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud u sastavu: predsednik dr Dragiša B. Slijepčević i sudije dr Olivera Vučić, dr Marija Draškić, Bratislav Đokić, Vesna Ilić Prelić, dr Agneš Kartag Odri, Katarina Manojlović Andrić, mr Milan Marković, dr Bosa Nenadić, mr Tomislav Stojković, Sabahudin Tahirović i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi Slobodana Gačića iz Loznice, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 12. jula 2011. godine, doneo je
O D L U K U
Odbija se kao neosnovana ustavna žalba Slobodana Gačića izjavljena protiv rešenja Vrhovnog suda Srbije Kž. 2678/09 od 2. oktobra 2009. godine i rešenja Okružnog suda u Beogradu K. 3552/09 od 17. septembra 2009. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Slobodan Gačić iz Loznice, preko punomoćnika Đorđa Kalanja, advokata iz Beograda, podneo je Ustavnom sudu 30. oktobra 2009. godine ustavnu žalbu protiv akata navedeni u izreci, zbog povrede prava zajemčenih odredbama člana 27, člana 31. st. 1. i 2. i člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije.
U ustavnoj žalbi se navodi: da se protiv podnosioca i još četiri lica pred Okružnim sudom u Beogradu vodi krivični postupak zbog krivičnog dela otmica iz člana 134. stav 2. u vezi stava 1, u sticaju sa krivičnim delom teška telesna povreda iz člana 121. stav 1. u vezi člana 33. Krivičnog zakonika; da je postupak u fazi glavnog pretresa; da se od svih pet optuženih jedino još podnosilac nalazi u pritvoru; da mu je pravo iz člana 27. stav 1. Ustava povređeno time što nisu postojali zakonski razlozi za određivanje pritvora, odnosno da sud nije podnosiocu omogućio da se dobrovoljno odazove pozivu suda, već mu je odmah određen pritvor i za njim raspisana poternica; da su mu prava iz člana 31. st. 1. i 2. Ustava povređena time što sudovi u osporenim rešenjima nisu dali dovoljno jasne, ubedljive i individualizovane razloge za dalje zadržavanje podnosioca u pritvoru, odnosno da je sud bez konkretnih i utemeljenih razloga odbio predlog podnosioca da mu se mera pritvora zameni blažom merom; da mu je pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana 32. stav 1. Ustava povređeno time što se u pritvoru nalazi već petnaest meseci za koje vreme je sud osam puta zakazivao glavni pretres, ali je on održan samo dva puta, dok je šest puta njegovo održavanje odloženo, zbog nedolaska saokrivljenih ili njihovih branilaca.
Predložio je da Ustavni sud utvrdi povrede označenih prava i odredi uklanjanje štetnih posledica.
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama zahteva istaknutog u njoj, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je, u sprovedenom postupku izvršio uvid u osporeno rešenje Vrhovnog suda Srbije Kž. 2678/09 od 2. oktobra 2009. godine (osporeno rešenje Okružnog suda u Beogradu K. 3552/09 od 17. septembra 2009. godine podnosilac nije dostavio, kao ni prethodna rešenja o određivanju, odnosno produženju pritvora) i iz njega i navoda ustavne žalbe utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje u konkretnom predmetu:
Pred Okružnim sudom u Beogradu vodi se krivični postupak protiv podnosioca ustavne žalbe i još četiri lica, zbog krivičnog dela otmica iz člana 134. stav 2. u vezi stava 1. Krivičnog zakonika, u sticaju sa krivičnim delom teška telesna povreda iz člana 121. stav 1. u vezi člana 33. Krivičnog zakonika.
Krivični postupak je započeo 9. marta 2004. godine, kada je istražni sudija Okružnog suda u Beogradu protiv podnosioca ustavne žalbe doneo rešenje o sprovođenju istrage Ki. 256/04.
Podnosiocu ustavne žalbe je rešenjem istražnog sudije Okružnog suda u Beogradu Ki. 256/04 od 5. maja 2004. godine, na osnovu člana 142. stav 1. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, određen pritvor u kome se nalazi od 4. avgusta 2008. godine, kada je lišen slobode.
Rešavajući o predlogu branioca da se kao mera obezbeđenja prisustva okrivljenog u krivičnom postupku umesto pritvora prihvati polaganje jemstva u iznosu od 5000 evra, Okružni sud u Beogradu je 23. februara 2009. godine doneo rešenje kojim je takav predlog odbio. Sud je našao da ponuđeno jemstvo nije dovoljno da obezbedi prisustvo okrivljenog u krivičnom postupku, jer nije prihvatio tvrdnje okrivljenog da nije znao da se protiv njega vodi krivični postupak, s obzirom na službeni izveštaj OUP Loznica od 1. marta 2005. godine, prema kome okrivljeni preko godinu dana nije boravio na adresi prebivališta, a članovi njegovog domaćinstva su izjavili da ne znaju gde se okrivljeni nalazi, jer nije s njima u kontaktu. Kako se, pored navedenog, iz fotokopije pasoša okrivljenog vidi da u periodu od određivanja pritvora pa do donošenja ovog rešenja okrivljeni nije ulazio u zemlju, sud je zauzeo stav da sve ove okolnosti ukazuju na osnovanu bojazan da bi okrivljeni, boravkom na slobodi, mogao da se krije, odnosno dati se u bekstvo i na taj način postane nedostupan sudu.
Pre podnošenja ustavne žalbe pritvor je podnosiocu produžen rešenjem Okružnog suda u Beogradu Kv. 3552/09 od 17. septembra 2009. godine, na osnovu člana 142. stav 1. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, koji može trajati najduže dva meseca.
Rešavajući o žalbi podnosioca protiv navedenog rešenja o produženju pritvora, Vrhovni sud Srbije je 2. oktobra 2009. godine doneo osporeno rešenje Kž. 2678/09 kojim je žalbu odbio kao neosnovanu. Po oceni drugostepenog suda i dalje stoje zakonski razlozi za zadržavanje optuženog u pritvoru, predviđeni članom 142. stav 1. tačka 1. Zakonika o krivičnom postupku, iz kojih mu je pritvor određen i produžavan – da je osnovano sumnjiv da je izvršio krivična dela koja su mu stavljena na teret, kao i da postoje osobite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi se, ukoliko bi se našao na slobodi, mogao ponovo kriti, odnosno dati u bekstvo i da bi na taj način mogao postati nedostupan sudu, s obzirom na činjenicu da je lišen slobode tek četiri godine nakon određivanja pritvora, pošto se sve vreme nalazio u inostranstvu.
4. Članom 27. stav 1. Ustava zajemčeno je da svako ima pravo na ličnu slobodu i bezbednost. Lišenje slobode dopušteno je samo iz razloga i u postupku koji su predviđeni zakonom.
Odredbama člana 31. Ustava, pored ostalog, utvrđeno je: da trajanje pritvora sud svodi na najkraće neophodno vreme, imajući u vidu razloge pritvora, da pritvor određen odlukom prvostepenog suda traje u istrazi najduže tri meseca, a viši sud ga može, u skladu sa zakonom, produžiti na još tri meseca, kao i da se okrivljeni pušta na slobodu ako do isteka ovog vremena ne bude podignuta optužnica (stav 1.); da posle podizanja optužnice trajanje pritvora sud svodi na najkraće neophodno vreme, u skladu sa zakonom (stav 2.).
Odredbom člana 32. stav 1. Ustava, zajemčeno je da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.
Članom 133. stav 1. Zakonika o krivičnom postupku ("Službeni list SRJ", br. 70/01 i 68/02 i "Službeni glasnik RS", br. 58/04, 85/05, 115/05, 46/06, 49/07, 122/08, 20/09 i 72/09) (u daljem tekstu: ZKP) propisano je da mere koje se mogu preduzeti prema okrivljenom za obezbeđenje njegovog prisustva i za nesmetano vođenje krivičnog postupka jesu poziv, dovođenje, zabrana napuštanja boravišta, jemstvo i pritvor.
Odredba člana 142. stav 1. tačka 1) ZKP propisuje da se pritvor može odrediti protiv lica za koje postoji osnovana sumnja da je učinilo krivično delo – ako se krije ili ako se ne može utvrditi njegova istovetnost, ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bekstva.
Ostale odredbe Zakonika o krivičnom postupku koje su od značaja za odlučivanje, propisuju: da se posle predaje optužnice sudu, do završetka glavnog pretresa, pritvor može, po pribavljenom mišljenju javnog tužioca, kad se postupak vodi po njegovom zahtevu, odrediti ili ukinuti samo rešenjem veća, da je veće dužno da i bez predloga stranaka ispita da li postoje razlozi za pritvor i da donese rešenje o produženju ili ukidanju pritvora, po isteku svakih trideset dana do stupanja optužnice na pravnu snagu, a po isteku svaka dva meseca nakon stupanja optužnice na pravnu snagu, da žalba na rešenje iz st. 1. i 2. ovog člana ne zadržava izvršenje rešenja i da protiv rešenja veća kojim se odbija predlog za određivanje ili ukidanje pritvora žalba nije dozvoljena (član 146. stav 1. do 4.); da o žalbi protiv rešenja prvostepenog suda odlučuje drugostepeni sud u sednici veća ako ovim zakonom nije drugačije određeno, a da rešavajući o žalbi, sud može rešenjem odbaciti žalbu kao neblagovremenu ili kao nedozvoljenu, odbiti žalbu kao neosnovanu, ili uvažiti žalbu i rešenje preinačiti ili ukinuti, i po potrebi, predmet uputiti na ponovno odlučivanje (član 401. stav 1. i 3.).
5. Ustavni sud ukazuje da je u više donetih odluka (videti, pored ostalih, odluke u predmetima: Už-1197/2008, od 13. novembra 2008. godine, Už-314/2007 od 23. aprila 2009. godine, Už-1738/2009 i Už-1429/2009 od 16. jula 2009. godine i Už-34/2008 od 10. marta 2011. godine) dao tumačenje prava zaštićenih odredbama čl. 27, 30. i 31. Ustava i zauzeo pravni stav o kriterijumima na osnovu kojih se utvrđuje da li povrede navedenih prava postoje ili ne, pa su u ovom ustavnosudskom predmetu, u postupku ocene, primenjeni već zauzeti stavovi.
6. Nema sumnje da je lišenje slobode podnosioca ustavne žalbe u konkretnom slučaju izvršeno zbog postojanja osnovane sumnje da je izvršio dva teška krivična dela u sticaju, a u cilju nesmetanog vođenja krivičnog postupka. Ustavni sud i ovde naglašava da je postojanje osnovane sumnje da je neko lice izvršilo krivično delo, kao i postojanje legitimnog cilja nesmetanog vođenja krivičnog postupka, uslov sine qua non za postojanje zakonitosti, kako prilikom određivanja tako i prilikom produžavanja mere pritvora. Međutim, nadležni sudovi su prilikom donošenja odluke o pritvoru, u slučaju kada utvrde da i dalje postoje razlozi za zadržavanje na snazi ove mere, dužni da posebno obrazlože razloge za pritvor u svakom pojedinačnom slučaju. Arbitrerno lišavanje slobode postoji onda kada nadležni organi ne obrazlože na zadovoljavajući način razloge zbog kojih je lišavanje slobode bilo neophodno (videti presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu: Kay protiv Velike Britanije, od 1. marta 1994, stav 31.) ili ako sud daje stalno identične i stereotipne razloge zbog kojih je doneto rešenje o produženju pritvora, a da pri tome ne elaborira nove razloge zbog kojih je produženje pritvora neophodno (videti presudu istog suda u predmetu: Mansur protiv Turske, od 8. juna 1995, stav 55.). Takođe, nadležni sud je u obavezi da detaljno obrazloži razloge za pritvor (videti presude istog suda u predmetima: Kurt protiv Turske, 24276/94 od 25. maja 1998. godine i Bayorkina protiv Rusije, 69481/01 od 27. jula 2006. godine).
Polazeći od prethodnih navoda, Ustavni sud smatra da je nadležni sud dužan da pažljivo ispita opravdanost produženja pritvora s obzirom na okolnosti svakog konkretnog slučaja, odnosno da u svakom konkretnom slučaju utvrdi i navede dalje postojanje zakonskih osnova za pritvor, te podrobno obrazloži razloge zbog kojih smatra da legalni i legitimni ciljevi pritvora i dalje postoje. Takođe, nadležni sud je dužan da sa naročitom hitnošću postupa u pritvorskim predmetima. Prilikom svake kontrole pritvora sud utvrđuje da li su ispunjeni zakonski uslovi i razlozi za dalje zadržavanje okrivljenog u pritvoru, i da li se ista svrha (nesmetano vođenje krivičnog postupka) može ostvariti drugom, blažom merom. Ukoliko sud oceni da okrivljenog treba zadržati u pritvoru, u rešenju mora navesti detaljne i individualizovane razloge za takvu odluku.
Ocenjujući u konkretnom slučaju navode i razloge ustavne žalbe sa stanovišta povrede Ustavom zajemčenih prava iz člana 27. stav 1. i člana 31. st. 1. i 2. Ustava, Ustavni sud je utvrdio da je nadležni sud, po službenoj dužnosti, blagovremeno i bez predloga okrivljenog pažljivo ispitao opravdanost produženja pritvora, odnosno utvrdio i naveo dalje postojanje zakonskog osnova za pritvor, obrazlažući razloge zbog kojih je smatrao da legalni i legitimni ciljevi pritvora i dalje postoje. Nadležni sud je utvrdio da su ispunjeni zakonski uslovi i razlozi za dalje zadržavanje okrivljenog u pritvoru i da se ista svrha (nesmetano vođenje krivičnog postupka) ne može ostvariti blažom merom.
Razlozi koje je Okružni sud u Beogradu dao kada je odbio predlog branioca za zamenu mere pritvora merom polaganja jemstva, odnosno razlozi koje je Vrhovni sud Srbije prihvatio kao razloge koji ukazuju na osnovanu bojazan da bi se okrivljeni, ukoliko bi se našao na slobodi, mogao ponovo kriti, odnosno dati u bekstvo i da bi na taj način mogao postati nedostupan sudu, Ustavni sud je prihvatio kao dovoljne, na zakonu zasnovane i ustavnopravno prihvatljive.
Kako je najkraće neophodno vreme trajanja pritvora relativna kategorija, koja zavisi od niza činilaca i mora se proceniti u svakom pojedinačnom slučaju, prema njegovim specifičnim okolnostima, Ustavni sud je ocenio da je krivični postupak koji se u konkretnom slučaju vodio protiv podnosioca ustavne žalbe pred Okružnim sudom u Beogradu složen, kako zbog brojnosti optuženih i krivičnih dela za koja postoji osnovana sumnja da su ih optuženi izvršili, tako i zbog kompleksnosti činjeničnih i pravnih pitanja koja nadležni sud treba da raspravi i oceni i na osnovu kojih treba da donese odluku.
Osporena rešenja o produženju pritvora doneta su, po oceni Ustavnog suda, u zakonito sprovedenom postupku, zasnovana su na zakonom propisanim razlozima iz kojih se prema licima za koja postoji osnovana sumnja da su izvršila krivična dela može produžiti pritvor, i u njima su dati detaljni i individualizovani razlozi za dalje zadržavanje optuženog (podnosioca ustavne žalbe) u pritvoru.
Polazeći od navedenog, Ustavni sud je utvrdio da podnosiocu ustavne žalbe osporenim rešenjima nisu povređeni pravo na slobodu i bezbednost i prava u pogledu trajanja pritvora, zajemčena odredbama člana 27. stav 1. i člana 31. st. 1. i 2. Ustava.
7. Podnosilac ustavne žalbe navodi da mu je pravo na suđenje u razumnom roku iz člana 32. stav 1. Ustava povređeno time što je sud, za petnaest meseci koliko se podnosilac nalazi u pritvoru, glavni pretres održao samo dva puta, dok je šest puta njegovo održavanje odloženo.
Ustavni sud je, posmatrajuću period od 4. avgusta 2008. godine, kada je podnosilac lišen slobode do 2. oktobra 2009. godine, kada je doneto osporeno rešenje Vrhovnog suda Srbije, utvrdio da je istražni sudija Okružnog suda u Beogradu 7. avgusta 2008. godine saslušao podnosioca ustavne žalbe u svojstvu okrivljenog. Nakon toga, Okružno javno tužilaštvo je 19. avgusta 2008. godine protiv podnosioca podiglo optužnicu Kt. 316/04 i predmet je dobio broj K. 1320/08. Sudeće veće je glavni pretres zakazivalo 28. oktobra i 4. decembra 2008. godine, 30. januara, 17. marta, 12. maja, 4. juna i 21. jula 2009. godine. Glavni pretres je održan samo 4. decembra 2008. godine, dok u ostalim slučajevima nije održan zbog nedostatka procesnih pretpostavki. Postupajući sud je 23. februara 2009. godine odlučivao o zameni mere pritvora merom polaganja jemstva i doneo rešenje kojim je taj predlog odbio. U razmatranom periodu sud je više puta, po službenoj dužnosti, ispitivao opravdanost produženja pritvora i donosio rešenja o njegovom produženju. Pre podnošenja ustavne žalbe, glavni pretres je bio zakazan i održan je 7. oktobra 2009. godine.
Imajući u vidu dinamiku kojom je sud zakazivao glavni pretres, kao i ostale radnje koje je u tom periodu preduzimao, Ustavni sud je ocenio da se u konkretnom slučaju ne može govoriti o neažurnosti postupajućeg suda, odnosno o tome da je odugovlačio postupak i tolerisao zloupotrebu prava lica koja u njemu učestvuju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da se korišćenje procesnih ovlašćenja u krivičnom postupku ne može olako karakterisati kao zloupotreba prava, već se moraju pružiti dokazi koji ukazuju da takva zloupotreba postoji. U konkretnom slučaju, podnosilac ustavne žalbe takve dokaze nije pružio.
Sledstveno navedenom, Ustavni sud je utvrdio da, u konkretnom slučaju, podnosiocu ustavne žalbe u periodu do njenog izjavljivanja nije povređeno pravo na suđenje u razumnom roku iz člana 32. stav 1. Ustava.
8. Imajući u vidu sve napred izloženo, Ustavni sud je, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu ("Službeni glasnik RS", broj 109/07), ustavnu žalbu odbio kao neosnovanu i, na osnovu odredbe člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, odlučio kao u izreci.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
dr Dragiša B. Slijepčević