Odbacivanje ustavne žalbe kao neblagovremene u predmetu penzijskog i invalidskog osiguranja
Kratak pregled
Ustavni sud je odbacio ustavnu žalbu izjavljenu protiv rešenja Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje i presude Upravnog suda, jer je podneta nakon isteka zakonskog roka od 30 dana od dana dostavljanja osporenog akta.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud , Veliko već e, u sastavu: predsednik Suda dr Dragiša B. Slijepčević, predsednik Veća i sudije dr Bosa Nenadić, Katarina Manojlović Andrić, dr Olivera Vučić, Predrag Ćetković, Milan Stanić, Bratislav Đokić i mr Tomislav Stojković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi Samira Rovčanina iz Prijepolja, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 9. februara 2012. godine, doneo je
O D L U K U
Odbija se kao neosnovana ustavna žalba Samira Rovčanina izjavljena protiv presude Vrhovnog suda Srbije U. 8301/08 od 1. jula 2009. godine .
O b r a z l o ž e nj e
1. Samir Rovčanin iz Prijepolja, preko punomoćnika advokata Zorana Panića iz Beograda, podneo je Ustavnom sudu 6. novembra 2009. godine ustavnu žalbu protiv presude Vrhovnog suda Srbije U. 8301/08 od 1. jula 2009. godine, zbog povrede prava na rad zajemčenog članom 60. Ustava Republike Srbije.
Podnosilac u ustavnoj žalbi navodi: da je podneo pismeni zahtev Ministarstvu unutrašnjih poslova za sporazumni prestanak radnog odnosa; da je zahtev podnet „u uslovima izuzetno ozbiljnog i realnog pritiska i pretnji da takva zahtev mora podneti“; da je pre potpisivanja sporazuma u službenim prostorijama Ministarstva podnosiocu saopšteno „da se nalazi u velikom problemu i da će prema njemu biti određen pritvor“. Podnosilac dalje navodi da je posle navedenog razgovora „doživeo teške psihičke bolove i stresove“, pa je prevezen u psihijatrijsku ustanovu, a da je sedam dana nakon potpisivanja sporazuma shvatio „celinu i tragičan značaj učinjene prinude i ucene prema njemu“ i dostavio Ministarstvu podnesak kojim odustaje od zahteva za sporazumni raskid radnog odnosa. Prema navodima ustavne žalbe, rešenja Policijske uprave za grad Beograd i Žalbene komisije Vlade su doneta uz povredu prava na rad i povredu pravila o zabrani diskriminacije iz člana 20. Zakona o radu, a Vrhovni sud Srbije je pogrešno i neosnovano prihvatio da nije bilo pritisaka i pretnji od uticaja na slobodno izražavanje volje podnosioca da sporazumno raskine radni odnos. Ustavnom žalbom se predlaže da Ustavni sud „ukine osporeni akt zajedno sa nižestepenim aktima“.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je u sprovedenom postupku iz sadržine ustavne žalbe i dostavljene dokumentacije utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za donošenje odluke po ovoj ustavnoj žalbi:
Vrhovni sud Srbije je na sednici održanoj 1. jula 2009. godine doneo osporenu presudu U. 8301/08 od 1. jula 2009. godine, kojom je odbio kao neosnovanu tužbu podnosioca ustavne žalbe. Navedenom osporenom presudom odlučivano je o zakonitosti rešenja Žalbene komisije Vlade broj 118-00-14/2008-01 od 29. aprila 2008. godine, kojim je odbijena kao neosnovana žalba podnosioca izjavljena protiv rešenja Ministarstva unutrašnjih poslova – Policijske uprave za grad Beograd broj 118-96 od 12. decembra 2007. godine. Vrhovni sud Srbije je u obrazloženju osporene presude , pored ostalog, naveo da je nakon razmatranja spisa predmeta, ocene navoda tužbe i odgovora na tužbu, našao da je tuženi organ, s obzirom na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, na koje je primenjen odgovarajući materijalni propis, bez povrede pravila od uticaja na rešenje ove upravne stvari, osnovano našao da pobijanim rešenjem prvostepenog organa nije povređen zakon na štetu tužioca. Za ovakvu ocenu i odluku tuženi organ je dao razloge koje u svemu kao dovoljne i na zakonu zasnovane, prihvata i taj sud. Po mišljenju Vrhovnog suda Srbije, u postupku koji je prethodio donošenju pobijanog rešenja utvrđene su sledeće činjenice: da je tužilac uputio Ministarstvu unutrašnjih poslova – Policijskoj upravi za grad Beograd zahtev za sporazumni prestanak radnog odnosa sa 12. decembrom 2007. godine, iz ličnih razloga; da je pre prestanka radnog odnosa tužilac upoznat sa posledicama sporazumnog prestanka radnog odnosa; da je na osnovu navedenog sporazuma doneto prvostepeno rešenje, kojim se konstatuje postojanje sporazuma o prestanku radnog odnosa; da je tužilac prvostepenom organu naknadno, 19. decembra 2007. godine, dostavio podnesak da odustaje od zahteva za sporazumni prestanak radnog odnosa, u kome je naveo da je zahtev podneo pod pritiskom i u teškom psihičkom stanju.
Vrhovni sud Srbije je dalje naveo da je odredbom člana 177. Zakona o radu („Službeni glasnik RS“, br. 24/05 i 6l /05) propisano da radni odnos
može da prestane na osnovu pismenog sporazuma poslodavca i zaposlenog, a da je pre potpisivanja sporazuma, poslodavac dužan da zaposlenog pismenim putem obavesti o posledicama do kojih dolazi u ostvarivanju prava za slučaj nezaposlenosti. Stoga je, prema shvatanju tog suda, pravilno našao tuženi organ da osnov za prestanak radnog odnosa tužiocu proizlazi iz slobodno izražene volje samog tužioca. Takođe je ocenjen kao pravilan zaključak tuženog organa da razgovor sa starešinama u Upravi kriminalističke policije, u kome je tužiocu ukazano na mogućnost vođenja posebnog postupka za utvrđivanje njegove odgovornosti, nije bio od uticaja na slobodno ispoljavanje volje tužioca, te da pismeno povlačenje zahteva za sporazumni prestanak radnog odnosa od strane tužioca, nema uticaja na zakonitost rešenja prvostepenog organa. Vrhovni sud Srbije je našao da su navodi tužbe bez uticaja na drugačiju ocenu zakonitosti osporenog rešenja, jer se njima ne dovodi u sumnju činjenično stanje utvrđeno u upravnom postupku, niti se prilažu dokazi koji bi, da su bili cenjeni, doveli do drugačije odluke u ovoj upravnoj stvari. Stoga je taj sud, primenom odredbe člana 41. st av 2. Zakona o upravnim sporovima, odlučio kao u dispozitivu osporene presude.
4. Odredbama Ustava na čiju povredu se ustavnom žalbom ukazuje, utvrđeno je da se jemči pravo na rad, u skladu sa zakonom, da svako ima pravo na slobodan izbor rada, da su svima, pod jednakim uslovima, dostupna sva radna mesta, da svako ima pravo na poštovanje dostojanstva svoje ličnosti na radu, bezbedne i zdrave uslove rada, potrebnu zaštitu na radu, ograničeno radno vreme, dnevni i nedeljni odmor, plaćeni godišnji odmor, pravičnu naknadu za rad i na pravnu zaštitu za slučaj prestanka radnog odnosa i da se niko tih prava ne može odreći (član 60. st. 1, 2, 3. i 4.).
Zakonom o policiji ( „Službeni glasnik RS“, br. 101/05, 63/09 i 92/11 ) uređena su pojedina pitanja radnog odnosa policijskih službenika, a saglasno o dredbi člana 169. toga zakona, na položaj, dužnosti, prava i odgovornosti zaposl enih u Ministarstvu primenjuju se propisi o radnim odnosima u državnim organima, ako ovim zakonom i propisima donetim na osnovu ovog zakona nije drukčije određeno.
Odredbama Zakona o državnim službenicima („Službeni glasnik RS“, br. 79/05, 81/05, 83/05, 64/07 i 67/07) , na čiju primenu upućuje Zakon o policiji, pr opisano je: da državnom službeniku prestaje radni odnos, pored ostalog, sporazmom (član 126. stav 1. tačka 2)); da rukovodilac i državni službenik mogu da zaključe pismeni sporazum o prestanku radnog odnosa državnog službenika (član 128. stav 1.).
Pored toga, odredbama Zakona o radu (« Službeni glasnik RS», br. 24/05 i 61/05) propisano je : da radni odnos prestaje, pored ostalog, sporazumom između zaposlenog i poslodavca (član 175. tačka 3.); da radni odnos može da prestane na osnovu pismenog sporazuma poslodavca i zaposlenog i da je pre potpisivanja sporazuma, poslodavac dužan da zaposlenog pismenim putem obavesti o posledicama do kojih dolazi u ostvarivanju prava za slučaj nezaposlenosti (član 177.)
5. Podnosilac ustavne žalbe smatra da mu je nezakonito prestao radni odnos, jer je sporazum o prestanku radnog odnosa zaključio „pod pritiskom i pretnjama“.
Ispitujući ove navode podnosioca, Ustavni sud je najpre konstatovao da se ustavne garantije prava na rad ostvaruju na način i pod uslovim propisanom zakonom. Ustavni sud je, takođe, konstatovao da je postupku koji je prethodio ustavnoj žalbi utvrđeno da je podnosilac ustavne žalbe Ministarstvu unutrašnjih poslova – Policijskoj upravi za grad Beograd podneo zahtev za sporazumni prestanak radnog odnosa , da je pre zaključenja sporazuma bio upoznat sa posledicama sporazumnog prestanka radnog odnosa i da je rešenjem Ministarstva konstatovano da je podnosiocu ustavne žalbe radni odnos prestao na osnovu sporazuma. Polazeći od toga da u predmetnom postupku nisu dostavljeni dokazi kojima se dovodi u sumnju slobodno izražena volja podnosioca ustavne žalbe, a imajući u vidu da je podnosilac ustavne žalbe bio policijski službenik, Ustavni sud je ocenio da je zauzeti stav Vrhovnog suda Srbije u saglasnosti sa navedenim odredbama Zakona o policiji, Zakona o državnim službenicima i Zakona o radu.
Ustavni sud nalazi da su u osporenoj presud i Vrhovnog suda Srbije izneti ustavnopravno prihvatljivi razlozi za ocenu da je podnosiocu ustavne žalbe radni odnos prestao u skladu sa z akonom i da su merodavne odredbe materijalnog prava prtumačene na način koji prihvata i Ustavni sud . Naime, podnosilac ustavne žalbe u predmetnom postupku nije pružio dokaze da je u momentu potpisivanja sporazuma o prestanku radnog odnosa bio u stanju smanjene uračunljivosti i pomućene svesti ili da je njegova izjava bila iznuđena silom ili pretnjom, niti da je data u zabludi, odnosno usled prevare. Činjenica da je podnosilac ustavne žalbe sedam dana nakon zaključenja predmetnog sporazuma dostavio Ministarstvu unutrašnjih poslova podnesak kojim odustaje od zahteva za sporazumni prestanak radnog odnosa, po oceni Ustavnog suda, nije mogla biti od uticaja na drugačije odlučivanje nadležnih organa. Ovo stoga što su pravna dejstva sporazumnog prestanka radnog odnosa nastala danom zaključenja predmetnog sporazuma i nisu mogla biti anulirana rešenjem kojim je konstatovan prestanak radnog odnosa, a koje ima deklaratorni karakter.
Ustavni sud, takođe, smatra da su u slučaju sporazumnog prestanka radnog odnosa irelevantni razlozi i motivi kojima se rukovodi zaposleni koji podnosi zahtev da mu radni odnos na taj način prestane , ukoliko je u momentu potpisivanja sporazuma zaposleni bio sposoban da shvati značaj tog čina i da upravlja svojim postupcima i ukoliko nije bilo mana volje. Dakle, motiv za zaključenje sporazuma o prestanku radnog odnosa ne utiče na zakonitost akta kojim se konstatuje sporazumni prestanak radnog odnosa. Polazeći od toga , Ustavni sud ocenjuje ustavnopravno prihvatljivim zaključak Vrhovnog suda Srbije da razgovor podnosioca ustavne žalbe sa starešinama u Upravi kriminalističke policije o eventualnom pokretanju postupk a za utvrđivanje njegove odgovornosti , nije bio od uticaja na slobodno izražavanje volje podnosioca ustavne žalbe.
S obzirom na izloženo, Ustavni sud je utvrdio da navodi ustavne žalbe nisu osnovani i da osporenom presud om nije povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na rad, zajemčeno odredbama člana 60. Ustava. Stoga je Ustavni sud, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07 i 99/11), odbio ustavnu žalbu kao neosnovanu.
6. Polazeći od navedenog, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42b stav 1. tačka 1) i člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
dr Dragiša B. Slijepčević