Rešenje o odbacivanju ustavne žalbe protiv postupanja javnog tužilaštva
Kratak pregled
Ustavni sud odbacio je ustavnu žalbu podnetu zbog odluke javnog tužilaštva da ne pokrene krivični postupak. Podnošenjem krivične prijave ne stiče se pravo da postupak bude pokrenut, te odluka tužioca ne predstavlja akt kojim se povređuju ustavna prava.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud u sastavu: predsednik dr Dragiša Slijepčević i sudije dr Olivera Vučić, dr Marija Draškić, Bratislav Đokić, Vesna Ilić Prelić, dr Agneš Kartag Odri, Katarina Manojlović Andrić, mr Milan Marković, dr Bosa Nenadić, Milan Stanić, dr Dragan Stojanović, mr Tomislav Stojković, Sabahudin Tahirović i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi B. M. iz B, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 15. decembra 2011. godine, doneo je
R E Š E Nj E
Odbacuje se ustavna žalba B. M.
O b r a z l o ž e nj e
1. B. M. iz B. je 10. maja 2011. godine Ustavnom sudu podneo ustavnu žalbu protiv nezakonitog postupanja Višeg javnog tužilaštva u Beogradu u postupku po krivičnoj prijavi podnosioca ustavne žalbe Ktr. 3971/10 od 4. novembra 2010. godine po kojoj je doneta „konačna i nezakonita odluka“, bez obaveštavanja podnosioca krivične prijave, „a neutvrđivanjem ili pogrešnim utvrđivanjem odlučnih činjenica iz dostavljenih dokaza u spisima prijave“. Ustavna žalba je podneta i zbog „nezakonitog ponašanja imenovanog državnog organa (Višeg javnog tužilaštva u Beogradu) sadržanog u dopisu Posl. br. Ktr. br. 1050/ 11 od 12. aprila 2011. godine“. Podnosilac ustavne žalbe ističe povredu načela zabrane diskriminacije iz člana 21. Ustava Republike Srbije, povredu prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava, prava na jednaku zaštitu prava iz člana 36. stav 1. Ustava i prava na imovinu iz člana 58. Ustava.
2. Iz odredbe člana 170. Ustava Republike Srbije kojom je ustavna žalba ustanovljena kao pravno sredstvo za zaštitu Ustavom zajemčenih prava i sloboda, proizlazi da se ustavnom žalbom mogu osporavati samo pojedinačni akti i radnje kojima je odlučivano o nekom pravu ili obavezi podnosioca ustavne žalbe, jer samo takvim aktom ili radnjom može doći do povrede ili uskraćivanja njegovih zajemčenih prava ili sloboda. Takođe, iz navedene ustavne odredbe sledi i to da je Ustavni sud u postupku po ustavnoj žalbi nadležan isključivo da utvrđuje postojanje povreda ili uskraćivanja ustavnih prava i sloboda, te se stoga i navodi ustavne žalbe moraju zasnivati na ustavnopravnim razlozima kojima se sa stanovišta Ustavom utvrđene sadržine svakog od označenih prava, odnosno sloboda, potkrepljuju tvrdnje o njihovoj povredi ili uskraćivanju.
3. Ustavni sud je u sprovedenom postupku iz celokupnog sadržaja ustavne žalbe ocenio da podnosilac ustavne žalbe povredu, pre svega, prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava, u delu ustavne žalbe kojim se osporava nezakonito postupanje Višeg javnog tužilaštva u Beogradu po krivičnoj prijavi koju je podneo, zasniva na stanovištu da su podneta krivična prijava i dokazi koji su uz nju priloženi, pružali dovoljno osnova da se protiv prijavljenog lica pokrene krivični postupak.
Navedenu ocenu, Ustavni sud zasniva na tome da podnosilac i u ustavnoj žalbi detaljno iznosi činjenice i okolnosti vezane za radnje i događaje koji su bili povod da podnese krivičnu prijavu. Sa druge strane, Sud je ocenio i da se delom ustavne žalbe označenim kao „nastavak nezakonitog ponašanja imenovanog državnog organa“ ne osporavaju radnje, već pojedinačni akt – dopis Višeg javnog tužilaštva u Beogradu Ktr. 1050/11 od 12. aprila 2011. godine, koji je Tužilaštvo uputilo podnosiocu ustavne žalbe povodom pritužbe podnete na postupanje u predmetu Ktr. 3971/10, a kojim ga je obavestilo da je njegova pritužba delimično osnovana, jer oštećeni nisu obavešteni o odluci Tužilaštva da nema osnova da se preduzme gonjenje protiv prijavljenog, te je od podnosioca krivične prijave zatražilo da dostavi ovlašćenje za zastupanje oštećenih lica, imajući u vidu da iz podnete prijave sledi da je podnosilac prijavu podneo u ime „216 oštećenih akcionara“.
4. Polazeći od svega prethodno navedenog, a ispitujući postojanje pretpostavki za postupanje po podnetoj ustavnoj žalbi, Ustavni sud najpre ukazuje na to da se u krivičnom postupku odlučuje o osnovanosti sumnje da je neko lice učinilo krivično delo za koje se tereti i o optužbama koje se tom licu stavljaju na teret, pa se i ustavne garancije prava na pravično suđenje u ovom postupku jemče pre svega okrivljenom. Saglasno Zakoniku o krivičnom postupku, za krivična dela za koja se postupak vodi po službenoj dužnosti, o osnovanosti krivične prijave nadležan je da odluči isključivo javni tužilac, kao što je sud jedino nadležan da odluči o pokretanju krivičnog postupka, postojanju krivičnog dela i krivici okrivljenog. Stoga se podnošenjem krivične prijave protiv nekog lica ne stiče pravo da će protiv tog lica krivični postupak biti pokrenut. U tom smislu je pozivanje podnosioca krivične prijave na to da mu je odbacivanjem prijave povređeno pravo na pravično suđenje, ratione materiae, nespojivo sa Ustavom utvrđenom sadržinom označenog prava.
Sa druge strane, imajući u vidu da odredba člana 61. stav 4. Zakonika o krivičnom postupku („Službeni glasnik RS“, br. 46/06, 47/07, 122/08 i 72/09) daje pravo oštećenom da u svojstvu tužioca preduzme krivično gonjenje i u situaciji kada ga javni tužilac nije obavestio o tome da sam nije preduzeo gonjenje, te posebno s obzirom na činjenicu da je nadležno javno tužilaštvo osporenim dopisom Ktr. 1050/11 od 12. aprila 2011. godine uvažilo pritužbu podnosioca ustavne žalbe u delu koji se odnosi na neobaveštavanje o odluci da nema osnova da se preduzme gonjenje protiv prijavljenog i zatraženo mu da kao podnosilac krivične prijave dostavi ovlašćenje za zastupanje oštećenih lica u čije ime je podneo prijavu, kako bi mu kao punomoćniku bilo dostavljeno obaveštenje da umesto javnog tužioca može preduzeti gonjenje, Ustavni sud ocenjuje da se navodi ustavne žalbe ni u ovom delu ne mogu smatrati ustavnopravnim razlozima za tvrdnje o povredi prava na pravično suđenje kojim se garantuje i pravo na pristup sudu.
U odnosu na osporeni dopis Višeg javnog tužilaštva u Beogradu Ktr. 1050/11 od 12. aprila 2011. godine, Ustavni sud konstatuje da se ne radi o pojedinačnom aktu iz člana 170. Ustava.
Imajući u vidu izloženo, Ustavni sud je ocenio da nisu ispunjene Ustavom utvrđene pretpostavke za postupanje po ustavnoj žalbi u odnosu na istaknutu povredu prava iz člana 32. stav 1. Ustava, te je stoga u ovom delu ustavnu žalbu odbacio, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 4) Zakona o Ustavnom sudu (''Službeni glasnik RS'', broj 109/07).
5. S obzirom na to da navode o povredi načela zabrane diskriminacije, kao i ostalih označenih ustavnih prava, podnosilac ustavne žalbe u suštini zasniva na tvrdnjama o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud je i u ovom delu odbacio ustavnu žalbu saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 4) Zakona o Ustavnom sudu.
6. Na osnovu navedenog i odredbe člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, Sud je rešio kao u izreci.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
dr Dragiša B. Slijepčević