Odluka Ustavnog suda o povredi prava na pravično suđenje u carinskom prekršajnom postupku
Kratak pregled
Ustavni sud usvaja ustavnu žalbu, utvrđujući povredu prava na pravično suđenje. Nižestepeni organi nisu pružili dovoljne i ustavnopravno prihvatljive razloge za osuđujuću odluku, posebno u pogledu svesti okrivljenog da je vozilo predmet prekršaja.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Vesna Ilić Prelić, predsednik Veća i sudije dr Dragiša B. Slijepčević, dr Marija Draškić, dr Agneš Kartag Odri, dr Goran P. Ilić, Sabahudin Tahirović, dr Dragan Stojanović i mr Milan Marković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi Predraga Ljubovića iz Pančeva, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 25. septembra 201 4. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba Predraga Ljubovića i utvrđuje da je presudom Višeg prekršajnog suda u Beogradu – Odeljenje u Novom Sadu Prž. 24788/10 od 18. marta 2011. godine i rešenjem Ministarstva finansija – Uprave carina – Carinarnice Beograd – Komisije za carinske prekršaje P. 904/07 od 23. oktobra 2008. godine povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na pravično suđenje, zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, dok se u preostalom delu ustavna žalba odbija kao neosnovana.
2. Poništava se presuda Višeg prekršajnog suda u Beogradu – Odeljenje u Novom Sadu Prž. 24788/10 od 18. marta 2011. godine i određuje da isti prekršajni sud donese novu odluku o žalbi koju je podnosilac ustavne žalbe izjavio protiv rešenja Ministarstva finansija – Uprave carina – Carinarnice Beograd – Komisije za carinske prekršaje P. 904/07 od 23. oktobra 2008. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Predrag Ljubović iz Pančeva je 10. maja 20 11. godine, preko punomoćnika Dragana Todorovića, advokata iz Pančeva, Ustavnom sudu podneo ustavnu žalbu protiv akata navedenih u tački 1. izreke, zbog povrede prava na pravično suđenje i prava na suđenje u razumnom roku, zbog povrede prava na jednaku zaštitu prava i na pravno sredstvo , zajemčenih odredb ama člana 32. stav 1. i člana 36. stav 2. Ustava Republike Srbije, kao i zbog povrede odredaba člana 16. stav 2. i člana 18. stav 3. Ustava u vezi sa članom 6. stav 1. i članom 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Podnosilac ustavne žalbe je naveo:
- da je Komisija za prekršaje Carinarnice Beograd osporenim rešenjem utvrdila da je odgovoran za prekršaj iz člana 332. stav 3. u vezi člana 334. stav 1. tačka 1) Carinskog zakona i kaznila ga novčanom kaznom u iznosu od 100.000 dinara;
- da je Viši prekršajni sud u Beogradu – Odeljenje u Novom Sadu, odlučujući o žalbi okrivljenog izjavljenoj protiv prvostepenog osporenog rešenja 18. marta 2011. godine doneo osporenu presudu Prž. 24788/10, kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rešenje;
- da je povređeno podnosiočevo pravo na suđenje u razumnom roku, jer je osporeni postupak "neopravdano dugo trajao" pet godina;
- da prvostepeni organ "nije hteo utvrđivati" činjenično stanje, koju "praksu" je nastavio i drugostepeni organ, "zbog čega je dovedena u sumnju objektivnost i stručnost pravosudnih organa jer je izostala ocena svih dokaza koji su išli u prilog podnosiocu ustavne žalbe" kao okrivljenom;
- da prekršajni organi "nisu usvojili nijedan od niza predloženih dokaza odbrane";
- da iz navedenog proizlazi da su podnosiocu ustavne žalbe povređena označena ustavna prava.
U ustavnoj žalbi se predlaže da Ustavni sud utvrdi označene povrede ustavnih prava podnosioca, kao i da dosudi naknadu nematerijalne štete i troškove postupaka.
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je u sprovedenom postupku izvršio uvid u osporene akte i utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje u ovoj ustavnosudskoj stvari:
Prekršajni postupak protiv podnosioca ustavne žalbe pokrenut je zaključkom Komisije za prekršaje Carinarnice Beograd P. 904/07 od 2. aprila 2007. godine, na osnovu prijave Ministarstva unutrašnjih poslova – Direkcije policije - Policijske uprave Pančevo Up. 94/07 od 9. marta 2007. godine.
Komisija za prekršaje Carinarnice Beograd je osporenim rešenjem P. 904/07 od 23. oktobra 2008. godine utvrdila da je podnosilac, kao okrivljeni, odgovoran "što je neutvrđenog datuma oktobra meseca 2005. godine pribavio od NN lica putničko motorno vozilo marke „BMW 325i“, sa brojem šasije W BABF31030EF18288 „iako je znao ili je mogao znati da vozilo predstavlja predmet prekršaja iz člana 334. stav 1. tačka 1) Carinskog zakona, te sa takvim vozilom upravljao sve do 2. marta 2007. godine, kada mu je isto oduzeto od strane PU Pančevo", čime je kao saizvršioc iz člana 332. stav 3. izvršio prekršaj iz člana 334. stav 1. tačka 1) Carinskog zakona" , pa je kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 100.000 dinara. Osporenim rešenjem je izrečena i zaštitna mera oduzimanja predmetnog motornog vozila. U odnosu na prvookrivljenog, NN lice, koje je "neutvrđenog datuma oktobra 2005. godine uvezao u zemlju bez prijave carinskim organima putničko motorno vozilo marke „BMW 325i“, sa neutvrđenim brojem šasije, te na istom izmenio deo lima sa brojem šasije WBABF31030EF18288, da bi isto prilagodio saobraćajnoj dozvoli ser. br. SR051269700 i reg. oznake PA-620-13, koje je takvo ustupljeno Ljubović Predragu", prekršajni postupak je prekinut "jer se u toku postupka nije mogao utvrditi identitet prvookrivljenog", pa "pošto je nedostupan državnim organima koji vode postupak, nastale su procesne smetnje za dalje vođenje postupka".
U obrazloženju osporenog prvostepenog rešenja je, pored ostalog, navedeno:
- da je prvostepeni prekršajni organ "nesporno utvrdio da se u radnjama NN lica stiču svi elementi prekršaja iz člana 334. stav 1. tačka 1) Carinskog zakona", kako je to navedeno u izreci rešenja;
- da je Komisija "razmatrajući prekršajnu odgovornost Ljubović Predraga, utvrdila da se u njegovim radnjama stiču svi bitni elementi prekršaja iz člana 332. stav 3. u vezi sa članom 334. stav 1. tačka 1) Carinskog zakona", kao što je navedeno u izreci rešenja;
- da Komisija "nije prihvatila iznetu odbranu okrivljenog Ljubović Predraga, da je on sam poravljajući predmetni automobil vodio računa o brojevima šasije, da je sve radove na kolima fotografisao i da je to radio na osnovu instrukcija koje je dobijao od strane OSL SUP Pančevo, ali je ocenila da sve izneto ne umanjuje njegovu odgovornost za učinjeni prekršaj".
Iz obrazloženja osporenog rešenja, kao i spisa predmeta, proizlazi:
- da je okrivljeni u oktobru 2005. godine kupio predmetno vozilo u havarisanom stanju sa BG tablicama, registrovano na Mlađana Dimića iz Bariča;
- da je vozilo preuzeo od auto limara Nenada Krsmanovića iz Starčeva, sada pokojnog, da ga je "dopremio u svoju garažu i kada je video kakva su oštećenja na vozilu, nije želeo da na njima bilo šta menja dok se nad vozilom ne izvrši kontrola od strane MUP-a", zbog čega je izvršio prenos vozila na svoje ime i zatražio kontrolu MUP-a, što je i učinjeno, pa je N.S, policijski inspektor, u decembru 2005. godine izvršio pregled vozila i sačinio službenu belešku;
- da je, po okončanoj popravci, podnosilac ponovo zahtevao da vozilo pregleda MUP, što je i učinjeno, p a je isti policijski inspektor 11. aprila 2006. godine ponovo pregledao vizilo, procenio da je popravka izvršena korektno i to konstatovao u službenoj belešci, nakon čega je vozilo registrovano , i to dve godine za redom;
- da je u februaru 2007. godine okrivljeni pozvan u MUP radi privremenog oduzimanja vozila i njegovog veštačenja, pri čemu je utvrđeno da su brojevi šasije falsifikovani;
- da je u prekršajnom postupku vršeno novo veštačenje vozila, pri čemu je konstatovano da broj šasije predmetnog vozila ne odgovara originalu;
- da je pred Opštinskim sudom u Pančevu protiv podnosioca vođen krivični postupak K. 727/07, zbog krivičnog dela falsifikovanje isprave iz člana 355. stav 1. Krivičnog zakonika, koji je okončan pravnosnažnom presudom od 25. decembra 2007. godine, kojom je optužba odbijena s obzirom na to da je u toku glavnog pretresa Opštinsko javno tužilaštvo u Pančevu odustalo od krivičnog gonjenja okrivljenog.
Rešavajući o žalbi okrivljenog, izjavljenoj protiv osporenog prvostepenog rešenja, Viši prekršajni sud u Beogradu – Odeljenje u Novom Sadu je 18. marta 2011. godine doneo osporenu drugostepenu presudu Prž. 24788/10, kojom je žalbu okrivljenog odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno osporeno rešenje Ministarstva finansija – Uprave carina – Carinarnice Beograd – Komisije za carinske prekršaje P. 904/07 od 23. oktobra 2008. godine.
Drugostepeni organ u obrazloženju osporene presude, pored ostalog, navodi: "U korist okrivljenog žalbu je blagovremeno izjavio njegov branilac ... i naveo da je iz izreke nejasno u čemu se sastoji biće prekršaja koji mu se stavlja na teret... okrivljeni je predmetno vozilo kupio i isto je u trenutku kupovine bilo registrovano na područje Srbije... vozilo je kupio od njemu poznatog lica... čiji identitet prvostepeni organ nije ni pokušao da utvrdi. Činjenično stanje ostalo je neutvrđeno i iz razloga što je prvostepeni organ propustio da izvede dokaze koje je predlagao okrivljeni, a propušteno je i saslušanje Dimić Mlađana na čije ime je predmetno vozilo u momentu kupovine bilo registrovano i sa kojim je on sačinio kupoprodajni ugovor, a potom i prenos vlasništva na sebe... pored toga okrivljeni je po uočavanju oštećenja samoinicijativno pristupio u SUP i podneo pismeni zahtev za pregled vozila... Sve izneto u žalbi isključuje mogućnost da je okrivljeni znao ili mogao znati da je predmetnim vozilom prethodno učinjen carinski prekršaj". "Sud je razmotrio izjavljenu žalbu i spise predmeta u ovoj prekršajnoj stvari, pa je utvrdio da žalba nije osnovana. Iz spisa predmeta i obrazloženja pobijanog rešenja proizilazi da su činjenično stanje u pogledu postojanja prekršaja i odgovornosti okrivljenog za prekršaj iz člana 332. stav 3. u vezi člana 334. stav 1. tačka 1 ) Carinskog zakona po oceni ovog suda nesumnjivo utvrđeni u postupku koji je prethodio donošenju pobijanog rešenja i na tako utvrđeno činjenično stanje primenjene su odredbe materijalnog propisa na koje se prekršajni organ poziva. Stoga su neosnovani navodi okrivljenog da činjenično stanje u postupku nije potpuno i pravilno utvrđeno jer nesporno proizlazi da je okrivljeni neutvrđenog datuma oktobra meseca 2005. godine pribavio od NN lica putničko motorno vozilo marke BMW 325 sa brojem šasije WBABF31030EF 18288 i ako je znao ili je mogao znati da vozilo predstavlja predmet prekršaja iz člana 334. stav 1. tačka 1. Carinskog zakopa i takvim vozilom je upravljao sve do dana 2. marta 2007. godine. Ovde je odlučna činjenica da neoriginalnost broja šasije govori o tome da se ne radi o vozilu na koje se dokumentacija odnosi već da je u pitanju drugo vozilo, a koja odlučna činjenica je utvrđena i izveštajem o kriminalističko tehničkom pregledu putničkog motornog vozila Policijske uprave u Pančevu, Odeljenje kriminalističke policije, Odsek kriminalističke i PD tehnike broj VŠ93/07 od 2. marta 2007. godine, kao i na osnovu nalaza MUP PC, Direkcije policije, Uprave kriminalističke policije, Nacionalnog kriminalističko tehničkog centra Beograd. Odbrana okrivljenog da on nije vršio nikakvu prepravku broja šasije nije od uticaja jer je bitno faktičko stanje vozila, kao i da je on zatečen u posedu vozila koje ima neoriginalni broj šasije. Dakle za prekršaj je dovoljno utvrditi činjenicu falsifikata bez obzira ko je neposredno izvršio falsifikovanje, te stoga činjenica da se protiv okrivljenog odbija optužba da je falsifikovao broj šasije nije od uticaja na njegovu prekršajnu odgovornost u carinskom postupku. Dakle, njega u smislu Carinskog zakona čini odgovornim to što je bio u posedu vozila koje je u zemlju uvezeno bez prijave carinskim organima i nad kojim nije sproveden postupak uvoznog carinjenja. Registracija na koju se okrivljeni poziva očigledno se ne odnosi na vozilo koje je predmet prekršaja, a državni organ je vršio proveru čim je posumnjao u verodostojnost identifikacionih oznaka. Sud nalazi da je prvostepeni organ pravilno našao da se u konkretnom predmetu ne može isključiti nehat okrivljenog, pa je stoga neosnovan žalbeni navod da je bio u posedu vozila koje je ranije uredno registrovano na području Republike Srbije... Činjenica da je vozilo kupio od njemu poznatog lica, izvesnog Ljube ne ukazuje da je on preduzeo sve potrebne mere jer je on pre preuzimanja vozila trebao da proveri podatke o vozilu, te je stoga neosnovan žalbeni predlog da se u svojstvu svedoka sasluša Dimić Mlađan na čije ime je predmetno vozilo u momentu kupovine bilo registrovano u SUP-u Beograd. Nije okrivljeni ispoljio najveći stepen savesnosti i obazrivosti kako se navodi u žalbi, tvrdnjom da je samoinicijativno pristupio u SUP Pančevo i podneo pismeni zahtev za pregled vozila, jer je sve to trebao da preduzme pre nego što je došao u posed predmetnog vozila, odnosno pre nego što je vozilo preveo n a svoje ime".
4. Za ocenu navoda i razloga ustavne žalbe sa stanovišta Ustavom zajemčenog prava na pravično suđenje i prava na pravno sredstvo, zajemčenih odredb ama člana 32. stav 1. i člana 36. stav 2. Ustava, na čiju povredu se podnosilac ustavne žalbe poziva, bitne su sledeće odredbe Ustava i zakona:
Odredbom člana 32. stav 1. Ustava je utvrđeno da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.
Odredba člana 36. stav 2. Ustava utvrđuje da svako ima pravo na žalbu ili drugo pravno sredstvo protiv odluke kojom se odlučuje o njegovom pravu, obavezi ili na zakonu zasnovanom interesu.
Odredbe člana 332. Carinskog zakona („Službeni glasnik RS“, br. 73/03, 61/05, 85/05, 62/06 i 9/2010 – Odluka US), između ostalog, propisuju: da se saučesnici smatraju učiniocima prekršaja, a ako je učinilac prekršaja ili saučesnik službeno lice (carinski ili državni službenik ili policajac), kazniće se kaznom u visini dvostrukog iznosa kazne propisane za takav prekršaj (stav 2.); da se s aučesnicima, u smislu ovog zakona, smatraju i lica koja su primila predmete za koje su znali ili su mogli znati da su predmet prekršaja (stav 3.)
Odredbom člana 334. stav 1. tačka 1) ovog zakona predviđeno je da će se novčanom kaznom od jednostrukog do četvorostrukog iznosa vrednosti robe koja je predmet prekršaja, kazniti lice koje ne prijavi carinskom organu robu koju unosi u carinsko područje (član 16. stav 3. i član 64. stav 1.).
5. Razmatrajući navode podnosioca ustavne žalbe o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud je najpre konstatovao da je u postupku po ustavnoj žalbi nadležan samo da utvrđuje da li je pojedinačnim aktom ili radnjom državnog organa ili organizacije kojoj je povereno javno ovlašćenje došlo do povrede ili uskraćivanja ljudskih ili manjinskih prava i sloboda zajemčenih Ustavom, odnosno da načelno nije nadležan da ispituje zakonitost odluka redovnih sudova, odnosno prekršajnih organa, i vrši ocenu utvrđenih činjenica i izvedenih dokaza u postupku koji je prethodio podnošenju ustavne žalbe, a na kojima se zasniva osporena odluka. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je kazneni postupak u celini bio pravičan na način utvrđen članom 32. stav 1. Ustava. Iako jemstva sadržana u pravu na pravično suđenje nisu nužno istovetna u sporovima u kojima se odlučuje o građanskim pravima i obavezama, na jednoj strani, i u predmetima u kojima se raspravlja o kaznenoj optužbi, na drugoj strani (Evropski sud za ljudska prava, odluka u predmetu: Dombo Beheer B.V. protiv Holandije, od 27. oktobra 1993. godine, serija A, n◦ 274.), Sud ističe da pojam pravičnog postupka podrazumeva jednakost oružja, postojanje načela raspravnosti i obavezu obrazloženja sudskih odluka, s tim da se u kaznenom postupku ovim jemstvima pridodaju pretpostavka nevinosti i prava odbrane.
Ustavni sud podseća da je obaveza instancionih sudova da delotvorno ispitaju dokazne predloge stranaka i da ocene njihov značaj prilikom donošenja odluke (Evropski sud za ljudska prava, odluka u predmetu: Kraska protiv Švajcarske, od 19. aprila 1993. godine, § 30.). Zbog toga je jedan od bitnih elemenata prava na pravično suđenje i pravo na obrazloženu sudsku odluku (Evropski sud za ljudska prava , odluka u predmetu: Ruiz Torija protiv Španije, od 9. decembra 1994. godine, § 29 .). Prilikom davanja odgovora na pitanje da li obrazloženje sudske odluke zadovoljava standarde prava na pravično suđenje, trebalo bi voditi računa o okolnostima konkretnog slučaja i prirodi određene odluke. Iako obaveza obrazloženja sudske odluke ne znači da se u odluci moraju dati detaljni odgovori na sve iznete argumente (Evropski sud za ljudska prava, odluka u predmetu: Van der Hurk protiv Holandije, od 19. aprila 1994. godine, § 61 .), Ustavni sud ukazuje da povreda prava na pravično suđenje postoji ako u obrazloženju nisu sa dovoljnom preciznošću navedeni razlozi na kojima se odluka zasniva (Evropski sud za ljudska prava, odluka u predmetu: H adjianastassiou protiv Grčke, od 16. decembar 1992. godine, § 33.).
Imajući u vidu da prvostepeni prekršajni organ utvrđuje činjenično stanje koje je od značaja za donošenje odluke i da ocenjuje dokaze o postojanju bitnih činjenica, Ustavni sud nalazi da je u konkretnom slučaju Komisija za carinske prekršaje imala obavezu da u obrazloženju osporenog rešenja P. 904/07 od 23. oktobra 2008. godine iznese ključne argumente na kojima temelji svoju odluku i da, u slučaju postojanja određenih dokaza koji potvrđuju, odnosno negiraju neku odlučnu činjenicu, izloži razloge zbog kojih takve dokaze prihvata i na koji način je tu odlučnu činjenicu van svake sumnje utvrdio. U konkretnom slučaju, Komisija za carinske prekršaje u osporenom rešenju nije iznela ključne argumente iz kojih proizlazi da je podnosilac kao okrivljeni mogao znati da se radi o vozilu kojim je prethodno izvršen prekršaj, odnosno da se radi o vozilu koje je uneto u carinsko područje Republike Srbije, a nije prijavljeno carinskom organu. Sve navedeno ima još veći značaj ključnih argumenata u svetlu činjenice da je sporno motorno vozilo, pre nego što ga je podnosilac ustavne žalbe kupio, regularno registrovano u policiji, za njega je izdata uredna saobraćajna dozvola i označeno je uredno izdatim saobraćajnim tablicama, kao i činjenice da je podnosilac ovo vozilo, nakon kupovine, regularno i u propisanom postupku preregistrovao na svoje ime, kao i da ga je ponovno registrovao. Iz navedenog proizlazi da u osporenom rešenju nedostaje argumentacija na koji način je prekršajni organ van svake sumnje utvrdio odlučnu činjenicu da je okrivljeni – konkretno podnosilac ustavne žalbe, kupovinom uredno registrovanog motornog vozila „primio predmet za koj i je zna o ili je mog ao znati da je predmet prekršaja “, što predstavlja bitan elemenat carinskog prekršaja iz člana 334. stav 1. tačka 1) Carinskog zakona. Usled toga postoji znatna protivrečnost između utvrđenja prekršajnog organa da je podnosilac ustavne žalbe kao saučesnik počinio označeni carinski prekršaj i dokaza koji bi potvrđivali da u njegovim radnjama postoji bitan element ovog prekršaja i njegova prekršajna odgovornost. Ovo tim pre što prvostepeni prekršajni organ nije utvrdio neposrednog izvršioca osnovnog prekršaja iz člana 334. stav 1. tačka 1 ) Carinskog zakona, bez čijeg izvršenja ni prekršaj iz člana 332. stav 3. Carinskog zakona ne može egzistirati.
Stoga, po oceni Ustavnog suda, Ministarstvo finansija – Uprava carina – Carinarnica Beograd – Komisija za carinske prekršaje u konkretnom slučaju, u osporenom rešenju P. 904/07 od 23. oktobra 2008. godine, nije dala jasne, dovoljne i ustavnopravno prihvatljive razloge za svoje pravno stanovište u pogledu odlučnih činjenica koje su od značaja za utvrđivanje postojanja carinskog prekršaja i odgovornosti okrivljenog.
Imajući u vidu da se u postupku po ustavnoj žalbi ispituje da li je prekršajni postupak u celini bio pravičan, Ustavni sud je razmatrao da li je prekršajni organ više instance u postupku po pravnom leku uklonio evidentne propuste prvostepenog organa na koje mu je ukazano. Naime, okrivljeni je, pored ostalog, u žalbi izjavljenoj protiv osporenog prvostepenog rešenja istakao: da je iz izreke nejasno u čemu se sastoji biće prekršaja koji mu se stavlja na teret; da je okrivljeni predmetno vozilo kupio i isto je u trenutku kupovine bilo registrovano na područje Srbije; da identitet lica od koga je podnosilac kupio predmetno vozilo i koje bi eventualno moglo biti izvršilac označenog prekršaja prvostepeni organ nije ni pokušao da utvrdi; da u osporenom rešenju nije navedeno na osnovu kojih činjenica je prvostepeni prekršajni organ zaključio da je okrivljeni znao ili mogao znati da je predmetnim vozilom prethodno učinjen carinski prekršaj.
Ustavni sud ističe da je prilikom ocene da li obrazloženje odluke suda pravnog leka ispunjava standarde prava na pravično suđenje, neophodno sagledati da li je sud pravnog leka ispitao odlučna pitanja koja su pred njega izneta ili se zadovoljio pukim potvrđivanjem odluke nižeg suda (Evropski sud za ljudska prava , odluka u predmetu: Helle protiv Finske, od 19. decembra 1997. godine, § 60 .). S obzirom da prvostepeni prekršajni organ nije na zadovoljavajući način raspravio agrumente okrivljenog (Evropska komisija za ljudska prava, odluka u predmetu: Fouquet protiv Francuske, od 12. oktobra 1994. godine, § 38 .), Ustavni sud ističe da je drugostepeni prekršajni organ (Viši prekršajni sud u Beogradu – Odeljenje u Novom Sadu) bio dužan da razmotri navode koje je okrivljeni izneo u žalbi. Međutim, Viši prekršajni sud je ocenio kao neosnovane navode koje je okrivljeni izneo u žalbi, pri čemu nije dao izričit i jasan odgovor na protivrečnosti na koje je okrivljeni ukazao (Evropski sud za ljudska prava, odluke u predmetima: Hiro Balani protiv Španije, od 9. decembra 1994. godine, § 28 . i Higgins i ostali protiv Francuske, od 19. februar 1998. godine, § 43.) Polazeći od toga, Ustavni sud smatra da Viši prekršajni sud u Beogradu – Odeljenje u Novom Sadu nije dao jasne, dovoljne i ustavnopravno prihvatljive razloge u pogledu svih činjenica koje su od značaja za donošenje odluke u ovom prekršajnom postupku .
Na osnovu izloženog, Ustavni sud je zaključio da osporeno rešenje Ministarstva finansija – Uprave carina – Carinarnice Beograd – Komisije za carinske prekršaje P. 904/07 od 23. oktobra 2008. godine i osporena presuda Višeg prekršajnog suda u Beogradu – Odeljenje u Novom Sadu Prž. 24788/10 od 18. marta 2011. godine nisu obrazloženi na način koji zadovoljava uslove iz člana 32. stav 1. Ustava, odnosno ne zadovoljavaju standarde pravičnog suđenja, uspostavljene ustavnosudskom praksom i praksom Evropskog suda za ljudska prava.
Polazeći od svega navedenog, Ustavni sud je ocenio da je osporenim rešenjem i osporenom presudom povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na pravično suđenje zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava, pa je u tom delu ustavnu žalbu usvojio, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11 i 18/13 – Odluka US ), i odlučio kao u prvom delu tačke 1. izreke
6. Podnosilac ističe da mu je povređeno i pravo na suđenje u razumnom roku, time što je prekršajni postupak protiv njega "neopravdano dugo trajao" pet godina.
Imajući u vidu izneto, kao i to da je u konkretnom slučaju prekršajni postupak pravnosnažno okončan za četiri godine, njegovo trajanje se, po oceni Ustavnog suda, ne može smatrati nerazumno dugim. Stoga se ni navodi ustavne žalbe ne mogu smatrati ustavnopravnim razlozima za tvrdnju o povredi zajemčenog prava.
U odnosu na povredu prava iz člana 36. stav 2. Ustava, Ustavni sud nalazi da je podnosilac ustavne žalbe imao ustavno i zakonsko pravo na podnošenje žalbe protiv rešenja Ministarstva finansija – Uprave carina – Carinarnice Beograd – Komisije za carinske prekršaje P. 904/07 od 23. oktobra 2008. godine, koje je iskoristio i na osnovu koga je doneta osporena presuda Višeg prekršajnog suda u Beogradu – Odeljenje u Novom Sadu Prž. 24788/10 od 18. marta 2011. godine. Ustavni sud konstatuje da na opisani način podnosiocu nije povređeno pravo na pravno sredstvo, jer je o žalbi protiv rešenja prvostepenog prekršajnog organa odluku doneo drugostepeni prekršajni organ – Viši prekršajni sud čime je, po oceni ovog suda, zadovoljeno navedeno Ustavom zajemčeno ljudsko pravo podnosioca.
Polazeći od navedenog, Ustavni sud je ustavnu žalbu u preostalom delu odbio kao neosnovanu, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu, i odlučio kao u drugom delu tačke 1. izreke.
7. S obzirom na to da je podnosilac u ustavnoj žalb i povrede prava iz člana 32. stav 1. i člana 36. stav 2. Ustava, kao i povrede odredaba člana 16. stav 2. i člana 18. stav 3. Ustava, istakao u vezi sa članom 6. stav 1. i članom 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a imajući u vidu da su prava iz člana 6. stav 1. i člana 13. Evropske konvencije zaštićena odredbama člana 32. stav 1. i člana 36. stav 2. Ustava, koje povrede je Ustavni sud prethodno ocenio, te da se član 16. stav 2. i član 18. stav 3. Ustava odnose na ustavna načela i ustavne garancije, a ne na povredu konkretnih ustavnih prava i sloboda, Ustavni sud nije ni razmatrao povrede ili uskraćivanja ostalih odredaba Ustava i Evropske konvencije koje su u ustavnoj žalbi označene.
8. Ustavni sud je ocenio da se štetne posledice utvrđene povrede prava iz tačke 1. izreke mogu otkloniti samo poništajem osporene presude Višeg prekršajnog suda u Beogradu – Odeljenje u Novom Sadu Prž. 24788/10 od 18. marta 2011. godine i određivanjem da Viši prekršajni sud u Beogradu – Odeljenje u Novom Sadu donese novu odluku o žalbi koju je podnosilac ustavne žalbe izjavio protiv osporenog rešenja Ministarstva finansija – Uprave carina – Carinarnice Beograd – Komisije za carinske prekršaje P. 904/07 od 23. oktobra 2008. godine, pa je, saglasno odredbi člana 89. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu, odlučeno kao u tački 2. izreke.
9. Na osnovu svega navedenog i odredaba člana 42b stav 1. tačka 1) i člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud je doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Vesna Ilić Prelić