Odbijanje ustavne žalbe zbog neosnovanosti tvrdnji o povredi prava
Kratak pregled
Ustavni sud odbio je kao neosnovanu ustavnu žalbu podnetu zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku. Sud je ocenio da, uzimajući u obzir složenost predmeta i postupanje sudova, trajanje parničnog postupka od pet godina i devet meseci ne predstavlja povredu navedenog prava.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda dr Dragiša B. Slijepčević, predsednik Veća i sudije Vesna Ilić Prelić, dr Marija Draškić, dr Agneš Kartag Odri, dr Goran Ilić, Sabahudin Tahirović, dr Dragan Stojanović i mr Milan Marković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi Abaza Zećirija iz Beograda, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 23. maja 2013. godine, doneo je
O D L U K U
Odbija se kao neosnovana ustavna žalba Abaza Zećirija izjavljena zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, zajemčenog odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, u parničnom postupku koji je vođen pred Prvim opštinskim sudom u Beogradu u predmetu P. 3738/04.
O b r a z l o ž e nj e
1. Abaz Zećiri iz Beograda podneo je 26. aprila 2010. godine, preko punomoćnika Nikole Vještice, advokata iz Beograda Ustavnom sudu ustavnu žalbu, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u parničnom postupku koji se vodio pred Prvim opštinskim sudom u Beogradu u predmetu P. 3738/04.
Podnosilac ustavne žalbe je istakao zahtev za naknadu nematerijalne štete.
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U postupku pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je u sprovedenom postupku izvršio uvid u spise predmeta Prvog osnovnog suda u Beogradu P. 66539/10 te utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za rešavanje ove ustavnosudske stvari:
Podnosilac ustavne žalbe podneo je 11. aprila 2004. godine Prvom opštinskom sudu Beogradu tužbu protiv Republike Srbije - Ministarstvo unutrašnjih poslova - OUP Palilula, kojom je tražio da mu tužilac isplati određeni novčani iznos, sa pripadajućom zakonskom kamatom na ime naknade štete, zbog neisplaćene naknade za odvojeni život, kao i troškove parničnog postupka. Po tužbi je formiran predmet P. 3738/04.
Prvo ročište za glavnu raspravu održano je 11. oktobra 2004. godine. Nakon toga, Prvi opštinski sud je održao još šest ročišta za glavnu raspravu, dok ročište zakazano za 17. maj 2006. godine nije održano zbog nedolaska tužioca, iako je uredno pozvan. U postupku je saslušan tužilac u svojstvu parnične stranke.
Prvi opštinski sud u Beogradu je međupresudom P. 3738/04 od 13. septembra 2006. godine usvojio tužbeni zahtev tužioca, kojim je tražio da mu tužena nadoknadi štetu zbog neisplaćene naknade za odvojeni život. U stavu drugom izreke presude, odlučeno je da će o preostalom delu tužbenog zahteva, kao i o troškovima parničnog postupka, sud odlučiti po pravosnažnosti međupresude.
Tužena je 11. oktobra 2006. godine izjavila žalbu protiv navedene međupresude.
Okružni sud u Beogradu je rešenjem Gž1. 5104/06 od 26. septembra 2007. godine ukinuo ožalbenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
U ponovnom postupku pred Prvim opštinskim sudom, prvo ročište za glavnu raspravu održano je 31. januara 2008. godine.
Na ročištu održanom 7. marta 2008. godine rešenjem je određeno ponovno saslušanje tužioca u svojstvu parnične stranke.
Rešenjem P. 3738/04 od 23. februara 2008. godine je na predlog tužioca određeno da se u predmetu izvrši ekonomsko-finansijsko veštačenje na okolnost visine tužbenog zahteva tužioca. Nalaz i mišljenje veštak je dostavio 23. juna 2008. godine.
Tužilac je podneskom od 9. septembra 2008. godine precizirao tužbeni zahtev u skladu sa nalazom veštaka, pa je ročište koje je bilo zakazano za taj dan odloženo radi izjašnjenja tuženog na precizirani tužbeni zahtev tužioca.
Nakon održanog ročišta 19. februara 2009. godine sud je zaključio glavnu raspravu i doneo presudu P. 3738/04 kojom je usvojen tužbeni zahtev tužioca i obavezana tužena da mu na ime naknade štete zbog neisplaćene naknade za odvojeni život isplati određene novčane iznose.
Postupajući po žalbi tužene izjavljene 20. maja 2009. godine, Apelacioni sud u Beogradu je presudom Gž1. 2317/10 od 19. februara 2010. godine preinačio ožalbenu presudu i odbio tužbeni zahtev tužioca.
4. Odredbom člana 32. stav 1. Ustava utvrđeno je da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama njega.
Odredbama člana 10. Zakona o parničnom postupku („Službeni list SFRJ", br. 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91 i „Službeni list SRJ", br. 27/92, 31/93, 24/94, 12/98, 15/98 i 3/02), koji je bio na snazi u vreme pokretanja parničnog postupka, bilo je propisano da je sud dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova.
Zakonom o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srbije", br. 125/04, 111/09 i 36/11) bilo je propisano da stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtevima i predlozima u razumnom roku i da je sud dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova (član 10.).
5. Razmatrajući navode i razloge ustavne žalbe sa stanovišta Ustavom zajemčenog prava na suđenje u razumnom roku, a polazeći od utvrđenih činjenica i okolnosti koje se odnose na osporeni sudski postupak, Ustavni sud je utvrdio da ovaj postupak, pokrenut 11. aprila 2004. godine, podnošenjem tužbe Prvom opštinskom sudu u Beogradu i pravnosnažno okončan donošenjem presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1. 2317/10 od 19. februara 2010. godine, trajao pet godina i devet meseci.
Navedeno trajanje parničnog postupka moglo bi da ukaže da postupak nije oknčan u okviru razumnog roka. Međutim, razumna dužina trajanja jednog sudskog postupka je relativna kategorija koja zavisi od niza činilaca koji se moraju uzeti u obzir u svakom pojedinačnom slučaju, prema njegovim specifičnim okolnostima, a najvažniji su: složenost činjeničnih i pravnih pitanja u konkretnom predmetu, ponašanje podnosioca ustavne žalbe kao stranke u postupku, postupanje nadležnih sudova koji vode postupak i priroda zahteva, odnosno značaj prava o kome se u postupku raspravlja za podnosioca.
Imajući u vidu da je tužbenim zahtevom od suda traženo da obaveže tuženog na isplatu određenih novčanih iznosa na ime naknade štete, Ustavni sud je zaključio da je pravo o kome se u postupku odlučivalo bilo od značaja za podnosioca ustavne žalbe.
Po oceni Ustavnog suda, činjenična pitanja na koja je parnični sud trebalo da odgovori u predmetnom sporu bila su složena i iziskivala sporovođenje nešto složenijeg dokaznog postupka, ekonomsko-finansijskog veštačenja u pogledu visine tužbenog zahteva tužioca. Pre svega, prvostepeni sud je u osporenom postupku trebalo da utvrdi da li je u konkretnom slučaju postojao odvojeni život tužioca od porodice kako je propisano članom 20. stav 1. Uredbe o naknadama i drugim primanjima zaposlenih u državnim organima i izabranih odnosno postavljenih lica („Službeni glasnik RS", br. 37/94, 40/94, 6/99, 37/01 i 73/04), kao uslov za ostvarivanje prava na naknadu materijalnih troškova u skladu sa članom 51. Zakona o radnim odnosima u državnim organima („Službeni glasnik RS", br. 48/91, 66/91, 44/98, 49/99, 34/01 i 39/02).
Ocenjujući ponašanje podnosilaca ustavne žalbe, Ustavni sud je utvrdio da je on u izvesnoj meri doprineo nešto dužem trajanju postupka. Naime, jedno ročište nije održano zbog izostanka tužioca.
Razmatrajući postupanje nadležnih sudova, Ustavni sud nalazi da su sudovi postupali efikasno. Nakon pet godina i devet meseci doneta je jedna međupresuda, jedna prvostepena presuda i dve odluke po žalbi. Naime, Prvi opštinski sud u Beogradu je odlučio o osnovu tužbenog zahteva tužioca međupresudom P. 3738/04 od 13. septembra 2006. godine, nakon dve godine i šest meseci, dok je u ponovnom postupku presuda P. 3738/04 od 19. februara doneta nakon pet meseci. Takođe, po mišljenju Ustavnog suda, Prvi opštinski sud u Beogradu je zakazivao ročišta u prihvatljivim vremenskim intervalima i u toku postupka nije bilo perioda neaktivnosti i neopravdane sporosti u postupanju. Ustavni sud ističe da su i postupajući drugostepeni sudovi postupali naročito efikasno, imajući u vidu da je Okružni sud u Beogradu doneo rešenje Gž1. 5104/06 11 meseci nakon podnošenja žalbe, te da je Apelacioni sud u Beogradu presudom Gž1. 2317/10 od 19. februara 2010. godine odlučio nakon devet meseci o žalbi tužene.
Polazeći od svega navedenog, Ustavni sud nalazi da podnosiocu ustavne žalbe u osporenom postupku nije povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava, te je ustavnu žalbu odbio u celosti kao neosnovanu, saglasno članu 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu.
6. Na osnovu navedenog i odredaba člana 42b stav 1. tačka 1) i člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu ("Službeni glasnik RS", br.109/07, 99/11 i 18/13-Odluka US) , Ustavni sud je odlučio kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
dr Dragiša B. Slijepčević