Odbacivanje ustavne žalbe oštećenog kao tužioca zbog odbijanja zahteva za sprovođenje istrage
Kratak pregled
Ustavni sud je odbacio ustavnu žalbu koju je podneo oštećeni kao tužilac. Pravo na pravično suđenje u krivičnom postupku se garantuje okrivljenom, a oštećeni nema Ustavom zajemčeno pravo da se protiv trećeg lica pokrene i vodi krivični postupak.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud u sastavu: predsednik dr Dragiša Slijepčević i sudije dr Olivera Vučić, dr Marija Draškić, Bratislav Đokić, Vesna Ilić Prelić, dr Goran Ilić, dr Agneš Kartag Odri, Katarina Manojlović Andrić, mr Milan Marković, dr Bosa Nenadić, Milan Stanić, dr Dragan Stojanović, mr Tomislav Stojković, Sabahudin Tahirović i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi Miodraga Vujovića iz Beograda, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 12. maja 2011. godine, doneo je
R E Š E Nj E
Odbacuje se ustavna žalba Miodraga Vujovića izjavljena protiv rešenja Okružnog suda u Beogradu Kv. 3506/08 od 17. novembra 2008. godine i rešenja Vrhovnog suda Srbije Kž. 3014/08 od 8. decembra 2008. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Miodrag Vujović iz Beograda podneo je Ustavnom sudu 10. februara 2009. godine ustavnu žalbu protiv rešenja navedenih u izreci, zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije i prava na pravno sredstvo iz člana 36. stav 2. Ustava.
U ustavnoj žalbi je navedeno da su osporenim rešenjima sudovi, postupajući po njegovom zahtevu, ocenili da nema mesta sprovođenju istrage protiv prijavljenih Borisa Tadića, Vojislava Koštunice, Predraga Markovića i Olivera Dulića zbog osnovane sumnje da su izvršili krivično delo udruživanje radi protivustavne delatnosti iz člana 319. KZ u sticaju sa krivičnim delom sabotaža iz člana 314. KZ u vezi člana 321. KZ i više krivičnih dela zloupotreba službenog položaja iz člana 359. stav 3. KZ u vezi stava 1. KZ. Podnosilac navodi da su osporena rešenja „nezakonita i neustavna i da su njima na najgrublji način povređena prava oštećenih“ garantovana čl. 32. i 36. Ustava.
2. Odredbom člana 170. Ustava Republike Srbije utvrđeno je da se ustavna žalba može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu. Postupak po ustavnoj žalbi se, u smislu člana 175. stav 3. Ustava, uređuje zakonom.
Odredba člana 82. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, broj 109/07) sadržinski je identična odredbi člana 170. Ustava.
Iz navedenih odredaba Ustava i Zakona proizlazi da je jedna od pretpostavki za izjavljivanje ustavne žalbe da su Ustavom zajemčena prava i slobode povređena ili uskraćena licu koje podnosi ustavnu žalbu.
3. Ustavni sud je u sprovedenom prethodnom postupku utvrdio sledeće: da je osporenim prvostepenim rešenjem Ki. 725/08 i Kv. 3506/08 od 17. novembra 2008. godine Okružni sud u Beogradu našao da nema mesta sprovođenju istrage protiv prijavljenih Borisa Tadića, Vojislava Koštunice, Predraga Markovića i Olivera Dulića zbog krivičnog dela udruživanje radi protivustavne delatnosti iz člana 319. KZ u sticaju sa krivičnim delom sabotaža iz člana 314. KZ u vezi člana 321. KZ i više krivičnih dela zloupotreba službenog položaja iz člana 359. stav 3. KZ u vezi stava 1. KZ, a po zahtevu za sprovođenje istrage oštećenog tužioca preduzeća „Palma LTD“ i osnivača i vlasnika Miodraga Vujovića, ovde podnosioca ustavne žalbe; da je osporenim rešenjem Vrhovnog suda Srbije Kž. 3014/08 od 8. decembra 2008. godine odbijene kao neosnovane žalbe oštećenih kao tužioca izjavljene protiv navedenog prvostepenog rešenja.
4. Odredbom člana 32. stav 1. Ustava zajemčeno je pravo na pravično suđenje tako što je utvrđeno da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega. Odredbom člana 36. stav 2. Ustava zajemčeno je da svako ima pravo na žalbu ili drugo pravno sredstvo protiv odluke kojom se odlučuje o njegovom pravu, obavezi ili na zakonu zasnovanom interesu.
5. Ustavni sud je utvrdio da se podnosilac ustavne žalbe ovom Sudu obraća u svojstvu oštećenog kao tužioca u krivičnom predmetu u kome su doneta osporena rešenje. Podnosilac ustavne žalbe smatra da mu je ustavno pravo na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava povređeno time što krivični sud, po njegovom zahtevu, nije doneo rešenje o sprovođenju istrage protiv prijavljenih lica. Ustavni sud je ocenio da se navodi sadržani u ustavnoj žalbi u suštini zasnivaju na tome da podnosilac ustavne žalbe nije zadovoljan odlukama nadležnih sudova, te da smatra da je u konkretnom slučaju bilo mesta sprovođenju istrage.
Kako se u krivičnom postupku odlučuje o osnovanosti sumnje koja je bila razlog da se protiv nekog lica pokrene krivični postupak i o optužbama koje se tom licu stavljaju na teret, to se u ovom postupku, prema pravnom stavu Ustavnog suda, Ustavom zajemčeno pravo na pravično suđenje garantuje pre svega okrivljenom, odnosno optuženom licu. Ovakav stav Ustavnog suda potvrđuje i odredba člana 1. Zakonika o krivičnom postupku („Službeni list SRJ“, br. 70/01 i 68/02 i „Službeni glasnik RS“, br. 58/04, 85/05, 115/05, 49/07, 122/08 i 72/09) kojom je propisano da se ovim zakonikom utvrđuju pravila da niko nevin ne bude osuđen, a da se učiniocu krivičnog dela izrekne krivična sankcija pod uslovima koje predviđa krivični zakon i na osnovu zakonito sprovedenog postupka.
Ustavni sud ocenjuje da iz navedenog sledi da oštećeni kao tužilac i privatni tužilac, a ni sam javni tužilac kada krivično gonjenje preduzima po službenoj dužnosti, nemaju ni zakonom, niti Ustavom zajemčeno pravo da će se protiv trećeg lica pokrenuti istraga, da će se protiv njega voditi krivični postupak, ili da će lice koje je okrivljeno biti i osuđeno, odnosno da će mu biti izrečena određena krivična sankcija. Oštećeni kao tužilac se stoga u ustavnoj žalbi ne može pozivati na to da mu je sudskom odlukom kojom je pravnosnažno odbijen njegov zahtev za sprovođenje istrage protiv nekog lica i posledično nije ni pokrenut krivični postupak protiv tog lica, povređeno pravo na pravično suđenje zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava, jer ovo pravo se i ne jemči oštećenom. Ovakav pravni stav Ustavni sud je već izrazio u više ranijih odluka (Videti: Rešenje Už – 297/07 od 22. decembra 2009. godine). Isti stav je zauzeo i Evropski sud za ljudska prava u presudi Krzak protiv Poljske, od 6. aprila 2004. godine, aplikacija broj 51515/99, st. 23. i 24, kada je ocenio da Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ne garantuje pravo da će se protiv trećeg lica pokrenuti krivični postupak, niti da će to lice biti osuđeno, te je odbacio žalbu zbog povrede prava na pravično suđenje, jer je utvrdio da je ratione materiae nespojiva sa odredbama Konvencije.
Ustavni sud je ocenio da su navodi ustavne žalbe o povredi prava na pravno sredstvo iz člana 36. stav 2. Ustava činjenično neutemeljeni, budući da je podnosilac ustavne žalbe izjavio žalbu protiv osporenog prvostepenog rešenja, te da je to rešenje bilo predmet preispitivanja pred nadležnim drugostepenim sudom.
Na osnovu izloženog, Ustavni sud je ustavnu žalbu odbacio, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 4) Zakona o Ustavnom sudu, jer ne postoje pretpostavke utvrđene Ustavom i Zakonom za vođenje postupka i odlučivanje.
6. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je, na osnovu odredbe člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, rešio kao u izreci.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
dr Dragiša Slijepčević