Odluka Ustavnog suda o povredi prava na suđenje u razumnom roku
Kratak pregled
Ustavni sud usvaja ustavnu žalbu zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u parničnom postupku za podelu bračne tekovine koji je trajao preko 16 godina. Podnositeljki je dosuđena naknada nematerijalne štete u iznosu od 500 evra.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Vesna Ilić Prelić, predsednik Veća i sudije Bratislav Đokić, dr Goran P. Ilić, Miroslav Nikolić, dr Tijana Šurlan, dr Jovan Ćirić, Sabahudin Tahirović i dr Tamaš Korhec ( Korhecz Tamás), članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi Dikice Vujić iz Ranovca, opština Petrovac na Mlavi, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi sa članom 170. Ustava Republike Sr bije, na sednici Veća održanoj 16. marta 2017. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba Dikice Vujuć i utvrđuje da je podnositeljki ustavne žalbe povređeno pravo na suđenje u razumnom roku , zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, u parničnom postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Požarevcu - Sudska jedinica u Petrovcu na Mlavi u predmetu P. 1944/10, dok se u preostalom delu ustavna žalba odbacuje.
2. Utvrđuje se pravo podnositeljke ustavne žalbe na naknadu nematerijalne štete u iznosu od 500 evra, u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan isplate. Naknada se isplaćuje na teret budžetskih sredstava - razdeo Ministarstva pravde, u roku od četiri meseca od dana dostavljanja ove odluke Ministarstvu .
O b r a z l o ž e nj e
1. Dikica Vujić iz Ranovca, opština Petrovac na Mlavi izjavi la je Ustavnom sudu, 10. marta 2014. godine, preko punomoćnika Pere Nedinića, advokata iz Petrovca na Mlavi, ustavnu žalbu protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž. 7243/13 od 27. januara 201 4. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz čl ana 32. stav 1. i člana 58. stav 1. Ustava Republike Srbije, kao i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku u kojem je osporena presuda donet a.
Podnositeljka u ustavnoj žalbi ističe da je osporena drugostepena presuda doneta uz bitne povrede postupka na osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjenično g stanj a, što je dovelo do pogrešne primene materijalnog prava. Takođe, podnositeljka ističe da je osporeni parnični postupak trajao 17 godina, da je tokom postupka održano čak 68 ročišta, kao i da ona ni na koji način nije doprinela dužini trajanja postupka.
Podnositeljka od Ustavnog suda traži da ustavnu žalbu usvoji, utvrdi da su joj je povređna navedena ustavna prava, da joj naknadi nematerijalnu štetu u iznosu od 500.000,00 dinara , materijalnu štetu u iznosu od 2.200.000,00 dinara, kao i da odluku objavi u „Službenom glasniku Republike Srbije“.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je, u sprovedenom postupku , izvršio uvid u dostavljenu dokumentaciju i spise predmeta Osnovnog suda u Petrovcu na Mlavi P. 1944/10, te utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odluči vanje:
Milenija Trailović iz Manastirice, podnela je 4. juna 1997. godine tužbu Opštinskom sudu u Petrovcu na Mlavi protiv Bogoljuba Trailovića, pravnog prethodnika ovde podnositeljke ustavne žalbe, radi podele bračne tekovine na više nepokretnih i pokretnih stvari stečenih tokom trajanja zajednice . Na prvom ročištu održanom 3. septembra 1997. godine tuženi je podneo protivtužbu, a tužilja je 15. septembra 1997. godine tužbu proširila i u odnosu na majku tuženog- protivtužioca.
Do donošenja prve prvostepene presude, parnični sud je zakazao 19 ročišta, od kojih dva nije održano (jedno jer su se spisi predmeta nalazili u Okružnom sudu u Požarevcu, a drugo jer nije bila uredno pozvana drugotužena, koja je trebalo da bude saslušana u svojstvu parnične stranke).
Tokom trajanja ovog dela postupka, sud je na deset održanih ročišta saslušavao više svedoka, te je saslušao tužilju i tužene u svojstvu parničnih stranaka, kao i sproveo građevinsko veštačenje i dopunu tog veštačenja. Takođe, Opštinski sud u Petrovcu je 22. juna 1998. godine doneo rešenje P. 544/97, kojim je usvojio privremenu meru tužilje i tuženima zabranio otuđenje ili opterećenje ½ nepokretne i pokretne imovine opisane u tužbi. Postupajući po žalbi tuženih, Okružni sud u Požarevcu je doneo rešenje Gž. 1541/98 od 20. oktobra 1998. godine, kojim je žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rešenje.
Opštinski sud u Petrovcu je doneo (prvu) prvostepenu presudu P. 544/97 od 10. decembra 1999. godine. Postupajući po žalbi tužilje od 14. aprila 2000. godine i tuženih od 13. aprila iste godine, Okružni sud u Požarevcu je doneo rešenje Gž. 590/00 od 26. juna 2000. godine, kojim je prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak.
U ponovnom postupku, parnični sud je zakazao 53 ročišta, od kojih nije održano devet (jedno jer su tuženi podneli podnesak koji je uručen tužilji; jedno jedno jer nije bila uredno pozvana drugotužena koja je trebalo da bude saslušana u svojstvu parnične stranke; dva jer banka iz Beča, od koje su traženi podaci, te podatke još nije bila dostavila; jedno jer je banka iz Beča dostavila podnesak na nemačkom, za koji je bilo potrebno obezbediti prevod na srpski jezik; jedno jer ovom parničnom predmetnu nisu bili združeni spisi predmeta P. 224/05 koji se vodio pred istim sudom; dva jer svedok nije bila uredno pozvana; jedno jer se uredno pozvani svedok nije pojavila na ročištu; jedno zbog nedostataka procesnih pretpostavki).
Tokom ovog dela parničnog postupka, sud je više puta saslušavao svedoke, kao i tužilju i tužene u svojstvu parničnih stranaka, kao i pokušao da pribavi podatke o deviznim sredstvima koje su parnične stranke imale na deviznom računu u „Raiffeisenbank“ u Beču. Takođe, u ovom delu postupka, Opštinski sud u Petrovcu je doneo rešenje P. 425/00 od 19. decembra 2000. godine, kojim se prekida postupak u ovoj pravnoj stvari do pravnosnažnog okončanja postupka koji se vodi u predmetu P. 763/00 između istih stranaka u obrnutim procesnim ulogama, a koji se vodi radi ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju. Postupajući po žalbi tužilje od 3. januara 2001. godine, Okružni sud u Požarevcu je doneo rešenje Gž. 130/01 od 31. januara 2001. godine, kojim je preinačeno ožalbeno prvostepeno rešenje tako da glasi da se postupak prekida samo u odnosu na imovinu koja je predmet ugovora o doživotnom izdržavanju, dok se u odnosu na ostalu imovinu postupak nastavlja.
Opštinski sud u Petrovcu na Mlavi je doneo rešenje P. 425/00 od 22. aprila 2002. godine, na osnovu kojeg je usvojena privremena mera tužilje i tuženi obavezan da joj dozvoli da koristi deo nepokretnosti na k.p. 3812 (za stanovanje) do pravnosnažnog okončanja postupka. Rešavajući o prigovoru tuženih na navedeno prvostepeno rešenje, isti sud je doneo rešenje IPV. 46/00 od 9. maja 2002. godine, kojim je prigovor odbio i prvostepeno rešenje potvrdio.
Na ročištu održanom 12. avgusta 2002. godine konstatovano je da je drugotužena preminula tokom jula 2002. godine, zbog čega je prvotuženi podneo predlog za prekid postupka, koji je parnični sud odbio rešenjem P. 425/00 od 12. avgusta 2002. godine. Postupajući po žalbi prvotuženog na navedeno rešenje, Okružni sud u Požarevcu je doneo rešenje Gž. 895/02 od 26. septembra 2002. godine, kojim je odbio žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rešenje.
Dalje, Opštinski sud u Petrovcu na Mlavi je doneo rešenje P. 425/00 od 3. decembra 2004. godine, kojim je usvojio privremenu meru predloženu od tuženog, a kojim je tužilji zabranjeno da sa deviznog računa 1/2 deviznih sredstava do okončanja ovog postupka.
Takođe, Opštinski sud u Petrovcu na Mlavi je doneo rešenje P. 425/00 od 6. septembra 2005. godine, kojim se prekida postupak u ovoj pravnoj stvari u odnosu na imovinu iz ugovora o doživotnom izdržavanju zaključenog 4. januara 1984. godine između sada pokojnog Petra Mikuljevića i prvotuženog, a do pravnosnažnog okončanja parničnog postupka koji se vodi pred istim sudom u predmetu P. 224/05, dok se u odnosu na ostalu imovinu postupak ima nastaviti. Postupajući po žalbi tužilje, Okružni sud u Požarevcu je doneo rešenje Gž. 820/06 od 16. avgusta 2006. godine, kojim je žalbu usvojio i prvostepeno rešenje preinačio tako što je odbijen kao neosnovan predlog prvotuženog kojim je tražen prekid postupka u odnosu na imovinu iz ugovora o izdržavanju.
Opštinski sud u Petrovcu na Mlavi je doneo rešenje P. 425/00 od 5. oktobra 2006. godine, kojim je usvojio privremenu meru predloženu od tužilje, te tuženom zabranio dalju seču i pustošenje parcela pobrojanih u izreci. Postupajući po žalbi tuženog, Okružni sud u Požarevcu je doneo rešenje Gž. 1848/06 od 20. februara 2007. godine, kojim je žalba odbijena i potvrđeno prvostepeno rešenje.
Na ročištu održanom 15. oktobra 2007. godine, sud je doneo rešenje o prekidu postupka, jer je 28. septembra 2007. godine preminuo prvotuženi. Tužilja je podneskom od 12. novembra 2007. godine, tražila da se postupak nastavi, tako što će na mesto prvotuženog u parnicu stupiti njegove ćerke – Dikica Vujić, ovde podnositeljka ustavne žalbe i Snežana Nikolić. Postupajući po tom predlogu, Opštinski sud u Petrovcu na Mlavi je doneo rešenje P. 695/07 od 13. decembra 2007. godine kojim se nastavlja prekinuti postupak, ali odbija subjektivno preinačenje tužbe u odnosu na Dikicu Vujić.
Nakon okončane ostavninske rasprave, tužilja je podneskom od 28. marta 2008. godine precizirala tužbeni zahtev i subjektivno preinačila tužbu i u odnosu na Dikicu Vujić, koja je u parnicu stupila na ročištu održanom 7. aprila 2008. godine.
Opštinski sud u Petrovcu na Mlavi je doneo drugu prvostepenu presudu P. 695/07 od 11. avgusta 2008. godine.
Postupajući po žalbi drugotužene od 29. septembra 2008. godine i žalbi tužilje od 1. oktobra 2008. godine, Okružni sud u Požarevcu je doneo presudu Gž. 1603/08 od 15. aprila 2009. godine, kojom je prvostepena presuda delimično potvrđena, a delimično ukinuta u kom delu je predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.
U ponovnom postupku, sud je zakazao deset ročišta, od kojih jedno nije održano (jer prvotužena nije bila uredno pozvana), a tokom ovog dela postupka, sud je saslušao parnične stranke, kao i svedoke.
Osnovni sud u Požarevcu – Sudska jedinica u Petrovcu na Mlavi je doneo treću prvostepenu presudu P. 1944/10(97) od 13. decembra 2010. godine, ispravljenu rešenje m P. 1944/10(97) od 4. aprila 2011. godine i rešenje m P. 1944/10(97) od 5. septembra 2013. godine, kojom je: u stavu 1. izreke utvrdio prema tuženima, kao zakonskim naslednicima i pravnim sledbenicima pok. Bogoljuba Trailovića, da je tužilja po osnovu zajedničke tekovine sa pok. Bogoljubom Traiilovićem vlasnica 1/2 nepokretnosti navedenih u ovom stavu izreke prvostepene iresude; u stavu 1a izreke odbio kao neosnovan zahtev tužilje da prvotužena Snežana Nikolić preda navedene nepokretnosti iz stava 1. izreke ožalbene presude u državinu tužilji; u stavu 2. izreke utvrdio prema tuženim, kao zakonskim naslednicima i pravnim sledbenicima sada pok. Bogoljuba Trailovića da je tužilja po osnovu tekovine sa sada pok. Bogoljubom Trailovićem vlasnica 1/2 deviznih sredstava stare devizne štednje koja ukupno iznosi 81.051,00 evra, što su tužene dužne priznati i dozvoliti joj na osnovu ove presude da podiže navedena novačana sredstva; u stavu 3. izreke utvrdio prema tuženim da je tužilja po osnovu tekovine sa sada pok. Bogoljubom Trailovićem vlasnica 1/2 pokretnih stvari bliže navedenih u stavu 3. izreke ožalbene presude; u stavu 4. izreke utvrdio prema tuženima da nema pravne važnosti ugovor o doživotnom izdržavanju R. 279/01 od 18. januara 2001. godine, zaključen pred Opštinskim sudom u Petrovcu na Mlavi između sada pok. Bogoljuba Trailovića, kao primaoca izdržavanja i drugotužene Dikice Vujić, kao davaoca izdržavanja , i to u delu koji se odnosi na tekovinski udeo tužilje utvrđene ovom presudom na imovini opisanoj u st. 1, 2. i 3. ove presude, što su tužene dužne priznati; u stavu 5. izreke odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilje kojim je tražila da se prema tuženima utvrdi da je ona po osnovu zajedničke tekovine vlasnica 1/2 nepokretne imovine stečene po osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju Ov. 150/62, zaključenog između sada pok. Petra Makuljevića, kao primaoca izdržavanja i pok. Bogoljuba Trailovića, kao davaoca izdržavanja i ugovora o doživotnom šdržavanju R. 1/84, zaključenog između sada pok. Maksima Makuljevića, kao primaoca izdržavanja i sada pok. Bogoljuba Trailovića, kao davaoca izdržavanja na njihovim bliže navedenim nepokretnostima; u stavu 6. izreke odbio kao neosnovan za preostali protivtužbeni zahtev kojim je potražavano do 3/4 deviznih novčanih sredstava, koja predstavljaju predmet ugovora o doživotnom izdržavanju R. 279/01, kao i za do 3/4 pokretnih stvari koje predstavljaju zaostavštinu pok. Bogoljuba Trailovića; u stavu 7. izreke odbio protivtužbeni zahtev drugotužene-protivtužilje Dikice Vujić, kojim je tražila da se utvrdi prema tužilji i prvotuženoj, kao pravioj sledbenici sada pok. Bogoljuba da je ona, po osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju i nasleđa iza smrti svog pok. oca Bogoljuba Trailovića, vlasnik 3/4 deviznog iznosa od 1.488,00 evra i pobrojanih pokretnih stvari, kao i da se utvrdi da je ona po osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju i nasleđa iza smrti svog oca vlasnica 3/4 deviznih sredstava u iznosu od 81.051,00 evra; u stavu 8. izreke odbio kao neosnovan protivtužbeni zahtev drugotužene-protivtužilje Dikice Vujić, kojim je tražila da se utvrdi da je ona vlasnik i 3/4 deviznih sredstava koji se nalaze na računu u Austriji; u stavu 9. izreke odbio kao neosnovan protivtužbeni zahtev tužene- protivtužilje kojim je tražila da se utvrdi da je vlasnica ¾ dela nepokretnosti k.p. 6187/5, njive „varoško brdo“; u stavu 10. izreke odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove.
Postupajući po žalbama tužilje i drugotužene, Apelacioni sud u Beogradu je doneo osporenu drugostepenu presudu Gž. 7243/13 od 27. januara 2014. godine, kojom je: u stavu prvom izreke odbio kao neosnovane žalbe tužilje-protivtužene i tužene- protivtužilje i potvrdio ožalbenu presudu Osnovnog suda u Požarevcu – Sudska jedinica u Petrovcu na Mlavi P. 1944/10 od 13. decembra 2010. godine, koja je ispravljena rešenjima istog suda P. 1944/10 od 4. aprila 2011. godine i P. 1944/10 od 5. septembra 2013. godine, u njenim st. 1, 1a, 2, 3. i 4, delu stava 5. izreke (u kojem je odbijen tužbeni zahtev tužilje kojim je tražila da se utvrdi prema tuženima, kao zakonskim naslednicima i pravnim sledbenicima sada pok. Bogoljuba Trailovića, da je ona po osnovu zajedničke tekovine sa pok. Bogoljubom Trailovićem, vlasnica 1/2 nepokretne imovine, stečene po osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju R. 1/84, zaključenog između sada pok. Maksima Makuljevića, kao primaoca izdržavanja i sada pok. Bogoljuba Trailovića kao davaoca izdržavanja na bliže navedenim nepokretnostima), st . 6, 7, 8, 9. i 10. izreke; u stavu drugom izreke preinačio prvostepenu presudu u delu stava 5. njene izreke tako što je utvrdio da je tužilja vlasnica 1/2 nepokretne imovine stečene po osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju Ov. 150/62, zaključenog između sada pok. Petra Makuljevića iz Manastirice, kao primaoca izdržavanja i sada pok. Bogoljuba Trailovića, kao davaoca izdržavanja.
Drugostepeni sud je našao da je prvostepena presuda delimično pravilna, istakavši da su t okom prvostepenog postupka u celini razjašnjene činjenice od kojih je zavisila pravilnost prvostepene presude . Apelacioni sud je našao da je prvostepeni sud pravilno ocenio činjenicu da je tužilja sa pok. Bogoljubom Trailovićem zasnovala najpre vanbračnu zajediicu 1958. godine, zatim da su zaključili brak 1971. godine, da bi zajednica života prestala 1977. godine , kao i da su dobar deo svog radnog veka p roveli u Austriji, gde su stekli imovinu (koja je, između ostalog , i predmet ovog spora ), te da je pok. Bogoljub , u međuvremenu, zaključio i nekoliko ugovora o doživot nom izdržavanju koji su u celini izvršeni. Shodno polaznoj pretpostavci jednakih udela, proizlazi da je svaka stranka koja je tvrdila da je njen doprinos u sticanju zajedničke imovine veći, bila dužna da takvu svoju tvrdnju i dokaže. Drugostepeni sud je našao da je prvostepeni sud u najvećem delu presude pravilio odmerio doprinos tužilje u sticanju zajedničke imovine, dosudivši joj adekvatan udeo u imovini koja je ovde predmet spora. Ni navodima tužene Dikice Vujić, niti dokazima koje je ona predložila, nije dovedena u sumnju odluka prvostepenog suda, zbog čega je žalbeno veće toga suda istu potvrdilo u najvećem delu. Ovo iz razloga što je prvostepeni sud nesporno razjasnio da su tužilja i njen sada pok. sunrug od zasnivanja vanbračne zajednice 1958 . do 1962. godine žive li kod njeg ove majke, da bi se potom preselili kod tužiljinog ujaka sa kojim je zaključen ugovor o doživotnom izdržavanju. Po oceni drugostepenog suda do tog trenutka supružnici nisu još uvek počeli da stiču imovinu koja bi se mogla nazvati imovi nom stečenom u porodičnoj zajednici. Nakon 1962. godine, pok. Bogoljub je zaključio još nekoliko ugovora o dož ivotnom izdržavanju i svi su zaključeni u vreme trajanja zajednice života sa tužiljom, osim ugovora koji je zaključio sa svojim pok. ocem. Shodno iznetom, tužena Dikica Vujić je bila dužna da dokaže da je udeo na koji je ona pretendovala protivtužbom veći adekvatnim dokazima koji bi oborili za konsku pretpostavku jednakih udela. Kako ona to do kraja prvostepenog postupka nije uspela da dokaže, to je drugostepeno veće zaključilo da je prvostepeni sud pravilno odlučio u ovoj parnici.
Međutim, drugostepeni sud nalazi da je prvos tepeni sud pogrešio kada je u stavu petom izreke odbio zahtev tužilje za utvrđenje prava svojine sa udelom od 1/2 nepokretne imovine stečene po osnovu ugovora o doživotnom izdražavanju zaljučenog između sada pok. Petra Makuljevića i pok. Bogoljuba Trailovića, navodeći da ona i njen sada pok. s uprug faktički nisu ni vodili računa o pok. Petru, već da su tu obavezu iz ugovora na sebe preuzeli roditelji pok. Bogoljuba, te da iz tog razloga tužilja nema pravo da traži udeo u imovini koja je određena ovim ugovorom. S obzirom na činjenicu da ugovor o doživotnom izdražavanju i dalje proizvodi pravno dejstvo, da niko nije doveo u pitanje njegovu validnost, a da ni ugov orne strane nisu imale primedbi na izvršenje obav eza iz ugovora, to nije bilo mesta zaključku prvostepenog suda da zahtev tužilje u ovom delu odbije , pa je našao da tužilji pripada pravo i na 1/2 idealnih udela nepokretne imovine iz tog ugovora o doživotnom izdražavanju, zbog čega je prvostepena presuda u ovom delu preinačena.
Postupajući po reviziji drugotužene od 5. marta 2014. godine i tužilje od 14. marta 2014. godine, Vrhovni kasacioni sud je doneo rešenje Rev. 605/14 od 12. juna 2014. godine, kojim se odbacuju kao nedozvoljene revizije izjavljene protiv drugostepene presude.
4. Odredbom Ustava , na čije se povrede ustavnom žalbom ukazuje , je utvrđeno da se svakom jemči pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega (član 32. stav 1.).
Zakonom o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“, br. 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 63/82, 72/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91 i „Službeni list SRJ“, br. 27/92, 31/93, 24/94, 12/98 i 15/98), koji je važio u vreme podnošenja tužbe, bilo je propisano da je sud dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku (član 10.).
Zakonom o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srbije“, br. 125/04, 111/09, 36/11, 53/11, 72/11 i 53/13), koji je važio tokom trajanja parničnog postupka, bilo je propisano: da stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtevima i predlozima u razumnom roku, kao i da je sud dužan da nastoji da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova (član 10. st. 1. i 2 .).
5. Ocenjujući navode i razloge ustavne žalbe sa stanovišta Ustavom zajemčenog prava na suđenje u razumnom roku, a polazeći od utvrđenih činjenica i okolnosti, Ustavni sud je konstatuje da je predmetni parnični postupak pokrenut 4. juna 1997. godine, podnošenjem tužbe Opštinskom sudu u Petrovcu na Mlavi, a da je pravnosnažno okončan 27. januara 2014. godine pred Apelacionim sudom u Beogradu donošenjem presude Gž. 7243/13. Iako je period u kojem se građanima Republike Srbije jemče prava i slobode utvrđene Ustavom i obezbeđuje ustavnosudska zaštita u postupku po ustavnoj žalbi počeo da teče 8. novembra 2006. godine, danom proglašenja Ustava Republike Srbije, Ustavni sud je, polazeći od toga da parnični postupak po svojoj prirodi predstavlja jedinstvenu celinu, stanovišta da su, u konkretnom slučaju, ispunjeni uslovi da se prilikom ocene razumnog roka uzme u obzir celokupan period trajanja parničnog postupka.
Ustavni sud je utvrdio da je parnični postupak trajao 16 godina i sedam meseci. Napred navedeno, samo po sebi, može da ukaže na to da postupak nije okončan u okviru standarda razumnog trajanja sudskog postupka koji su prihvaćeni u praksi Ustavnog suda, kao i Evropskog suda za ljudska prava. Međutim, polazeći od toga da je pojam razumnog trajanja sudskog postupka relativna kategorija koja zavisi od niza činilaca, a pre svega od složenosti činjeničnih i pravnih pitanja u konkretnom predmetu, ponašanja podnosioca ustavne žalbe kao stranke u postupku, postupanja nadležnih sudova i prirode zahteva, odnosno značaja prava o kome se raspravlja za podnosioca, Ustavni sud je ispitivao da li su i u kojoj meri navedeni kriterijumi uticali na dužinu trajanja postupka.
Polazeći od ovih kriterijuma, Ustavni sud je utvrdio da je osporeni parnični postupak vođen po tužbi tužilje Milenije Trailović protiv bivšeg muža Bogoljuba Trailovića - pravnog prethodnika podnositeljke ustavne žalbe , radi utvrđenja prava svojine na nepokretnim i pokretnim stvarima stečenim tokom trajanja bračne zajednice između parničnih stranaka . Ustavni sud je dalje utvrdio da je parnični sud u dokaznom postupku, u kojem je utvrđivao pravo svojine na većem broju nepokretnih i pokretnih stvari parničnih stranaka, koje su sticane tokom trajanja bračne zajednice, više puta saslušavao svedoke, te tužilju i tužen e u svojstvu parničnih stranaka, kao i izvodio građevinsko veštačenje, što ukazuje da je u konkretnom slučaju predmet tužbenog zahteva bio veoma činjenično i pravno složen, što u jednom delu i opravdava dužinu trajanja postupka.
Ocenjujući značaj predmeta spora za podnositeljku ustavne žalbe, Ustavni sud smatra da je imala legitiman pravni interes da ce postupak okonča u razumnom roku, polazeći od predmeta tužbenih i protivtužbenih zahteva.
Ustavni sud konstatuje da podnositeljka ustavne žalbe, koja je u parnicu stupila 7. aprila 2008. godine, nakon smrti tuženog- protivtužioca (oca), kao ni tuženi- protivtužilac, svojim ponašanjem nisu doprineli odugovlačenju postupka.
Ocenjujući postupanje nadležnih sudova, Ustavni sud posebno ukazuje da su tokom parnice donete tri prvostepene presude ( od kojih su dve bile ukinute i predmet vraćan na ponovni postupak) i tri drugostepene odluke ( jedno rešenj e i dve presud e). Ustavni sud napominje da svako vraćanje predmeta na nižu instancu po pravilu doprinosi odugovlačenju postupka (videti npr. Odluku Ustavnog suda Už-118/2010 od 21. oktobra 2010. godine). S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na stav Evropskog suda izražen u presudi od 6. septembra 2005. godine u predmetu Pavlyulynets protiv Ukrajine ( broj aplikacije 70767/01, stav 51.) u kome je konstatovano da ponovno razmatranje jednog predmeta usled vraćanja na nižu instancu može, samo po sebi, otkriti ozbiljan nedostatak u pravnom sistemu tužene države. Takođe, Ustavni sud je utvrdio da je o delu tužbenih zahteva pravnosnažno odlučeno tek 15 . aprila 20 09. godine, dakle nakon skoro 12 godina od dana podnošenja tužbe , a da je o preostalim tužbenim zahtevima pravnosnažno odlučeno tek 27. januara 2014. godine, dakle nakon više od 1 6 godina i sedam meseci od dana podnošenja tužbe . Polazeći od navedenog, Ustavni sud konstatuje da se u konkretnom slučaju radilo o neprihvatljiv o dug om period u, sa aspekta standarda suđenja u razumnom roku.
Ustavni sud je imao u vidu da je podnositeljka podnela reviziju protiv osporene drugostepene presude, koja je odbačena kao nedozvoljena. Polazeći od usvojenog pravnog stava da postupak povodom revizije, u kome je odlučivano samo o ispunjenosti procesnih uslova za izjavljivanje ovog vanrednog pravnog sredstva, po svojoj prirodi, ne predstavlja sastavni deo ili nastavak parničnog postupka koji je pravnosnažno okončan, niti sa njim čini jedinstvenu celinu, Ustavni sud nalazi da ova činjenica ne utiče na drugačiju odluku u ovoj ustavnosudskoj stvari. Pored navedenog, Ustavni sud konstatuje da ustavnom žalbom nije izričito osporena dužina trajanja postupka po reviziji, što predstavlja još jedan razlog zbog kojeg se njime nije bavio u ovoj odluci.
6. Ustavnopravna ocena sprovedenog postupka u ovoj građanskopravnoj stvari, zasnovana na praksi Ustavnog suda , kao i Evropskog suda za ljudska prava, potvrđuje da je, u konkretnom slučaju , povređeno pravo podnositeljke ustavne žalbe na suđenje u razumnom roku zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava, u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Požarevcu – Sudska jedinica u Petrovcu na Mlavi u predmetu P. 1944/10.
Polazeći od navedenog, Ustavni sud je, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11 i 18/13 - Odluka US , 40/15 - dr. zakon i 103/15), ustavnu žalbu usvojio, odlučujući kao u prvom delu tačke 1. izreke.
7. Na osnovu odredbe člana 89. stav 3. Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud je u tački 2. izreke odlučio da se pravično zadovoljenje za podnositeljke ustavne žalbe zbog konstatovane povrede prava na suđenje u razumnom roku ostvari utvrđenjem prava na naknadu nematerijalne štete u iznosu od 500 evra, u dinarskoj protivvrednosti obračunatoj po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan isplate. Naknada se isplaćuje na teret budžetskih sredstava - razdeo Ministarstva pravde , u roku od četiri meseca od dana dostavljanja ove odluke Ministarstvu .
Prilikom odlučivanja o visini nematerijalne štete koju je podnositeljka ustavne žalbe pretrpe la zbog utvrđene povrede prava, Ustavni sud je cenio sve okolnosti od značaja za njeno utvrđenje u konkretnom slučaju, posebno činjenicu da je podnositeljka ustavne žalbe u parnicu stupi la, kao pravni sledbenik tuže nog-protivtužioca, tek 7. aprila 20 08. godine, kao i da se u konkretnom slučaju radilo o izuzetno složenom parničnom postupku. Ustavni sud smatra da navedeni novčani iznos predstavlja adekvatnu pravičnu naknadu za povredu prava koju je podnositeljka pretrpe la zbog neažurnog postupanja sudova. Odlučujući o visini naknade nematerijalne štete, Ustavni sud je imao u vidu postojeću praksu ovog Suda, praksu Evropskog suda za ljudska prava u sličnim slučajevima, ekonomsko-socijalne prilike u Republici Srbiji, kao i samu suštinu naknade nematerijalne štete kojom se oštećen om pruža odgovarajuće zadovoljenje.
8. Odlučujući o istaknutoj povredi prava na pravično suđenje, a imajući u vidu sadržinu ustavne žalbe, Ustavni sud je ocenio da se navodi podnositeljke ne mogu smatrati ustavnopravnim razlozima kojima se argumentuju tvrdnje o povredi označen og prava, već se od Ustavnog suda, u suštini, traži da kao instancioni sud još jednom oceni zakonitost osporenog akta. Polazeći od toga, Ustavni sud je saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu, ustavnu žalbu u ovom delu odbacio jer nisu ispunjene Ustavom utvrđene pretpostavke za vođenje postupka i rešio kao u drugom delu tačke 1. izreke.
Kako podnositeljka povredu prava na imovinu obrazlaže na identičan način kao i povredu prava na pravično suđenje, to Ustavni sud t e navod e nije posebno razmatrao.
9. Na osnovu svega navedenog i odredaba člana 42b stav 1. tačka 1), člana 45. tačka 9) i člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, kao i člana 89. Poslovnika o radu Ustavnog suda („Službeni glasnik RS“, broj 103/13), Ustavni sud je doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Vesna Ilić Prelić