Odluka Ustavnog suda o poništaju presude Upravnog suda zbog proizvoljne primene prava
Kratak pregled
Ustavni sud je usvojio ustavnu žalbu, poništio presudu Upravnog suda i utvrdio povredu prava na pravično suđenje. Postupak za priznavanje statusa ratnog vojnog invalida ponovljen je i pravo ukinuto na osnovu činjenica koje nisu bile nove, što je proizvoljno.
Tekst originalne odluke
Republika SrbijaUSTAVNI SUD
Už-2243/2014
29.09.2016.
Beograd
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Vesna Ilić Prelić, predsednik Veća, i sudije dr Dragiša B. Slijepčević, dr Marija Draškić, dr Olivera Vučić, dr Goran P. Ilić, Sabahudin Tahirović, dr Dragan Stojanović i dr Milan Marković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi Ž. P . iz Beograda, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi sa član om 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 29. septembra 2016. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba Ž. P . i utvrđuje da je presudom Upravnog suda U. 15937/13 od 31. januara 2014. godine podnosiocu ustavne žalbe povređeno pravo na pravično suđenje, zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije.
2. Poništava se presuda Upravnog suda U. 15937/13 od 31. januara 2014. godine i određuje da isti sud donese novu odluku o tužbi podnosioca ustavne žalbe podnetoj protiv rešenja Sekretarijata za socijalnu zaštitu - Sektor za boračko-invalidsku zaštitu Gradske uprave grada Beograda broj 581-91/2013 od 27. avgusta 2013. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Ž. P . iz Beograda je podneo Ustavnom sudu, 12. marta 2014. godine, preko Z . K, advokata iz Beograda, ustavnu žalbu protiv presude Upravnog suda U. 15937/13 od 31. januara 2014. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije.
U ustavnoj žalbi je, između ostalog, navedeno: da je organ uprave nakon više od deset godina od priznavanja prava poništio sva rešenja sa obrazloženjem da je dokumentacija "lažna" i obustavio isplatu invalidnine podnosiocu; da je "nejasno" kako je organ uprave priznao pravo podnosiocu na ličnu invalidninu i ako, kako taj organ navodi, podnosilac nije imao medicinsku dokumentaciju iz vremena posle izlaska iz zarobljeništva, odnosno dve godine nakon toga; da sumnja u istinitost dokumentacije, po mišljenju podnosioca, ne može biti na njegovu štetu, posebno nakon tako dugog perioda vremena, jer da mu je zahtev odmah odbijen, ne bi postojala obaveza vraćanja iznosa od 575.880,00 dinara.
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je, u sprovedenom postupku, na osnovu uvida u osporeni akt i celokupnu priloženu dokumentaciju, kao i u spise predmeta Uprave Gradske opštine Novi Beograd - Odeljenje za društvene delatnosti - Odsek za boračku i invalidsku zaštitu broj 580-342/99, utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje:
Rešenjem Odeljenja za finansije, privredu i društvene delatnosti - Odsek za boračku i invalidsku zaštitu opštine Novi Beograd broj 580-342/99 od 7. februara 2000. godine podnosiocu ustavne žalbe je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida VII grupe sa 50% invaliditeta privremeno za dve godine, sa pravom na ličnu invalidninu, počev od 1. januara 2000. godine do 31. decembra 2001. godine, kada je dužan da se ponovo lekarski pregleda.
Rešenjem Uprave za boračku i invalidsku zaštitu broj 58.2-337 od 12. maja 2000. godine poništeno je navedeno rešenje i određeno da se podnosiocu priznaje svojstvo ratnog vojnog invalida VI grupe sa 60% invaliditeta privremeno za dve godine, sa pravom na ličnu invalidninu, počev od 1. januara 2000. godine do 31. decembra 2001. godine, kada će se o tome ponovo odlučivati.
Rešenjem Odeljenja za finansije, privredu i društvene delatnosti - Odsek za boračku i invalidsku zaštitu opštine Novi Beograd broj 580-342/99 od 13. decembra 2001. godine podnosiocu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida VII grupe sa 50% invaliditeta privremeno za dve godine, sa pravom na ličnu invalidninu, počev od 1. januara 2002. godine do 31. decembra 2003. godine, kada je dužan da se ponovo lekarski pregleda.
Rešenjem Uprave za boračku i invalidsku zaštitu broj 58.2-85 od 28. marta 2002. godine određeno je da se menja navedeno rešenje i određeno da se podnosiocu priznaje svojstvo ratnog vojnog invalida VII grupe sa 50% invaliditeta privremeno za godinu dana, sa pravom na ličnu invalidninu, počev od 1. januara 2002. godine do 31. decembra 2002. godine, kada je dužan da se ponovo lekarski pregleda.
Rešenjem Odeljenja za finansije, privredu i društvene delatnosti - Odsek za boračku i invalidsku zaštitu opštine Novi Beograd broj 580-342/99 od 31. oktobra 2002. godine podnosiocu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida VII grupe sa 50% invaliditeta privremeno za dve godine, sa pravom na ličnu invalidninu, počev od 1. januara 2003. godine do 31. decembra 2004. godine, kada je dužan da se ponovo lekarski pregleda.
Rešenjem Uprave za boračku i invalidsku zaštitu broj 58.2-1141/02 od 12. decembra 2002. godine određeno je da se menja navedeno rešenje tako što se određuje da je isto privremeno za godinu dana, te da podnosilac ima pravo na ličnu invalidinu počev od 1. januara 2003. godine do 31. decembra 2003. godine, kada će se o tome ponovo odlučivati.
Rešenjem Odeljenja za finansije, privredu i društvene delatnosti - Odsek za boračku i invalidsku zaštitu opštine Novi Beograd broj 580-342/99 od 25. septembra 2003. godine podnosiocu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida VII grupe sa 50% invaliditeta privremeno za godinu dana, sa pravom na ličnu invalidninu, počev od 1. januara 2004. godine do 31. decembra 2004. godine, kada je dužan da se ponovo lekarski pregleda.
Rešenjem Odeljenja za finansije, privredu i društvene delatnosti - Odsek za boračku i invalidsku zaštitu opštine Novi Beograd broj 580-342/99 od 25. oktobra 2004. godine podnosiocu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida VII grupe sa 50% invaliditeta privremeno za dve godine, sa pravom na ličnu invalidninu, počev od 1. januara 2005. godine do 31. decembra 2006. godine, kada je dužan da se ponovo lekarski pregleda.
Rešenjem Sekretarijata za socijalnu i dečiju zaštitu - Sektor boračko-invalidske zaštite broj 58.2-1054/04 od 14. januara 2005. godine određeno je da se menja navedeno rešenje tako što se određuje da je isto privremeno za godinu dana, te da podnosilac ima pravo na ličnu invalidinu počev od 1. januara 2005. godine do 31. decembra 2005. godine, kada će se o tome ponovo odlučivati.
Rešenjem Odeljenja za privredu i društvene delatnosti - Odsek za boračku i invalidsku zaštitu opštine Novi Beograd broj 580-342/99 od 31. oktobra 2005. godine podnosiocu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida VII grupe sa 50% invaliditeta za stalno, sa pravom na ličnu invalidninu, počev od 1. januara 2006. godine sve dok ne nastupi neki od slučajeva usled kojih se ovo pravo po zakonu menja ili gubi.
Rešenjem Uprave Gradske opštine Novi Beograd - Odeljenje za društvene delatnosti - Odsek za boračku i invalidsku zaštitu broj 580-58/2011 od 30. maja 2013. godine poništeno je rešenje Uprave za boračku i invalidsku zaštitu broj 58.2-337 od 12. maja 2000. godine, kojim je podnosiocu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida, kao i kasnije doneta rešenja br. 580-342/99 od 13. decembra 2001. godine, 58.2-85 od 28. marta 2002. godine, broj 580-342/99 od 31. oktobra 2002. godine, 58.2-1141/02 od 12. decembra 2002. godine, 580-342/99 od 25. septembra 2003. godine, 580-342/99 od 25. oktobra 2004. godine, 58.2-1054/04 od 14. januara 2005. godine i 580-342/99 od 31. oktobra 2005. godine, određeno je da se odbija zahtev podnosioca za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida i određeno da će se povraćaj nepravilno primljenog iznosa na ime lične invalidnine u iznosu od 575.880,00 dinara, za vremenski period od 1. januara 2000. do 31. decembra 2010. godine rešiti u posebnom postupku.
U obrazloženju navedenog rešenja je, između ostalog, navedeno: da je Vojnobezbednosna agencija izvršila postupak kontrole verodostojnosti priloženih dokaza u postupku ostvarivanja svojstva ratnog vojnog invalida, a postupajući po instrukciji Ministarstva rada i socijalne politike - Sektor za boračko invalidsku zaštitu za primenu Zakona o osnovnim pravima boraca, vojnih invalida i porodica palih boraca broj 401-00-1037/2009-11 od 19. januara 2010. godine; da je podnosiocu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida po osnovu preloma desne ključne kosti i povrede ruke, kao posledica ranjavanja (ispod 20% vojnog invaliditeta), oštećenja sluha nakon blast traume (ispod 20% vojnog invaliditeta) i PTSP (tačka 230b) - 60%; da je prvostepeni organ, postupajući po službenoj dužnosti i po dopisu Ministarstva rada i socijalne politike - Sektor za boračko invalidsku zaštitu broj 580-02-00653/2010-11 od 19. januara 2011. godine, došao do saznanja da je podnosilac pravo na ličnu invalidninu ostvario korišćenjem lažnih isprava medicinskih nalaza lekara specijalista i nakon razmatranja spisa predmeta utvrdio da su se stekli uslovi za ponavljanje postupka; da do pokretanja ponavljanja postupka u ovoj pravnoj stvari nisu bile poznate činjenice iz navedenog dopisa Ministarstva rada i socijalne politike i dopisa Vojnobezbednosne agencije o tome da medicinski nalazi lekara specijalista VMA nisu pronađeni, odnosno da podnosilac nije zaveden da je obavljao preglede na VMA; da za medicinske preglede na VMA od 1991. do 1999. godine (bliže navedeni u prvostepenom rešenju) ne postoji mogućnost da se utvrdi da li je podnosilac iste obavio jer se čuvaju deset godina od njihovog nastanka a potom uništavaju, a da pregledi u periodu od 2000. do 2005. godine (bliže navedeni u prvostepenom rešenju) nisu pronađeni u knjigama protokola da su obavljeni; da podnosilac poseduje prvu validnu dokumentaciju o lečenju psihičkih tegoba na VMA - Klinika za psihijatriju broj 573 od 6. decembra 1999. godine i broj 595 od 13. decembra 1999. godine, odnosno posle osam godina od momenta oslobađanja iz zarobljeništva; da se, saglasno odredbi člana 77. stav 4. Zakona o osnovnim pravima boraca, vojnih invalida i porodica palih boraca, činjenica da je bolest nastupila pod okolnostima iz člana 2. i člana 3. tač. 2. i 3. Zakona, utvrđuje samo na osnovu medicinske dokumentacije koja potiče iz perioda dok su trajale te okolnosti, a najdocnije do isteka dve godine od dana prestanka tih okolnosti; da je prvo konačno rešenje, kao i kasnija doneta rešenja, poništeno jer podnosilac nema medicinsku dokumentaciju za psihološke tegobe iz vremena posle izlaska iz zarobljeništva, odnosno dve godine nakon toga, te stoga nije dokazano postojanje uslova za sticanje predmetnog svojstva.
Rešenjem Sekretarijata za socijalnu zaštitu - Sektor za boračko-invalidsku zaštitu Gradske uprave grada Beograda broj 581-91/2013 od 27. avgusta 2013. godine odbijena je žalba podnosioca izjavljena protiv prvostepenog rešenja. U obrazloženju drugostepenog rešenja je navedeno da je prva validna medicinska dokumentacija o lečenju kojom podnosilac raspolaže, a koja se odnosi na lečenje psihičke bolesti, iz 1999. godine, tj. posle proteka roka od dve godine od prestanka okolnosti pod kojima je bolest nastupila, te da se ovaj dokaz ne može ceniti budući da nije u skladu sa članom 77. stav 4, u vezi člana 2. stav 1. i člana 3. tačka 3. Zakona o osnovnim pravima boraca, vojnih invalida i porodica palih boraca.
Osporenom presudom Upravnog suda U. 15937/13 od 31. januara 2014. godine odbijena je kao neosnovana tužba podnosioca izjavljena protiv navedenog konačnog upravnog akta. U obrazloženju osporene presude je, između ostalog, navedeno da je, ceneći sve dokaze zajedno i svaki dokaz posebno, utvrđeno da podnosilac nema medicinsku dokumentaciju za psihološke tegobe iz vremena posle izlaska iz zarobljeništva, odnosno dve godine nakon toga, zbog čega nije dokazano postojanje uslova za sticanje svojstva ratnog vojnog invalida.
4. Odredbom člana 32. stav 1. Ustava, na čiju povredu podnosilac ukazuje u ustavnoj žalbi, utvrđeno je da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.
Odredbom člana 92. stav 1. Zakona o osnovnim pravima boraca, vojnih invalida i porodica palih boraca ("Službeni list SRJ", br. 24/98, 29/98 i 25/2000 i "Službeni glasnik RS", br. 101/05 i 111/09) propisano je da se postupak za rešavanje o pravima po ovom zakonu, okončan rešenjem protiv koga nema redovnog pravnog sredstva u upravnom postupku, može obnoviti i po isteku rokova predviđenih za obnovu postupka u saveznom zakonu kojim se uređuje opšti upravni postupak.
Odredbama člana 239. stav 1. tač. 1. i 2. Zakona o opštem upravnom postupku („Službeni list SRJ“, br. 33/97 i 31/01 i "Službeni glasnik RS", broj 30/10), propisano je: da će se postupak okončan rešenjem protiv koga nema redovnog pravnog sredstva u postupku (konačno rešenje) ponoviti ako se sazna za nove činjenice, ili se nađe ili stekne mogućnost da se upotrebe novi dokazi koji bi, sami ili u vezi sa već izvedenim i upotrebljenim dokazima, mogli dovesti do drukčijeg rešenja da su te činjenice, odnosno dokazi bili izneseni ili upotrebljeni u ranijem postupku; ako je rešenje doneseno na osnovu lažne isprave ili lažnog iskaza svedoka ili veštaka, ili ako je došlo kao posledica dela kažnjivog po krivičnom zakonu.
5. Ocenjujući navode ustavne žalbe sa stanovišta prava na pravično suđenje zajemčenog odredbom člana 32. stav 1. Ustava, ovaj sud je imao u vidu da se ustavna garancija navedenog prava, pored ostalog, sastoji u tome da odluka suda o nečijem pravu ili obavezi mora biti doneta u postupku koji je sproveden u skladu sa važećim procesnim zakonom, primenom relevantnog materijalnog prava i obrazložena na jasan, argumentovan, dovoljan i razumljiv način, jer bi se u protivnom moglo smatrati da je proizvod proizvoljnog i pravno neutemeljenog stanovišta postupajućeg suda.
Polazeći od navedenog, Ustavni sud konstatuje da je prvostepenim rešenjem od 30. maja 2013. godine poništeno rešenje iz 2000. godine kojim je podnosiocu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida, kao i sva kasnije doneta rešenja u ovoj pravnoj stvari, odbijen zahtev podnosioca za priznavanje predmetnog svojstva i određeno da će se pitanje povraćaja nepravilno primljenog iznosa na ime lične invalidnine u iznosu od 575.880,00 dinara, za vremenski period od 1. januara 2000. do 31. decembra 2010. godine, rešiti u posebnom postupku. Obrazloženje navedenog rešenja se sastoji u tome da je postupak ponovljen po službenoj dužnosti jer su utvrđene nove činjenice, odnosno jer je utvrđeno da je podnosilac predmetno pravo ostvario korišćenjem lažnih isprava medicinskih nalaza lekara specijaliste (protokoli bliže navedeni u tom rešenju od 2000. do 2005. godine nisu pronađeni u knjizi protokola za navedene datume, tako da ne postoji evidencija o tome da je podnosilac uopšte obavio te preglede, dok za preglede koje je obavio od 1991. do 1999. godine ne postoji mogućnost da se utvrdi da li ih je podnosilac obavio jer se čuvaju deset godina i nakon toga uništavaju), te iz razloga što podnosilac poseduje prvu validnu dokumentaciju o lečenju psihičkih tegoba tek iz 1999. godine, a da je odredbom člana 77. stav 4. Zakona o osnovnim pravima boraca, vojnih invalida i porodica palih boraca propisano da se činjenica da je bolest nastupila pod okolnostima iz člana 2. i člana 3. tač. 2. i 3. Zakona, utvrđuje samo na osnovu medicinske dokumentacije koja potiče iz perioda dok su trajale te okolnosti, a najdocnije do isteka dve godine od dana prestanka tih okolnosti. Drugostepenim rešenjem je žalba odbijena jer je prva validna medicinska dokumentacija o lečenju kojom podnosilac raspolaže, a koja se odnosi na lečenje psihičke bolesti, iz 1999. godine, tj. posle proteka roka od dve godine od prestanka okolnosti pod kojima je bolest nastupila.
Ustavni sud dalje konstatuje da je Upravni sud u osporenoj presudi u potpunosti prihvatio kao pravilne i na zakonu zasnovane razloge date u obrazloženju konačnog rešenja, te je, nakon citiranja zakonskih odredbi, samo konstatovao da navodi tužbe nisu od uticaja na drugačiju odluku u ovoj upravnoj stvari.
Ustavni sud ukazuje da rešavanje suda u upravnom sporu ima svoje osobenosti, koje se, između ostalog, ogledaju u načelu zakonitosti i načelu oslanjanja suda na utvrđeno činjenično stanje u upravnom postupku. S obzirom na to da se u upravnom sporu proverava zakonitost konačnog upravnog akta na podlozi činjenica utvrđenih u upravnom postupku, to ne postoji obaveza suda da obrazlaže sve navode tužbe ukoliko su oni već isticani u upravnom postupku koji je prethodio upravnom sporu i u kom postupku su ti navodi ocenjeni. Međutim, odluka suda ne može da bude bez ikakvog obrazloženja, niti ono sme da bude lapidarnog karaktera. U konkretnom slučaju, u obrazloženju osporene presude je samo navedeno da su navodi tužbe bez uticaja na drugačiju odluku u ovoj upravnoj stvari.
Ustavni sud napominje da u načelu nije nadležan da vrši proveru utvrđenih činjenica i načina na koji su sudovi i drugi državni organi i organizacije kojima su poverena javna ovlašćenja tumačili pozitivnopravne propise. Ustavni sud ukazuje da je izvan njegove nadležnosti da procenjuje pravilnost zaključaka sudova ili drugih organa u pogledu ocene dokaza, osim ukoliko je ova ocena očigledno proizvoljna, odnosno ako je primena zakona bila očigledno nepravična, arbitrarna ili diskriminatorna.
Ustavni sud najpre ukazuje da je u upravnom postupku utvrđeno da su ispunjeni zakonom propisani uslovi za ponavljanje postupka, s obzirom na to da je organ uprave došao do novih činjenica koje mogu dovesti do drugačijeg rešavanja u odnosu na način na koji je ova upravna stvar rešena. Konkretno, organ uprave je došao do saznanja da medicinski nalazi lekara specijaliste, i to oni od 2000. do 2005. godine, koje je dostavljao podnosilac, nisu pronađeni u knjizi protokola za navedene datume, tako da ne postoji evidencija o tome da je podnosilac uopšte obavio te preglede. Dalje je utvrđeno da za preglede koje je obavljao od 1991. do 1999. godine ne postoji mogućnost provere da li ih je zaista i obavio jer se podaci o istim čuvaju deset godina i nakon toga uništavaju. Prvostepeni organ uprave je, sa pozivom na ovaj zakonom propisan osnov za ponavljanje postupka, poništio rešenje iz 2000. godine kojim je podnosiocu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida, kao i sva kasnije doneta rešenja u ovoj pravnoj stvari i odbio predmetni zahtev podnosioca. Suština obrazloženja je da podnosiocu nije ni moglo biti priznato navedeno pravo jer je prva validna dokumentacija kojom podnosilac raspolaže, a koja se odnosi na lečenje psihičke bolesti, iz 1999. godine, tj. posle proteka roka od dve godine od prestanka okolnosti pod kojima je bolest nastupila, te da podnosilac ne ispunjava uslove za sticanje svojstva ratnog vojnog invalida.
Međutim, činjenica je da je podnosilac i prilikom podnošenja zahteva za priznavanje predmetnog prava dostavio dokumentaciju iz 1999. godine, a koja se odnosi na lečenje psihičke bolesti, te ovo nije nova činjenica iz člana 239. Zakona o opštem upravnom postupku koja je osnov za ponavljanje postupka. Pod novim činjenicama, u smislu tačke 1) člana 239. Zakona se podrazumevaju činjenice koje su postojale i u vreme vođenja ranijeg postupka, ali organ nije znao za njih i stranka bez svoje krivice nije bila u stanju da iz iznese pa nisu ni uzete u obzir prilikom utvrđivanja relevantnog činjeničnog stanja.
Nova činjenica na koju ukazuje prvostepeni organ uprave, tj. činjenica da je medicinska dokumentacija od 2000. do 2005. godine koju je podnosilac prilagao pre donošenja rešenja (od 2001. do 2005. godine), a kojima mu je "dalje" priznavano traženo pravo "lažna", bi eventualno mogla poslužiti kao osnov za ponavljanje postupaka okončanih tim rešenjima, te njihovo eventualno poništavanje, međutim, postupak okončan rešenjem iz 2000. godine kojim mu je priznato predmetno pravo, na osnovu tada dostavljene dokumentacije, ne može biti ponovljen iz razloga navedenih u obrazloženju prvostepenog rešenja, a koje je prihvatio drugostepeni organ uprave, kao i Upravni sud, odnosno da podnosiocu nije moglo biti priznato traženo svojstvo jer je prva validna dokumentacija iz 1999. godine, jer ovo nije nova činjenica iz člana 239. Zakona o opštem upravnom postupku. Eventualna pogrešna primena propisa, ili drugačije zaključivanje iz činjenične građe prikupljene u ranijem postupku, nije pravni osnov za ponavljanje postupka.
Budući da je Upravni sud u svemu prihvatio navedeno obrazloženje organa uprave, Ustavni sud nalazi da je u osporenoj presudi proizvoljno primenjeno materijalno pravo na štetu podnosioca ustavne žalbe. Stoga je Sud utvrdio povredu prava na pravično suđenje, zajemčenog članom 32. stav 1. Ustava i usvojio ustavnu žalbu, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11 , 18/13 – Odluka US , 40/15-dr.zakon i 103/15), odlučujući kao u tački 1. izreke.
6. Imajući u vidu prirodu učinjene povrede ustavnog prava u konkretnom slučaju, Ustavni sud je, na osnovu odredbe člana 89. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu, ocenio da se pravično zadovoljenje podnosioca ustavne žalbe u ustavnosudskom postupku može ostvariti jedino poništavanjem presude Upravnog suda U. 15937/13 od 31. januara 2014. godine i određivanjem da isti sud donese novu odluku o tužbi podnosioca ustavne žalbe podnetoj protiv rešenja Sekretarijata za socijalnu zaštitu - Sektor za boračko-invalidsku zaštitu Gradske uprave grada Beograda broj 581-91/2013 od 27. avgusta 2013. godine, odlučujući kao u tački 2. izreke, ne prejudicirajući pri tom konačan ishod osporenog upravnosudskog postupka.
7. S obzirom na izloženo, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42b stav 1. tačka 1) i člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Vesna Ilić Prelić, s.r.