Odbacivanje ustavne žalbe zbog neblagovremenosti i osporavanja akata koji nisu pojedinačni
Kratak pregled
Ustavni sud je odbacio ustavnu žalbu. Deo žalbe protiv pravnosnažnog sudskog rešenja je neblagovremen, dok se drugi deo odnosi na akte javnog tužilaštva koji ne predstavljaju pojedinačne akte u smislu Ustava, pa nisu podobni za osporavanje ustavnom žalbom.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud u sastavu: predsednik dr Dragiša Slijepčević i sudije dr Olivera Vučić, Bratislav Đokić, Vesna Ilić Prelić, dr Agneš Kartag Odri, Katarina Manojlović Andrić, mr Milan Marković, dr Bosa Nenadić, Milan Stanić, mr Tomislav Stojković, Sabahudin Tahirović i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi Rada Dimitrijevića iz Kruševca, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 12. jula 2011. godine, doneo je
R E Š E Nj E
Odbacuje se ustavna žalba Rada Dimitrijevića izjavljena protiv akta Okružnog javnog tužilaštva u Kruševcu Kt. 238/09 od 11. decembra 2009. godine, rešenja Višeg suda u Kruševcu Kv. 426/10 od 28. oktobra 2010. godine, rešenja Apelacionog suda u Kragujevcu Kž. 2. 1550/10 od 1. februara 2011. godine, akta Republičkog javnog tužilaštva Ktz. 239/11 od 14. aprila 2011. godine, i radnje „neslaganja istražnog sudije Višeg suda u Kruševcu sa zahtevom za sprovođenje istrage protiv osumnjičenih D.T. i drugih Ki. br. 128/19 (?) od 21. oktobra 2010. godine“.
O b r a z l o ž e nj e
1. Rade Dimitrijević iz Kruševca podneo je Ustavnom sudu 19. maja 2011. godine ustavnu žalbu protiv akta Okružnog javnog tužilaštva u Kruševcu Kt. 238/09 od 11. decembra 2009. godine, rešenja Višeg suda u Kruševcu Kv. 426/10 od 28. oktobra 2010. godine, rešenja Apelacionog suda u Kragujevcu Kž. 2. 1550/10 od 1. februara 2011. godine, akta Republičkog javnog tužilaštva Ktz. 239/11 od 14. aprila 2011. godine, i radnje „neslaganja istražnog sudije Višeg suda u Kruševcu sa zahtevom za sprovođenje istrage protiv osumnjičenih D.T. i drugih Ki. br. 128/19 (?) od 21. oktobra 2010. godine“, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku iz člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, prava na jednaku zaštitu prava i na pravno sredstvo iz člana 36. i prava na imovinu iz člana 58. st. 1. i 2. Ustava.
Ustavni sud je utvrdio da iz sadržine ustavne žalbe proizilazi da podnosilac ustavne žalbe osporava akt istražnog sudije Ki. 127/10 od 21. oktobra 2010. godine, a ne kako on navodi radnju „neslaganja istražnog sudije Višeg suda u Kruševcu sa zahtevom za sprovođenje istrage protiv osumnjičenih D.T. i drugih Ki. br. 128/19 (?) od 21. oktobra 2010. godine“.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu. Postupak po ustavnoj žalbi, u smislu člana 175. stav 3. Ustava, uređuje se zakonom.
Odredba člana 82. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, broj 109/07) sadržinski je identična odredbi člana 170. Ustava.
Iz navedenih odredbi Ustava i Zakona proizilazi da je jedna od pretpostavki za izjavljivanje ustavne žalbe da su Ustavom zajemčena prava ili slobode čija se zaštita traži ustavnom žalbom, povređena ili uskraćena onom licu koje podnosi ustavnu žalbu.
Odredbom člana 84. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu ("Službeni glasnik RS", broj 109/07) propisano je da se ustavna žalba može izjaviti u roku od 30 dana od dana dostavljanja pojedinačnog akta, odnosno od dana preduzimanja radnje kojom se povređuje ili uskraćuje ljudsko ili manjinsko pravo i sloboda zajemčena Ustavom.
3. U sprovedenom prethodnom postupku, Ustavni sud je utvrdio: da je aktom Okružnog javnog tužilaštva Kt. 238/09 od 11. decembra 2009. godine, podnosilac ustavne žalbe obavešten da po njegovoj krivičnoj prijavi nema osnova za krivično gonjenje prijavljenih D. T, N. S i P. P; da je rešenjem Višeg suda u Kruševcu Kv. 426/10 od 28. oktobra 2010. godine izrečeno da nema mesta sprovođenju istrage protiv osumnjičenih D. T, N.S. i P.P. zbog krivičnog dela kršenje zakona od strane sudije, javnog tužioca i njegovog zamenika iz člana 360. stav 1. Krivičnog zakonika („Službeni glasnik RS“, br. 85/05, 88/05, 107/05, 72/09 i 111/09), a nakon što je istražni sudija izrazio neslaganje sa zahtevom oštećenog kao tužioca za sprovođenje istrage protiv navedenih lica; da je rešenjem Apelacionog suda u Kragujevcu Kž. 2. 1550/10 od 1. februara 2011. godine odbijena kao neosnovana žalba punomoćnika oštećenog kao tužioca, ovde podnosioca ustavne žalbe, advokata Vesne Milenković Obradović iz Kruševca, izjavljena protiv rešenja Višeg suda u Kruševcu Kv. 426/10 od 28. oktobra 2010. godine; da je aktom Republičkog javnog tužilaštva Ktz. 239/11 od 14. aprila 2011. godine obavešten podnosilac ustavne žalbe da nema osnova za podizanje zahteva za zaštitu zakonitosti protiv rešenja Višeg suda u Kruševcu Kv. 426/10 od 28. oktobra 2010. godine i rešenja Apelacionog suda u Kragujevcu Kž. 2. 1550/10 od 1. februara 2011. godine.
4. Ustavni sud ukazuje na to da, saglasno odredbama čl. 429. i 421. Zakonika o krivičnom postupku („Službeni list SRJ“, br. 70/01 i 68/02 i „Službeni glasnik RS“, br. 58/04, 85/05, 115/05, 49/07, 122/08 i 72/09), ovlašćenje za podizanje zahteva za zaštitu zakonitosti ima isključivo javni tužilac. Ustavni sud je stoga ocenio da se zahtev za zaštitu zakonitosti u krivičnom postupku ne može smatrati delotvornim pravnim sredstvom koje mora biti iskorišćeno pre izjavljivanja ustavne žalbe. Ovo iz razloga što isključivo javni tužilac ima mogućnost da koristi ovo pravno sredstvo i što drugi učesnici u krivičnom postupku ne mogu uticati na odluku javnog tužioca da li će i kada podići takav zahtev, bez obzira na lično podnetu inicijativu. Kako zahtev za zaštitu zakonitosti nije pravno sredstvo čije izjavljivanje stoji na raspolaganju okrivljenom ili oštećenom kao tužiocu u krivičnom postupku, to se postupak po ovom pravnom sredstvu ne smatra ni pretpostavkom za izjavljivanje ustavne žalbe. S obzirom na to da iscrpljivanje ovog vanrednog pravnog sredstva u krivičnom postupku nije pretpostavka za podnošenje ustavne žalbe, to se, prema pravnom stavu Ustavnog suda, blagovremenost ustavne žalbe ceni u odnosu na dan dostavljanja drugostepene krivične presude ili rešenja kojim je krivični postupak pravnosnažno okončan.
5. Ustavni sud je u prethodnom postupku utvrdio da je postupak u predmetu Višeg suda u Kruševcu Ki. 127/10 pravnosnažno okončan donošenjem rešenja Apelacionog suda u Kragujevcu Kž. 2. 1550/10 od 1. februara 2011. godine.
S obzirom na to da je osporeno drugostepeno rešenje Apelacionog suda u Kragujevcu Kž. 2. 1550/10 od 1. februara 2011. godine, podnosilac ustavne žalbe primio najkasnije 14. marta 2011. godine kada je podneta inicijativa za podizanje zahteva za zaštitu zakonitosti Republičkom javnom tužilaštvu, a da je ustavna žalba izjavljena 19. maja 2011. godine, po proteku roka za njeno izjavljivanje propisanog odredbom člana 84. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud je ustavnu žalbu u ovom delu odbacio kao neblagovremenu, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 2) istog Zakona.
6. Republičko javno tužilaštvo je osporenim aktom Ktz. 239/11 od 14. aprila 2011. godine, obavestilo podnosioca ustavne žalbe da nema osnova za podizanja zahteva za zaštitu zakonitosti protiv rešenja Višeg suda u Kruševcu Kv. 426/10 od 28. oktobra 2010. godine i rešenja Apelacionog suda u Kragujevcu Kž. 2. 1550/10 od 1. februara 2011. godine.
Ustavni sud je utvrdio da osporeno obaveštenje Republičkog javnog tužilaštva Ktz. 239/11 od 14. aprila 2011. godine, ne predstavlja pojedinačni akt iz člana 170. Ustava i člana 82. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu protiv kojeg se može izjaviti ustavna žalba, jer njime nije odlučivano o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe, već samo o ispunjenosti uslova za izjavljivanje konkretnog vanrednog pravnog sredstva.
Imajući u vidu izneto, Ustavni sud je u ovom delu ustavnu žalbu odbacio, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 4) Zakona o Ustavnom sudu, jer nisu ispunjene Ustavom i Zakonom utvrđene pretpostavke za vođenje postupka i odlučivanje po podnetoj ustavnoj žalbi.
7. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud je, na osnovu odredbe člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, rešio kao u izreci.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
dr Dragiša Slijepčević