Odbačena ustavna žalba zbog osporavanja činjeničnog stanja utvrđenog u upravnom postupku
Kratak pregled
Ustavni sud odbacio je ustavnu žalbu, jer podnositeljka u suštini osporava činjenično stanje i ocenu dokaza u vezi sa odbijanjem prava na naknadu za tuđu pomoć i negu. Ustavni sud nije instancioni sud i ne preispituje pravilnost zaključaka nižestepenih organa.
Tekst originalne odluke
Republika SrbijaUSTAVNI SUD
Už-2285/2011
02.11.2011.
Beograd
Ustavni sud u sastavu: predsednik dr Dragiša Slijepčević i sudije dr Marija Draškić, Bratislav Đokić, Vesna Ilić Prelić, dr Agneš Kartag Odri, Katarina Manojlović Andrić, mr Milan Marković, dr Bosa Nenadić, Milan Stanić, mr Tomislav Stojković i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi Branislave Miladinović iz Smedereva, na osnovu člana 167. tačka 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 2. novembra 2011. godine, doneo je
R E Š E Nj E
Odbacuje se ustavna žalba Branislave Miladinović izjavljena protiv rešenja Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje – Filijala Smederevo broj 23777 od 22. juna 2009. godine, rešenja Direkcije Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje broj 165222 od 5. maja 2010. godine i presude Upravnog suda U. 24524/10 od 24. marta 2011. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Branislava Miladinović iz Smedereva, podnela je 20. maja 2011. godine, Ustavnom sudu ustavnu žalbu protiv rešenja Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje – Filijala Smederevo broj 23777 od 22. juna 2009. godine, rešenja Direkcije Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje broj 165222 od 5. maja 2010. godine i presude Upravnog suda U. 24524/10 od 24. marta 2011. godine zbog povrede prava na pravično suđenje zajemčenog odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, kao i povrede prava na zdravstvenu zaštitu iz člana 68. Ustava.
Podnositeljka u ustavnoj žalbi navodi da upravni organi, a ni sud, nisu na pravilan i zakonom propisan način sproveli postupak veštačenja, jer je ono obavljeno bez pregleda od strane komisije, odnosno '' postupak veštačenja nije ni sproveden''.
2. Odredbom člana 170. Ustava Republike Srbije utvrđeno je da se ustavna žalba može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu. Postupak po ustavnoj žalbi se, saglasno odredbi člana 175. stav 3. Ustava, uređuje zakonom.
Odredba člana 82. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu (''Službeni glasnik RS'', broj 109/07) je po svojoj sadržini istovetna navedenoj odredbi člana 170. Ustava.
3. U sprovedenom prethodnom postupku, iz sadržine ustavne žalbe i priloženih dokaza, Ustavni sud je utvrdio da se pred filijalom Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje u Smederevu vodio upravni postupak po zahtevu podnositeljke za priznavanje prava na novčanu naknadu za tuđu pomoć i negu.
Osporenim rešenjem Direkcije Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje broj 165222 od 5. maja 2010. godine odbijena je žalba podnositeljke izjavljena protiv prvostepenog rešenja Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje – Filijale u Smederevu broj 23777 od 22. juna 2009. godine, kojim je odbijen zahtev podnositeljke za priznavanje prava na novčanu naknadu za tuđu pomoć i negu.
Osporenom presudom Upravnog suda U. 24524/10 od 24. marta 2011. godine odbijena je tužba podnositeljke podneta protiv rešenja Direkcije Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje broj 165222 od 5. maja 2010. godine.
U obrazloženju osporene presude je, između ostalog, navedeno: da je u postupku koji je prethodio donošenju prvostepenog rešenja i rešenja tuženog organa utvrđeno da kod podnositeljke ne postoji potreba za pomoći i negom od strane drugog lica u smislu člana 244. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, pa nisu ispunjeni uslovi da se utvrdi pravo na novčanu naknadu za pomoć i negu; da je prvostepeni organ u postupku utvrđivanja radne sposobnosti podnositeljke pribavio nalaz i mišljenje prvostepenog organa veštačenja broj 1568 od 21. maja 2009. godine; da je on potvrđen u pravilno sprovedenom postupku veštačenja nalazom drugostepenog organa veštačenja broj 205 od 24. februara 2010. godine, datim u postupku po žalbi; da na osnovu tih nalaza tužilja ne ispunjava uslove za priznavanje prava na naknadu za tuđu pomoć i negu.
4. Podnositeljka ustavne žalbe smatra da joj je osporenim aktima povređeno pravo na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava, pri čemu povredu ovog prava obrazlaže navodima da upravni organi, a ni sud, nisu na pravilan način sproveli veštačenje, već je ono obavljeno bez pregleda, ''samo na osnovu razgovora''. U ustavnoj žalbi ponavlja navode iznete u žalbi na prvostepeno rešenje i tužbi podnetoj sudu, koji su bili predmet ocene drugostepenog organa i Upravnog suda.
Stoga je Ustavni sud zaključio da podnositeljka ustavne žalbe, nezadovoljna ishodom okončanog upravnog postupka i upravnog spora, formalno se pozivajući na povredu navedenog Ustavom zajemčenog prava, od Ustavnog suda zapravo traži da postupa kao instanciono viši sud. Ovakav zaključak proizlazi i iz zahteva kojim podnositeljka od Ustavnog suda traži da ''naloži da se u zakonom propisanom postupku i na osnovu objektivnog i nepristrasnog veštačenja od strane nadležne ustanove utvrdi i prizna njeno ustavno pravo koje joj po svim osnovama pripada''.
Naime, iz sadržine ustavne žalbe proizlazi da podnositeljka povredu prava na pravično suđenje obrazlaže nepravilno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem u upravnom postupku i upravnom sporu, koji je prethodio ustavnosudskom, odnosno da prvenstveno osporava pravilnost sprovedenog dokaznog postupka od strane upravnih organa.
Postupajući u upravnom postupku, upravni organi nisu ograničeni ili na bilo koji način uslovljeni posebnim formalnim dokaznim pravilima. U konkretnom slučaju, prvostepeni organ je sproveo neophodno medicinsko veštačenje, a sa nalazom, mišljenjem i ocenom organa veštačenja u prvostepenom postupku saglasio se u potpunosti organ veštačenja u drugostepenom postupku svojim nalazom, mišljenjem i ocenom, datom na osnovu medicinske dokumentacije. Pitanje načina na koji se dokazni postupak sprovodi, kao i pitanje prihvatljivosti i ocene dokaza nije u nadležnosti Ustavnog suda, već, u konkretnom slučaju, upravnih organa, u skladu sa odredbama Pravilnika o obrazovanju, organizaciji i načinu rada organa veštačenja Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje (''Službeni glasnik RS'', br. 59/08 i 75/08). Zakonitost sprovedenog upravnog postupka i u njemu donetih rešenja, ocenio je u upravnom sporu nadležni sud donošenjem osporene presude.
Ustavni sud ukazuje da, odlučujući o ustavnoj žalbi, ne može ocenjivati pravilnost zaključaka donetih u postupku koji je prethodio podnošenju ustavne žalbe, ukoliko iz razloga navedenih u ustavnoj žalbi i priloženih dokaza, ne proizlazi da je zaključivanje u osporenim odlukama bilo očigledno proizvoljno, odnosno da postupak u celini nije bio pravičan na način kako je to utvrđeno u članu 32. stav 1. Ustava. Po oceni Ustavnog suda, ustavna žalba u konkretnom slučaju ne sadrži takve ustavnopravne razloge na kojima bi se zasnivali navodi o povredi označenog ustavnog prava, već se od Ustavnog suda u suštini zahteva da još jednom oceni zakonitost osporenih odluka.
Ustavni sud i u ovom predmetu ukazuje na to da u postupku pružanja ustavnosudske zaštite Ustavom zajemčenih ljudskih i manjinskih prava i sloboda, ovaj Sud nije nadležan da preispituje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i ocenjuje valjanost izvedenih dokaza u postupku pred upravnim organima, niti da vrši instancionu kontrolu zakonitosti odluka donetih u upravnom postupku i upravnom sporu. Otuda formalno pozivanje na povredu Ustavom zajemčenih prava, bez navođenja ustavnopravnih razloga kojima se sa stanovišta sadržine zajemenog prava potvrđuju navodi ustavne žalbe, ne čini, samo po sebi, ustavnu žalbu dopuštenim pravnim sredstvom.
Ocenjujući istaknutu povredu prava iz člana 68. Ustava, Sud je konstatovao da je u upravnom postupku i upravnom sporu odlučivano o zahtevu podnositeljke za priznavanje prava na naknadu za tuđu pomoć i negu, pa joj na opisani način nije moglo biti povređeno pravo iz člana 68. Ustava, odnosno sadržina osporenih akata ne može se dovesti u vezu sa Ustavom utvrđenom sadržinom prava iz člana 68. Ustava.
Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 4) Zakona o Ustavnom sudu, ustavnu žalbu odbacio, jer ne postoje Ustavom i Zakonom utvrđene pretpostavke za vođenje postupka i odlučivanje.
5. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je, na osnovu odredbe člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, rešio kao u izreci.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
dr Dragiša B. Slijepčević