Odluka Ustavnog suda o povredi prava na suđenje u razumnom roku u postupku utvrđivanja očinstva protiv stranog državljanina
Kratak pregled
Ustavni sud usvojio je žalbu zbog sedmogodišnjeg trajanja parničnog postupka za utvrđivanje očinstva i izdržavanje. Povreda prava nastala je zbog nedelotvornog postupanja suda u dostavljanju pismena tuženom stranom državljaninu, čime je parnica onemogućena da otpočne.
Tekst originalne odluke
Republika SrbijaUSTAVNI SUD
Už-2291/2011
24.11.2011.
Beograd
Ustavni sud u sastavu: predsednik dr Dragiša Slijepčević i sudije dr Olivera Vučić, Bratislav Đokić, Vesna Ilić Prelić, dr Goran Ilić, dr Agneš Kartag Odri, Katarina Manojlović Andrić, mr Milan Marković, dr Bosa Nenadić, Milan Stanić, dr Dragan Stojanović, mr Tomislav Stojković, Sabahudin Tahirović i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi maloletne S.M, čiji je zakonski zastupnik majka Tatjana Mišević i Tatjane Mišević, obe iz Beograda, na osnovu člana 167. stav 4. u sa vezi članom 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 24. novembra 2011. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba maloletne S.M. i Tatjane Mišević i utvrđuje se da je u parničnom postupku koji se vodio pred Višim sudom u Beogradu u predmetu P. 7146/10 povređeno pravo podnositeljki ustavne žalbe na suđenje u razumnom roku, zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije.
2. Utvrđuje se pravo podnosteljki ustavne žalbe na naknadu nematerijalne štete, koje mogu ostvariti na način predviđen odredbama člana 90. Zakona o Ustavnom sudu.
3. Nalaže se stvarno i mesno nadležnom sudu da preduzme sve mere kako bi se parnični postupak iz tačke 1. okončao u najkraćem roku.
O b r a z l o ž e nj e
1. Tatjana Mišević je, u svoje ime i u ime maloletne S.M, čiji je zakonski zastupnik, podnela 29. juna 2011. godine, preko punomoćnika Gordane Vesković, advokata iz Beograda, Ustavnom sudu ustavnu žalbu, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku iz člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije u parničnom postupku, koji se najpre vodio pred Četvrtim opštinskim sudom u Beogradu u predmetu P. 2618/04, a zatim pred Višim sudom u Beogradu u predmetu P. 7146/10. Podnositeljke ustavne žalbe su navele da su 1. jula 2004. godine, podnošenjem tužbe Četvrtom opštinskom sudu u Beogradu, pokrenule parnični postupak protiv tuženog K.A.R. i K, stranog državljanina, radi utvrđivanja očinstva i zakonskog izdržavanja. Izložile su hronološki postupanje suda u ovom postupku i istakle da ovaj postupak još traje jer sud nije uspeo da za više od sedam godina uruči tužbu, niti poziv, tuženom, uprkos brojnim instrukcijama, a kasnije i upozorenjima od strane ministarstva spoljnih poslova, ministarstva pravde i drugih državnih organa, vezanih za dostavu pismena stranom državljaninu. Podnositeljke smatraju da im je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Beogradu i predlažu da Ustavni sud utvrdi povredu označenog prava, da se Višem sudu u Beogradu naloži uklanjanje posledica nepravilnog postupanja - da primenom međunarodnih propisa uruči tužbu tuženom i obezbedi njegovo prisustvo na suđenju i da im se prizna pravo na naknadu nematerijalne štete.
2. Prema odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava ili slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
Odredbom člana 82. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu (''Službeni glasnik RS'', broj 109/07) propisano je da se ustavna žalba može izjaviti i ako nisu iscrpljena pravna sredstva, u slučaju kada je podnosiocu ustavne žalbe povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je u sprovedenom postupku izvršio uvid u spise predmeta Višeg suda u Beogradu P. 7146/10 (ranije predmet P. 2618/04 Četvrtog opštinskog suda u Beogradu), te odgovor Višeg suda u Beogradu Su broj 1/11 - 225 od 11. jula 2011. godine i utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za donošenje odluke u ovom ustavnosudskom sporu:
Tužilje maloletna S.M, čiji je zakonski zastupnik majka Tatjana Mišević i Tatjana Mišević, obe iz Beograda, ovde podnositeljke ustavne žalbe, su 1. jula 2004. godine, preko punomoćnika Gorana Vidakovića, advokata iz Beograda, podnele Četvrtom opštinskom sudu u Beogradu tužbu protiv tuženog K.A.R. i K, stranog državljanina, radi utvrđivanja očinstva i izdržavanja. Tuženi je u vreme podnošenja tužbe bio ambasador Republike M. u Državnoj zajednici Srbije i Crna Gore, sa sedištem u Beogradu, da bi u decembru 2004. godine napustio Beograd.
Ovaj predmet je u Četvrtom opštinskom sudu u Beogradu zaveden pod brojem P. 2618/04.
U toku postupka pred Četvrtim opštinskim sudom u Beogradu zakazano je ukupno 19 ročišta za glavnu raspravu, i to: 15. oktobra i 9. decembra 2004. godine, 25. februara, 9. marta, 9. i 17. maja, 29. juna, 1. septembra, 7. oktobra, 15. novembra i 27. decembra 2005. godine, 27. januara, 7. marta i 7. aprila 2006. godine, 5. aprila 2007. godine, 9. aprila 2008. godine, 1. septembra i 19. oktobra 2009. godine i 11. maja 2010. godine. Nije održano 11 ročišta.
Ročišta zakazana za 15. oktobar i 9. decembar 2004. godine, 7. april 2006. godine, 5. april 2007. godine, 9. april 2008. godine, 1. septembar i 19. oktobar 2009. godine nisu održana zbog nedostatka procesnih pretpostavki jer nije bilo dokaza da je tuženi uredno primio poziv. Prvostepeni sud je uz zakazivanje ročišta za glavnu raspravu 15. oktobra 2004. godine uputio 20. jula 2004. godine dopis Ambasadi Republike M. u Beogradu sa pozivom za tuženog i tužbom sa prilozima. Ročište nije održano jer tuženi nije uredno primio poziv, a sud je doneo rešenje da se pozove tuženi preko Saveznog ministarstva inostranih poslova - Odeljenja za vezu. Ministarstvo spoljnih poslova Srbije i Crne Gore je dopisom od 27. oktobra 2004. godine ukazalo sudu na diplomatski put opštenja u vršenju pravne pomoći predviđen u čl. 183. i 184. Zakona o parničnom postupku, te u pogledu dostavljanja pismena iz člana 136. navedenog zakona. Po ovom načinu opštenja naš sud zamolnicu sa prilozima dostavlja republičkom ministarstvu pravde koje je prosleđuje Ministarstvu spoljnih poslova. Zatim, Ministarstvo spoljnih poslova zamolnicu sa prilozima dostavlja diplomatsko-konzularnom predstavništvu SCG u zamoljenoj državi, a ono najčešće, dalje, sve dostavlja ministarstvu inostranih poslova zamoljene države koje se stara da zamolnica bude uručena nadležnom sudu u toj stranoj državi. Takođe, ovaj dopis sadrži i uputstvo o formi i sadržaju zamolnice, kao i jeziku koji se koristi.
Ročište zakazano za 25. februar 2005. godine je otkazano rešenjem suda zbog sprečenosti postupajućeg sudije, a ročište zakazano za 9. maj 2005. godine nije održano jer je punomoćnik tuženog bio sprečen da pristupi suđenju. Na ročištu zakazanom za 7. oktobar 2005. godine sud je doneo rešenje da prekida rad u predmetu jer je punomoćnik tuženog zatražio izuzeće predsednika veća zbog pristrasnosti u reči na ročištu i predajući pismeni zahtev za izuzeće. Ročište zakazano za 27. decembar 2005. godine sud je odložio radi izjašnjenja punomoćnika tužilja na podnesak punomoćnika tuženog od 13. decembra 2005. godine. Sud je održao sedam ročišta saslušao tri svedoka, pribavio Izveštaj KBC Zemun - Akušerskog odeljenja Ginekološko - Akušerske službe na okolnosti kritičnog perioda začeća mal. prvotužilje, ovde podnositeljke ustavne žalbe, odredio veštačenje od strane Biološkog fakulteta u Beogradu na okolnost utvrđivanja očinstva mal. prvotužilje u odnosu na drugotužilju i tuženog. U toku celokupnog trajanja postupka pred Četvrtim opštinskim sudom u Beogradu tuženom nije uručena tužba, niti poziv za glavnu raspravu, osim jednom za dan 25. februar 2005. godine, a prema obaveštenju Ministarstva spoljnih poslova Srbije i Crne Gore od 3. febrauara 2005. godine kada je sudu prosleđena nota Ambasade M. u Beogradu 00026 od 27. januara 2005. godine, u kojoj izveštava sud da je Sekretarijat inostranih poslova M. lično tuženom - bivšem ambasadoru M. uručio poziv Četvrtog opštinskog suda u Beogradu u vezi sa utvrđivanjem očinstva.
Sud se više puta obraćao direktno Ambasadi M. u Beogradu radi uručenja tužbe, poziva i ostalih pismena, i pokušavao više puta da preko Ministarstvao spoljnih poslova i Ministarstva pravde izvrši dostavu navedenih pismena.
Ministarstvo spoljnih poslova Srbije i Crne Gore je i posle dopisa od 27. oktobra 2004. godine, ponovo dopisom od 29. jula 2005. godine ukazalo sudu na potrebu diplomatskog načina opštenja u okviru međunarodne pomoći, kao i formu zamolnice, jezik i sadržinu. Ovo ministarstvo je dopisom od 21. jula 2006. godine upoznalo i Ministarstvo pravde da se sud u ovom parničnom predmetu obraća neposredno Ambasadi M. u Srbiji iako je upućen u način opštenja direktno od strane ministarstva kao i prosleđivanjem nota Ambasade M. Ministarstvu spoljnih poslova od 12. jula 2005. godine, 29. marta 2006. godine i 29. juna 2006. godine kojima se skreće pažnja sudu na potrebu valjanog načina oppštenja u okviru međunarodne pomoći u ovom predmetu. Ambasada Republike Srbije u M. je otvorenim telegramom od 22. juna 2007. godine obavestila sud da je Ministarstvo inostranih poslova M. vratilo neuručena pismena jer nisu bila prevedena na španski jezik iako je obaveza da se m. građaninu moraju dostavljati pismena na španskom jeziku (čak i kada on govori srpski jezik - kao tuženi).
U ovom parničnom postupku tuženi je 2. decembra 2004. godine dao specijalno punomoćje, overeno pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu II/3 Ov. br. 2780/04 za zastupanje u ovom sudskom predmetu kojim je ovlastio advokata da može, u vezi predmetnih odnosa, tuženog da zastupa u svim vrstama parničnih, krivičnih, vanparničnih, upravnih i drugih postupaka i u tom smislu da podnosi inicijalne akte, da ih povlači ili da odustaje od zahteva, da zaključuje poravnanja kako nađe za shodno, kao i da u njegovo ime i za njegov račun obavlja sve druge procesne radnje osim prijema sudskih pismena, podnesaka i ostale dokumentacije. Punomoćje je dato na srpskom jeziku, s tim što je stalni sudski tumač za španski jezik Gordana Mihajlović rođ. Prodanović porvrdila da je tuženi u potpunosti razumeo i odobrio sadržinu punomoćja, koje je sačinjeno na njegov zahtev, jer mu ga je ona prevela na maternji španski jezik - uz pečat tog sudskog tumača na izjavi.
Sud je u više navrata nalagao tuženom i njegovom punomoćniku da odrede punomoćnika za prijem pismena po kojima oni nisu postupali.
U Višem sudu u Beogradu, po promeni nadležnosti, ovaj predmet je dobio broj P. 7146/10. Od šest zakazanih ročišta za glavnu raspravu za 11. maj, 21. jun, 28. jun, 14. decembar 2010. godine i za 10. maj i 30. jun 2011. godine, održano je jedno. Sud se dva puta obraćao Ministarstvu pravde radi prosleđivanja zamolnice upućene Ministarstvu inostranih poslova u M. sa pismenima: tužbom, pozivima i ostalim pismenima na srpskom i španskom jeziku, ali je dopisima toga ministarstva od 29. novembra 2010. godine i od 24. januara 2011. godine obavešten da se pismena vraćaju jer je, obzirom da su Republika Srbija i M. potpisnici Haške konvencije o notifikaciji i prosleđivanju sudskih i vansudskih dokumenata u građanskim i trgovinskim predmetima, potrebno da zamolnica bude upućena u formi međunarodnog zahteva, na obrascu propisanom ovom konvencijom, u dva primerka, sa dopisom stranom sudu i spisima prevedenim na jezik zamoljene zemlje.
Viši sud u Beogradu nije još doneo prvostepenu presudu u ovoj pravnoj stvari.
U odgovoru toga suda Su broj 1/11 - 225 od 11. jula 2011. godine dostavljeno je izjašnjenje postupajućeg sudije u kome je navedeno da je problem u dostavi pismena tuženom višestruk, jer sva pismena - tužba, pozivi, podnesci i zamolnice upućene nadležnim organima da uzvrše urednu dostavu tužbe, poziva za ročište i dopisa kojim se nalaže da tuženi odredi punomoćnika za prijem pismena u Srbiji moraju biti prevedena na španski jezik ozbirom da je tuženi m. državljanin. Obzirom da su se tužilje pozvale na siromaško pravo sud je doneo rešenje da ih oslobodi plaćanja troškova prevođenja. Na zakazana ročišta pristupao je punomoćnik tuženog Dragan Stojković, advokat iz Beograda, po specijalnom punomoćju overenom pred sudom, ali on ističe da tuženi nije uredno primio tužbu i da on nije ovlašćen za prijem bilo kakvih pismena u njegovo ime već da se sva pismena moraju dostavljati tuženom lično u M..
Republika Srbija i M. su potpisnici Haške konvencije o notifikaciji i prosleđivanju sudskih i vansudskih dokumenata u građanskim i trgovinskim predmetima, koja je potvrđena Zakonom o potvrđivanju konvencije o notifikaciji i prosleđivanju sudskih i vansudskih dokumenata u građanskim i trgovinskim predmetima ("Službeni glasnik RS - Međunarodni ugovori", broj 1/10).
4. Odredbom Ustava kojom se jemče prava na čiju povredu podnosioci ustavne žalbe ukazuju, utvrđeno je: da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljeni sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i optužbama protiv njega (član 32. stav 1.).
U trenutku podnošenja tužbe i pokretanja parničnog postupka na snazi je bio Zakon o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ", br. 4/77, 36/77, (6/80), 36/80, (43/82 i 72/82), 69/82, 58/84,74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, "Službeni list SFRJ", br. 27/92, 31/93, 24/94, 12/98, 15/98 i 3/02), kojim je bilo propisano da je sud dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku (član 10.).
Odredbama člana 10. važećeg Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srbije“, broj 125/04, 111/09 i 36/11) (u daljem tekstu: ZPP) propisano je da stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtevima i predlozima u razumnom roku (stav 1.), kao i da je sud dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova (stav 2.).
Za odlučivanje o ovoj ustavnoj žalbi od značaja su i sledeće odredbe ZPP kojima je propisano: da kad dostavljanje treba izvršiti licima i ustanovama u inostranstvu ili strancima koji uživaju imunitet, dostavljanje će se izvršiti diplomatskim putem, ako u međunarodnom ugovoru ili zakonu (član 141.) nije što drugo određeno (član 130.); stranku ili njenog zakonskog zastupnika koji se nalaze u inostranstvu, a nemaju punomoćnika u Republici Srbiji, sud će pozvati da u primerenom roku postave punomoćnika za primanje pismena u Republici Srbiji. Ako stranka ili njen zakonski zastupnik ne postave takvog punomoćnika, sud će stranci na njen trošak postaviti privremenog zastupnika ovlašćenog za primanje pismena i o tome će obavestiti stranku, odnosno njenog zakonskog zastupnika (član 141.); ako međunarodnim ugovorom nije što drugo određeno, molbe domaćih sudova za pravnu pomoć dostavljaju sa inostranim sudovima diplomatskim putem. Molbe i prilozi moraju biti sastavljeni na jeziku zamoljene države ili uz njih mora biti priložen njihov overeni prevod na tom jeziku (član 175.); parnični postupak pokreće se tužbom (član 186.); parnica počinje da teče dostavljanjem tužbe tuženom (član 197.).
Odredbama člana 204. Porodičnog zakona („Službeni glasnik RS“, broj 18/05), koji se primenjuje od 1. jula 2005. godine, i koji je važeći za ove porodične odnose, propisano je: da je postupak u vezi sa porodičnim odnosima hitan ako se odnosi na dete ili roditelja koji vrši roditeljsko pravo (stav 1.); da se u postupku u vezi sa porodičnim odnosima tužba se ne dostavlja tuženom na odgovor (stav 2.); postupak iz stava 1. ovog člana sud će, po pravilu, sprovesti na najviše dva ročišta (stav 3.) i prvo ročište zakazuje se tako da se održi u roku od petanaest dana od dana kada su tužba ili predlog primljeni u sudu (stav 4.).
5. Ocenjujući navode i razloge ustavne žalbe sa stanovišta Ustavom zajemčenog prava na suđenje u razumnom roku, a polazeći od utvrđenih činjenica i okolnosti koje se odnose na osporeni sudski postupak, Ustavni sud je utvrdio da je parnični postupak pokrenut 1. jula 2004. godine, podnošenjem tužbe Četvrtom opštinskom sudu u Beogradu, a preuzet od strane Višeg suda u Beogradu zbog promene nadležnosti, i da još još uvek nije okončan ni u prvom stepenu.
Ocenjujući period u odnosu na koji je Ustavni sud nadležan da ispituje povredu prava na suđenje u razumnom roku, Sud je utvrdio da je period u kome se građanima Srbije jemče prava i slobode utvrđene Ustavom i obezbeđuje ustavnosudska zaštita u postupku po ustavnoj žalbi počeo da teče 8. novembra 2006. godine, danom stupanja na snagu Ustava Republike Srbije. Međutim, polazeći od toga da sudski postupak po svojoj prirodi predstavlja jedinstvenu celinu koja započinje pokretanjem postupka a završava se donošenjem odluke kojom se postupak okončava, Ustavni sud je ocenio da se radi utvrđivanja opravdanosti dužine trajanja postupka mora uzeti u obzir i stanje predmeta na dan 8. novembra 2006. godine i da su, u konkretnom slučaju, ispunjeni uslovi da se prilikom ocene razumnosti roka uzme u obzir celokupan period trajanja predmetnog sudskog postupka.
Kada je reč o dužini trajanja osporenog sudskog postupka, Ustavni sud je utvrdio da on traje preko sedam godina i da je još uvek u fazi prvostepenog odlučivanja, što samo po sebi ukazuje na činjenicu da postupak nije okončan u okviru razumnog roka. Međutim, polazeći od toga da je pojam razumnog trajanja sudskog postupka relativna kategorija koja zavisi od niza činilaca, a pre svega od složenosti činjeničnih i pravnih pitanja u konkretnom predmetu, ponašanja podnosioca ustavne žalbe kao stranke u postupku, postupanja nadležnih sudova koji vode postupak i prirode zahteva, odnosno značaja raspravljanog prava za podnosioca, Ustavni sud je ispitivao da li su i u kojoj meri navedeni kriterijumi uticali na dugo trajanje postupka.
U tom smislu, Ustavni sud je ocenio da je u ovom predmetu, u kome parnica nije počele da teče jer tužba nije dostavljena, jedino složeno pitanje dostavljanje tužbe tuženom i ostalih pismena vezanih za tok postupka, s obzirom na to da je tuženi strani državljanin. Međutim, stoji da sud kod ove procesne radnje nije poštovao pravila dostavljanja diplomatskim putem i na valjan način postupao u okviru međunarodne pravne pomoći, u skladu sa zakonom i međunarodnim ugovorom, ali ni po direktnim uputstvima nadležnih organa, čiju je pomoć imao. Naime, sud se nije pridržavao njihovih uputstava o diplomatskom putu dostavljanja, iako su više puta ponavljana, ili se samo delimično pridržavao, nastavljajući sa direktnim obraćanjem Ambasadi M. u Beogradu, dostavljanjem neprevedenih pismena na španski jezik, prosleđujući u neodgovarajućoj formi zamolnice i sa neodgovarajućom sadržinom.
Ispitujući ponašanje podnositeljki ustavne žalbe, Ustavni sud je ocenio da njihov punomoćnik nije doprineo dužem trajanju parničnog postupka, prisustvovao je svim ročištima za glavnu raspravu i preduzeo sve raspoložive procesne radnje da se ovaj predmet okonča u najkraćem mogućem roku.
Ocenjujući značaj predmeta spora za podnositeljke ustavne žalbe, Ustavni sud nalazi da je donošenje odluke u parničnom postupku bilo od posebne važnosti za obe podnositeljke ustavne žalbe, a posebno mal. podnositeljku ustavne žalbe. Ustavni sud posebno ukazuje da je pravo deteta da sazna svoje biološko poreklo deo opštijeg prava na očuvanje sopstvenog identiteta. Naime, identitet jedne osobe predstavlja, u suštini, potvrdu njene egzistencije, način na koji takva osoba postaje prepoznatljiva u društvu, a važna komponenta te prepoznatljivosti jeste i to što se može trasirati put prema sopstvenim biološkim precima. Predmet spora je imao i nesumnjiv značaj za drugu podnositeljku ustavne žalbe - majku maloletne podnositeljke, kao roditelja, koja je, u okviru dužnosti brige o detetu, podjednako u obavezi da učestvuje u očuvanju njegovog identiteta, kao što je i u obavezi da obezbedi odgovarajuće uslove materijalne egzistencije, a sve radi njegovog pravilanog razvoja. Iako je sud oslobodio tužilje troškova postupka prevođenja na strani majke podnositeljke ustavne žalbe, stoje i drugi troškovi parničnog postupka, pa je za obe podnositeljke, i sa ovog aspekta, bilo od velikog značaja da se postupak u celini okonča u što kraćem roku, kako bi se donela i konačna odluka, kako u pogledu utvrđivanja očinstva, tako i u pogledu zakonskog izdržavanja deteta.
Ustavni sud je ocenio da je pogrešno i nedelotvorno postupanje, najpre Četvrtog opštinskog suda u Beogradu, pa zatim i Višeg suda u Beogradu, prvenstveno uticalo na neopravdano i nerazumno dugo trajanje predmetnog parničnog postupka, jer sudovi nisu preduzeli zakonom predviđene mere da se ovaj predmet okonča u primerenom roku. Četvrti opštinski sud u Beogradu je, odmah nakon prijema tužbe, propustio da postupi u potpunosti po uputstvu Ministarstva spoljnih poslova Srbije i Crne Gore iz dopisa od 27. oktobra 2004. godine kojim mu je ukazano na diplomatski put opštenja u vršenju pravne pomoći, što je imalo za posledicu bespotrebne pokušaje dostave tužbe, poziva i podnesaka na neodgovarajući način, a i Višem sudu u Beogradu su u dva navrata vraćana pismena jer nisu bila u predviđenoj formi - na obrascu propisanom Haškom konvencijom o dostavljanju u inostranstvo sudskih i vansudskih akata u građanskim i trgovinskim stvarima iz 1956. godine ( "Službeni glasnik RS" broj 1/10), u dovoljnom broju primerka i prevedena na jezik umoljene zemlje. Takođe, Četvrti opštinski sud u Beogradu je dva puta pravio razmake od po godinu dana između ročišta.
Ustavni sud smatra da je za odlučivanje o predmetnoj ustavnoj žalbi bitno i postupanje tuženog i njegovog punomoćnika, koji su uz pomoć specijalnog punomoćja koje ne predviđa prijem pismena u ovom postupku, dali svoj doprinos da se postupak odugovlači. Međutim, i pored ponašanja punomoćnika tuženog i sumnji na zloupotrebu procesnih prava, na strani suda je bila obaveza da u skladu sa zakonom i međunarodnim ugovorom sledi diplomatski put opštenja, kako kod uručivanja tužbe, tako i kod postavljanja punomoćnika za primanje pismena u Republici Srbiji.
Polazeći od svih iznetih razloga, Ustavni sud je ocenio da je u konkretnom slučaju povređeno pravo podnositeljki ustavne žalbe na suđenje u razumnom roku zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava, pa je ustavnu žalbu usvojio, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu, te je odlučio kao u tački 1. izreke.
6. Na osnovu člana 89. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud je u tački 2. izreke odlučio da se pravično zadovoljenje podnositeljki ustavne žalbe zbog utvrđene povrede prava na suđenje u razumnom roku, u konkretnom slučaju, ostvari utvrđivanjem prava na naknadu nematerijalne štete, na način predviđen odredbama člana 90. Zakona, a u tački 3. izreke naložio sada stvarno i mesno nadležnom sudu da preduzme sve neophodne mere kako bi se parnični postupak po tužbi podnositeljki ustavne žalbe okončao u najkraćem mogućem roku.
7. Shodno iznetom, Ustavni sud je, na osnovu odredbe člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
dr Dragiša B. Slijepčević