Rešenje Ustavnog suda o odbacivanju neblagovremene i nedopuštene ustavne žalbe
Kratak pregled
Ustavni sud odbacuje ustavnu žalbu. Deo žalbe protiv sudskih rešenja je neblagovremen, jer je podnet nakon isteka roka od 30 dana od prijema drugostepene odluke. Deo protiv akta tužilaštva je nedopušten, jer taj akt predstavlja obaveštenje, a ne pojedinačni akt.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud u sastavu: predsednik dr Bosa Nenadić i sudije dr Olivera Vučić, dr Marija Draškić, Vesna Ilić Prelić, dr Agneš Kartag Odri, Katarina Manojlović Andrić, dr Dragan Stojanović i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi Gorče Stanisavljevića iz Niša, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 27. januara 2010. godine, doneo je
R E Š E Nj E
Odbacuje se ustavna žalba Gorče Stanisavljevića izjavljena protiv rešenja Opštinskog suda u Nišu Kv. 589/09 od 21. maja 2009. godine, rešenja Okružnog suda u Nišu Kž. 1268/09 od 4. septembra 2009. godine i akta Republičkog javnog tužilaštva KTZ. 991/09 od 4. novembra 2009. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Gorča Stanisavljević iz Niša je 7. decembra 2009. godine Ustavnom sudu podneo ustavnu žalbu protiv rešenja Opštinskog suda u Nišu Kv. 589/09 od 21. maja 2009. godine, rešenja Okružnog suda u Nišu Kž. 1268/09 od 4. septembra 2009. godine i akta Republičkog javnog tužilaštva KTZ. 991/09 od 4. novembra 2009. godine, zbog povreda prava na jednaku zaštitu prava i na pravno sredstvo zajemčenog odredbom člana 36. stav 2. Ustava Republike Srbije. Predložio je da Ustavni sud „donese odluku o poništavanju navedenih akata, kao i da odredi da se otklone posledice koje su iz donošenja takvih akata proizišle“.
2. Ustavna žalba je kao pravno sredstvo ustanovljena Ustavom Republike Srbije od 2006. godine. Saglasno odredbi člana 170. Ustava, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava ili slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu. Postupak po ustavnoj žalbi se, u smislu odredbe člana 175. stav 3. Ustava, uređuje zakonom.
Odredba člana 82. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, broj 109/07) sadržinski je identična navedenoj odredbi Ustava.
Odredbom člana 84. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu propisano je da se ustavna žalba može izjaviti u roku od 30 dana od dana dostavljanja pojedinačnog akta, odnosno od dana preduzimanja radnje kojom se povređuje ili uskraćuje ljudsko ili manjinsko pravo i sloboda zajemčena Ustavom.
3. Ustavni sud je u sprovedenom prethodnom postupku utvrdio sledeće: da je podnosilac ustavne žalbe, u svojstvu oštećenog kao tužioca, podneo zahtev za sprovođenje istrage protiv Z.K. iz Niša, zbog više krivičnih dela; da je osporenim prvostepenim rešenjem Opštinskog suda u Nišu Kv. 589/09 od 21. maja 2009. godine odlučeno da nema mesta sprovođenju istrage protiv Z.K; da je osporenim rešenjem Okružnog suda u Nišu Kž. 1268/09 od 4. septembra 2009. godine odbijena kao neosnovana žalba oštećenog, ovde podnosioca ustavne žalbe izjavljena protiv prvostepenog rešenja; da je osporenim aktom KTZ. 991/09 od 4. novembra 2009. godine podnosilac ustavne žalbe obavešten da Republičko javno tužilaštvo nije našlo osnova za podizanje zahteva za zaštitu zakonitosti protiv navedenih rešenja Opštinskog suda u Nišu i Okružnog suda u Nišu.
Saglasno odredbama čl. 419. i 421. Zakonika o krivičnom postupku („Službeni list Savezne Republike Jugoslavije“, br. 70/01 i 68/02 i „Službeni glasnik Republike Srbije“, br. 58/04, 85/05, 115/05, 49/07, 122/08 i 72/09), ovlašćenje za podizanje zahteva za zaštitu zakonitosti ima isključivo javni tužilac, te je stoga stav Ustavnog suda da se ovo vanredno pravno sredstvo u krivičnom postupku ne može smatrati pravnim sredstvom čijim iscrpljivanjem oštećeni kao tužilac ili drugo lice koje ima svojstvo stranke u krivičnom postupku stiče pravo na podnošenje ustavne žalbe, saglasno odredbama člana 170. Ustava i člana 82. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu. Ovo iz razloga što oštećeni kao tužilac, odnosno drugo lice koje se obraća javnom tužiocu ne može da utiče na odluku javnog tužioca da li će podići zahtev za zaštitu zakonitosti, bez obzira na lično podnetu inicijativu, niti ima zakonsku mogućnost da samostalno podnese navedeno vanredno pravno sredstvo, ako to ne učini javni tužilac. Pošto zahtev za zaštitu zakonitosti nije pravno sredstvo čije izjavljivanje stoji na raspolaganju oštećenom kao tužiocu, to se postupak po ovom pravnom sredstvu ne može smatrati ni pretpostavkom za izjavljivanje ustavne žalbe u smislu navedenih odredaba Ustava i Zakona, već se, prema pravnom stavu Ustavnog suda, u krivičnom postupku pravna sredstva iscrpljuju donošenjem odluke po žalbi protiv prvostepene presude ili rešenja, odnosno donošenjem odluke po žalbi protiv drugostepene presude kada je ona dozvoljena Zakonikom o krivičnom postupku.
Polazeći od navedenog, po oceni Ustavnog suda, propisani rok za izjavljivanje ustavne žalbe se u konkretnom slučaju računa od dana dostavljanja osporenog drugostepenog rešenja Okružnog suda u Nišu Kž. 1268/09 od 4. septembra 2009. godine podnosiocu ustavne žalbe. Ustavni sud je utvrdio da je navedeno rešenje podnosilac ustavne žalbe primio najkasnije 4. novembra 2009. godine, kada ga je Republičko javno tužilaštvo aktom KTZ. 991/09 obavestilo o ishodu njegove inicijative za podizanje zahteva za zaštitu zakonitosti. Imajući u vidu da je ustavna žalba podneta 7. decembra 2009. godine, Ustavni sud je utvrdio da je ustavna žalba protiv osporenih rešenja neblagovremena, jer je podneta po isteku roka od 30 dana propisanog odredbom člana 84. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu.
4. Osporenim aktom Republičkog javnog tužilaštva KTZ. 991/09 od 4. novembra 2009. godine podnosilac ustavne žalbe je obavešten da javni tužilac nije našao osnov za podizanje zahteva za zaštitu zakonitosti protiv rešenja Opštinskog suda u Nišu Kv. 589/09 od 21. maja 2009. godine i rešenja Okružnog suda u Nišu Kž. 1268/09 od 4. septembra 2009. godine. Kako iz navedenih odredaba Zakonika o krivičnom postupku sledi da podnosilac inicijative za podizanje zahteva za zaštitu zakonitosti nema pravo da se po njegovoj inicijativi podnese navedeno pravno sredstvo, već je odluka o tome da li ima osnova za njegovo izjavljivanje ili ne u isključivoj nadležnosti javnog tužioca, to znači da i osporeni akt Republičkog javnog tužilaštva po svojoj prirodi predstavlja obaveštenje, a ne pojedinačni akt kojim se odlučuje o pravima i obavezama fizičkih ili pravnih lica protiv koga se, u smislu odredaba člana 170. Ustava i člana 82. Zakona o Ustavnom sudu, može izjaviti ustavna žalba. Ustavni sud je stoga utvrdio da je ustavna žalba u ovom delu nedopuštena, jer ne postoje Ustavom i Zakonom utvrđene pretpostavke za vođenje postupka i odlučivanje.
5. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je ustavnu žalbu odbacio, saglasno odredbama člana 36. stav 1. tač. 2) i 4) Zakona o Ustavnom sudu.
6. Na osnovu odredbe člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud je rešio kao u izreci.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
dr Bosa Nenadić