Rešenje Ustavnog suda o odbacivanju neblagovremene ustavne žalbe
Kratak pregled
Ustavni sud odbacuje ustavnu žalbu izjavljenu protiv presuda Vrhovnog kasacionog suda, Apelacionog suda i Opštinskog suda. Žalba je odbačena kao neblagovremena jer zahtev za zaštitu zakonitosti nije bio delotvorno pravno sredstvo, te je rok počeo teći od drugostepene presude.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud u sastavu: dr Dragiša Slijepčević i sudije dr Olivera Vučić, dr Marija Draškić, Bratislav Đokić, Vesna Ilić Prelić, dr Goran Ilić, dr Agneš Kartag Odri, Katarina Manojlović Andrić, mr Milan Marković, dr Bosa Nenadić, Milan Stanić, dr Dragan Stojanović, mr Tomislav Stojković, Sabahudin Tahirović i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi Ranađel Milosavljević iz Vranja, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj dana 17. novembra 2011. godine, doneo je
R E Š E Nj E
Odbacuje se ustavna žalba Ranđela Milosavljevića izjavljena protiv presude Opštinskog suda u Vranju P1. 98/08 od 6. maja 2009. godine, presude Apelacionog suda u Nišu Gž1. 314/10 od 1. jula 2010. godine i presude Vrhovnog kasacionog suda u Beogradu Gzz1. 113/11 od 10. marta 2011. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Ranđel Milosavljević iz Vranja izjavio je 28. maja 2011. godine ustavnu žalbu protiv presude Opštinskog suda u Vranju P1. 98/08 od 6. maja 2009. godine, presude Apelacionog suda u Nišu Gž1. 314/10 od 1. jula 2010. godine i presude Vrhovnog kasacionog suda u Beogradu Gzz1. 113/11 od 10. marta 2011. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje, zajemčenog odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije.
2. Odredbom člana 170. Ustava Republike Srbije utvrđeno je da se ustavna žalba može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu. Postupak po ustavnoj žalbi se, u smislu člana 175. stav 3. Ustava, uređuje zakonom.
Odredba člana 82. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, broj 109/07) sadržinski je identična odredbi člana 170. Ustava.
Odredbom člana 84. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu propisano je da se ustavna žalba može izjaviti u roku od 30 dana od dana dostavljanja pojedinačnog akta, odnosno od dana preduzimanja radnje kojom se povređuje ili uskraćuje ljudsko ili manjinsko pravo i sloboda zajemčena Ustavom.
3. Ustavni sud je, u sprovedenom prethodnom postupku, utvrdio: da se pred Opštinskim sudom u Vranju, u predmetu P1. 98/08 vodio parnični postupak između podnosioca ustavne žalbe, kao tužioca, i tuženog preduzeća „HIV“ a.d. iz Vranja, radi isplate otpremnine zbog odlaska u penziju, visine 99.256,78 dinara; da je osporenom presudom Opštinskog suda u Vranju P1. 98/08 od 6. maja 2009. godine odbijen tužbeni zahtev; da je presudom Apelacionog suda u Nišu Gž1. 314/10 od 1. jula 2010. godine odbijena žalba tužioca izjavljena protiv presude Opštinskog suda u Vranju P1. 98/08 od 6. maja 2009. godine; da je tužilac, ovde podnosilac ustavne žalbe, Republičkom javnom tužiocu podneo inicijativu za podizanje zahteva za zaštitu zakonitosti protiv osporene prvostepene i osporene drugostepene presude; da je taj državni organ, dopisom GtI. 766/10 od 10. oktobra 2010. godine, obavestio tužioca da neće izjaviti zahtev za zaštitu zakonitosti; da je sam tužilac, protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž1. 314/10 od 1. jula 2010. godine i presude Opštinskog suda u Vranju P1. 98/08 od 6. maja 2009. godine, izjavio ovaj vanredni pravni lek; da je osporenom presudom Vrhovnog kasacionog suda odbijen zahtev za zaštitu zakonitosti, koji je u svojstvu tužioca, izjavio podnosilac ustavne žalbe.
Na osnovu okolnosti da je obaveštenjem Republičkog javnog tužilaštva GtI. 766/10 od 10. oktobra 2010. godine tužilac obavešten da Republički javni tužilac neće (na njegovu inicijativu) podići zahtev za zaštitu zakonitosti protiv osporene presude Apelacionog suda u Nišu i osporene presude Opštinskog suda u Vranju, Ustavni je utvrdio da je osporena presuda Apelacionog suda u Nišu tužiocu, ovde podnosiocu ustavne žalbe, dostavljena pre navedenog datuma.
Prilikom odlučivanja o zahtevu za zaštitu zakonitosti Vrhovni kasacioni sud je cenio jedino da li su u toku postupka pred nižestepenim sudovima parnične stranke vršile nedozvoljena raspolaganja, dok o osnovanosti samog tužbenog zahteva, nije odlučivao. Vrhovni kasacioni sud je ocenio da se pod nedozvoljenim raspolaganjima stranaka, u smislu člana 3. stav 3. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, br. 125/04 i 111/09) podrazumevaju dispozitivne radnje vezane za odricanje od tužbenog zahteva, priznanje tužbenog zahteva i zaključenje poravnanja. Prilikom donošenja osporene presude Gzz1. 113/11 od 10. marta 2011. godine, najviši sud u Republici Srbiji je zaključio da se „tužilac kao podnosilac zahteva za zaštitu zakonitosti samo formalno i usput poziva na nedozvoljeno raspolaganje iz člana 3. stav 3. Zakona o parničnom postupku, kao procesni osnov za izjavljivanje i eventualno usvajanje zahteva, a da u suštini zahtev za zaštitu zakonitosti zasniva na pogrešnoj primeni materijalnog prava od strane nižestepenih sudova“. Zbog toga što „pogrešna primena materijalnog prava nije procesni osnov za izjavljivanje zahteva za zaštitu zakonitosti, niti se zahtev sa tog razloga može uvažiti“, Vrhovni kasacioni sud je odbio zahtev za zaštitu zakonitosti, izjavljen protiv osporene presude Apelacionog suda u Nišu i osporene presude Opštinskog suda u Vranju.
4. Odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije svakome se jemči pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama.
Zakonom o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, br. 125/04 i 111/09) propisano je: da javni tužilac može podići zahtev za zaštitu zakonitosti protiv pravnosnažne sudske odluke po službenoj dužnosti ili na predlog stranke (član 413. stav 1.); da javni tužilac može podići zahtev za zaštitu zakonitosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 361. stav 2. tačka 5) tog zakona (član 417.); da bitna povreda odredaba parničnog postupka uvek postoji ako je sud zasnovao svoju presudu na nedozvoljenim raspolaganjima stranaka (član 365. stav 2. tačka 5)); da je stranka koja je podnela predlog javnom tužiocu za podizanje zahteva za zaštitu zakonitosti ovlašćena da, u roku od 30 dana od dana prijema obaveštenja da javni tužilac neće izjaviti zahtev za zaštitu zakonitosti, sama izjavi ovaj vanredni pravni lek (član 418.).
Odredbom člana 3. stav 2. Zakona o parničnom postupku propisano je da stranke mogu slobodno raspolagati zahtevima koje su stavile u toku parničnog postupka, i da se stranka može odreći svog zahteva, priznati zahtev protivnika i poravnati se, dok je odredbom stava 3. istog člana propisano da sud neće dozvoliti raspolaganja stranaka koja su u suprotnosti sa prinudnim propisima, javnim poretkom i pravilima morala.
5. Ustavna žalba, po oceni Ustavnog suda, ne sadrži ustavnopravne razloge koji bi mogli ukazivati da je osporenom presudom Vrhovnog kasacionog suda podnosiocu povređeno pravo na pravično suđenje.
Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni kasacioni sud jedini nadležan da meritorno odluči o zahtevu za zaštitu zakonitosti, dok je Ustavni sud nadležan da, u granicama navoda ustavne žalbe, ispita da li je najviši sud u Republici Srbiji, svojom odlukom o ovom vanrednom pravnom sredstvu povredio označeno ustavno pravo podnosioca, odnosno da ispita da li su razlozi zbog kojih je zahtev za zaštitu zakonitosti odbijen, prihvatljivi sa stanovišta zaštite ljudskih prava.
Ustavni sud je, u konkretnom slučaju, ocenio da su razlozi zbog kojih je Vrhovni kasacioni sud odbio zahtev za zaštitu zakonitosti, ustavnopravno prihvatljivi i da osporenom odlukom najvišeg suda u Republici Srbiji nije moglo biti povređeno pravo podnosilaca na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava.
Naime, prema navedenim odredbama Zakona o parničnom postupku, zahtev za zaštitu zakonitosti može se usvojiti jedino ako su u toku pravnosnažno okončanog parničnog postupka tužilac i tuženi vršili nedozvoljena raspolaganja tužbenim zahtevom. S obzirom da podnosilac u ustavnoj žalbi ne navodi da su stranke u parnici koja je prethodila izjavljivanju ustavne žalbe vršile nedozvoljena raspolaganja, ocena Vrhovnog kasacionog suda da nisu postojali razlozi zbog kojih se zahtev za zaštitu zakonitosti može uvažiti, jeste ustavnopravno utemeljena.
Kako ustavna žalba ne sadrži ustavnopravne razloge koji ukazuju da je osporenom presudom Vrhovnog kasacionog suda Gzz1. od 10. marta 2011. godine podnosiocu povređeno označeno ustavno pravo, Ustavni sud je ustavnu žalbu, u delu u kome se osporava navedena presuda Vrhovnog kasacionog suda, odbacio, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 4) Zakona o Ustavnom sudu, jer nisu ispunjene Ustavom i Zakonom utvrđene pretpostavke za vođenje postupka i odlučivanje.
6. Ustavni sud konstatuje da je zahtev za zaštitu zakonitosti ograničeno vanredno pravno sredstvo, koje primarno izjavljuje Republički javni tužilac, i čiji je smisao i cilj da spreči da nedozvoljenim raspolaganjima, učinjenim u (najčešće fiktivnoj) parnici, budu izigrani prinudni propisi, javni poredak i pravila morala.
U slučaju da javni tužilac ne podigne ovaj vanredni pravni lek, to može supsidijerno učiniti parnična stranka, ali samo iz onog razloga zbog koga to može učiniti Republički javni tužilac. Primarni cilj zahteva za zaštitu zakonitosti, a to je zaštita javnog interesa otklanjanjem posledica nedozvoljenih raspolaganja, ostaje isti i kada ovaj vanredni pravni lek izjavi stranka. U pojedinim slučajevima parnična stranka, zahtevom za zaštitu zakonitosti, može posredno, ali ipak efikasno štititi i neko svoje pravo, zbog čega se ovo pravno sredstvo ne smatra a priori nedelotvornim.
Međutim, imajući u vidu sve okolnosti slučaja, u konkretnom parničnom postupku zahtev za zaštitu zakonitosti nije bio delotvorno pravno sredstvo u smislu odredbe člana 170. Ustava i odredbe člana 82. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu, iako su podnosioci ustavne žalbe imali pravo, a redovni sud dužnost da se o ovom pravnom sredstvu meritorno odluči.
Naime, da bi se jedno pravno sredstvo smatralo delotvornim, pored toga što mora biti dostupno stranci, ono mora imati i odgovarajuću snagu, odnosno mora ispunjavati i uslov dovoljnosti. Pravno sredstvo ima odgovarajuću snagu ako pruža mogućnost da se otkloni povreda prava, odnosno da se licu koje je povredu prava pretrpelo pruži odgovarajuća satisfakcija. Pravni lek je delotvoran ako se njime daje pravo na poništavanje ili ukidanje pobijanog akta, ili ako njime taj akt može da se izmeni.
Kako se zbog nedozvoljenih raspolaganja stranaka u toku parnice, tj. zbog apslutno bitne povrede odredaba parničnog postupka predviđene tačkom 5) stava 2. člana 361. Zakona o parničnom postupku, ne može ni ukinuti niti preinačiti pravnosnažna presuda kojom je odbijen tuženi zahtev za isplatu novčanog iznosa na ime otpremine, u konkretnom slučaju zahtev za zaštitu zakonitosti nije delotvorno pravno sredstvo.
S obzirom da zahtev za zaštitu zakonitosti nije bio delotvorno pravno sredstvo, odluka o poslednjem delotvornom pravnom sredstvu, u konkretnom slučaju, jeste drugostepena presuda Apelacionog suda u Nišu Gž1. 314/10 od 1. jula 2010. godine. Imajući u vidu da je osporena presuda drugostepenog suda podnosiocu ustavne žalbe dostavljena pre 11. oktobra 2010. godine, a da je ustavna žalba izjavljena 28. maja 2011. godine, Ustavni sud je utvrdio da je ustavna žalba, u delu u kome se osporavaju presuda Opštinskog suda u Vranju P1. 98/08 od 6. maja 2009. godine i presuda Apelacionog suda u Nišu Gž1. 314/10 od 1. jula 2010. godine, neblagovremena, jer je izjavljena posle isteka roka iz člana 84. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu. Ustavni sud je, stoga, ustavnu žalbu u ovom delu odbacio, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 2) Zakona o Ustavnom sudu.
7. S obzirom na sve izloženo, Ustavni sud je na osnovu odredbe člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, rešio kao u izreci.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
dr Dragiša B. Slijepčević