Odbacivanje ustavne žalbe zbog neblagovremenosti i neosnovanosti
Kratak pregled
Ustavni sud je odbacio ustavnu žalbu. Deo žalbe protiv odluka nižih sudova je neblagovremen, jer je rok tekao od drugostepene odluke pošto je vanredni lek bio nedozvoljen. Deo protiv rešenja Vrhovnog kasacionog suda je neosnovan jer je taj sud pravilno primenio procesni zakon.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud u sastavu: predsednik dr Bosa Nenadić i sudije dr Olivera Vučić, dr Marija Draškić, Bratislav Đokić, Vesna Ilić Prelić, dr Agneš Kartag Odri, Katarina Manojlović Andrić, mr Milan Marković, dr Dragiša Slijepčević, Milan Stanić, dr Dragan Stojanović i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi Slađana Anđelkovića iz Vranja, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 15. jula 2010. godine, doneo je
R E Š E Nj E
Odbacuje se ustavna žalba Slađana Anđelkovića izjavljena protiv presude Opštinskog suda u Preševu P1. 24/09 od 2. jula 2009. godine, presude Okružnog suda u Vranju Gž1. 480/09 od 28. avgusta 2009. godine i rešenja Vrhovnog kasacionog suda Gzz1.186/10 od 25. marta 2010. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Slađan Anđelković iz Vranja je 14. maja 2010. godine podneo Ustavnom sudu ustavnu žalbu protiv presude Opštinskog suda u Preševu P1. 24/09 od 2. jula 2009. godine, presude Okružnog suda u Vranju Gž1. 480/09 od 28. avgusta 2009. godine i rešenja Vrhovnog kasacionog suda Gzz1.186/10 od 25. marta 2010. godine, koju je po nalogu Ustavnog suda uredio podneskom od 28. juna 2010. godine, a zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije.
U ustavnoj žalbi se navodi da je presudom Opštinskog suda u Preševu P1. 24/09 od 2. jula 2009. godine usvojen tužbeni zahtev podnosioca ustavne žalbe, kao tužioca, da mu tužena Republika Srbija - Ministarstvo unutrašnjih poslova, Policijska uprava Vranje, Policijska stanica Preševo isplati neisplaćene putne troškove za dolazak na rad i odlazak sa rada za period naznačen u tužbi, da je Okružni sud u Vranju presudom Gž1. 480/09 od 28. avgusta 2009. godine preinačio presudu prvostepenog suda, odbio tužbeni zahtev podnosioca i obavezao ga na isplatu naknade parničnih troškova tuženoj, a da je Vrhovni kasacioni sud rešenjem Gzz1.186/10 od 25. marta 2010. godine odbacio kao nedozvoljen zahtev tužioca za zaštitu zakonitosti izjavljen protiv navedene prvostepene i drugostepene presude. Podnosilac smatra da su sudovi ovakvim odlukama nepravilno primenili važeće propise, čime su povredili njegovo pravo na pravično suđenje i predlaže da Ustavni sud poništi osporene sudske odluke.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu. Postupak po ustavnoj žalbi se, u smislu člana 175. stav 3. Ustava, uređuje zakonom.
Odredba člana 82. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu (''Službeni glasnik RS'', broj 109/07) je po svojoj sadržini istovetna članu 170. Ustava.
Prema odredbi člana 84. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu, ustavna žalba se može izjaviti u roku od 30 dana od dana dostavljanja pojedinačnog akta, odnosno od dana preduzimanja radnje kojom se povređuje ili uskraćuje ljudsko ili manjinsko pravo i sloboda zajemčena Ustavom, protiv kojih se izjavljuje ustavna žalba.
Prema članu 85. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu, ustavna žalba, pored ostalog, mora da sadrži razloge i navode u čemu se sastoji povreda ili uskraćivanje zajemčenog prava za koje se tvrdi da je povređeno.
3. Ustavni sud je ocenio da podnosilac u ustavnoj žalbi nije naveo ustavnopravne razloge koji bi ukazivali na to da mu je osporenim rešenjem Vrhovnog kasacionog suda Gzz1.186/10 od 25. marta 2010. godine povređeno Ustavom zajemčeno pravo na koja se u žalbi poziva.
Naime, osporenim rešenjem Vrhovnog kasacionog suda je odbačen kao nedozvoljen zahtev za zaštitu zakonitosti podnosioca ustavne žalbe izjavljen protiv presude Opštinskog suda u Preševu P1. 24/09 od 2. jula 2009. godine i presude Okružnog suda u Vranju Gž1. 480/09 od 28. avgusta 2009. godine. Prema odredbi člana 84. stav 2. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS", br. 125/04 i 111/09), koja se primenjuje na konkretan slučaj, stranku mora zastupati advokat u postupku po reviziji, a prema članu 401. stav 2. istog zakona revizija je nedozvoljena ako je izjavilo lice koje nije advokat. Na osnovu člana 421. stav 2. Zakona o parničnom postupku, ove odredbe se shodno primenjuju i u postuku povodom zahteva za zaštitu zakonitosti. Na zahtev za zaštitu zakonitosti podnosioca ustavne žalbe je stavljen štambilj advokata, ali zahtev nije potpisao advokat, koga je podnosilac ovlastio za zastupanje, već advokatski pripravnik. Prema tome, podnošenje zahteva za zaštitu zakonitosti na navedeni način predstavljalo je nedostatak koji je izjavljeni vanredni pravni lek činio nedozvoljenim, usled čega je osporenim rešenjem Vrhovnog kasacionog suda zahtev za zaštitu zakonitosti odbačen, što je zakonska posledica izjavljivanja nedozvoljenog zahteva u smislu navdenih odredaba Zakona o parničnom postupku.
Imajući u vidu navedeno, kao i da podnosilac ustavne žalbe nije naveo razloge koji bi ukazivali na to da je osporeno rešenje Vrhovnog kasacionog suda doneto arbitrernom primenom odredaba Zakona o parničnom posutpku, Ustavni sud je, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 4) Zakona o Ustavnom sudu, odbacio ustavnu žalbu u delu koji se odnosi na osporeno rešenja Vrhovnog kasacionog suda Gzz1.186/10 od 25. marta 2010. godine, jer nisu ispunjene Ustavom i Zakonom predviđene pretpostavke za vođenje postupka i odlučivanje.
4. Ocenjujući blagovremenost ustavne žalbe u odnosu na presudu Opštinskog suda u Preševu P1. 24/09 od 2. jula 2009. godine i presudu Okružnog suda u Vranju Gž1. 480/09 od 28. avgusta 2009. godine, Ustavni sud je pošao od utvrđenog pravnog stava da je donošenjem presude po reviziji ili zahtevu za zaštitu zakonitosti u parničnom postupku iscrpljeno poslednje pravno sredstvo pre izjavljivanja ustavne žalbe, ali samo u onim slučajevima kada je izjavljivanje ovih vanrednih pravnih sredstava, prema zakonu kojim se uređuje parnični postupak, dozvoljeno, i kada su izjavljena na zakonom propisan način. U suprotnom, smatraće se da su pravna sredstva iscrpljena izjavljivanjem žalbe na prvostepenu sudsku odluku, te će se blagovremenost ustavne žalbe ceniti u odnosu na dan dostavljanja odluke drugostepenog suda donete po žalbi.
U konkretnom slučaju, kako je zahtev podnosioca ustavne žalbe za zaštitu zakonitosti izjavljen protiv presuda Opštinskog suda u Preševu P1. 24/09 od 2. jula 2009. godine i Okružnog suda u Vranju Gž1. 480/09 od 28. avgusta 2009. godine odbačen kao nedozvoljen, blagovremenost ustavne žalbe u odnosu na osporene nižestepene odluke se ima ceniti u odnosu na dan dostavljanja drugostepene presude podnosiocu ustavne žalbe, a ne od dana kada je podnosilac primio rešenje Vrhovnog kasacionog suda po vanrednom pravnom leku. S obzirom na to da je podnosilac ustavne žalbe osporenu drugostepenu presudu Okružnog suda u Vranju Gž1. 480/09 od 28. avgusta 2009. godine primio pre 7. oktobra 2009. godine, kada ga je Republičko javno tužilaštvo svojim dopisom Gt. I 1858/09 obavestilo da javni tužilac neće izjaviti zahtev za zaštitu zakonitosti protiv navedenih presuda, što prozlazi iz priložene dokumentacije, a da je ustavnu žalbu izjavio 14. maja 2010. godine, Ustavni sud je utvrdio da je ustavna žalba podneta po isteku roka propisanog odredbom člana 84. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu. Stoga je Sud ustavnu žalbu u odnosu na osporene presude Opštinskog suda u Preševu P1. 24/09 od 2. jula 2009. godine i Okružnog suda u Vranju Gž1. 480/09 od 28. avgusta 2009. godine, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 2) Zakona o Ustavnom sudu, odbacio kao neblagovremenu.
5. Polazeći od svega izloženog, Ustavni sud je, na osnovu odredbe člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, rešio kao u izreci.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
dr Bosa Nenadić