Odluka Ustavnog suda o odbijanju žalbe zbog navodne pristrasnosti suda u sporu
Kratak pregled
Ustavni sud odbija kao neosnovanu ustavnu žalbu Zorana Jovanovića protiv presuda Okružnog i Vrhovnog suda. Sud je utvrdio da nije povređeno pravo na pravično suđenje, jer nisu postojali zakonski razlozi za izuzeće sudija, niti dokazi o njihovoj pristrasnosti.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud u sastavu: predsednik dr Bosa Nenadić i sudije dr Olivera Vučić, dr Marija Draškić, Bratislav Đokić, Vesna Ilić Prelić, dr Goran Ilić, dr Agneš Kartag Odri, Katarina Manojlović Andrić, mr Milan Marković, Milan Stanić, dr Dragan Stojanović i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi Zorana Jovanovića iz Ćuprije, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 17. juna 2010. godine, doneo je
O D L U K U
Odbija se kao neosnovana ustavna žalba Zorana Jovanovića izjavljena protiv presude Okružnog suda u Jagodini Gž1. 2211/06 od 18. avgusta 2006. godine i presude Vrhovnog suda Srbije Rev. II 1774/06 od 6. decembra 2007. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Zoran Jovanović iz Ćuprije je 18. februara 2008. godine, preko punomoćnika, advokata Milana Cvetkovića iz Beograda, podneo Ustavnom sudu ustavnu žalbu protiv presude Okružnog suda u Jagodini Gž1. 2211/06 od 18. avgusta 2006. godine i presude Vrhovnog suda Srbije Rev. II 1774/06 od 6. decembra 2007. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije i prava na jednaku zaštitu prava i na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava.
U ustavnoj žalbi se, pored ostalog, navodi: da su sudije koje su učestvovale u donošenju osporenih presuda (sudije Okružnog suda u Jagodini Ružica Stojanović, Svetlana Jeremić i Ružica Mihajlović, kao i sudije Vrhovnog suda Srbije Slobodan Dražić i Sonja Brkić) morale biti “isključene iz odlučivanja u ovoj parnici“, imajući u vidu da je podnosilac ustavne žalbe podneo tužbe protiv njih za naknadu štete; da je na sastanku na kome su prisustvovali predsednik Vrhovnog suda Srbije, predsednik Građanskog odeljenja Vrhovnog suda Srbije, predsednik Drugog opštinskog suda u Beogradu i načelnik Odeljenja za imovinsko-pravne poslove Ministarstva odbrane kao zastupnik tužene, “postignut dogovor o načinu odlučivanja o tužbenim zahtevima profesionalnih vojnih lica i civilnih lica na službi u vojsci“; da je održavanjem sastanka i postizanjem dogovora između sudija Vrhovnog suda Srbije i zastupnika tužene povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na nepristrasno suđenje; da je “posledica takvog dogovora“ osporena presuda Vrhovnog suda Srbije Rev. II 1774/06 od 6. decembra 2007. godine, kojom je odbijena, kao neosnovana, revizija podnosioca ustavne žalbe izjavljena protiv presude Okružnog suda u Jagodini Gž1. 2211/06 od 18. avgusta 2006. godine; da “za sudije Vrhovnog suda Srbije nisu bili od uticaja dokazi koji su izvedeni u prvostepenom postupku“ i da je u postupku po reviziji “na najgrublji način povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na pravično suđenje jer Vrhovni sud Srbije nije štitio zakonom utvrđeno pravo na naknadu materijalne štete“; da je osporena presuda Vrhovnog suda Srbije u suprotnosti sa ranijim odlukama tog suda donetim po reviziji u postupcima povodom istih činjeničnih i pravnih situacija, pa je povređeno i pravo podnosioca ustavne žalbe na jednaku zaštitu prava. Podnosilac ustavne žalbe predlaže da Ustavni sud usvoji ustavnu žalbu i poništi osporene presude, kao i da “naredi da se uklone štetne posledice presude“.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama zahteva istaknutog u njoj, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je u sprovedenom postupku izvršio uvid u spise predmeta Opštinskog suda u Ćupriji P1. 261/05 (u kome su donete osporene presude) i P. 118/07 (u kome je podnosilac ustavne žalbe, pored ostalog, tužio i sudije Vrhovnog suda Srbije Slobodana Dražića i Sonju Brkić za naknadu materijalne i nematerijalne štete), kao i priloženu dokumentaciju uz ustavnu žalbu i utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje u ovoj ustavnopravnoj stvari:
Tužilac Zoran Jovanović, ovde podnosilac ustavne žalbe, je 28. jula 2005. godine podneo Opštinskom sudu u Ćupriji tužbu protiv tužene Državne zajednice Srbija i Crna Gora – Ministarstvo odbrane – VP 4418 Ćuprija, radi naknade materijalne štete na ime razlike između isplaćenog i pripadajućeg iznosa plate koju je tužilac ostvario kao civilno lice na službi u Vojsci Srbije i Crne Gore.
Opštinski sud u Ćupriji je 7. marta 2006. godine doneo presudu P1. 261/05, kojom je: u stavu I izreke usvojio tužbeni zahtev tužioca i obavezao tuženu da, na ime razlike između isplaćenog i pripadajućeg iznosa plate, isplati tužiocu odgovarajuće novčane iznose za period 1. januar 2000. - 10. maj 2005. godine; u stavu II izreke odbio prigovor pasivne legitimacije tužene; dok je u stavu III izreke obavezao tuženu da naknadi tužiocu troškove parničnog postupka. U obrazloženju prvostepene presude je, pored ostalog, navedeno da je tužiocu, kao civilnom licu na službi u Vojsci Jugoslavije, u spornom periodu isplaćena plata u manjem iznosu od one koja mu je trebalo biti isplaćena saglasno odredbama čl. 75. i 137. Zakona o Vojsci Jugoslavije, kao i člana 52. Uredbe o platama i drugim novčanim primanjima profesionalnih vojnika i civilnih lica u Vojsci Jugoslavije.
Postupajući po žalbi zakonskog zastupnika tužene, Okružni sud u Jagodini je 18. avgusta 2006. godine doneo osporenu presudu Gž1. 2211/06, kojom je u stavu I izreke delimično odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu u stavu II izreke, dok je u stavu II izreke preinačio prvostepenu presudu u st. I i III izreke, tako što je odbio tužbeni zahtev tužioca kao neosnovan. U obrazloženju drugostepene presude je istaknuto: da je prvostepeni sud propustio da primeni odredbu člana 87. Zakona o Vojsci Jugoslavije koja propisuje da Savezna vlada, odnosno Savet ministara propisuje platu i druga primanja profesionalnih vojnika i civilnih lica u Vojsci Jugoslavije i da se, shodno navedenom, ima primeniti Uredba o platama i drugim novčanim primanjima profesionalnih vojnika i civilnih lica u Vojsci Jugoslavije; da korisnici saveznog budžeta mogu stvarati obaveze na teret sredstava iz tog budžeta u granicama budžetom raspoređenih sredstava za određene namene do kraja godine, za koju je budžet donesen, te da je usklađivanje plata u vojsci u prethodnim godinama vršeno prema odobrenim sredstvima za te namene, odnosno u skladu sa namenjenim sredstvima iz saveznog budžeta; da je Zakon o budžetu lex specialis u odnosu na Zakon o Vojsci Jugoslavije, a da je član 75. Zakona o Vojsci samo osnov za obračun plate; da se plata tužioca kao civilnog lica, prema odredbi člana 53. stav 1. Uredbe o platama i drugim novčanim primanjima profesionalnih vojnika i civilnih lica u Vojsci Jugoslavije, utvrđuje na osnovu naredbe, odnosno rešenja o postavljenju na formacijsko, odnosno radno mesto i podataka o oceni rezultata rada, a obračunava se i isplaćuje po platnom spisku; da, na osnovu člana 152. Zakona o Vojsci Jugoslavije, navedenu naredbu, odnosno rešenje donosi starešina i da taj akt, saglasno odredbi člana 156. Zakona o Vojsci, ima svojstvo upravnog akta; da ocenu zakonitosti upravnih akata, kao i kontrolu pravilne primene odredaba pozitivnih propisa vrše nadležni organi koji određuju plate zaposlenih i nadležni sud u upravnom sporu; da je konačno i pravosnažno rešenje nadležnog organa o visini plate tužioca osnov za njenu isplatu; da sud u parničnom postupku ne može ocenjivati da li je odluka nadležnog organa o visini plate zakonita, odnosno da li je ta plata pravilno obračunata, kao što je to u konkretnom slučaju učinio prvostepeni sud; da iz razloga pobijane presude proizlazi da je tužiocu plata isplaćivana u skladu sa odlukom nadležnog organa kojom se određuje i obračunava visina plate pripadnika Vojske Jugoslavije, kao i da mu je tako obračunata plata u celini redovno isplaćivana, te da je neosnovan zahtev tužioca za isplatu plate u većem iznosu od one koja je odlukom nadležnog organa utvrđena.
Tužilac je 21. septembra 2006. godine izjavio reviziju protiv osporene presude Okružnog suda u Jagodini Gž1. 2211/06 od 18. avgusta 2006. godine i istovremeno je podneo zahtev za izuzeće sudija Vrhovnog suda Srbije Predraga Trifunovića, Vesne Popović, Jasminke Stanojević, Mirjane Grubić, Milomira Nikolića, Slobodana Dražića, Biljane Dragojević, Vlaste Jovanović, Jelene Borovac i Ljubice Jeremić. Tužilac, ovde podnosilac ustavne žalbe, je izrazio sumnju u nepristrasnost navedenih sudija prema tuženoj, imajući u vidu sastanak koji je održan između predsednika Vrhovnog suda Srbije, predsednika Građanskog odeljenja Vrhovnog suda Srbije, predsednika Drugog opštinskog suda u Beogradu i načelnika Odeljenja za imovinsko-pravne poslove Ministarstva odbrane.
Predsednik Vrhovnog suda Srbije je 28. novembra 2007. godine doneo rešenje VII Su. 241/07-1, kojim je u stavu I izreke odbio kao neosnovan zahtev tužioca za izuzeće sudije Slobodana Dražića, a u stavu II izreke odbacio kao nedozvoljen zahtev tužioca za izuzeće sudija Predraga Trifunovića, Vesne Popović, Jasminke Stanojević, Mirjane Grubić, Milomira Nikolića, Biljane Dragojević, Vlaste Jovanović, Jelene Borovac i Ljubice Jeremić. U obrazloženju navedenog rešenja je navedeno: da razlozi koji su istaknuti u zahtevu ne predstavljaju okolnosti koje mogu dovesti u sumnju nepristrasnost sudije Slobodana Dražića; da je zahtev u delu kojim je traženo izuzeće ostalih sudija nedozvoljen, s obzirom na to da oni ne postupaju u ovom predmetu.
Vrhovni sud Srbije je osporenom presudom Rev. II 1774/06 od 6. decembra 2007. godine odbio kao neosnovanu reviziju tužioca izjavljenu protiv drugostepene presude. U obrazloženju osporene presude je istaknuto: da je drugostepeni sud pravilno primenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtev tužioca; da pojedinačno rešenje nadležnog starešine o visini plate predstavlja upravni akt i da se zakonitost navedenih rešenja i pravilnost obračuna visine plate ne može ocenjivati u parničnom postupku, već isključivo u upravnom postupku i upravnom sporu; da je u konkretnom slučaju isplata plate tužiocu vršena na osnovu pravosnažnih i konačnih rešenja i da su plate redovno isplaćivane u visini utvrđenoj odlukom nadležnog organa; da je zahtev tužioca za isplatu plate u većem iznosu od onog koji je utvrđen odlukom nadležnog organa neosnovan, jer isplata u skladu sa pravosnažnim rešenjem ne predstavlja nepravilno i nezakonito postupanje državnog organa te, u smislu odredbe člana 172. Zakona o obligacionim odnosima, ne postoji odgovornost države za štetu; da bi država bila odgovorna samo u situaciji kada bi nadležni organ bez zakonskog razloga uskratio isplatu plate u celini ili delimično ili vršio selekciju prilikom ispunjenja obaveza po rešenjima starešine ili na drugi način nezakonito ili nepravilno postupao u izvršenju pojedinačnih rešenja.
Tužilac, ovde podnosilac ustavne žalbe, je 20. septembra 2006. godine podneo Opštinskom sudu u Jagodini tužbu protiv sudija Okružnog suda u Jagodini Ružice Stojanović, Svetlane Jeremić i Ružice Mihajlović, radi naknade materijalne štete. Predmet je zaveden pod brojem P. 1220/06.
Tužilac, ovde podnosilac ustavne žalbe, je 1. februara 2007. godine podneo Opštinskom sudu u Ćupriji tužbu protiv Republike Srbije – Ministarstvo odbrane – VP 4418 Ćuprija, Narodne skupštine Republike Srbije, Vlade Republike Srbije – Ministarstvo pravde, sudija Vrhovnog suda Srbije Predraga Trifunovića, Slobodana Dražića i Sonje Brkić, kao i sudije Okružnog suda u Jagodini Ružice Mihajlović, radi naknade materijalne i nematerijalne štete. Predmet je zaveden pod brojem P. 118/07.
Opštinski sud u Ćupriji je rešenjem P. 118/07 od 16. aprila 2007. godine odbacio tužbu tužioca, ovde podnosioca ustavne žalbe. U obrazloženju rešenja je navedeno: da je tužba u ovoj pravnoj stvari neuredna i da je prvostepeni sud rešenjem od 12. marta 2007. godine naložio tužiocu uređenje tužbe; da tužilac nije uredio tužbu u predviđenom roku, te da je prvostepeni sud, u smislu odredaba čl. 100. i 103. Zakona o parničnom postupku, odlučio kao u izreci.
Imajući u vidu da parnične stranke nisu izjavile žalbu u roku propisanom Zakonom o parničnom postupku, prvostepeno rešenje je postalo pravosnažno.
4. U parničnom postupku u predmetu Opštinskog suda u Užicu P. 85/04 (spor između Vladimira Krstića iz Užica i Državne zajednice Srbija i Crna Gora – Ministarstvo odbrane – VP 2697 Užice), zastupnik tužene je 19. marta 2004. godine podneo predlog za prekid postupka u ovoj pravnoj stvari do zauzimanja stava Vrhovnog suda Srbije po pitanju osnovanosti tužbenog zahteva. Istakao je da je, zbog velikog broja postupaka povodom tužbenih zahteva profesionalnih vojnih lica za naknadu materijalne štete i u cilju efikasnijeg odlučivanja o navedenim zahtevima, održan sastanak između predsednika Vrhovnog suda Srbije, predsednika Građanskog odeljenja Vrhovnog suda Srbije, predsednika Drugog opštinskog suda u Beogradu i načelnika Odeljenja za imovinsko-pravne poslove Ministarstva odbrane na kome je postignut načelan dogovor da Drugi opštinski sud u Beogradu, kao sud pred kojim se vodi najveći broj ovakvih sporova, donese međupresudu o osnovanosti tužbenog zahteva i da će nakon toga Vrhovni sud Srbije, odlučujući po vanrednim pravnim lekovima, zauzeti stav po pitanju osnovanosti zahteva. Naveo je i da će tužena, u slučaju da Vrhovni sud Srbije zauzme stav o osnovanosti tužbenog zahteva, isplatiti tužiocima vansudskim putem tražene naknade, čime bi prestala potreba za vođenjem ovih sporova pred sudovima u Republici Srbiji.
5. Odredbom člana 32. stav 1. Ustava je utvrđeno da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.
Odredbama člana 36. Ustava je utvrđeno da se jemči jednaka zaštita prava pred sudovima i drugim državnim organima, imaocima javnih ovlašćenja i organima autonomne pokrajine i jedinica lokalne samouprave (stav 1.), kao i da svako ima pravo na žalbu ili drugo pravno sredstvo protiv odluke kojom se odlučuje o njegovom pravu, obavezi ili na zakonu zasnovanom interesu (stav 2.).
Odredbom člana 66. stav 1. tačka 5) Zakona o parničnom postupku (“Službeni glasnik RS“, broj 125/04) (u daljem tekstu: ZPP) je propisano da sudija ne može vršiti sudijsku dužnost (isključenje) ako između sudija i lica iz ovog stava teče neka druga parnica ili između njih postoji sukob interesa.
Odredbama ZPP, koje se odnose na postupak po reviziji, je propisano: da o reviziji odlučuje Vrhovni sud Srbije (član 396.); da se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (član 398. stav 2.); da revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom delu u kome se ona pobija revizijom i u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na bitnu povredu odredaba parničnog postupaka iz člana 361. stav 2. tačka 9) ovog zakona i na pravilnu primenu materijalnog prava (član 399.). Odredbama Zakona o Vojsci Jugoslavije (“Službeni list SRJ“, br. 43/94, 28/96, 22/99, 44/99, 74/99, 3/02 i 37/02), koji je važio u vreme pokretanja parničnog postupka koji je prethodio podnošenju ustavne žalbe, bilo je propisano: da Savezna vlada, pored ostalog, propisuje platu po činu, platu po činu i dužnosti i položajnu platu (član 87.); da se ukupan iznos sredstava za plate civilnih lica u Vojsci utvrđuje tako da prosečna osnovna plata ne može biti manja od jednog niti veća od četiri iznosa neto – zarade koja služi kao osnov za utvrđivanje zarada zaposlenih u republici članici na čijoj teritoriji se nalazi sedište Saveznog ministarstva za odbranu – prema zvaničnom podatku objavljenom u službenom glasilu te republike i da ako su ukupna sredstva za plate iz stava 1. ovog člana veća od sredstava koja bi se utvrdila primenom propisa koji se odnose na utvrđivanje sredstava za isplatu zarada zaposlenih u republici članici na čijoj teritoriji se nalazi sedište Saveznog ministarstva za odbranu, Savezna vlada može umanjiti do 20% iznose sredstava za plate utvrđene prema odredbama stava 1. ovog člana (član 137. st. 1. i 2.); da načelnik Generalštaba i starešine jedinica, odnosno ustanova koje on odredi rešavaju, pored ostalog, o određivanju plate u Vojsci (član 152. tačka 7)).
Odredbama Uredbe o platama i drugim novčanim primanjima profesionalnih vojnika i civilnih lica u Vojsci Jugoslavije (“Službeni list SRJ“, br. 35/94, 9/96, 1/00 i 54/02), koja je važila u vreme podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari, bilo je propisano: da se ovom uredbom propisuju uslovi i merila za utvrđivanje plate i drugih novčanih primanja profesionalnih vojnika na službi u Vojsci Jugoslavije i da se plata i druga novčana primanja profesionalnih vojnika izražavaju u bodovima (član 1.); da Savezna vlada, u smislu čl. 75 i 137. Zakona, određuje koeficijent za utvrđivanje ukupnog iznosa sredstava za plate profesionalnih vojnika i civilnih lica u Vojsci i da savezni ministar za odbranu, u okviru ukupnih iznosa sredstava iz stava 1. ovog člana, donosi odluku o vrednosti boda za obračunavanje plata i drugih novčanih primanja profesionalnih vojnika i civilnih lica u Vojsci (član 52.); da se plata profesionalnom vojniku, odnosno civilnom licu u Vojsci, osim vojnog dodatka iz člana 9. tačka 3. i člana 24. ove uredbe, utvrđuje na osnovu naredbe, odnosno rešenja o postavljenju na formacijsko, odnosno radno mesto i podataka o oceni rezultata rada, a obračunava se i isplaćuje po platnom spisku (član 53. stav 1.).
6. Ispitujući navode i razloge ustavne žalbe sa stanovišta odredbe člana 32. stav 1. Ustava, Ustavni sud je ocenio da osporenim presudama nije povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na pravično suđenje.
Naime, pravo na pravično suđenje predstavlja kompleksno pravo koje sadrži niz prava koja treba da obezbede određene procesne garancije strankama u postupcima u kojima sudovi odlučuju o njihovim pravima i obavezama i zaštite stranke od proizvoljne i arbitrerne primene prava od strane sudova. Ustavni sud konstatuje da pravo na nepristrasno suđenje, kao deo prava na pravično suđenje, podrazumeva odsustvo predrasuda ili naklonosti postupajućeg sudije prema nekoj od stranaka u sporu i ZPP propisuje mehanizme za zaštitu navedenog prava – isključenje i izuzeće sudije. Odredbama člana 66. stav 1. tač. 1) do 7) ZPP propisani su razlozi za isključenje sudije koji objektivno mogu izazvati sumnju u nepristrasnost sudije, nezavisno od njegovog ponašanja.
U konkretnom slučaju, podnosilac ustavne žalbe smatra da je, između ostalog, u drugostepenom parničnom postupku povređeno njegovo pravo na nepristrasno suđenje, iz razloga što su u donošenju osporene presude Okružnog suda u Jagodini Gž1. 2211/06 od 18. avgusta 2006. godine učestvovale sudije koje su morale biti isključene iz odlučivanja, jer je podnosilac podneo tužbu protiv njih za naknadu materijalne štete. Uvidom u dokumentaciju priloženu uz ustavnu žalbu, Ustavni sud je utvrdio da je podnosilac podneo navedenu tužbu protiv sudija Okružnog suda u Jagodini nakon donošenja osporene drugostepene presude. Stoga, po oceni Ustavnog suda, u drugostepenom parničnom postupku nije došlo do povrede prava podnosioca ustavne žalbe na nepristrasno suđenje, s obzirom na to da nije bio ispunjen uslov iz člana 66. stav 1. tačka 5) ZPP za isključenje postupajućih sudija.
Takođe, prema navodima podnosioca ustavne žalbe, u postupku po reviziji je povređeno njegovo pravo na nepristrasno suđenje, zbog toga što su u donošenju osporene presude Vrhovnog suda Srbije Rev. II 1774/06 od 6. decembra 2007. godine učestvovale sudije koje su morale biti isključene iz odlučivanja, jer je podnosilac podneo tužbu protiv njih za naknadu materijalne i nematerijalne štete. S tim u vezi, Ustavni sud je imao u vidu značaj prava na nepristrasno suđenje, kao i posledice koje povredom ovog prava mogu nastati, pa je zaključio da se navedeno pravo, pored prvostepenog i drugostepenog parničnog postupka, garantuje strankama i u postupku po reviziji. Međutim, polazeći od prirode postupka po reviziji i procesnih radnji koje obavlja sudsko veće postupajući po vanrednim pravnim lekovima, Ustavni sud je ocenio da bi u postupku pred Vrhovnim sudom Srbije bilo povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na nepristrasno suđenje samo u slučaju postojanja razloga za isključenje iz člana 66. stav 1. tačka 5) ZPP u trenutku donošenja revizijske presude, odnosno ukoliko bi u donošenju presude učestvovao sudija koji je istovremeno protivna parnična stranka podnosiocu u nekom drugom parničnom postupku. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu da je rešenjem Opštinskog suda u Ćupriji P. 118/07 od 16. aprila 2007. godine pravosnažno okončan spor između podnosioca ustavne žalbe i sudija Vrhovnog suda Srbije (koje su učestvovale u donošenju osporene revizijske presude), te činjenicu da je osporena presuda Vrhovnog suda Srbije Rev. II 1774/06 doneta 6. decembra 2007. godine, Ustavni sud je zaključio da u postupku po reviziji nije povređeno pravo podnosioca na nepristrasno suđenje.
Najzad, podnosilac ustavne žalbe ističe da je povređeno njegovo pravo na nepristrasno suđenje, jer su osporene presude “posledica postignutog dogovora između sudija Vrhovnog suda Srbije i zastupnika tužene“. Uvidom u spise predmeta povodom koga je podneta ustavna žalba, Ustavni sud je utvrdio da navedeni stav podnosioca ustavne žalbe o postupanju sudija Okružnog suda u Jagodini i Vrhovnog suda Srbije nije potkrepljen dokazima koji bi ukazivali na pristrasnost sudija koji su, u konkretnom slučaju, učestvovali u donošenju osporenih presude, bilo subjektivne, bilo objektivne prirode.
Pored toga, Ustavni sud je utvrdio da su osporene presude doneli Ustavom i zakonom ustanovljeni sudovi, u granicama svoje nadležnosti i u postupku sprovedenom u skladu sa zakonskim propisima. Po oceni Ustavnog suda, osporene presude su zasnovane na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju merodavnog prava, postupajući sudovi su obrazložili svoje pravno stanovište u ovoj pravnoj stvari, tako da se ne može smatrati da je to pravno stanovište posledica proizvoljnog tumačenja od strane sudova i neprihvatljive primene materijalnog prava. Iz svih iznetih razloga, Ustavni sud smatra da osporenim presudama, u konkretnom slučaju, nije povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na pravično suđenje zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava.
7. Razmatrajući navode i razloge ustavne žalbe sa stanovišta odredbe člana 36. stav 1. Ustava, Ustavni sud je ocenio da osporenom presudom Vrhovnog suda Srbije nije povređeno ni pravo podnosioca ustavne žalbe na jednaku zaštitu prava.
Naime, podnosilac ustavne žalbe smatra da je osporena presuda Vrhovnog suda Srbije u suprotnosti sa ranijim odlukama tog suda donetim po reviziji u postupcima povodom istih činjeničnih i pravnih situacija, te da je time povređeno njegovo pravo na jednaku zaštitu prava. Međutim, Ustavni sud je našao da navodi podnosioca ustavne žalbe o različitom postupanju Vrhovnog suda Srbije u istim činjeničnim i pravnim situacijama nisu potkrepljeni ustavnopravno prihvatljivim razlozima, već predstavljaju subjektivnu ocenu podnosioca o postojanju identiteta činjeničnog i pravnog osnova u navedenim slučajevima.
Ispitujući navode i razloge ustavne žalbe sa stanovišta odredbe člana 36. stav 2. Ustava, Ustavni sud je imao u vidu odredbe ZPP koje se odnose na postupak po reviziji. Naime, ZPP je propisivanjem razloga zbog kojih se može, odnosno ne može izjaviti revizija, ograničio raspravljanje po ovom vanrednom sredstvu samo na pravna pitanja, pa je Ustavni sud našao da su neosnovani navodi podnosioca ustavne žalbe da je Vrhovni sud Srbije u postupku po reviziji trebalo da ceni dokaze, jer se činjenično stanje utvrđuje u prvostepenom i, izuzetno, u drugostepenom parničnom postupku. Takođe, Ustavni sud je uvidom u osporenu presudu utvrdio da je, u konkretnom slučaju, Vrhovni sud Srbije ocenio da u drugostepenom parničnom postupku nisu učinjene bitne povrede postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti i povrede na koje se u reviziji ukazuje, kao i da je drugostepeni sud pravilno primenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtev podnosioca ustavne žalbe. Stoga je Ustavni sud ocenio da osporenom presudom Vrhovnog suda Srbije Rev. II 1774/06 od 6. decembra 2007. godine nije povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na žalbu ili drugo pravno sredstvo.
8. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud je ustavnu žalbu odbio kao neosnovanu, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu (“Službeni glasnik RS“, broj 109/07).
Na osnovu izloženog i odredbe člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud je odlučio kao u izreci.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
dr Bosa Nenadić