Odbijanje ustavne žalbe u parnici za naknadu štete iz saobraćajne nezgode
Kratak pregled
Ustavni sud je odbio ustavnu žalbu izjavljenu protiv presuda u parnici za naknadu štete. Utvrđeno je da nije povređeno pravo na pravično suđenje, jer su redovni sudovi dali jasne i ustavnopravno prihvatljive razloge za svoju odluku o podeljenoj odgovornosti.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud u sastavu: predsednik Vesna Ilić Prelić i sudije dr Marija Draškić, Bratislav Đokić, dr Goran P. Ilić, Katarina Manojlović Andrić, dr Bosa Nenadić, dr Milan Marković, dr Dragiša B. Slijepčević, Milan Stanić, dr Dragan Stojanović, mr Tomislav Stojković, Sabahudin Tahirović i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi Gorana Jankovića iz sela Virovac kod Mionice, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi sa članom 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 1. decembra 201 6. godine, doneo je
O D L U K U
Odbija se kao neosnovana ustavna žalba Gorana Jankovića izjavljena protiv presude Osnovnog suda u Valjevu - Sudska jedinica u Mionici P. 2200/12 (2011) od 22. oktobra 2012. g odine i presude Višeg suda u Valjevu Gž. 133/13 od 28. februara 2013. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Goran Janković iz sela Virovac kod Mionice podneo je Ustavnom sudu, 4. decembra 2013. godine, preko punomoćnika Predraga Savića, advokata iz Beograda, ustavnu žalbu protiv presud a navedenih u izreci, zbog povrede prava na pravično suđenje i prava na jednaku zaštitu prava i na pravno sredstvo, zajemčenih odredbama člana 32. stav 1. i čl ana 36. Ustava Republike Srbije.
U ustavnoj žalbi se ističe: da je prvostepenom presudom delimično usvojen tužbeni zahtev tužioca za naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale povodom saobraćajne nezgode - sudara u kome su učestvovali tužilac i podnosilac ustavne žalbe jer je Osnovni sud u Valjevu - Sudska jedinica u Mionici utvrdio da je za štetu odgovoran podnosilac, iako je u prekršajnom postupku utvrđena krivica tužioca za predmetni sudar usled prelaska vozila kojim je upravljao na suprotnu stranu kolovoza kojom je vozio podnosilac; da je prvostepena presuda zasnovana na činjeničnom stanju koje je je drugačije od onog utvrđenog u prekršajnom i krivičnom postupku koji su vođeni povodom navedene saobraćajne nezgode; da prvostepeni sud nije uzeo u obzir nijedan „navod i uputstvo“ iz Odluke Ustavnog suda Už-1157/08 i rešenja Višeg suda u Valjevu Gž. 853/12 od 23. avgusta 2012. godine; da drugostepena presuda ne sadrži jasne i razumljive razloge o tome zašto je sud poklonio veru nalazu i mišljenju sudskog veštaka saobraćajne struke i iskazu tužioca, niti je drugostepeni sud svestrano razmotrio i odgovorio na navode iz žalbe koju je podnosilac izjavio protiv prvostepene presude. Polazeći od navedenog, podnosilac predlaže da se utvrdi povreda označenih prava, te da se, uvažavanjem ustavne žalbe, ponište osporene presude, kao i da se odloži njihovo izvršenje.
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
3. Ustavni sud je u sprovedenom postupku izvršio uvid u spise predmeta Osnovnog suda u Valjevu - Sudska jedinica u Mionici P. 150/11 (kasnije P. 2200/12 (2011)) i osporenu presudu i drugu dokumentaciju priloženu uz ustavnu žalbu, na osnovu čega je utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje u ovom ustavnosudskom predmetu:
Presudom Opštinskog suda u Mionici K. 49/07 od 17. oktobra 2007. godine Goran Janković je oglašen krivim za krivično delo ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 289. stav 3. u vezi stava 1. Krivičnog zakonika „izvršenog 29. avgusta 2006. godine oko 16 časova u selu Klašnić, na lokalnom putu Radobić-Šušeoka-Beloševac, tako što je upravljajući teretnim motornim vozilom marke „FAP“ 1616, vlasništvo preduzeća „Kostić“ d.o.o. Mionica, suprotno odredbi člana 45. Zakona o osnovama bezbednosti saobraćaja na putevima, krećući se brzinom od 40 km/č, a koja brzina je bila neprilagođena stanju puta, vidljivosti, preglednosti, atmosferskim prilikama... svoje vozilo nije držao bliže desnoj ivici kolovoza, već se kretalo iz zone sredine kolovoza, pa je dolaskom u jednu oštru krivinu nalevo prednjim levim ivično-gabaritnim delom svog vozila udario u prednji levi deo putničkog vozila marke „Golf TAS“, kojim je iz suprotnog smera, a takođe na nepropisan način upravljao oštećeni J.V.... koji je tom prilikom zadobio lake telesne povrede“. Stoga mu je sud izrekao uslovnu osudu, tako što mu je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od četiri meseca, koja se neće izvršiti ukoliko u periodu od jedne godine od pravnosnažnosti presude ne izvrši novo krivično delo. Ovom presudom podnosilac je obavezan i na plaćanje troškova krivičnog postupka. U obrazloženju ove presude je, pored ostalog, navedeno da je u nalazu sudskog veštaka saobraćajne struke, na osnovu koga je sud doneo presudu, konstatovano, između ostalog, da su kritičnom prilikom i vozač vozila „GOLF“ - ošt. J.V. i vozač kamiona „FAP“ - osum. J.G. svojim propustima uzrokovali nastanak predmetne saobraćajne nezgode, iz razloga što pri približavanju i pri započinjanju kretanja kroz kritičnu krivinu, brzinu i pravac kretanja svojih vozila nisu prilagodili konkretnim nepovoljnim putno-vremenskim uslovima, tj. malom radijusu kritične krivine, relativno uskoj širini vlažnog asfaltnog kolovoza (4,60 m.), maloj daljini jasne preglednosti i zbog kiše smanjenoj vidljivosti“.
Okružni sud u Valjevu je 15. jula 2008. godine, rešavajući o žalbi okrivljenog protiv prvostepene presude, doneo presudu Kž. 434/08 kojom je njegovu žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju ove presude, drugostepeni sud je u potpunosti prihvatio stavove i razloge prvostepenog suda, ocenjujući: da je prvostepeni sud pravilno i na valjan način utvrdio činjenično stanje; da je prvostepeni sud pravilno ocenio izvedene dokaze; da je pravilno utvrđen stepen vinosti okrivljenog (nehat) u odnosu na počinjeno krivično delo; da je pravilna odluka o krivičnoj sankciji i troškovima postupka. Pri tome, drugostepeni sud je ocenio kao neosnovane navode žalbe okrivljenog da se kritični događaj desio na polovini kolovozne trake kojom se on kretao i konstatovao da se teretno vozilo okrivljenog u momentu forsiranog kočenja nalazilo u zoni sredine kolovoza a ne u desnoj saobraćajnoj traci, a da je oštećeni svojim načinom vožnje doprineo saobraćajnoj nezgodi, jer je vozio sredinom kolovoza, što je prvostepeni sud prilikom donošenja odluke o krivičnoj sankciji imao u vidu i pravilno cenio kao olakšavajuću okolnost na strani okrivljenog.
Ustavni sud je Odlukom Už-1157/2008 od 23. aprila 2011. godine usvojio ustavnu žalbu Gorana Jankovića, pa je poništio presudu Okružnog suda u Valjevu kojom je potvrđena presuda Opštinskog suda u Mionici K. 49/07 od 17. oktobra 2007. godine i odredio da Apelacioni sud u Beogradu donese odluku po žalbi koju je podnosilac ustane žalbe izjavio protiv prvostepene presude. U obrazloženju ove odluke je, pored ostalog, navedeno: da Ustavni sud smatra da je prvostepeni sud propustio da izvrši ocenu verodostojnosti protivrečnih dokaza i da navede jasne razloge zbog kojih je odlučnu činjenicu o krivici optuženog za predmetni sudar uzeo kao dokazanu; da je prvostepeni sud je bio dužan da protivrečnosti između nalaza veštaka i očiglednih okolnosti, kao i sumnju u tačnost datog mišljenja otkloni ponovnim ispitivanjem veštaka, a ako to ne bi bilo moguće, da odredi drugog veštaka koji će obaviti novo veštačenje; da, po oceni Ustavnog suda, Opštinski sud u Mionici u konkretnom slučaju nije dao jasne, dovoljne i ustavnopravno prihvatljive razloge za svoje pravno stanovište u pogledu odlučnih činjenica koje su od značaja za utvrđivanje da li je optuženi učinio krivično delo; da je Okružni sud u Valjevu ocenio kao neosnovane navode koje je okrivljeni izneo u žalbi, pri čemu nije dao izričit i jasan odgovor na protivrečnosti na koje je ukazao okrivljeni (Evropski sud za ljudska prava, odluke u predmetima:Hiro Balani protiv Španije, od 9. decembra 1994. godine, § 28. iHiggins i ostali protiv Francuske, od 19. februara 1998. godine, § 43.); da Ustavni sud smatra da Okružni sud u Valjevu nije dao jasne, dovoljne i ustavnopravno prihvatljive razloge u pogledu svih činjenica koje su od značaja za donošenje odluke u ovom krivičnom postupku, već je, štaviše, eksplicitno ocenio neosnovanim navode žalbe okrivljenog da se kritični događaj desio isključivo na polovini kolovozne trake kojom se on kretao, iako takva tvrdnja sasvim jasno proističe iz priloženog nalaza veštaka. Na osnovu izloženog, Ustavni sud je zaključio da osporene presude Opštinskog suda u Mionici K. 49/07 od 17. oktobra 2007. godine i Okružnog suda u Valjevu Kž. 434/08 od 15. jula 2008. godine nisu obrazložene na način koji zadovoljava uslove iz člana 32. stav 1. Ustava, odnosno ne zadovoljavaju standarde pravičnog suđenja, uspostavljene ustavnosudskom praksom i praksom Evropskog suda za ljudska prava.
U ponovljenom postupku, Apelacioni sud u Beogradu je doneo presudu Kž. 4218/11 od 1. novembra 2008. g odine kojom se protiv Gorana Jankovića odbija optužba da je učinio krivično delo koje mu se stavlja na teret, zbog apsolutne zastarelosti krivičnog gonjenja.
Pravnosnažnim rešenjem Opštinskog organa za prekršaje Mionica Up. 551/08 od 18. jula 2008. godine utvrđeno je da je okrivljeni J.V. (oštećeni u krivičnom postupku) počinio prekršaj iz člana 227. stav 1. tačka 5) Zakona o osnovama bezbednosti saobraćaja na putevima time „što je dana 29. avgusta 2006. godine u 16,00 časova u selu Klašnić na putu Radobić-Šušeoka upravljao putničkim vozilom marke Golf... i kretao se iz pravca Beloševca prema Radobiću i u krivini puta koja se iz njegovog smera kretanja pruža udesno prešao je na levu polovinu kolovoza, tj. svojim vozilom se nije kretao desnom stranom kolovoza u smeru kretanja“. Ovim rešenjem J.V. je kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 3.000 dinara, a u odnosu na navode iz zahteva za pokretanje prekršajnog postupka protiv J.V. kojim mu je na teret stavljeno da je dana 29. avgusta 2006. godine u 16,00 časova, u selu Klašnić, upravljajući svojim vozilom izazvao saobraćajnu nezgodu sudara sa teretnim vozilom kojim je upravljao Goran Janković, tako što je prešao na levu stranu kolovoza, prekršajni postupak je obustavljen, jer je prekršajni organ smatrao da nema dokaza da je okrivljeni J.V. izazvao saobraćajnu nezgodu usled prelaska svojim vozilom na levu stranu kolovoza. U obrazloženju ovog prekršajnog rešenja je navedeno da je okrivljeni J.V. svojim vozilom ušao u krivinu neprilagođenom brzinom, iako je kao vozač mogao i morao znati da ta brzina može uzrokovati nemogućnost savladavanja krivine i prelazak na levu stranu kolovoza, do čega je u konkretnom slučaju i došlo. Nemogućnost kažnjavanja okrivljenog J.V. za izazivanje saobraćajne nezgode u ovom prekršajnom postupku je formalne prirode, iz razloga što je u postupku utvrđeno da je uzrok saobraćajne nezgode neprilagođena brzina vozila J.V, ali prvostepeni organ za prekršaje nije ovlašćen da vrši ni objektivno ni subjektivno preinačenje zahteva, pa je utvrđena prekršajna odgovornost J.V. samo za kretanje vozila levom stranom kolovoza jer je u postupku utvrđeno da se okrivljeni svojim vozilom nalazio na toj strani u momentu kada je došlo do kontakta njegovog vozila sa teretnim vozilom kojim je upravljao Goran Janković, ovde podnosilac ustavne žalbe.
Presudom Osnovnog suda u Valjevu - Sudska jedinica u Mionici P. 150/11 od 18. juna 2012. godine, stavom prvom izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev, pa je tuženi, ovde podnosilac ustavne žalbe, obavezan da tužiocu na ime naknade materijalne štete plati iznos od 67.920,00 dinara, kao i na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrpljenih fizičkih bolova iznos od 50.000,00 dinara, i zbog pretrpljenog straha iznos od 50.000,00 dinara, sve sa zakonskom zateznom kamatom; stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev preko dosuđenih do tužbom traženih iznosa, kao i tužbeni zahtev u delu u kome je traženo da se tuženi obaveže da tužiocu plati zakonsku zateznu kamatu na tražene iznose, za periode bliže navedene u izreci presude; stavom trećim izreke obavezan je tuženi da tužiocu na ime troškova spora plati iznos od 71.600,00 dinara.
U toku postupka prvostepeni sud je doneo rešenje od 26. decembra 2011. godine kojim je odredio da se obavi veštačenje od strane sudskog veštaka saobraćajne struke. Postupajući po navedenom rešenju, veštak saobraćajne struke R. J. je sačinio nalaz i mišljenje od 23. januara 2012. godine i povodom svog mišljenja na glavnom pretresu na ročištu održanom 27. marta 2012. godine bio je saslušan. Prilikom saslušanja, veštak je, pored ostalog, izjavio da prekršajni sud nije ni mogao na osnovu položaja zaustavljenih vozila i tragova na kolovozu da bliže utvrdi stepen krivice na strani učesnika ove nezgode, i to bez veštačenja u ovoj pravnoj stvari. Nalazu mišljenja veštaka je prigovorio tužilac J. V, a ne i tuženi Goran Janković, niti je predložio da se izvede dokaz novim saobraćajnim veštačenjem.
Rešenjem Višeg suda u Valjevu Gž. 853/13 od 23. avgusta 2012. godine usvojena je žalba tuženog i ukinuta je ožalbena presuda Osnovnog suda u Valjevu - Sudska jedinica u Mionici P. 150/11 od 18. juna 2012. g odine u stavovima prvom i trećem izreke i u tim delovima predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju ove presude je, pored ostalog, navedeno: da prvostepeni sud odluku zasniva na iskazu tužioca koji je tvrdio da se on pravilno kretao svojom desnom stranom puta, da se kamion u krivini pojavio na njegovoj levoj strani puta, da je on pokušao da vozilo skrene udesno u žbunje, te da se u trenutku konktakta njegovog vozila i kamiona, njegov auto nalazio na desnoj strani puta; da iz skice uviđaja lica mesta i nalaza veštaka saobraćajne struke proizlazi da je do kontakta došlo na levoj strani puta gledano iz pravca kretanja putničkog vozila, odnosno na desnoj strani puta gledano iz pravca kretanja kamiona i to na sredini kolovozne trake u odnosu na zamišljenu središnju liniju puta jer središnja linija nije obeležena; da navedeno ukazuje na činjenicu da je tužilac svojim vozilom prešao u suprotnu kolovoznu traku; da je samim tim nejasno u čemu se sastoji propust tuženog kao vozača kamiona koji se kretao blizu sredine neobeleženog kolovoza i koji je preduzeo radnju kočenja posle čega je vozilo usmerio ka bankini i sišao sa kolovoza na spoljnu stranu krivine; da je nejasno zašto prvostepeni sud smatra da postoji krivica tuženog za nastalu štetu kada je do saobraćajnog udesa došlo na pravcu puta kojim se tuženi pravilno kretao; da će u ponovnom postupku prvostepeni sud otkloniti protivrečnost na koju je ukazano ovim rešenjem, tako što će o odlučnim činjenicama dati dovoljne i jasne razloge; da se prvostepenom sudu ukazuje da se preko veštaka saobraćajne struke utvrđuje samo činjenica kako je došlo do saobraćajnog udesa i gde je bio kontakt vozila, ali da veštak nije taj koji ocenjuje da li za saobraćajni udes postoji krivica određenog lica.
U ponovnom postupku, osporenom presudom Osnovnog suda u Valjevu - Sudska jedinica u Mionici P. 2200/12 (2011) od 22. oktobra 2012. g odine, stavom prvom izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev, pa je tuženi, ovde podnosilac ustavne žalbe, obavezan da tužiocu na ime naknade materijalne štete plati iznos od 67.920,00 dinara, kao i na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrpljenih fizičkih bolova iznos od 50.000,00 dinara, i zbog pretrpljenog straha iznos od 50.000,00 dinara, sve sa zakonskom zateznom kamatom; stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev preko dosuđenih do tužbom traženih iznosa, kao i tužbeni zahtev u delu u kome je traženo da se tuženi obaveže da tužiocu plati zakonsku zateznu kamatu na tražene iznose, za periode bliže navedene u izreci presude; stavom trećim izreke obavezan je tuženi da tužiocu na ime troškova spora plati iznos od 86.100,00 dinara. U obrazloženju ove presude je, pored ostalog, navedeno: da je u prvostepenom postupku obavljeno veštačenje od strane veštaka saobraćajne struke; da je prema nalazu veštaka, do sudara putničkog vozila Golf kojim je upravljao tužilac, i teretnog vozila FAP kojim je upravljao tuženi, došlo na sredini leve polovine kolovoza gledano u smeru kretanja Golf-a, odnosno na sredini desne polovine kolovoza gledano u smeru kretanja FAP-a, a sve posmatrano u odnosu na zamišljenu sredinu puta pošto središne linije nije bilo; da je veštak opisao prethodne putanje oba vozila sa kojih su dospeli u sudarnu poziciju; da je vozilo tužioca u sudarnu poziciju dospelo sa prethodne putanje kretanja približno sredinom neobeleženog kolovoza, kada je tužilac preduzeo usporenje što je rezultiralo gubitkom upravljivosti i zadržavanjem pravca kretanja, tako da je u vožnji kroz krivinu nadesno prešao na levu stranu kolovoza; da je vozilo tuženog u sudarnu poziciju dospelo sa prethodne putanje kretanja približno sredinom neobeleženog kolovoza kada je tuženi preduzeo intenzivno kočenje što je rezultiralo gubitkom upravljivosti i zadržavanjem pravca kretanja, tako da je u vožnji kroz krivinu nalevo sišao s kolovoza na spoljnu stranu krivine; da je, po mišljenju veštaka, do nezgode došlo učinjenim propustima oba učesnika, a propust u vožnji koji su učinili tužilac i tuženi sastoji se u tome što pre ulaska u nepreglednu i oštru krivinu, o čemu su bili obavešteni saobraćajnim znakom, i to na delu puta male širine, nisu predvideli pojavu vozila iz suprotnog smera kao realnu mogućnost, pa se nisu kretali što bliže desnoj ivici kolovoza i kontrolisanom brzinom najviše do 29 km na čas, na koji način su izgubili tehničku mogućnost bezbednog mimoilaženja ili zaustavljanja pre mesta sudara; da su se, prema nalazu veštaka, vozila stranaka u trenutku reakcije stranaka kretala brzinom od 40 kilometara na sat; da je prvostepeni sud, imajući u vidu nalaz veštaka, našao da je do predmetne saobraćajne nezgode došlo krivicom tuženog koji se svojim vozilom nepravilno kretao, pri čemu je učinio propuste krećući se približno sredinom kolovoza i krećući se brzinom neprilagođenom uslovima saobraćaja, tj. nailaska na nepreglednu oštru krivinu u kojoj pojava vozila iz suprotnog smera ne predstavlja iznenadnu i neočekivanu prepreku; da po nalaženju prvostepenog suda, okolnost da je do kontakta došlo na levoj kolovoznoj traci ne isključuje odgovornost tuženog iz razloga što su obe strane usled preduzetog usporavanja izgubile mogućnost upravljivosti vozilima i zadržale pravce kretanja, pri čemu se tuženi pre tog momenta kretao sredinom kolovoza; da je u momentu udesa vozilo tuženog i dalje svojim gabaritom zauzimalo i levu kolovoznu traku, tako da zbog toga, čak i da se tužilac kretao isključivo u svojom desnom kolovoznom trakom, nezgoda ne bi bila izbegnuta; da je u saobraćajnoj nezgodi oštećeno tužiočevo vozilo, a prema priloženim računima popravka vozila koštala je ukupno 135.840,00 dinara.
Osporenom presudom Višeg suda u Valjevu Gž. 133/13 od 28. februara 2013. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tuženog i potvrđena je presuda Osnovnog suda u Valjevu Sudska jedinica u Mionici P. 2200/12 (2011) od 22. oktobra 2012. g odine u delu stava prvog izreke u kome je tuženi obavezan da tužiocu plati na ime naknade materijalne štete iznos od 67.920,00 dinara, kao i na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene fizičke bolove iznos od 30.000,00 dinara, i za pretrpljeni strah iznos od 40.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i u stavu trećem izreke. Stavom drugim izreke drugostepene presude preinačena je navedena prvostepena presuda u preostalom delu stava prvog izreke tako što je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je traženo da sud obaveže tuženog da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene fizičke bolove plati iznos od 20.000,00 dinara i za pretrpljeni strah iznos od 10.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom. Stavom trećim izreke drugostepene presude, odbijena je kao neosnovana žalba tuženog i potvrđeno je rešenje Osnovnog suda u Valjevu Sudska jedinica u Mionici P. 2200/12 (2011) od 14. decembra 2012. godine. U obrazloženju ove presude je navedeno: da u sprovedenom postupku nisu učinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tač. 1), 3), 5), 7) i 9) ZPP, na koje drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti, kao i da je izreka pobijane presude jasna i da razlozi koji su navedeni u obrazloženju prvostepene presude nisu nejasni ili protivurečni, niti u suprotnosti sa izvedenim dokazima, pa ih kao pravilne prihvata i drugostepeni sud; da se 29. avgusta 2006. godine na putu između Valjeva i Mionice dogodila se saobraćajna nezgoda u kojoj su učestvovali tužilac i tuženi; da je u ovoj nezgodi oštećeno tužiočevo vozilo, a tužilac je pretrpeo lake telesne povrede; da je povodom ove saobraćajne nezgode, protiv tužioca vođen prekršajni postupak, u kom postupku je pravosnažnim rešenjem Opštinskog organa za prekršaje u Mionici Up. 351/08 od 18. jula 2008. godine tužilac oglašen odgovornim da je učinio prekršaj iz člana 227. stav 1. tačka 5. ZOBS, dok je protiv tužioca obustavljen postupak u kome mu je stavljeno na teret da je izazvao ovu saobraćajnu nezgodu; da je protiv tuženog zbog ove saobraćajne nezgode vođen i krivični postupak; da je u krivičnom postupku donesena pravnosnažna presuda Opštinskog suda u Mionici K. 49/07 od 17. oktobra 2007. godine, kojom je tuženi oglašen krivim zbog krivičnog dela ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 289. stav 3. u vezi stava 1. KZ, za šta mu je izrečena uslovna osuda, a tužilac je upućen da svoj imovinskopravni zahtev ostvaruje u parnici; da je odlučujući o ustavnoj žalbi tuženog, Ustavni sud svojom Odlukom Už-1157/2008 od 23. aprila 2011. godine usvojio ustavnu žalbu, pa je poništio presudu Okružnog suda u Valjevu kojom je potvrđena presuda Opštinskog suda u Mionici K. 49/07 od 17. oktobra 2007. godine i odredio da Apelacioni sud u Beogradu donese odluku po žalbi koju je podnosilac ustane žalbe izjavio protiv prvostepene presude; da je, nakon toga, Apelacioni sud u Beogradu doneo presudu Kž. 4218/11 od 1. novembra 2008. g odine kojom se protiv tuženog odbija optužba da je učini krivično delo koje mu se stavlja na teret, zbog apsolutne zastarelosti krivičnog gonjenja.
Na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je zaključio da je u saobraćajnoj nezgodi tužilac pretrpeo materijalnu štetu u visini cene popravke vozila, i nematerijalnu štetu u vidu fizičkih bolova i straha, a da je za štetu odgovoran tuženi, u smislu člana 154. Zakona o obligacionim odnosima. Nadalje, prvostepeni sud je našao da je tužilac svojim propustima u vožnji, o kojim propustima se detaljno izjasnio veštak saobraćajne struke, doprineo nastaloj šteti, i da taj doprinos iznosi 50%.
Viši sud nalazi da su ovakvi razlozi prvostepenog suda u skladu sa izvedenim dokazima i stanjem u spisima, a pre svega isti proizlaze iz nalaza veštaka saobraćajne struke, i da je prvostepeni sud pravilno primenio materijalno pravo, kada je pobijanom presudom obavezao tuženog da tužiocu naknadi materijalnu i nematerijalnu štetu, pri čemu je pravilan i zaključak prvostepenog suda o postojanju podeljene odgovornosti, odnosno doprinosa tužioca nastaloj šteti u utvrđenom procentu. Pored toga, drugostepeni sud ukazuje da su neosnovani navodi žalbe da prvostepeni sud nije pozivao tuženog radi izvođenja dokaza saslušanjem parničnih stranaka, a u vezi utvrđivanja uzroka saobraćajne nezgode, jer je prvostepeni sud saslušanje stranaka zakazao za ročišta od 17. juna 2011. i od 27. marta 2012. godine, a tuženi, iako uredno pozvan, nije pristupio na ova ročišta da bi bio saslušan, kao i da tuženi u žalbi osporava činjenično stanje - veštačenje utvrđeno u prvostepenom postupku, a što odredbom člana 479. stav 1. ZPP nije predviđeno kao razlog za pobijanje presude u sporu male vrednosti.
Pored toga, drugostepeni sud ističe da visina naknade materijalne štete koju je prvostepeni sud utvrdio proizlazi iz priloženih računa, pa se navodi u žalbi kojima se ovi računi osporavaju, pokazuju kao neosnovani. Naime, iz spisa ne proizlazi da je tuženi u prvostepenom postupku predlagao dokaze o drugačijem činjeničnom stanju u pogledu materijalne štete koju je tužilac pretrpeo, pa se primenom člana 478. stav 1. ZPP, pravilnost utvrđenih činjenica od strane prvostepenog suda ne može osporavati u žalbi. S toga je pobijana presuda u delu u kome je tuženi, primenom čl. 154. i 192. Zakona o obligacionim odnosima, obavezan da tužiocu naknadi materijalnu štetu u dosuđenom iznosu, doneta pravilnom primenom materijalnog prava, a navodi žalbe nisu osnovani. Neosnovani su navodi žalbe kojima se osporava nematerijalna šteta koju je tužilac pretrpeo usled zadobijenih povreda, u vidu fizičkih bolova i straha. Naime, razlozi prvostepenog suda o postojanju, intenzitetu i dužini trajanja fizičkih bolova i straha kod tužioca, a kao posledica zadobijenih povreda, proizlaze iz nalaza veštaka ortopeda i neuropsihijatra. Činjenično stanje koje je prvostepeni sud utvrdio na osnovu ovih nalaza, ne može se pobijati u žalbi, u smislu člana 478. stav 1. ZPP. Međutim, kada se radi o visini naknade nematerijalne štete, Viši sud nalazi da je u pogledu odluke o visini nematerijalne štete prvostepeni sud nepravilno primenio odredbu člana 200. Zakona o obligacionim odnosima. O pravilnoj primeni materijalnog prava drugostepeni sud vodi računa i po službenoj dužnosti u skladu sa članom 386. stav 3. ZPP. Po nalaženju Višeg suda, imajući u vidu intenzitet i dužinu trajanja fizičkih bolova, prema nalazu i mišljenju veštaka ortopeda, kao i intenzitet i dužinu trajanja straha prema nalazu veštaka neuropsihijatra, iznos od 60.000,00 dinara za pretrpljene fizičke bolove, i iznos od 80.000,00 dinara za pretrpljeni strah, predstavljaju dovoljnu satisfakciju tužiocu, u smislu odredbe člana 200. Zakona o obligacionim odnosima. Iz ovih razloga, a imajući u vidu i primenu instituta podeljene odgovornosti iz člana 192. Zakona o obligacionim odnosima, tužbeni zahtev tužioca osnovan je za dosuđene iznose nematerijalne štete, i to za pretrpljene fizičke bolove 30.000,00 dinara i za pretrpljeni strah 40.000,00 dinara, u pogledu kojih iznosa je prvostepena presuda potvrđena, dok je ista presuda preinačena odbijanjem tužbenog zahteva za iznos od 20.000,00 dinara za pretrpljene fizičke bolove, i za iznos od 10.000,00 dinara za pretrpljeni strah. Pravilna je odluka prvostepenog suda u pogledu datuma od kada se računa kamata na iznose dosuđene štete.
4. Odredbama Ustava koje podnosilac u ustavnoj žalbi označava kao povređene, utvrđeno je: da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovima pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega (član 32. stav 1.); da se jemči jednaka zaštita prava pred sudovima i drugim državnim organima, imaocima javnih ovlašćenja i organima autonomne pokrajine i jedinica lokalne samouprave i da svako ima pravo na žalbu ili drugo pravno sredstvo protiv odluke kojom se odlučuje o njegovom pravu, obavezi ili na zakonu zasnovanom interesu (član 36.).
Odredbama Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni list SRJ“, br. 31/93, (22/99, 23/99, 35/99 i 44/99)) je propisano: da ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice, da se za štetu od stvari ili delatnosti od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara bez obzira na krivicu, da se za štetu bez obzira na krivicu odgovara i u drugim slučajevima predviđenim zakonom (član 154.); da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta) (člana 155.); da oštećenik koji je doprineo da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila, ima pravo samo na srazmerno smanjenu naknadu, da kad je nemoguće utvrditi koji deo štete potiče od oštećenikove radnje, sud će dosuditi naknadu vodeći računa o okolnostima slučaja (član 192.).
5. Razmatrajući navode podnosioca ustavne žalbe o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud je najpre konstatovao da je u postupku po ustavnoj žalbi nadležan samo da utvrđuje da li je pojedinačnim aktom ili radnjom državnog organa ili organizacije kojoj je povereno javno ovlašćenje došlo do povrede ili uskraćivanja ljudskih ili manjinskih prava i sloboda zajemčenih Ustavom, odnosno da načelno nije nadležan da ispituje zakonitost odluka redovnih sudova i vrši ocenu utvrđenih činjenica i izvedenih dokaza u postupku koji je prethodio podnošenju ustavne žalbe, a na kojima se zasniva osporena sudska odluka. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je parnični postupak u celini bio pravičan na način utvrđen članom 32. stav 1. Ustava. Jemstva sadržana u pravu na pravično suđenje nisu nužno istovetna u sporovima u kojima se odlučuje o građanskim pravima i obavezama, na jednoj strani, i u predmetima u kojima se raspravlja o krivičnoj optužbi, na drugoj strani (Evropski sud za ljudska prava, odluka u predmetu: Dombo Beheer B.V. protiv Holandije, od 27. oktobra 1993. godine, serija A, n◦ 274),
Ustavni sud podseća da je obaveza instancionih sudova da delotvorno ispitaju dokazne predloge stranaka i da ocene njihov značaj prilikom donošenja odluke (Evropski sud za ljudska prava, odluka u predmetu: Kraska protiv Švajcarske , od 19. aprila 1993. godine, § 30.). Zbog toga je jedan od bitnih elemenata prava na pravično suđenje i pravo na obrazloženu sudsku odluku (Evropski sud za ljudska prava, odluka u predmetu: Ruiz Torija protiv Španije, od 9. decembra 1994. godine, § 29.). Prilikom davanja odgovora na pitanje da li obrazloženje sudske odluke zadovoljava standarde prava na pravično suđenje, trebalo bi voditi računa o okolnostima konkretnog slučaja i prirodi određene odluke. Iako obaveza obrazloženja sudske odluke ne znači da se u odluci moraju dati detaljni odgovori na sve iznete argumente (Evropski sud za ljudska prava, odluka u predmetu: Van der Hurk protiv Holandije , od 19. aprila 1994. godine, § 61.), Ustavni sud ukazuje da povreda prava na pravično suđenje postoji ako u obrazloženju nisu sa dovoljnom preciznošću navedeni razlozi na kojima se odluka zasniva (Evropski sud za ljudska prava, odluka u predmetu: Hadjianastassiou protiv Grčke , od 16. decembra 1992. godine, § 33.).
Iz spisa predmeta Osnovnog suda u Valjevu - Sudska jedinica u Mionici P. 150/11 i osporene presude i druge dokumentacije priložene uz ustavnu žalbu, sledi: da je Ustavni sud već odlučivao o predmetu po ustavnoj žalbi istoga podnosioca - Gorana Jankovića u situaciji kada je pravnosnažnom presudom Opštinskog suda u Mionici K. 49/07 od 17. oktobra 2007. godine oglašen krivim zbog krivičnog dela ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 289. stav 3. u vezi stava 1. KZ; da je odlučujući o navedenoj ustavnoj žalbi Ustavni sud Odlukom Už-1 157/2008 od 23. aprila 2011. godine usvojio ustavnu žalbu, pa je poništio presudu Okružnog suda u Valjevu Kž. 434/08 od 15. jula 2008. godine kojom je potvrđena presuda Opštinskog suda u Mionici K. 49/07 od 17. oktobra 2007. godine i odredio da Apelacioni sud u Beogradu donese odluku o žalbi koju je podnosilac ustavne žalbe izjavio protiv prvostepene presude, zbog toga što osporene presude ne ispunjavaju standarde obrazložene sudske odluke ; da je u ponovljenom drugostepenom krivičnom postupku Apelacioni sud u Beogradu doneo presudu Kž. 4218/1 1 od 1. novembra 2008. g odine kojom je protiv Gorana Jankovića - ovde podnosioca ustavne žalbe odbijena optužba da je učinio krivično delo koje mu se stavlja na teret, zbog apsolutne zastarelosti krivičnog gonjenja; da je međuvremenu J. V, pokrenuo parnicu za naknadu štete; da je svemu tome prethodio prekršajni postupak u kojem je J. V. oglašen krivim što je prešao na levu stranu kolovoza, ali je oslobođen da je time izazvao saobraćajni udes.
Dakle, podnosilac ustavne žalbe je pred Ustavnim sudom već podnosio ustavnu žalbu koja se odnosila se na krivični postupak koji se odnosi na isti sporni događaj iz kojeg je proistekla i predmetna parnica koja se osporava ovom ustavnom žalbom.
Ustavni sud primećuje da je i ustavnopravnom postupku vođenom povodom ustavne žalbe izjavljene protiv presuda Opštinskog suda u Mionici K. 49/07 od 17. oktobra 2007. godine i Okružnog suda u Valjevu Kž. 434/08 od 15. jula 2008. godine, konstatovano „da je prvostepeni sud bio dužan da protivrečnosti između nalaza veštaka i očiglednih okolnosti, kao i sumnju u tačnost datog mišljenja otkloni ponovnim ispitivanjem veštaka, a ako to ne bi bilo moguće, da odredi drugog veštaka koji će obaviti novo veštačenje“. Međutim u ponovljenom drugostepenom krivičnom postupku, Apelacioni sud u Beogradu nije rešio u meritumu, već je doneo presudu Kž. 4218/1 1 od 1. novembra 2008. g odine kojom je protiv ovde podnosioca ustavne žalbe odbio optužbu da je učinio krivično delo koje mu je stavljeno na teret, zbog apsolutne zastarelosti krivičnog gonjenja. U parničnom postupku koji je vođen po tužbi J. V. protiv tuženog - podnosioca ustavne žalbe je obavljeno veštačenje od strane sudskog veštaka saobraćajne struke, koji je povodom svog mišljenja na ročištu održanom 27. marta 2012. godine bio i saslušan. Nalazu mišljenja veštaka je prigovorio tužilac J. V, a ne i tuženi - ovde podnosilac ustavne žalbe.
S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da krivične presude Opštinskog suda u Mionici K. 49/07 od 17. oktobra 2007. godine i Okružnog suda u Valjevu Kž. 434/08 od 15. jula 2008. godine koje su bile poništene Odlukom Ustavnog suda Už-1157/2008 od 23. aprila 2011. godine i ovde osporena presuda Višeg suda u Valjevu Gž. 133/13 od 28. februara 2013. godine nisu zasnovane na istim dokazima - saobraćajnim veštačenjima, budući da je u parničnom postupku obavljeno novo veštačenje od strane veštaka saobraćajne struke, koji je i saslušan (a što je bilo u skladu sa nalaženjem Ustavnog suda o tome u čemu se sastojao propust prvostepenog suda prilikom donošenja presude Opštinskog suda u Mionici K. 49/07 od 17. oktobra 2007. godine), a da u ponovljenom drugostepenom krivičnom postupku, koji je vođen nakon poništavanja navedenih krivičnih presuda, Apelacioni sud u Beogradu nije rešio u meritumu.
Imajući u vidu da prvostepeni sud utvrđuje činjenično stanje koje je od značaja za donošenje odluke i da ocenjuje dokaze o postojanju bitnih činjenica, Ustavni sud nalazi da je u konkretnom slučaju Osnovni sud u Valjevu - Sudska jedinica u Mionici, imao obavezu da u obrazloženju osporene presude P. 2200/12 (2011) od 22. oktobra 2012. g odine iznese ključne argumente na kojima temelji svoju odluku i da, u slučaju postojanja određenih dokaza koji potvrđuju, odnosno negiraju neku odlučnu činjenicu, izloži razloge zbog kojih takve dokaze prihvata i na koji način je tu odlučnu činjenicu van svake sumnje utvrdio. U konkretnom slučaju, prvostepeni sud je prihvatio mišljenje veštaka saobraćajne struke da su kritičnom prilikom oba vozača svojim propustima uzrokovala nastanak saobraćajne nezgode, pri čemu je za taj stav dao veoma iscrpno, sveobuhvatno, detaljno i logično obrazloženje. Takođe, prvostepeni sud je cenio i iskaz tužioca koji se odnosi na okolnosti nastanka saobraćajne nezgode i prihvatio ga u delu koji nije suprotan navedenom nalazu veštaka i skici sa uviđaja, tako da u tom delu obrazloženja prvostepene presude ne postoji pritivrečnost između ocene izvedenih dokaza. U tom smilu, Ustavni sud smatra da je prvostepeni sud izvršio ocenu dokaza i da je naveo jasne, dovoljne i ustavnopravno prihvatljive razloge zbog kojih je odlučnu činjenicu o delimičnoj krivici podnosioca ustavne žalbe za predmetni sudar uzeo kao dokazanu, odnosno za svoje pravno stanovište da je podnosilac ustavne žalbe odgovoran za nastalu štetu koju je pretrpeo tužilac.
Pri tome se iz sadržine prvostepene presude može zaključiti da se prvostepeni sud upuštao u razmatranje i svih činjenica i okolnosti konkretnog slučaja koje su od uticaja za odmeravanje pravične visine naknade nematerijalne, kao i materijalne štete i da je u toku parničnog postupka obavljeno veštačenje od strane veštaka saobraćajne struke koji je i saslušan, kao i da je prvostepeni sud izvršio uvid u spise predmeta Opštinskog suda u Mionici K. 49/07 i Opštinskog organa za prekršaje Mionica Up. 551/08.
Kako se u postupku po ustavnoj žalbi ispituje da li je parnični postupak u celini bio pravičan, Ustavni sud ističe da je prilikom ocene da li obrazloženje odluke suda pravnog leka ispunjava standarde prava na pravično suđenje, neophodno sagledati da li je sud pravnog leka ispitao odlučna pitanja koja su pred njega izneta ili se zadovoljio pukim potvrđivanjem odluke nižeg suda (Evropski sud za ljudska prava, odluka u predmetu: Helle protiv Finske, od 19. decembra 1997. godine, § 60.). S tim u vezi, Ustavni sud pre svega primećuje da je drugostepeni sud u obrazloženju svoje odluke naveo da u sprovedenom postupku nisu učinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 3 74. stav 2. tač. 1), 3), 5), 7) i 9) ZPP, na koje drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti, kao i da je izreka pobijane presude jasna i da razlozi koji su navedeni u obrazloženju prvostepene presude nisu nejasni ili protivurečni, niti u suprotnosti sa izvedenim dokazima, pa ih kao pravilne prihvata i drugostepeni sud . Pri tome je sud pravnog leka naveo na osnovu kojih dokaza je utvrđeno činjenično stanje u postupku pred prvostepenim sudom, prihvativši njegove zaključke proistekle iz date ocene svih izvedenih dokaza, a naročito u delu koji se odnosi na ocenu delimične odgovornosti podnosioca za nastanak predmetne štete . Pored toga, Ustavni sud ukazuje da odlučujući o ustavnoj žalbi ne može preispitivati valjanost zaključaka redovnih sudova koja su stvar diskrecione ocene samog suda - u konkretnom slučaju pitanja visine pravične novčane naknade nematerijalne štete, ukoliko iz razloga navedenih u ustavnoj žalbi ne proizlazi da je zaključivanje sudova u osporenim sudskim odlukama bilo očigledno proizvoljno, odnosno da sudski postupak u celini nije bio pravičan na način kako je to utvrđeno u članu 32. stav 1. Ustava. U ustavnoj žalbi podnosilac nije naveo razloge koji bi, po oceni Ustavnog suda, ukazivali na to da je Viši sud osporenu presudu u pogledu utvrđivanja visine dosuđenje nematerijalne štete doneo bez odgovarajućeg obrazloženja i proizvoljno primenjujući materijalno pravo na štetu podnosioca ustavne žalbe u smislu nepoštovanja garancija prava na pravično suđenje. Takođe, drugostepeni sud je, na ustavnopravno prihvatljiv način obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrdio visinu materijalne štete koju je pretrpeo tužilac. Stoga, po shvatanju Ustavnog suda, odluka drugostepenog suda sadrži iscrpno i potpuno obrazloženje relevantnih činjenica i načina na koji su iste utvrđene, te se ne mogu prihvatiti kao ustavnopravno utemeljeni navodi podnosi oca da drugostepena presuda nije obrazložena, te da njome nije odgovoreno na ključne žalbene navode.
Polazeći od navedenog, Ustavni sud je ocenio da osporenim presudama podnosiocu nije povređeno pravo na obrazloženu sudsku odluke kao element prava na pravično suđenje.
Što se tiče navoda ustavne žalbe koji se odnose na činjenicu da je u prekršajnom postupku pravnosnažnim rešenjem utvrđeno da je tužilac J. V. počinio prekršaj iz člana 227. stav 1. tačka 5) Zakona o osnovama bezbednosti saobraćaja na putevima time „što je dana 29. avgusta 2006. godine iz njegovog smera kretanja udesno prešao na levu polovinu kolovoza “, Ustavni sud ukazuje da je navedenim rešenjem prekršajni postupak obustavljen u odnosu n a zahtev za pokretanje prekršajnog postupka protiv tužioca da je upravljajući svojim vozilom izazvao saobraćajnu nezgodu jer je prekršajni organ smatrao da nema dokaza da je tužilac izazvao sudar usled prelaska svojim vozilom na levu stranu kolovoza , te da utvrđivanje krivice za delo koje je tužiocu stavljeno na teret u vođenom prekršajnom postupku nije uslov za oslobađanje podnosioca ustavne žalbe od delimične odgovornosti za nastalu štetu.
Takođe, Ustavni sud ističe da, u konkretnom slučaju, nisu od značaja navodi podnosioca ustavne žalbe da prvostepeni sud nije uzeo u obzir nijedan „navod i uputstvo“ iz Odluke Ustavnog suda Už-1157/2008 i rešenja Višeg suda u Valjevu Gž. 853/12 od 23. avgusta 2012. godine, imajući u vidu da se navedena odluka Ustavnog suda ne odnosi na osporene parnične presude već na presude koje su povodom predmetne saobraćajne nezgode donete u krivičnom postupku kojima se optužba protiv podnosioca ustavne žalbe pravnosnažno odbija zbog apsolutne zastarelosti krivičnog gonjenja, te da je parnični sud vezan samo osuđujućom krivičnom presudom u pogledu utvrđivanja postojanja krivičnog dela i krivične odgovornosti, dok je navedenim rešenjem Višeg suda u Valjevu ukazano da je iz presude Osnovnog suda u Valjevu - Sudska jedinica u Mionici P. 150/11 od 18. juna 2012. g odine nejasno u čemu se sastoji krivica podnosioca ustavne žalbe, te da je u ponovnom postupku potrebno da se otkloni protivrečnost na koju je ukazano tim rešenjem, a što je, po oceni Ustavnog suda, i učinjeno osporenim presudama.
8. Kako podnosi lac ustavne žalbe navode o povredi prava na jednaku zaštitu prava i na pravno sredstvo zasniva , u suštini, na identičnim razlozima koji su razmatrani u prethodnoj tački obrazloženja, Ustavni sud nalazi da nije potrebno da ih ponovo ceni i sa aspekta prava iz člana 36 . Ustava.
9. Polazeći od svega navedenog, Ustavni sud je ustavnu žalbu odbio u celini kao neosnovanu, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu.
10. Imajući u vidu da je Ustavni sud meritorno odlučio o ovoj ustavnoj žalbi, predlog podnosioca za odlaganje izvršenja osporene drugostepene presude je bespredmetan.
11. Na osnovu svega navedenog i odredaba člana 42a stav 1. tačka 5) i člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud je doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
Vesna Ilić Prelić