Odbijanje ustavne žalbe zbog neosnovanih tvrdnji o nezakonitom pritvoru
Kratak pregled
Ustavni sud je odbio kao neosnovanu ustavnu žalbu podnetu zbog produženja pritvora i povrede prava na suđenje u razumnom roku. Sud je utvrdio da su odluke o pritvoru bile zakonite i obrazložene, a da dosadašnje trajanje postupka nije nerazumno.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud u sastavu: predsednik dr Bosa Nenadić i sudije dr Olivera Vučić, dr Marija Draškić, Vesna Ilić Prelić, dr Agneš Kartag Odri, Katarina Manojlović Andrić, dr Dragiša Slijepčević, dr Dragan Stojanović i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi Svete Purića iz Beograda, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 22. decembra 2009. godine, doneo je
O D L U K U
1. Odbija se kao neosnovana ustavna žalba Svete Purića izjavljena protiv rešenja Okružnog suda u Smederevu Kv. 251/07 od 11. septembra 2007. godine, Kv. 260/07 od 17. septembra 2007. godine, Kv. 296/07 od 17. oktobra 2007. godine i Kv. 341/07 od 16. novembra 2007. godine i rešenja Vrhovnog suda Srbije Kž. II 1648/07 od 18. septembra 2007. godine, Kž. II 1648/07 od 18. septembra 2007. godine, Kž. II 1710/07 od 26. septembra 2007. godine, Kž. II 1955/07 od 25. oktobra 2007. godine i Kž. II 2185/07 od 28. novembra 2007. godine.
2. Odbija se kao neosnovana ustavna žalba Svete Purića izjavljena zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku zajemčenog odredbom člana 32. stav 1. Ustava, u krivičnom postupku koji se protiv podnosioca ustavne žalbe vodi pred Okružnim sudom u Smederevu u predmetu K. 65/07.
O b r a z l o ž e nj e
1. Sveto Purić iz Beograda, preko punomoćnika Rodoljuba B. Stepanovića, advokata iz Smedereva, podneo je Ustavnom sudu 5. januara 2008. godine ustavnu žalbu protiv akata navedenih u izreci, zbog povrede prava zajemčenih odredbama člana 20. stav 3, člana 27, člana 30. stav 1, člana 31. st. 1. i 2, člana 32. stav 1 i člana 33. stav 6. Ustava Republike Srbije. Podnosilac ustavne žalbe je takođe istakao povredu prava na suđenje u razumnom roku zajemčenog odredbom člana 32. stav 1. Ustava, u postupku koji se protiv njega vodi pred Okružnim sudom u Smederevu u predmetu K. 65/07.
U ustavnoj žalbi se navodi da se pred Okružnim sudom u Smederevu, u predmetu K. 65/07, vodi krivični postupak protiv podnosioca ustavne žalbe i da se tokom postupka podnosilac ustavne žalbe nalazio u pritvoru koji mu je određen rešenjem Okružnog suda u Smederevu Kri. 28/07 od 22. februara 2007. godine, te koji je produžavan sve do 14. decembra 2007. godine, kada je ukinut rešenjem istog suda Kv. 375/07. Ističe se da je nakon sprovedene šestomesečne istrage, 17. avgusta 2007. godine podignuta optužnica, ali da je osporenim rešenjima prema podnosiocu ustavne žalbe „pritvor produžavan protivno važećim ustavnim i zakonskim normama", jer se kao jedini razlog za produženje pritvora „u svim prvostepenim i drugostepenim rešenjima uzima postojanje posebno teških okolnosti predviđenih u tački 5) stav 2. člana 142. Zakonika o krivičnom postupku, a da sudovi potpuno ignorišu činjenicu da se pritvor može odrediti samo ako je to neophodno radi vođenja krivičnog postupka koji razlog uopšte ne postoji niti su ga sudovi naveli i obrazložili". Podnosilac ustavne žalbe smatra da u osporenim rešenjima nije utvrđena svrha pritvora, te ako je pritvor tokom istrage i bio neophodan zbog opasnosti od uticaja na svedoke, ne vidi po čemu bi njegov boravak na slobodi po podizanju optužnice ometao krivični postupak. U prilog iznete tvrdnje navodi da je sam Okružni sud „demantovao potrebu daljeg pritvora kada je najzad ukinuo pritvor 14. decembra 2007. godine, te smatra da iz navedenih razloga trajanje pritvora nije bilo svedeno na najkraće neophodno vreme imajući u vidu razloge pritvora.
U ustavnoj žalbi podnosilac takođe ističe i povredu prava na suđenje u razumnom roku, smatrajući da „neprimereno dugo traje dostavljanje optužnice okrivljenima, a jednome od 41 ona nije ni nakon tri meseca dostavljena, što sud uzima kao razlog da sve to vreme ne odlučuje o svim prispelim prigovorima, uključujući i prigovor podnosioca žalbe, čime sud daleko prekoračuje i zakonski rok od dva meseca od prijema optužnice za zakazivanje glavnog pretresa", te dalje navodi da „umesto toga, tek nakon sprovedene istrage i skoro još tri meseca od prijema optužnice sud se setio da nije stvarno nadležan i doneo rešenje od 8. novembra 2007. godine o ustupanju predmeta Posebnom odeljenju Okružnog suda u Beogradu, bez obrazloženja zašto to tek sada čini, što sve bitno usporava postupak".
Predložio je da Ustavni sud ustavnu žalbu usvoji, poništi osporena rešenja i odredi da se podnosiocu ustavne žalbe isplati pravična nadoknada nastale nematerijalne štete.
2. Ustavni sud je dopisom od 18. novembra 2009. godine, u skladu sa odredbom člana 72. stav 3. Poslovnika o radu Ustavnog suda (''Službeni glasnik RS'', br. 24/07 i 28/07), zatražio od Okružnog suda u Smederevu odgovor na ustavnu žalbu. Odgovor Okružnog suda u Smederevu dostavljen je Ustavnom sudu 23. novembra 2009. godine.
3. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama zahteva istaknutog u njoj, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
4. Ustavni sud je u sprovedenom postupku izvršio uvid u dostavljene prepise osporenih pojedinačnih akata, dokumentaciju priloženu kao dokaz uz ustavnu žalbu i odgovor Okružnog suda u Smederevu i na osnovu toga utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje u konkretnom predmetu:
Pred Okružnim sudom u Smederevu u toku je krivični postupak protiv podnosioca ustavne žalbe (i još 85 drugih lica) u predmetu K. 65/07, zbog postojanja osnovane sumnje da je izvršio krivično delo primanje mita u produženom trajanju iz člana 367. stav 1. u vezi člana 61. Krivičnog zakonika, krivično delo zloupotreba službenog položaja u produženom trajanju iz člana 359. stav 1. u vezi člana 61. Krivičnog zakonika i krivično delo falsifikovanje službene isprave u produženom trajanju iz člana 357. st. 2. i 1. u vezi člana 61. Krivičnog zakonika.
Podnosiocu ustavne žalbe određen je pritvor rešenjem istražnog sudije Okružnog suda u Smederevu Kri. 28/07 od 22. februara 2007. godine, koji mu se računa od 20. februara 2007. godine kada je lišen slobode. Pritvor je određen na osnovu odredbe člana 142. stav 2. tač. 1), 2) i 5) Zakonika o krivičnom postupku.
Nakon podizanja optužnice 17. avgusta 2007. godine, pritvor je prema podnosiocu ustavne žalbe produžavan na osnovu odredbe člana 142. stav 2. tačka 5) Zakonika o krivičnom postupku, i to:
- osporenim rešenjem Okružnog suda u Smederevu Kv. 251/07 od 11. septembra 2007. godine, u odnosu na koje je Vrhovni sud Srbije osporenim rešenjem Kž. II 1648/07 od 18. septembra 2007. godine odbio kao neosnovane žalbe, između ostalog, i branioca podnosioca ustavne žalbe;
- osporenim rešenjem Okružnog suda u Smederevu Kv. 260/07 od 17. septembra 2007. godine, u odnosu na koje je Vrhovni sud Srbije osporenim rešenjem Kž. II 1710/07 od 26. septembra 2007. godine, odbio kao neosnovane žalbe, između ostalog, i branioca podnosioca ustavne žalbe;
- osporenim rešenjem Okružnog suda u Smederevu Kv. 296/07 od 17. oktobra 2007. godine, u odnosu na koje je Vrhovni sud Srbije osporenim rešenjem Kž. II 1955/07 od 25. oktobra 2007. godine odbio kao neosnovane žalbe, između ostalog, i branioca podnosioca ustavne žalbe i
- osporenim rešenjem Okružnog suda u Smederevu Kv. 341/07 od 16. novembra 2007. godine, u odnosu na koje je Vrhovni sud Srbije osporenim rešenjem Kž. II 2185/07 od 28. novembra 2007. godine odbio kao neosnovane žalbe, između ostalog, i branioca podnosioca ustavne žalbe.
Pritvor je prema podnosiocu ustavne žalbe ukinut 14. decembra 2007. godine rešenjem Okružnog suda u Smederevu Kv. 375/07 kada je i pušten na slobodu, koje rešenje je postalo pravnosnažno donošenjem rešenja Vrhovnog suda Srbije Kž. II 2432/07 od 25. decembra 2007. godine.
Okružni sud u Smederevu je 8. novembra 2007. godine doneo rešenje Kv. 324/07 kojim se oglasio stvarno nenadležnim za vođenje postupka po optužnici Okružnog javnog tužilaštva u Smederevu Kt. 14/07 od 17. avgusta 2007. godine i odredio da se po pravnosnažnosti rešenja spisi predmeta tog suda dostave Okružnom sudu u Beogradu-Posebnom odeljenju za postupanje u predmetima krivičnih dela iz člana 2. Zakona o organizaciji i nadležnosti državnih organa u suzbijanju oganizovanog kriminala, kao stvarno i mesno nadležnom sudu. Navedeno rešenje Okružnog suda u Smederevu ukinuto je rešenjem Vrhovnog suda Srbije Kž. II 2432/07 od 25. decembra 2007. godine i izričito je određeno da će se dalje krivični postupak voditi pred Okružnim sudom u Smederevu.
Iako povredu prava na suđenje u razumnom roku podnosilac ustavne žalbe ističe za period od podizanja optužnice 17. avgusta 2007. godine do dana podnošenja ustavne žalbe 5. januara 2008. godine, za koje vreme nije započeo glavni pretres, Ustavni sud je ocenio i postupanje Okružnog suda u Smederevu nakon podnošenja ustavne žalbe. Tako je utvrđeno da je do sada glavni pretres nekoliko puta zakazivan i to u kontinuitetu od više dana, ali da sve do 15. septembra 2009. godine nije bilo procesnih uslova da glavni pretres i započne, jer su branioci optuženih kontinuirano tražili izuzeće ne samo predsednika sudećeg veća i zamenika okružnog javnog tužilaštva u Smederevu koji zastupa optužnicu, već i predsednika Okružnog suda u Smederevu, svih sudija tog suda, svih zamenika Okružnog javnog tužioca u Smederevu i vršioca dužnosti Republičkog javnog tužioca. Glavni pretres je prvi put održan 15. septembra 2009. godine i nakon toga nastavljen u kontinuitetu 16, 17, 18, 21, 22. i 23. septembra 2009. godine, a potom i 1, 9, 14, 20. i 28. oktobra 2009. godine i 5, 11. i 17. novembra 2009. godine. Sledeći nastavak glavnog pretresa zakazan je za 24. novembar 2009. godine.
5. Odredbama Ustava Republike Srbije na čiju povredu podnosilac ustavne žalbe ukazuje, utvrđeno je: da su pri ograničavanju ljudskih i manjinskih prava, svi državni organi, a naročito sudovi, dužni da vode računa o suštini prava koje se ograničava, važnosti svrhe ograničenja, prirodi i obimu ograničenja, odnosu ograničenja sa svrhom ograničenja i o tome da li postoji način da se svrha ograničenja postigne manjim ograničenjem prava (član 20. stav 3.); da svako ima pravo na ličnu slobodu i bezbednost i da je lišenje slobode dopušteno samo iz razloga i u postupku koji su predviđeni zakonom, da svako ko je lišen slobode ima pravo žalbe sudu, koji je dužan da hitno odluči o zakonitosti lišenja slobode i da naredi puštanje na slobodu ako je lišenje slobode bilo nezakonito (član 27. st. 1. i 3.); da lice za koje postoji osnovana sumnja da je učinilo krivično delo može biti pritvoreno samo na osnovu odluke suda, ako je pritvaranje neophodno radi vođenja krivičnog postupka (član 30. stav 1.); da trajanje pritvora sud svodi na najkraće neophodno vreme, imajući u vidu razloge pritvora, a da pritvor određen odlukom prvostepenog suda traje u istrazi najduže tri meseca, a viši sud ga može, u skladu sa zakonom, produžiti za još tri meseca, a ako do isteka ovog vremena ne bude podignuta optužnica, okrivljeni se pušta na slobodu, da posle podizanja optužnice trajanje pritvora sud svodi na najkraće neophodno vreme, u skladu sa zakonom (član 31. st. 1. i 2.); da svako ima pravo na nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega (član 32. stav 1.); da svako kome se sudi za krivično delo ima pravo da mu se sudi bez odugovlačenja (član 33. stav 6.).
Odredbama Zakonika o krivičnom postupku (''Službeni list SRJ'', br. 70/02 i 68/02 i ''Službeni glasnik RS'', br. 58/04, 85/05, 115/05 i 49/07), koji je važio u vreme donošenja osporenih rešenja, bilo je propisano: da se pritvor može odrediti samo pod uslovima predviđenim u ovom zakoniku i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom merom, da je dužnost svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa naročitom hitnošću ako se okrivljeni nalazi u pritvoru i da će se u toku celog postupka pritvor ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je bio određen (član 141. st. 1. do 3.); da ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično delo, a ne postoje uslovi za pritvor iz stava 1. ovog člana, u cilju nesmetanog vođenja krivičnog postupka pritvor se protiv tog lica može odrediti - ako je za krivično delo propisana kazna zatvora preko deset godina i ako je to opravdano zbog načina izvršenja ili drugih posebno teških okolnosti krivičnog dela (član 142. stav 2. tačka 5)). Prema odredbama člana 146. istog Zakonika, pritvor se posle predaje optužnice sudu, do završetka glavnog pretresa, može, po pribavljenom mišljenju javnog tužioca, kad se postupak vodi po njegovom zahtevu, odrediti ili ukinuti samo rešenjem veća, pri čemu je veće dužno da i bez predloga stranaka ispita da li još postoje razlozi za pritvor i da donese rešenje o produženju ili ukidanju pritvora, po isteku svakih trideset dana do stupanja optužnice na pravnu snagu, a po isteku svaka dva meseca nakon stupanja optužnice na pravnu snagu.
6. Polazeći od sadržine odredaba člana 27. st. 1. i 3, člana 30. stav 1. i člana 31. st. 1. i 2. Ustava, kojima se garantuje pravo na slobodu i bezbednost, prava lica kojima je određen pritvor i ograničeno trajanje pritvora, Ustavni sud i povodom ove ustavne žalbe imao u vidu činjenicu da sa aspekta zaštite ljudskih prava, pritvor predstavlja posebno osetljivu meru ograničenja prava na slobodu i da navedene ustavne odredbe upućuju da je lišenje slobode dopušteno samo iz razloga i u postupku koji su predviđeni zakonom, a da je nadležni sud, odlučujući o zakonitosti lišenja slobode, dužan da odluku hitno donese i da naredi puštanje licana slobodu, ako nađe da je lišenje slobode bilo nezakonito.
Odredbom člana 30. stav 1. Ustava utvrđeno je u kom slučaju i na koji način neko lice može biti pritvoreno. Ustavom utvrđeni uslovi su da u odnosu na lice koje se pritvara postoji osnovana sumnja da je učinilo krivično delo i da je pritvaranje neophodno radi vođenja krivičnog postupka, a jedini Ustavom dopušteni način pritvaranja je da je ono izvršeno na osnovu odluke suda. U tom smislu, Ustavni sud i u ovom ustavnosudskom predmetu ukazuje da se navedene odredbe Ustava odnose samo na donošenje rešenja o određivanju pritvora od strane istražnog sudije ili nadležnog krivičnog veća suda, dakle kada se pritvor i u formalnom i u materijalnom smislu prema nekom licu prvi put određuje. Dužnost nadležnog suda da trajanje pritvora svede na najkraće neophodno vreme, imajući u vidu razloge pritvora, te obaveza suda da posle podizanja optužnice trajanje pritvora svede na najkraće neophodno vreme, u skladu sa zakonom, utvrđena je odredbama člana 31. st. 1. i 2. Ustava, a ne odredbama člana 30. Ustava. Ovakav stav Ustavni sud je izneo u svojoj odluci Už-1197/2008 od 13. novembra 2008. godine, kada je konstatovao da se odredbe člana 30. Ustava odnose: „na inicijalni čin pritvaranja nekog lica, odnosno na donošenje rešenja o određivanju pritvora od strane suda, a odredbe člana 31. Ustava na trajanje pritvora, što podrazumeva da je pritvor predhodno određen i da se lice već nalazi u pritvoru. Dakle, sud može da odredi pritvor isključivo ako postoji osnovana sumnja da je neko lice izvršilo krivično delo i ako je ta mera neophodna radi vođenja krivičnog postupka, čime se iscrpljuje neposredno dejstvo odredbe člana 30. Ustava po pitanju pritvora kao krivično-procesnog instituta. U daljem toku krivičnog postupka više se ne odlučuje o određivanju pritvora prema već pritvorenom licu, već se jedino odlučuje o produženju ili ukidanju pritvora, do koga dolazi kada se za to steknu propisani uslovi".
S obzirom na navedeno, Ustavni sud nalazi da nisu osnovani navodi podnosioca ustavne žalbe kojima se poziva na povredu prava zajemčenih odredbama člana 30. Ustava.
7. Ocenjujući navode ustavne žalbe sa stanovišta povrede prava na slobodu i bezbednost iz člana 27. st. 1. i 3. Ustava i ustavnog načela o ograničenjima ljudskih i manjinskih prava iz člana 20. stav 3. Ustava, a polazeći od utvrđenih činjenica i okolnosti, Ustavni sud je utvrdio da je podnosiocu ustavne žalbe pritvor nakon podignute optužnice, a pre njenog stupanja na pravnu snagu, kontrolisan u Zakonikom propisanom roku od 30 dana i da su nadležni prvostepeni i drugostepeni sud cenili da li i dalje stoje zakonom propisani uslovi za zadržavanje na snazi mere pritvora, utvrđujući da iz razloga predviđenih članom 142. stav 2. tačka 5) Zakonika ima osnova da se pritvor produži. Iz navedenog, po oceni Ustavnog suda, proizlazi da je lišenje slobode podnosioca ustavne žalbe sprovedeno saglasno Ustavu, iz razloga i u postupku predviđenim Zakonikom o krivičnom postupku. Imajući u vidu izneto, kao i to da je podnosilac ustavne žalbe izjavljivao žalbe na prvostepena rešenja o produženju pritvora, o kojima je nadležni viši sud odlučivao u roku od nekoliko dana, Ustavni sud je ocenio da nisu osnovani navodi ustavne žalbe da je podnosiocu povređeno pravo na slobodu i bezbednost, zajemčeno odredbama člana 27. st. 1. i 3. Ustava. S tim u vezi, Sud je ocenio da je u konkretnom slučaju ograničenje navedenog prava izvršeno u skladu sa svrhom njegovog ograničenja, te da nema ni povrede člana 20. stav 3. Ustava.
8. U odnosu na istaknutu povredu prava zajemčenih odredbama člana 31. st. 1. i 2. Ustava, koje se odnose na obavezu suda da pritvor svede na najkraće neophodno vreme, imajući u vidu razloge pritvora i da posle podizanja optužnice trajanje pritvora sud svodi na najkraće neophodno vreme, u skladu sa zakonom, Ustavni sud ocenjuje da osporenim rešenjima nisu povređena navedena Ustavom zajemčena prava podnosioca ustavne žalbe. Naime, Ustavni sud naglašava da su sudovi dužni da u pritvorskim predmetima postupaju sa naročitom hitnošću i da u postupku kontrole pritvora utvrde da li su ispunjeni zakonski uslovi i razlozi za dalje zadržavanje okrivljenog u pritvoru i da li se ista svrha (nesmetano vođenje krivičnog postupka) može ostvariti drugom (blažom) merom. Međutim, Ustavni sud ima u vidu i to da je najkraće neophodno vreme trajanja pritvora relativna kategorija, koja zavisi od niza činilaca i mora se proceniti u svakom pojedinačnom slučaju prema njegovim specifičnim okolnostima. U konkretnom slučaju, Ustavni sud je ocenio da je postupak koji se vodi protiv podnosioca ustavne žalbe pred Okružnim sudom u Smederevu veoma složen, kako zbog brojnosti okrivljenih, tako i zbog brojnosti krivičnih dela za koja postoji osnovana sumnja da su ih okrivljeni, pa i podnosilac ustavne žalbe izvršili. Takođe, nesporno je da ne samo da je za krivična dela koja se podnosiocu ustavne žalbe stavljaju na teret propisana kazna zatvora preko deset godina, već i da način i ostale okolnosti izvršenja krivičnih dela za koje postoji osnovana sumnja da ih je učinio podnosilac ustavne žalbe predstavljaju posebno teške okolnosti koje mogu opravdati zadržavanje nekog lica u pritvoru. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je ocenio da trajanje mere pritvora prema podnosiocu ustavne žalbe nakon podizanja optužnice nije bilo duže nego što je to neophodno. Kako su osporena rešenja Okružnog suda u Smederevu i Vrhovnog suda Srbije doneta od strane Ustavom i zakonom ustanovljenih sudova, koji su u granicama svoje nadležnosti, u zakonom propisanom postupku, primenom odredaba važećih procesnih i materijalnih zakona utvrdili da postoje razlozi za produženje pritvora podnosiocu ustavne žalbe i detaljno ih obrazložili, to je Ustavni sud ocenio da se zadržavanje podnosioca ustavne žalbe u pritvoru u osporenom periodu ne može pripisati proizvoljnom postupanju sudova, te da nisu povređena prava podnosioca ustavne žalbe zajemčena odredbama člana 31. st. 1. i 2. Ustava. Nasuprot navodima podnosioca ustavne žalbe, Ustavni sud nalazi da u prilog stava da je sud vodio računa da meru pritvora posle podizanja optižnice svede na najkraće neophodno vreme govori i činjenica da je sud sam, po službenoj dužnosti, bez zahteva podnosioca ustavne žalbe ukinuo pritvor.
9. U odnosu na istaknutu povredu prava na suđenje u razumnom roku i prava lica kome se sudi za krivično delo - da mu se sudi bez odugovlačenja, iz člana 32. stav 1. i člana 33. stav 6. Ustava, Ustavni sud je nakon ustavnopravne ocene sprovedenog postupka u ovoj pravnoj stvari, zasnovanoj na praksi ovog suda, kao i na praksi i kriterijumima međunarodnih institucija za zaštitu ljudskih prava, utvrdio da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede navedenih prava.
Naime, razumna dužina trajanja postupka je relativna kategorija koja zavisi ne samo od vremenskog trajanja postupka, već i od niza drugih činilaca, a pre svega od složenosti predmeta, ponašanja podnosioca ustavne žalbe i ostalih učesnika u postupku, ponašanja nadležnih organa vlasti, kao i od važnosti predmeta za podnosioca ustavne žalbe. Pravilna ocena da li je dužina jednog postupka razumna ili ne može se doneti samo ako se u svakom konkretnom slučaju trajanje postupka sagleda i u odnosu na navedene činioce.
U tom smislu, Ustavni sud je utvrdio da je protiv podnosioca ustavne žalbe zahtev za sprovođenje istrage Okružnom sudu u Smederevu nadležni javni tužilac podneo u februaru mesecu 2007. godine i da je krivični postupak pokrenut donošenjem rešenja o sprovođenju istrage, takođe u februaru 2007. godine. Nakon šestomesečne istrage, 17. avgusta 2007. godine, podignuta je optužnica. Istraga je vođena i optužnica je podignuta protiv 41-og lica. Do trenutka kada je ustavna žalba izjavljena, dakle do 5. januara 2008. godine, krivični postupak u ovom predmetu trajao je kraće od jedne godine.
Povodom navoda podnosioca ustavne žalbe „da se odugovlačenje i sporost u vođenju postupka ogleda u tome što dostavljanje optužnice okrivljenima traje neprimereno dugo i da zbog toga što jednom od optuženih optužnica nije ni dostavljena sud ne odlučuje o već prispelim prigovorima zbog čega je prekoračen zakonski rok od dva meseca od prijema optužnice do zakazivanja glavnog pretresa", kao i „da je Okružni sud u Smederevu posle skoro tri meseca od dana prijema optužnice u sud doneo rešenje kojim se oglasio stvarno i mesno nenadležnim", Ustavni sud konstatuje da u krivičnom postupku u kome je optužnicu potrebno lično dostaviti tolikom broju okrivljenih i najmanje još tolikom broju njihovih branilaca, postupak uručenja optužnice objektivno mora trajati znatno duže nego u krivičnom postupku koji se vodi protiv samo jednog okrivljenog lica. Sa druge strane, Ustavni sud konstatuje da je bez uticaja na dužinu trajanja postupka navod podnosioca ustavne žalbe da sud nije odlučivao o prispelim prigovorima odmah nakon njihovog prispeća, jer u svakom slučaju optužnica ne može da stane na pravnu snagu dok se ne uruči svim okrivljenim licima i njihovim braniocima i dok se, posle isteka roka koji svako od njih ima za prigovor, ne odluči o svim prigovorima. Imajući u vidu sve okolnosti, Ustavni sud ocenjuje da ni oglašavanje Okružnog suda u Smederevu nenadležnim za postupanje, nije bilo od bitnog uticaja na dužinu trajanja postupka. Ovo pre svega iz razloga što je nakon podnošenja ustavne žalbe prvostepeni sud u više navrata zakazivao glavni pretres, ali upravo branioci okrivljenih, sukcesivnim i više puta ponavljanim zahtevima za izuzeće kako predsednika sudećeg veća i zamenika okružnog javnog tužilaštva u Smederevu koji zastupa optužnicu, tako i predsednika Okružnog suda u Smederevu, svih sudija tog suda, svih zamenika Okružnog javnog tužioca u Smederevu i vršioca dužnosti Republičkog javnog tužioca, nisu omogućili stvaranje osnovnih procesnih uslova da glavni pretres započne. Sa druge strane, Ustavni sud je utvrdio da je o svim zahtevima za izuzeće efikasno odlučivano. Takođe, utvrđeno je da se krivični postupak pred Okružnim sudom u Smederevu u predmetu K. 65/07 vodi po dve spojene optužnice, protiv ukupno 86 lica, zbog osnovane sumnje da su izvršili ukupno 110 krivičnih dela, kao i da je sud od početka zakazivanja glavnog pretresa, zakazujući ga za više dana u kontinuitetu, pokazao nameru da postupa efikasno.
Imajući u vidu navedeno, da je krivični postupak protiv podnosioca ustavne žalbe do njenog izjavljivanja, koji period se i osporava ustavnom žalbom, trajao nepunu godinu, da se radi o izuzetno složenom postupku - kako zbog brojnosti optuženih i brojnosti krivičnih dela za koja postoji osnovana sumnja da su ih optuženi izvršili, tako i zbog kompleksnosti činjeničnih i pravnih pitanja koja nadležni sud treba da raspravi i oceni i na osnovu kojih treba da potom donese odluku, da se neodržavanje zakazanih glavnih pretresa posle podnošenja ustavne žalbe ne može pripisati u krivicu sudu i, konačno, da se od kada su stvoreni procesni uslovi za održavanje glavnog pretresa, glavni pretres drži u kontinuitetu od po više dana i u kratim razmacima između dva nastavka glavnog pretresa, Ustavni sud je ocenio da, uz uvažavanje značaja koji za podnosioca ustavne žalbe ima okončanje ovog krivičnog postupka u što kraćem roku, dosadašnjim postupanjem suda nisu povređena njegova prava garantovana odredbama člana 32. stav 1. i člana 33. stav 6. Ustava.
Polazeći od svega izloženog, Ustavni sud je ustavnu žalbu odbio kao neosnovanu, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik", broj 109/07).
10. Na osnovu odredbe člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, Sud je odlučio kao u izreci.
|
|
|
PREDSEDNIK dr Bosa Nenadić |