Odluka Ustavnog suda o povredi prava na pravično suđenje
Kratak pregled
Ustavni sud usvaja ustavnu žalbu, poništava rešenje Upravnog suda i utvrđuje povredu prava na pravično suđenje. Upravni sud je neosnovano odbacio tužbu kao neurednu, iako su postojali uslovi za meritorno odlučivanje o osporenom konačnom upravnom aktu.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Vesna Ilić Prelić, predsednik Veća i sudije dr Bosa Nenadić, Katarina Manojlović Andrić, dr Olivera Vučić, Predrag Ćetković, Milan Stanić, Bratislav Đokić i mr Tomislav Stojković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi D. M . iz B , na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 17. jula 2014. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba D . M . i utvrđuje da je rešenjem Upravnog suda U. 11404/10 od 14. aprila 2011. godine podnosiocu ustavne žalbe povređeno pravo na pravično suđenje, zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije.
2. Poništava se rešenje Upravnog suda U. 11404/10 od 14. aprila 2011. godine i određuje se da Upravni sud donese novu odluku o tužbi podnosioca ustavne žalbe izjavljenoj Vrhovnom sudu Srbije 2. septembra 2009 . godine.
3. Odbacuje se ustavna žalba D . M . izjavljena protiv rešenja Vrhovnog kasacionog suda Uzp. 236/12 od 16. januara 2013. godine, rešenja Upravnog suda Up. 103/11 od 27. januara 2012. godine i rešenja Vrhovnog kasacionog suda Uzp. 259/11 od 2. marta 2012. godine.
4. Odbacuje se zahtev podnosioca ustavne žalbe za naknadu štete.
O b r a z l o ž e nj e
1. D. M . iz B . je 6. juna 2011. godine podneo ustavnu žalbu protiv rešenja Upravnog suda U. 11404/10 od 14. aprila 2011. godine, zbog povrede načela i prava iz čl. 10, 18, 21, 22, 23, 32, 36, 60. i 199. Ustava Republike Srbije.
Ustavna žalba je, takođe, izjavljena zbog povrede prava iz čl. 6. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Podnosilac u ustavnoj žalbi, pored ostalog, ukazuje na to da je Upravni sud u postupku prethodnog ispitivanja tužbe našao da je neuredna njegova tužba podneta Vrhovnom sudu Srbije, a da u upravnom sporu koji je vođen pred Upravnim sudom u predmetu U. 9621/10 nije morao da uređuje tužbu, iako je osporio više upravnih akata iz odnosnog upravnog postupka. Po mišljenju podnosioca ustavne žalbe, nije bilo mesta odbacivanju njegove tužbe kao neuredne, bez obzira na to što je tužbom osporio i dopis ministarstva koji nije upravni akt, jer sam sud u obrazloženju osporenog rešenja navodi da je tužbom osporena zakonitost rešenja Žalbene komisije Vlade kojim je odbijena kao neosnovana žalba tužioca. Podnosilac ustavne žalbe, takođe, ističe da njemu kao tužiocu nije moglo biti naloženo da dostavi dokaz o tuđoj aktivnoj legitimaciji u postupku.
Ustavnom žalbom se predlaže, između ostalog, da Ustavni sud poništi osporeno rešenje Upravnog suda, kao i akte donete u predmetnom postupku odlučivanja o prijemu u radni odnos, te da utvrdi podnosiocu pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete.
Dopunama ustavne žalbe od 27. aprila 2012. godine, 15. maja 2012. godine i 4. marta 2013. godine podnosilac ustavne žalbe je osporio rešenje Upravnog suda Up. 103/11 od 27. januara 2012. godine, rešenje Vrhovnog kasacionog suda Uzp. 259/11 od 2. marta 2012. godine i rešenje Vrhovnog kasacionog suda Uzp. 236/12 od 16. januara 2013. godine, zbog istih povreda ustavnih načela i prava koje su istaknute u ustavnoj žalbi.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama zahteva istaknutog u njoj, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je u sprovedenom postupku, na osnovu uvida u osporeno rešenje i ostalu dostavljenu dokumentaciju, utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za rešavanje ove ustavnosudske stvari:
Upravni sud je, na sednici održanoj 14. aprila 2011. godine, doneo rešenje U. 11404/10, kojim se odbacuje tužba D. M, ovde podnosioca ustavne žalbe, izjavljena protiv rešenja Žalbene komisije Vlade broj 111-01-33/2009-01 od 31. jula 2009. godine i akta Ministarstva rudarstva i energetike broj 111-00-102/2009-10 od 29. juna 2009. godine. U obrazloženju osporenog rešenja je konstatovano: da je tužilac 2. septembra 2009. godine podneo tužbu Vrhovnom sudu Srbije, koja je kod tog suda bila zavedena pod brojem U. 6300/09; da je tužbom osporena zakonitost rešenja Žalbene komisije Vlade broj 111-01-33/2009-01 od 31. jula 2009. godine, kojim je odbijena kao neosnovana žalba tužioca izjavljena protiv rešenja Ministarstva rudarstva i energetike broj 112-01-106/6/2008-10 od 29. juna 2009. godine; da je tužilac tužbom osporio i dopis Ministarstva rudarstva i energetike broj 111-00-102/2009-10 od 29. juna 2009. godine, kojim je, kao učesnik, obavešten da nije izabran na javnom konkursu. Upravni sud je u postupku prethodnog ispitivanja tužbe u ovom predmetu, u kome je nastavio odlučivanje, saglasno odredbi člana 29. stav 1. i člana 90. stav 1. Zakona o uređenju sudova („Službeni glasnik PC“ br. 116/08 i 104/09), našao da je tužba neuredna. Upravni sud je za ovu ocenu dao sledeće razloge: da je rešenjem Vrhovnog suda Srbije U. 6300/09 od 16. septembra 2009. godine naloženo tužiocu da, u roku od 15 dana od prijema tog rešenja, uredi tužbu u smislu člana 25. Zakona o upravnim sporovima, tako što će se precizno izjasniti da li ostaje pri tužbi podnetoj, između ostalog, i protiv dopisa pogrešno označenog kao rešenje Ministarstva rudarstva i energetike broj 111-00-102/2009-10 od 29. juna 2009. godine, koji ne predstavlja upravni akt u smislu člana 6. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, te kao takav ne uživa sudsku zaštitu; da je istim rešenjem tužiocu je naloženo da se izjasni u kom svojstvu je tužbu potpisala N.M, pa ukoliko se imenovana pojavljuje kao tužilac, da dostavi dokaz o aktivnoj legitimaciji ili u slučaju da se pojavljuje kao punomoćnik tužioca, da dostavi sudu „overeno“ punomoćje za zastupanje tužioca; da je tužilac ovim rešenjem upozoren da će u slučaju nepostupanja po nalogu suda u ostavljenom roku, tužba biti odbačena; da je tužiocu četiri puta pokušana dostava navedenog rešenja Vrhovnog suda Srbije, i to 9. i 10. novembra 2009. godine i 1. i 2. decembra 2009. godine, ali se „po izveštaju pošte imenovani ne nalazi na označenoj adresi“, pa sud nije bio u mogućnosti da tužiocu lično dostavi navedeno rešenje, već je dostavljanje odluke izvršeno shodno odredbi člana 140. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik PC“, br. 125/04 i 111/09), koja se primenjuje na osnovu odredbe člana 59. Zakona o upravnim sporovima; da je pismeno stavljeno na oglasnu tablu suda 16. marta 2011. godine, a da se dostavljanje smatra izvršenim po isteku roka od osam dana od dana stavljanja na oglasnu tablu suda. Upravni sud je, polazeći od izloženog, našao da tužba sadrži nedostatke koji sprečavaju dalji rad suda, a kako ih tužilac u ostavljenom roku nije otklonio, odlučeno je kao u dispozitivu rešenja na osnovu odredbe člana 27. stav 2. Zakona o upravnim sporovima („Službeni list SRJ“, broj 46/96).
Tužba podneta 2. septembra 2009. godine Vrhovnom sudu Srbije sadrži lične podatke i potpis tužioca D. M, ovde podnosioca ustavne žalbe, kao i potpis N.M, a u prilogu se nalaze akti koji su tužbom osporeni.
Osporenim rešenjem Upravnog suda Up. 103/11 od 27. januara 2012. godine odbačena je tužba podnosioca ustavne žalbe za ponavljanje postupka okončanog rešenjem Upravnog suda U. 11404/10 od 14. aprila 2011. godine.
Osporenim rešenjem Vrhovnog kasacionog suda Uzp. 259/11 od 2. marta 2012. godine odbačen je zahtev podnosioca ustavne žalbe za preispitivanje rešenja Upravnog suda U. 11404/10 od 14. aprila 2011. godine, jer nisu bili ispunjeni uslovi propisani odredbama člana 49. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima za podnošenje ovog pravnog sredstva.
Osporenim rešenjem Vrhovnog kasacionog suda Uzp. 236/12 od 16. januara 2013. godine odbačena je tužba podnosioca ustavne žalbe za ponavljanje postupka okončanog rešenjem Vrhovnog kasacionog suda Uzp. 259/11 od 2. marta 2012. godine.
4. Odredbama Ustava, na čiju povredu se podnosilac u ustavnoj žalbi poziva, utvrđeno je: da su u Republici Srbiji u službenoj upotrebi srpski jezik i ćiriličko pismo (član 10. stav 1.); da se ljudska i manjinska prava zajemčena Ustavom neposredno primenjuju (član 18. stav 1.); da su pred Ustavom i zakonom svi jednaki i da svako ima pravo na jednaku zakonsku zaštitu, bez diskriminacije (član 21. st. 1. i 2.); da svako ima pravo na sudsku zaštitu ako mu je povređeno ili uskraćeno neko ljudsko ili manjinsko pravo zajemčeno Ustavom, kao i pravo na uklanjanje posledica koje su povredom nastale (član 22. stav 1); da je ljudsko dostojanstvo neprikosnoveno i da su svi dužni da ga poštuju i štite (član 23. stav 1.); da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega (član 32. stav 1.); da se jemči jednaka zaštita prava pred sudovima i drugim državnim organima, imaocima javnih ovlašćenja i organima autonomne pokrajine i jedinica lokalne samouprave i da svako ima pravo na žalbu ili drugo pravno sredstvo protiv odluke kojom se odlučuje o njegovom pravu, obavezi ili na zakonu zasnovanom interesu (član 36.); da se jemči pravo na rad, u skladu sa zakonom, da svako ima pravo na slobodan izbor rada i da su svima, pod jednakim uslovima, dostupna sva radna mesta, kao i da svako ima pravo na poštovanje dostojanstva svoje ličnosti na radu, bezbedne i zdrave uslove rada, potrebnu zaštitu na radu, ograničeno radno vreme, dnevni i nedeljni odmor, plaćeni godišnji odmor, pravičnu naknadu za rad i na pravnu zaštitu za slučaj prestanka radnog odnosa i da se niko tih prava ne može odreći (član 60. st. 1. do 4.); da svako ima pravo da koristi svoj jezik u postupku pred sudom, drugim državnim organom ili organizacijom koja vrši javna ovlašćenja, kada se rešava o njegovom pravu ili obavezi (član 199. stav 1.).
Ustavni sud konstatuje da se odredbe člana 6. stav 1. i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda sadržinski ne razlikuju od odredaba člana 32. stav 1. i člana 36. stav 1. Ustava, kojima se garantuje pravo na pravično suđenje i pravo na jednaku zaštitu prava. Stoga Ustavni sud postojanje povrede označenih prava ceni u odnosu na odredbe Ustava.
Za odlučivanje o ovoj ustavnoj žalbi od značaja su i odredbe Zakona o upravnim sporovima („Službeni list SRJ“, broj 49/96), čija su se pravila postupka primenjivala u predmetnom upravnom sporu, a kojim je bilo propisano: da se upravni spor može voditi samo protiv upravnog akta, a da je upravni akt, u smislu ovog zakona, akt kojim državni organ i preduzeće ili druga organizacija u vršenju javnih ovlašćenja rešava o određenom pravu ili obavezi fizičkog lica ili pravnog lica ili druge stranke u upravnoj stvari (član 6.); da se upravni spor može pokrenuti protiv upravnog akta koji je donesen u drugom stepenu (član 7.); da se u tužbi mora navesti ime i prezime, zanimanje i mesto stanovanja, odnosno naziv i sedište tužioca, upravni akt protiv koga je tužba upravljena, zbog čega se tužba podnosi, kao i u kom pravcu i obimu se predlaže poništavanje upravnog akta, kao i da se uz tužbu mora podneti original ili prepis akta protiv koga se tužba podnosi (član 25. stav 1.); da ako je tužba nepotpuna ili nerazumljiva, predsednik veća pozvaće tužioca, prema potrebi, i preko drugog suda, da u ostavljenom roku otkloni nedostatke tužbe i ukazaće mu na posledice ako ne postupi po zahtevu suda (član 27. stav 1.); da ako tužilac u ostavljenom roku ne otkloni nedostatke u tužbi, koji sprečavaju rad suda, sud će rešenjem odbaciti tužbu kao neurednu, ako ne nađe da je osporeni upravni akt ništav (član 27. stav 2).
5. Podnosilac ustavne žalbe smatra da su bili ispunjeni svi uslovi da Upravni sud odlučuje o njegovoj tužbi izjavljenoj protiv rešenja Žalbene komisije Vlade broj 111-01-33/2009-01 od 31. jula 2009. godine i da nije bilo mesta odbacivanju njegove tužbe protiv tog rešenja, kao neuredne.
Ispitujući ove navode ustavne žalbe sa stanovišta prava na pravično suđenje, Ustavni sud najpre ukazuje da je svrha ustavnog jemstva iz člana 32. stav 1. Ustava u tome da se svakome obezbedi pravo da od suda zatraži i dobije delotvornu sudsku zaštitu u vezi sa svojim pravima ili obavezama. Reč je o „pravu na sud“, čije je važan aspekt i pravo na pristup sudu. Kad su u pitanju prava i obaveze o kojima se odlučuje pojedinačnim aktima i radnjama državnih organa i nosilaca javnih ovlašćenja, Ustavom je posebno utvrđeno pravo na pristup sudu, tako što je predviđeno da zakonitost konačnih pojedinačnih akata kojima se odlučuje o pravu, obavezi ili na zakonu zasnovanom interesu podleže preispitivanju pred sudom u upravnom sporu, ako u određenom slučaju zakonom nije predviđena drugačija sudska zaštita (član 198. stav 2.).
Ustavni sud, takođe, ukazuje da navedeno pravo može biti predmet ograničenja, ali ne može da ograniči ili umanji pristup pojedincu na takav način ili u tolikoj meri da se sama suština prava ošteti (videti De Geouffre de la Pradelle protiv Francuske, presuda Evropskog suda za ljudska prava od 16. decembra 1992. god., Serija A, br. 253-B, p. 41, stav 28).
Ustavni sud je utvrdio da je podnosilac ustavne žalbe u konkretnom slučaju imao pristup Upravnom sudu, ali samo do stepena utvrđenja da je njegova tužba neuredna i da je sud sprečen da po njoj postupa. Međutim, činjenica da je podnosilac imao pravnu mogućnost podnošenja tužbe sudu ne dovodi nužno, sama po sebi, do ispunjenja pretpostavki koje proizlaze iz člana 32. stav 1. Ustava. I dalje ostaje da se utvrdi da li je stepen tog pristupa dovoljan da stranci osigura „pravo na sud“ sa stanovišta načela vladavine prava u demokratskom društvu.
Ustavni sud ukazuje da je, saglasno ranije važećem Zakonu o upravnim sporovima, predmet upravnog spora mogao biti samo upravni akt, da se upravni spor mogao pokrenuti protiv upravnog akta koji je donet u drugom stepenu i da je sud u prethodnom postupku ispitivao da li tužba sadrži nedostatke koji sprečavaju rad suda po tužbi. U tom smislu, predsednik veća je bio ovlašćen da, nakon ocene da je tužba nepotpuna ili nerazumljiva, pozove tužioca da u ostavljenom roku otkloni nedostatke tužbe i ukaže mu na posledice ako ne postupi po zahtevu suda. S tim u vezi, Ustavni sud ocenjuje da se odbacivanje tužbe kao neuredne – zbog propuštanja tužioca da otkloni nedostatke na koje je sud ukazao, ne smatra, samo po sebi, ograničenjem prava na sud, već neizbežnu zakonsku posledicu objektivne sprečenosti suda da po tužbi dalje postupa.
Ispitujući da li su u konkretnom slučaju bili ispunjeni zakonski uslovi da se odbaci kao neuredna tužba koju je podnosilac ustavne žalbe 2. septembra 2009. godine podneo Vrhovnom sudu Srbije, Ustavni sud je konstatovao da je navedena tužba podneta protiv konačnog upravnog akta Žalbene komisije Vlade kojim je odlučeno o žalbi podnosioca ustavne žalbe i da je taj akt priložen uz tužbu, te da tužba sadrži lične podatke podnosioca ustavne žalbe, kao i njegov potpis. Ustavni sud je dalje konstatovao da je sud od podnosioca ustavne žalbe zatražio da uredi tužbu u pogledu dopisa Ministarstva rudarstva i energetike broj 111-00-102/2009-10 od 29. juna 2009. godine, kao i da dostavi dokaz o aktivnoj legitimaciji N.M, koja je takođe potpisala tužbu, ukoliko se to lice javlja kao tužilac, odnosno „overeno“ punomoćje za zastupanje, u slučaju da se javlja kao punomoćnik tužioca. Upravni sud je odbacio tužbu kao neurednu, nalazeći da tužba sadrži nedostatke koji sprečavaju dalji rad suda, a koje tužilac u ostavljenom roku nije otklonio.
Po shvatanju Ustavnog suda, u situaciji kada je predmet tužbe u upravnom sporu konačni upravni akt, kada je tužbu podnelo lice o čijem je pravu odlučeno tim aktom i kada je to lice potpisalo tužbu, ne postoje zakonske smetnje da sud odlučuje o tužbi podnetoj protiv tog akta, bez obzira na to što je istom tužbom osporen i akt koji ne može biti predmet odlučivanja u upravnom sporu i što je tužbu potpisalo i lice o čijim pravima nije odlučivano pobijanim aktima.
Polazeći od svega izloženog, ovaj sud smatra ustavnopravno neprihvatljivom ocenu Upravnog suda da su navedeni nedostaci sprečavali odlučivanje tog suda o zakonitosti rešenja Žalbene komisije Vlade broj 111-01-33/2009-01 od 31. jula 2009. godine.
Nalazeći da u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni uslovi za odbacivanje tužbe na osnovu odredbe člana 27. stav 2. ranije važećeg Zakona o upravnim sporovima, Ustavni sud je utvrdio da je osporenim rešenjem Upravnog suda povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na pristup sudu, kao sastavnog dela prava na pravično suđenje.
Utvrdivši navedenu povredu prava, Ustavni sud nije razmatrao povredu drugih elemenata prava na pravično suđenje, niti ostale, u ustavnoj žalbi, navedene povrede ustavnih načela i prava.
S obzirom na izloženo, Ustavni sud je u tački 1. izreke usvojio ustavnu žalbu, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11 i 18/13-Odluka US ) i utvrdio da je osporenim rešenjem Upravnog suda U. 11404/10 od 14. aprila 2011. godine podnosiocu povređeno pravo na pravično suđenje, zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava.
6. Imajući u vidu prirodu učinjene povrede prava, Ustavni sud je, na osnovu odredbe člana 89. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu, ocenio da se štetne posledice utvrđene povrede ustavnog prava u konkretnom slučaju mogu otkloniti jedino poništavanjem rešenja Upravnog suda U. 11404/10 od 14. aprila 2011. godine i određivanjem da se u ponovnom postupku donese nova odluka o tužbi podnosioca ustavne žalbe izjavljenoj Vrhovnom sudu Srbije 2. septembra 2009. godine, pa je odlučio kao u tački 2. izreke.
7. Kako je Ustavni sud ocenio da se štetne posledice učinjene povrede označenog ustavnog prava mogu otkloniti u ponovnom postupku po tužbi podnosioca ustavne žalbe izjavljenoj Vrhovnom sudu Srbije 2. septembra 2009. godine, to je Sud zahtev podnosioca za naknadu štete odbacio kao preuranjen, saglasno članu 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu, odlučujući kao u tački 4. izreke.
8.1. Ispitujući ustavnu žalbu u delu u kome je izjavljena protiv rešenja Upravnog suda Up. 103/11 od 27. januara 2012. godine, Ustavni sud je utvrdio da je navedenim rešenjem odbačena tužba podnosioca za ponavljanje postupka okončanog rešenjem Upravnog suda U. 11404/10 od 14. aprila 2011. godine.
Iz navedene odredbe člana 170. Ustava i odredbe člana 82. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu, koja ima identičnu sadržinu, proizlazi da je jedna od pretpostavki za izjavljivanje ustavne žalbe da su iscrpljena ili da nisu predviđena druga pravna sredstva za zaštitu povređenih ili uskraćenih prava zajemčenih Ustavom.
Odredbom člana 64. važećeg Zakona o upravnim sporovima („Službeni glasnik RS“, broj 111/09) propisano je da se p rotiv rešenja suda o odbacivanju tužbe za ponavljanje postupka, protiv rešenja kojim se ne dozvoljava ponavljanje postupka i protiv presude suda donete po tužbi za ponavljanje postupka može podneti zahtev za preispitivanje pravnosnažne sudske odluke.
Polazeći od navedenih odredaba Ustava i zakona, Ustavni sud je utvrdio da podnosilac ustavne žalbe, pre njenog izjavljivanja, nije iskoristio pravo iz Zakona o upravnim sporovima da protiv osporenog pravnosnažnog rešenja Upravnog suda podnese zahtev za preispitivanje sudske odluke Vrhovnom kasacionom sudu. Ustavni sud ukazuje na to da se pod iscrpljivanjem pravnih sredstava u upravnom postupku smatra donošenje odluke po tužbi u upravnom sporu, odnosno donošenje odluke po zahtevu za preispitivanje sudske odluke, ukoliko je ovo vanredno pravno sredstvo dozvoljeno. Ustavni sud je ocenio da je podnosilac ustavne žalbe protiv rešenja Upravnog suda Up. 103/11 od 27. januara 2012. godine mogao da podnese zahtev za preispitivanje pravnosnažne sudske odluke Vrhovnom kasacionom sudu. Imajući u vidu da je navedeno osporeno rešenje podnosiocu uručeno 28. marta 2012. godine, a da je ustavna žalba protiv tog rešenja izjavljena 27. aprila 2012. godine, Ustavni sud je zaključio da podnosilac, pre njenog izjavljivanja, nije iscrpeo sva pravna sredstva za zaštitu svojih prava.
8.2. Ispitujući ustavnu žalbu u delu u kome je izjavljena protiv rešenja Vrhovnog kasacionog suda Uzp. 259/11 od 2. marta 2012. godine, kojim je odbačen zahtev podnosioca za preispitivanje rešenja Upravnog suda U. 11404/10 od 14. aprila 2011. godine, Ustavni sud je najpre ocenio da se navodi podnosioca ne mogu dovesti u vezu sa sadržinom prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava, budući da, saglasno odredbama važećeg Zakona o upravnim sporovima, izjavljeno vanredno pravno sredstvo nije bilo dozvoljeno, što je za zakonsku posledicu imalo njegovo odbacivanje.
U odnosu na istaknutu povredu prava na pravno sredstvo iz člana 36. stav 2. Ustava, Ustavni sud ukazuje da se označenim pravom jemči dvostepenost u odlučivanju, odnosno pravo da se u postupku po žalbi ili drugom propisanom pravnom sredstvu, pred organom više instance, ispita zakonitost prvostepene odluke, što ne podrazumeva i pozitivan ishod drugostepenog postupka za lice koje je izjavilo pravno sredstvo, ako za to nije bilo osnova. Sa druge strane, u slučaju da je odgovarajućim procesnim zakonom predviđeno neko vanredno pravno sredstvo, označeno ustavno pravo ne znači jemstvo da će odluka po izjavljenom pravnom sredstvu biti pozitivna po podnosioca.
Podnosilac ustavne žalbe nije izneo razloge kojima bi potkrepio istaknutu povredu prava na rad iz člana 60. Ustava, a istaknuta povreda prava iz člana 23. Ustava se ne može dovesti u vezu sa osporenim aktom.
Podnosilac ustavne žalbe smatra da su mu osporenim rešenjem povređena načela iz čl. 18, 20, 21. i 22. Ustava. Kako se označenim ustavnim normama ne jemči nijedno ljudsko ili manjinsko pravo ili sloboda, već se utvrđuju načela u skladu sa kojima se ostvaruju sva zajemčena prava i slobode, to povreda ovih načela može biti predmet razmatranja samo u vezi sa povredom ili uskraćivanjem nekog konkretnog ljudskog prava ili slobode. S obzirom na to da Ustavni sud nije našao da su ispunjeni uslovi za isticanje povreda zajemčenih prava, to nema osnova ni za isticanje povreda navedenih načela, s obzirom na njihovu akcesornu prirodu.
Pored toga, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 10. Ustava ne mogu biti osnov za izjavljivanja ustavne žalbe, pošto se njima ne jemči nijedno ljudsko ili manjinsko pravo ili sloboda, već se utvrđuje načelo službene upotrebe jezika i pisma, kao jedno od načela ustavnog poretka u Republici Srbiji.
Konačno, Ustavni sud ukazuje da se pozivanje na povredu odredaba o jeziku i postupka iz člana 199. Ustava ne može dovesti u logičku vezu sa osporenim aktom.
8.3. Ocenjujući ustavnu žalbu u delu u kome je izjavljena protiv rešenja Vrhovnog kasacionog suda Uzp. 236/12 od 16. januara 2013. godine, kojim je odbačena tužba podnosioca za ponavljanje postupka, Ustavni sud je ocenio da se navedeni osporeni akt, ratione materiae, ne može dovesti u vezu sa povredom prava na pravično suđenje, imajući u vidu da njime nije odlučivano o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe, već samo o tome da li su ispunjeni zakonom propisani uslovi da se ponovi postupak okončan rešenjem tog sud a Uzp. 259/11 od 2. marta 2012. godine.
Ocena ovog suda o istaknutim povredama ostalih ustavnih prava i načela, izneta u tački 8.2. obrazloženja odnosi se i na navode podnosioca ustavne žalbe kojima osporava rešenje Vrhovnog kasacionog suda Uzp. 236/12 od 16. januara 2013. godine.
8.4. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu , odbacio ustavnu žalbu u delu izjavljenom protiv rešenja Vrhovnog kasacionog suda Uzp. 236/12 od 16. januara 2013. godine, rešenja Upravnog suda Up. 103/11 od 27. januara 2012. godine i rešenja Vrhovnog kasacionog suda Uzp. 259/11 od 2. marta 2012. godine, jer nisu ispunjene Ustavom i Zakonom utvrđene pretpostavke za vođenje postupka, kao u tački 3. izreke.
9. Na osnovu izloženog i odredaba 42b stav 1. tačka 1), člana 45. tačka 9), člana 46. tačka 9) i člana 47. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu i člana 89. Poslovnika o radu Ustavnog suda („Službeni glasnik RS“, broj 103/13), Ustavni sud je doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Vesna Ilić Prelić, s.r.