Usvojena ustavna žalba zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku
Kratak pregled
Ustavni sud je usvojio ustavnu žalbu, utvrdivši povredu prava na suđenje u razumnom roku u upravnom sporu koji je trajao tri godine i pet meseci. Uprkos jednostavnosti predmeta, koji se odnosio samo na blagovremenost tužbe, sud je pokazao značajnu neaktivnost.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda dr Dragiša B. Slijepčević, predsednik Veća i sudije dr Bosa Nenadić, Katarina Manojlović Andrić, dr Olivera Vučić, Predrag Ćetković, Milan Stanić, Bratislav Đokić i mr Tomislav Stojković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi Petra Ostojića iz Šapca, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 18. jula 2012. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba Petra Ostojića i utvrđuje da je presudom Vrhovnog suda Srbije Rev. 3515/08 od 13. maja 2009. godine povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na pravično suđenje, zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije.
2. Nalaže se Vrhovnom kasacinom sudu da u roku od 60 dana od dana dostavljanja Odluke Ustavnog suda ponovi postupak po reviziji tužene izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž. 281/07 od 11. jula 2008. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Petar Ostojić iz Šapca je 16. decembra 2009. godine, preko punomoćnika Stevana Protića, advokata iz Beograda, podneo Ustavnom sudu ustavnu žalbu protiv presude Vrhovnog suda Srbije Rev. 3515/08 od 13. maja 2009. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje, prava na imovinu i načela zaštite prava potrošača, zajemčenih članom 32. stav 1, članom 58. i članom 90. Ustava Republike Srbije.
U ustavnoj žalbi je, pored ostalog, navedeno: da je podnosilac podneo Prvom opštinskom sudu u Beogradu tužbu za naknadu štete protiv Republike Srbije – Ministarstvo unutrašnjih poslova, zbog oduzimanja vozila; da je Vrhovni sud Srbije osporenom presudom usvojio reviziju tužene i preinačio presudu Okružnog suda Srbije tako što je odbio tužbeni zahtev tužioca; da je Vrhovni sud Srbije našao da je tužilac zaključio ugovor o kupoprodaji sa Z. P, posredstvom agencije „Vuković“, te da nije mogao steći svojinu primenom člana 31. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa; da se netačnost ovakvog navoda Vrhovnog suda Srbije može utvrditi prostim čitanjem ugovora u kome na mestu određenom za potpis prodavca stoji potpis punomoćnika I. V, lica koje u svojoj delatnosti stavlja u promet automobile, te je na taj način u potpunosti ispoštovana odredba člana 31. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa; da je podnosiocu uskraćeno pravo na mirno uživanje imovine koju je stekao u skladu sa zakonom, jer mu je oduzeto vozilo za koje nije bilo utvrđeno, bez ikakve sumnje, da je bilo predmet krivičnog dela i koje je predato u svojinu licu za koje nije bilo definitivno utvrđeno da ima pravo svojine na njemu, te mu je na taj način umanjena imovina za novčani iznos isplaćene cene vozila; da mu je uskraćeno i pravo iz člana 90. Ustava.
Podnosilac ustavne žalbe je predložio da Ustavni sud usvoji ustavnu žalbu, poništi osporenu presudu i naloži Vrhovnom sudu Srbije da ponovo odluči o reviziji tužene.
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je u sprovedenom postupku izvršio uvid u spise predmeta Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 3294/05 i utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje u ovoj ustavnosudskoj stvari:
Ministarstvo unutrašnjih poslova – Sekretarijat unutrašnjih poslova u Šapcu – Odeljenje saobraćajne policije je 16. februara 1999. godine donelo rešenje broj 221-292, kojim je: u tački 1. dispozitiva obnovilo postupak registracije vozila marke Volkswagen tip „Pasat“ 1,9 TDI, vlasništvo podnosioca ustavne žalbe, okončan rešenjem – saobraćajnom dozvolom od 30. septembra 1998. godine; u tački 2. dispozitiva poništilo rešenje – saobraćajnu dozvolu od 30. septembra 1998. godine i oduzelo registarske tablice; u tački 3. dispozitiva odbilo zahtev za registraciju pomenutog vozila; u tački 4. dispozitiva odredilo da žalba ne odlaže izvršenje rešenja. U obrazloženju prvostepenog rešenja je, pored ostalog, navedeno da je kriminilastičko-tehnički veštak Sekretarijata u Šapcu izvršio veštačenje brojeva motora i šasije na predmetnom putničkom vozilu i utvrdio da je na vozilu broj šasije falsifikovan metodom prepravke dve cifre u broju.
Ministarstvo unutrašnjih poslova – Resor javne bezbednosti – Uprava saobraćajne policije je 2. marta 1999. godine, rešavajući o žalbi podnosioca, donelo rešenje broj 226-391/99 kojim je poništilo rešenje Sekretarijata unutrašnjih poslova u Šapcu – Odeljenje saobraćajne policije broj 221-292 od 16. februara 1999. godine i predmet vratilo istom organu na ponovni postupak. U obrazloženju drugostepenog rešenja je, pored ostalog, navedeno: da je žalba osnovana; da je žalilac osporio nalaz veštaka, kao i tvrdnju da je predmetno vozilo ukradeno u inostranstvu i predložio da veštačenje izvrši ustanova izvan Ministarstva unutrašnjih poslova; da prvostepeni organ nije omogućio žaliocu takvo izvođenje dokaza, niti je obrazložio iz kog razloga nije prihvatio takvo izvođenje dokaza, čime je povredio zakon na štetu žalioca, a koji nedostatak će otkloniti u posebnom postupku; da prvostepeni organ nije dao dovoljne razloge zbog čega smatra da su ispunjeni uslovi za poništenje registracije vozila, da li zbog toga što ne postoje dokazi o poreklu vozila ili pak o vlasništvu vozila ili je u pitanju i jedno i drugo; da je to značajno, jer ukoliko je nesporno pravo svojine žalioca na vozilu, onda bi to pravo inkorporisalo u sebi i dokaz o poreklu vozila, pa u tom slučaju ne bi stajali uslovi za poništenje registracije vozila; da ako se u postupku utvrdi da je žalilac kupio vozilo od nevlasnika, prvostepeni organ je dužan da raspravi kao prethodno pitanje da li je žalilac stekao svojinu na vozilu od nevlasnika u smislu člana 31. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, vodeći računa o savesnosti žalioca kao kupca vozila i drugim odlučnim činjenicama, ili da postupak prekine, dok to pitanje ne reši nadležni sud u smislu člana 134. stav 1. Zakona o opštem upravnom postupku; da je prvostepeni organ bio dužan da utvrdi da li je u ovoj stvari pokrenut krivični postupak pred nadležnim sudom.
Ministarstvo unutrašnjih poslova – Sekretarijat unutrašnjih poslova u Šapcu – Odeljenje saobraćajne policije je 6. decembra 2000. godine, rešavajući o zahtevu za nastavak postupka, donelo zaključak broj 221-292 kojim je odbacilo zahtev za nastavak postupka registracije vozila marke Volkswagen tip „Pasat“ 1,9 TDI, podnet od strane podnosioca ustavne žalbe. U obrazloženju zaključka je, pored ostalog, navedeno da ponovno veštačenje brojeva motora i šasije nije moguće izvršiti, jer je predmetno vozilo vraćeno austrijskoj firmi dana 27. januara 1999. godine.
Podnosilac ustavne žalbe je 6. februara 2001. godine podneo Prvom opštinskom sudu u Beogradu tužbu protiv Republike Srbije - Ministarstvo unutrašnjih poslova, radi naknade štete.
Prvi opštinski sud u Beogradu je 20. septembra 2006. godine doneo presudu P. 3294/05, kojom je: u stavu prvom izreke dozvolio objektivno preinačenje tužbe od 12. decembra 2005. godine; u stavu drugom izreke delimično usvojio tužbeni zahtev tužioca, ovde podnosioca ustavne žalbe, te je obavezao tuženu Republiku Srbiju da isplati tužiocu na ime naknade štete iznos od 956.307,00 dinara , sa zakonskom zateznom kamatom počev od 4. juna 2006. godine pa do konačne isplate; u stavu trećem izreke odbio tužbeni zahtev tužioca preko dosuđenog iznosa od 956.307,00 dinara do traženog iznosa od 1.844,500,00 dinara za iznos od 888.193,00 dinara , sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos počev od 25. novembra 1998. godine pa do konačne isplate, kao i u delu u kome je tužilac tražio zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos od 956.307,00 dinara za pe riod od 25. novembra 1998. godine do 4. juna 2006. godine; u stavu četvrtom izreke obavezao tuženu da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u odgovarajućem novčanom iznosu.
Okružni sud u Beogradu je 11. jula 2008. godine, odlučujući o žalbama tužioca i tužene, doneo presudu Gž. 281/07, kojom je odbio kao neosnovane žalbe tužioca i tužene i potvrdio presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 3294/05 od 20. septembra 2006. godine.
Vrhovni sud Srbije je 13. maja 2009. godine, odlučujući o revizijama tužioca i tužene, doneo osporenu presudu Rev. 3515/08, kojom je u stavu prvom izreke usvojio reviziju tužene, te je preinačio presudu Okružnog suda u Beogradu Gž. 281/07 od 11. jula 2008. godine u delu u kojem je potvrđena presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 3294/05 od 20. septembra 2006. godine u stavu prvom i stavu četvrtom izreke, tako što je usvojena žalba tužene i odbijen tužbeni zahtev tužioca da se obaveže tužena da mu na ime naknade štete isplati iznos od 956.307,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 4. juna 2006. godine pa do konačne isplate, kao i da se obaveže tužena da mu isplati odgovarajući novčani iznos na ime troškova parničnog postupka, a u stavu drugom izreke odbio kao neosnovanu reviziju tužioca izjavljenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž. 281/07 od 11. jula 2008. godine u delu u kome je potvrđena presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 3294/05 od 20. septembra 2006. godine u stavu trećem izreke. U obrazloženju osporene revizijske presude je, pored ostalog, navedeno: da je prema utvrđenom činjeničnom stanju na kome je zasnovana pobijana odluka, tužilac dana 30. septembra 1998. godine od Z. P. kupio putnički automobil, marke „VW“ tip „Pasat 1,9 TDI“, proizveden 1994. godine; da je ugovor zaključen posredstvom Agencije „Vuković“ iz Šapca i izvršen u celini, tako što je tužilac isplatio kupoprodajnu cenu od 25.000 DM, a vozilo preuzeo u posed uz dva original kodirana ključa; da je pre zaključenja ugovora tužilac od nadležnih organa u Šapcu i Beogradu zatražio informaciju o poreklu vozila, pa je dobio odgovor da ne postoji potraga za ovim vozilom; da je posle kupovine, tužilac registrovao vozilo na svoje ime kod nadležnog organa Ministarstva unutrašnjih poslova u Šapcu, ali mu je vozilo oduzeto 25. novembra 1998. godine, radi provere u vezi prijave da je putnički automobil ukraden 5. decembra 1995. godine u Budimpešti; da je tom prilikom utvrđeno da je na vozilu falsifikovan broj šasije i motora (prepravkom cifara), zbog čega je nadležni organ tužene, u postupku obnove postupka registracije navedenog vozila, poništio rešenje – saobraćajnu dozvolu od 30. septembra 1998. godine, a odbio zahtev tužioca za registraciju vozila; da je po žalbi tužioca, navedeno rešenje poništeno odlukom od 1. marta 1999. godine i vraćeno na ponovni postupak pred prvostepenim organom, koji u daljem toku postupka nije postupio po nalogu drugostepenog organa, već je vozilo vratio predstavniku osiguravajućeg društva u Beču; da protiv tužioca nije podneta krivična ili prekršajna prijava, niti je pokrenut bilo koji drugi postupak u vezi privremeno oduzetog vozila, kao ni protiv bilo kog drugog lica u vezi sa spornim vozilom; da je veštačenjem utvrđeno da je vrednost vozila sa kupljenim radio-kasetofonom na dan 5. juna 2006. godine iznosila 956.307,00 dinara; da su kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja sudovi delimično usvojili tužbeni zahtev i obavezali tuženu da naknadi štetu tužiocu u visini od 956.307,00 dinara, nalazeći da je tužilac stekao pravo svojine na navedenom vozilu, savesnom i zakonitom kupovinom od ovlašćenog lica (primenom člana 31. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa), da je šteta za tužioca nastala zbog propusta u radu organa tuženog (pogrešne informacije o poreklu vozila), zbog čega nalaze da je tužena u obavezi da mu naknada štetu, primenom člana 172. stav 1, u vezi čl. 154. i 185. i člana 189. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima; da se osnovano u reviziji tužene ukazuje na pogrešnu primenu materijalnog prava; da, naime, vozilo koje je bilo predmet ugovora o kupoprodaji, u momentu zaključenja ugovora nije bilo u vlasništvu Z. P, koji je vozilo i prodao tužiocu; da se zbog toga, u konkretnom slučaju, moraju primeniti odredbe zakona koje regulišu sticanje prava svojine na pokretnoj stvari od nevlasnika; da se na vozilu koje je iz državine vlasnika izašlo protivno njegovoj volji, odnosno koje je stavljeno u promet od strane nevlasnika, može steći pravo svojine, ali samo ukoliko su ispunjeni uslovi iz člana 31. stav 1. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa; da se pravilnom primenom navedene zakonske odredbe na činjenično stanje utvrđeno u ovoj pravnoj stvari, tužilac, kao kupac vozila, može smatrati savesnim kupcem i steći pravo svojine na vozilu samo pod uslovom da je vozilo kupio od nevlasnika, koji u okviru svoje delatnosti stvarno, a ne prividno stavlja u promet takve stvari; da to znači da je sticalac savestan jedino ako je zaključio ugovor sa komisionarom, pa je i tužilac da bi stekao pravo svojine, morao zaključiti ugovor sa agencijom, odnosno pravnim licem, koje bi mu u svoje ime, a za račun Z. P. prodalo vozilo (član 771. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima); da je u ovoj pravnoj stvari ugovor o kupoprodaji vozila zaključen između tužioca, kao kupca i Z. P, kao prodavca, posredstvom Agencije „Vuković“, zbog čega Vrhovni sud nalazi da u takvoj situaciji tužilac nije mogao steći svojinu, primenom člana 31. stav 1. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa; da imajući ovo u vidu, Vrhovni sud smatra da tužilac nije postao vlasnik vozila, pri čemu ga ni propust tužene prilikom davanja informacije o poreklu vozila (da li postoji potraga), ne čini savesnim sticaocem, niti daje mogućnost da postane vlasnik vozila, primenom navedene zakonske odredbe; da u takvoj situaciji, tužilac koji nije postao vlasnik vozila, ne može osnovano potraživati štetu od tužene (za koju nije sporno da je pretrpeo), jer tužena nije ni u kakvom materijalnopravnom odnosu u vezi sa predmet om spora (nije pasivno legitimisana), već pretrpljenu štetu (u visini isplaćene kupoprodajne cene) može potraživati samo od lica koje mu je vozilo prodalo; da bi tužena bila pasivno legitimisana (i tada bi bio od uticaja propust koji je organ tužene učinio), potrebno je da je tužilac stekao pravo vlasništva na vozilu, kupovinom od lica koje promet (vozila) vrši u okviru svoje delatnosti, što je u ovom slučaju izostalo, zbog čega ne postoji ni osnov za obavezivanje tužene na naknadu štete.
4. Za ocenu navoda i razloga ustavne žalbe sa stanovišta Ustavom zajemčenih prava, na čiju povredu se podnosilac ustavne žalbe poziva, relevantne su sledeće odredbe Ustava i zakona:
Odredbom člana 32. stav 1. Ustava utvrđeno je da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.
Odredbama člana 58. Ustava, pored ostalog, je utvrđeno: da se jemči mirno uživanje svojine i drugih imovinskih prava stečenih na osnovu zakona (stav 1.); d a pravo svojine može biti oduzeto ili ograničeno samo u javnom interesu utvrđenom na osnovu zakona, uz naknadu koja ne može biti niža od tržišne (stav 2.).
Odredbama člana 90. Ustava je utvrđeno: da Republika Srbija štiti potrošače (stav 1.); da su posebno zabranjene radnje usmerene protiv zdravlja, bezbednosti i privatnosti potrošača, kao i sve nečasne radnje na tržištu (stav 2.).
5. Ocenjujući razloge i navode ustavne žalbe sa stanovišta odredbe člana 32. stav 1. Ustava, Ustavni sud je utvrdio da je osporenom presudom Vrhovnog suda Srbije povređeno ustavno pravo podnosioca ustavne žalbe na pravično suđenje zajemčeno ovom ustavnom odredbom.
Vrhovni sud Srbije je pošao od toga da se u konkretnom slučaju imaju primeniti odredbe zakona koje regulišu sticanje prava svojine na pokretnoj stvari od nevlasnika, te da s obzirom na to da podnosilac nije kupio stvar od lica koje promet vrši u okviru svoje delatnosti, nije postojao ni osnov za obavezivanje tužene na naknadu štete.
Ovakvo stanovište Vrhovnog suda Srbije Ustavni sud smatra ustavnopravno neprihvatljivim.
Naime, vlasnik stvari ima pravo na naknadu štete saglasno članu 154. Zakona o obligacionim odnosima, ukoliko mu je ista pričinjena. Vlasništvo oštećenog na stvari na kojoj je pričinjena šteta je pretpostavka koja je oboriva.
Iz činjeničnog stanja utvrđenog u parničnom postupku proizlazi da su organi Ministarstva unutrašnjih poslova trajno oduzeli vozilo podnosiocu ustavne žalbe, a da nisu utvrdili da je izvršeno falsifikovanje brojeva kako na šasiji tako i na motoru, već je samo osporeno pravo vlasništva podnosioca na predmetnom vozilu, ali ni u jednom postupku nije utvrđeno da tužilac nije vlasnik predmetnog vozila. Naime, vozilo je privremeno oduzeto od posnosioca 25. novembra 1998. godine, radi obavljanja neophodnih provera, a trajno je oduzeto i vraćeno navodnom vlasniku 27. januara 1999. godine, i to dvadeset dana pre nego što je doneto prvostepeno rešenje broj 221-292 od 16. februara 1999. godine kojim je obnovljen postupak registracije spornog vozila, poništeno rešenje – saobraćajna dozvola i odbijen zahtev za registraciju pomenutog vozila. Drugostepenim rešenjem je poništeno navedeno prvostepeno rešenje i dat je nalog prvostepenom organu da u ponovnom postupku obavi novo veštačenje i pouzdano utvrdi da li je došlo do prepravki na brojevima šasija i motora. Međutim, prvostepeni organ nije postupio po nalogu drugostepenog organa, već je odbacio zahtev za nastavak postupka, jer je sporno vozilo već bilo vraćeno navodnom vlasniku.
Po nalaženju Ustavnog suda, pravila o sticanju od nevlasnika su se u konkretnom slučaju mogla primeniti pod uslovom da je u zakonom propisanom postupku utvrđeno da je sporno vozilo ukradeno, odnosno da je stvar kupljena od nevlasnika. Imajući u vidu da organi Ministarstva unutrašnjih poslova na zakonom propisani način nisu utvrdili da je vozilo ukradeno, Ustavni sud smatra da nije oborena pretpostvka da je podnosilac vlasnik predmetnog vozila, te da stoga nema mesta primeni pravila o sticanju prava svojine na pokretnoj stvari od nevlasnika. Polazeći od izloženog, Ustavni sud nalazi da je ustavnopravno neprihvatljivo stanovište Vrhovnog suda Srbije da tužena nije u materijalnopravnom odnosu sa podnosiocem ustavne žalbe, te da ne postoji osnov za obavezivanje tužene na naknadu štete. Osnov obavezivanja tužene na naknadu štete je upravo nepravilan i nezakonit rad organa tužene, koji su trajno oduzeli vozilo podnosiocu ustavne žalbe, a da prethodno nisu oborili pretpostvku vlasništva podnosioca na stvari. Pri tome, u parničnom postupku je utvrđeno da protiv tužioca nije podneta krivična ili prekršajna prijava, niti je pokrenut bilo koji drugi postupak u vezi privremeno oduzetog vozila (videti presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu „Milosavljev protiv Srbije“ od 12. juna 2012. godine).
Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud je ocenio da je osporenom presudom Vrhovnog suda Srbije Rev. 3515/08 od 13. maja 2009. godine proizvoljno primenjeno materijalno pravo na štetu podnosioca ustavne žalbe, te da je na taj način povređeno njegovo pravo na pravično suđenje zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava. Stoga je Ustavni sud usvojio ustavnu žalbu, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07 i 99/11), odlučujući kao u tački 1. izreke.
Ustavni sud nije razmatrao navod podnosilaca o povredi prava na imovinu iz člana 58. i načela iz člana 90. Ustava, imajući u vidu da je utvrdio povredu prava na pravično suđenje, zajemčenog odredbom člana 32. stav 1. Ustava.
6. Imajući u vidu da je povreda Ustavom zajemčenog prava podnosioca ustavne žalbe takve prirode da je to očigledno moglo biti od uticaja na donošenje povoljnije odluke za njega u parničnom postupku povodom koga je podneta ustavna žalba, Ustavni sud je, na osnovu odredbe člana 89. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu, u tački 2. izreke odlučio da se štetne posledice utvrđene povrede prava otklone tako što će Vrhovni kasacioni sud u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke ponoviti postupak po reviziji tužene izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž. 281/07 od 11. jula 2008. godine.
7. Na osnovu svega navedenog i odredaba člana 42b stav 1. tačka 1) i člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud je doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
dr Dragiša B. Slijepčević