Odluka Ustavnog suda u sporu o vršenju roditeljskog prava
Kratak pregled
Ustavni sud odbio je ustavnu žalbu oca, podnetu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda u sporu o vršenju roditeljskog prava. Sud je utvrdio da nije povređeno pravo na pravično suđenje niti načelo zabrane diskriminacije, jer su sudovi dali ustavnopravno prihvatljive razloge za svoju odluku.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda dr Dragiša B. Slijepčević, predsednik Veća i sudije Vesna Ilić Prelić, dr Marija Draškić, dr Agneš Kartag Odri, dr Goran Ilić, Sabahudin Tahirović, dr Dragan Stojanović i mr Milan Marković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi Miroslava Blanuše iz Sremske Kamenice i maloletnog A. B iz Novog Sada, čiji je zakonski zastupnik otac Miroslav Blanuša iz Sremske Kamenice, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 23. maja 2013. godine, doneo je
O D L U K U
1. Odbija se kao neosnovana ustavna žalba Miroslava Blanuše izjavljena protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev. 1915/10 od 4. marta 2010. godine zbog povrede prava na pravično suđenje, zajemčeno g odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, dok se u preostalom delu ustavna žalba odbacuje.
2. Odbacuje se ustavna žalba maloletnog A. B. izjavljena protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev. 1915/10 od 4. marta 2010. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Miroslav Blanuša iz Sremske Kamenice je 26. maja 2010. godine podneo Ustavnom sudu ustavnu žalbu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev. 1915/10 od 4. marta 2010. godine, zbog povrede načela zabrane dikriminacije iz člana 21. Ustava Republike Srbije i prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava, a u ime maloletnog A. B. iz Novog Sada, čiji je otac, zbog povrede načela iz člana 16. stav 2. Ustava.
U ustavnoj žalbi je, pored ostalog, navedeno: da je revizijski sud propustio da utvrdi brojne povrede odredaba Zakona o parničnom postupku i Porodičnog zakona, koje proizlaze iz Ustavom garantovanih prava i potpisanih međunarodnih ugovora; da je sud odbio predlog podnosioca da se sačini transkript razgovora sa mal. A. B. u „skrin sobi“ Centra za socijalni rad iz Novog Sada, koji je u prisustvu postupajućeg predsednika veća zabeležen na CD-u u audio i video formi i kao dokaz uvršten u spis predmeta; da revizijski sud nije uočio da je presuda Okružnog suda diskriminišuća u pogledu jednakosti roditelja, čime je izvršena posredna i neposredna diskriminacija u odnosu na podnosioca ustavne žalbe.
Podnosilac ustavne žalbe je predložio da Ustavni sud usvoji ustavnu žalbu, utvrdi da su osporenom presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev. 1915/10 od 4. marta 2010. godine povređena načela i prava iz člana 16. stav 2, člana 21. i člana 32. stav 1. Ustava, te da poništi osporenu presudu.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je u sprovedenom postupku izvršio uvid u spise predmeta Opštinskog suda u Novom Sadu P. 9777/08 i celokupnu dokumentaciju priloženu uz ustavnu žalbu i utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za donošenje odluke u ovoj ustavnosudskoj stvari:
Miroslav Blanuša iz Sremske Kamenice, ovde podnosilac ustavne žalbe, je 1. aprila 2002. godine podneo Opštinskom sudu u Novom Sadu tužbu protiv tužene A. B, radi izmene sudske odluke o poveravanju deteta - mal. A. B, tražeći da se dete njemu poveri na čuvanje i vaspitanje.
Tužena je 31. oktobra 2002. godine podnela protivtužbu protiv tužioca, zahtevajući da se promeni odluka o načinu viđanja tužioca i mal. A. B.
Opštinski sud u Novom Sadu je 15. januara 2008. godine doneo rešenje P. 2569/02, kojim je obavezao Centar za socijalni rad iz Novog Sada da dostavi stručni nalaz i mišljenje o sledećem: (1) šta je najbolji interes mal. A. B, koji roditelj da vrši roditeljsko pravo i (2) kako da se uredi lični kontakt između roditelja koji ne vrši roditeljsko pravo i mal. A. B.
Centar za socijalni rad iz Novog Sada (u daljem tekstu: Centar) je 23. januara 2008. godine dostavio Opštinskom sudu u Novom Sadu stručni nalaz i mišljenje u kojem je, pored ostalog, navedeno: da se analizom kompletne situacije nakon raspada bračne zajednice, naročito sa aspekta potreba deteta, došlo do zaključka da je trenutno u interesu mal. A. B. da boravi kod oca; da je otac trenutno veći autoritet za dete i ima bolju kontrolu nad njegovim ponašanjem; da je dete u uzrastu kada se već osamostaljuje, pa mu je s obzirom na uzrast sa stanovišta pedagoško-psiholoških potreba potrebna, pre svega, stabilna relacija sa oba roditelja za optimalan razvoj; da je stoga potrebno tačno definisati model viđenja, te je preciziran model viđanja deteta sa majkom; da je mišljenje o porodičnoj situaciji veoma detaljno dato u nalazima veštaka (određenih rešenjem suda od 19. oktobra 2005. godine) o roditeljskoj podobnosti tužioca i tužene.
Opštinski sud u Novom Sadu je dopisom od 7. maja 2008. godine naložio Centru da dopuni stručni nalaz i mišljenje, tako što će uzeti izjavu od mal. A. B. o tome s kojim roditeljem bi želeo da živi i to u tzv. „skrin sobi“, uz prisustvo sudije - predsednika veća.
Centar je 21. maja 2008. godine dostavio Opštinskom sudu u Novom Sadu izveštaj u kojem je, pored ostalog, navedeno: da je 19. maja 2008. godine na zahtev suda obavljen razgovor stručnog tima Centra sa tužiocem i mal. A. B, kojem je prisustvovao sudija Opštinskog suda u Novom Sadu (predsednik veća u predmetu P. 2569/02); da je razgovor sa mal. A. B. vođen bez prisustva oca; da je dete izjavilo da je već nešto više od nedelju dana kod oca; da je odluku da pređe kod oca donela majka (sa čim se i on složio) i da mu je rekla da je to potpisala kod advokata; da je on nazvao oca i telefonskim putem se sa njim dogovorio da dođe po njega; da je primopredaji prisustvovala i majka; da se sa njom dogovorio da će kod nje dolaziti svake srede u mesecu, tako što će ga ona čekati posle škole, a u večernjim časovima će odlaziti kod oca i svaki vikend od petka do nedelje, s tim što bi ga majka preuzimala petkom i vraćala u nedelju; da je na pitanje kad je zadnji put bio kod majke dečak rekao da je to bilo prošle srede i ovog vikenda; da je na pitanje da ima čarobni štapić šta bi promenio u svom životu, davao uopštene odgovore, ništa ne bi menjao, jedino bi voleo da je majka ranije, dok je živeo sa njom, dozvoljavala da viđa oca kada je on to poželeo; da mu je jedina želja da trenutno viđa mamu kad god on to poželi, a navodi da mu je tata to i obećao; da je ceo tok razgovora snimljen u audio i video formatu, sa čime je i otac upoznat na početku razgovora.
Opštinski sud u Novom Sadu je 19. juna 2008. godine doneo presudu P. 2569/02, kojom je, pored ostalog: u stavu prvom izreke odbio tužbeni zahtev tužioca-protivtuženog da samostalno vrši roditeljsko pravo nad mal. A. B; u stavu drugom izreke odbio tužbeni zahtev tužioca kojim je traženo da se urede lični kontakti između tužene-protivtužilje i mal. A. B; u stavu trećem izreke izmenio presudu Opštinskog suda u Novom Sadu P. 5106/00 od 17. aprila 2001. godine, te je odredio da će tužena samostalno vršiti roditeljsko pravo nad mal. A. B, a određen je i način održavanja ličnih kontakata između tužioca i mal. A. B.
Okružni sud u Novom Sadu je 29. oktobra 2008. godine, odlučujući o žalbi tužioca-protivtuženog, doneo rešenje Gž. 6134/08, kojim je usvojio žalbu tužioca, ukinuo presudu Opštinskog suda u Novom Sadu P. 2569/02 od 19. juna 2008. godine i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju ukidnog rešenja je, pored ostalog, navedeno; da je potrebno da prvostepeni sud radi potpunog i pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja ponovo zatraži i pribavi nalaz Centra, ili, po potrebi, nalaz neke druge specijalizovane ustanove za posredovanje u porodičnim odnosima, u kome će biti sadržano stručno mišljenje o tome kojoj od stranaka treba poveriti mal. A. B. na samostalno vršenje roditeljskog prava i s tim u vezi mišljenje o tome na koji način i u kojoj vremenskoj dinamici treba da se održavaju lični odnosi deteta i roditelja sa kojim ono ne živi, a sve to u skladu sa najboljim interesom maloletnog deteta; da je potrebno da prvostepeni sud pribavi mišljenje deteta, u skladu sa članom 65. Porodičnog zakona, u pogledu toga sa kojim od roditelja bi ono volelo da živi, te da nakon toga, rukovodeći se najboljim interesima maloletnog deteta, donese odluku o vršenju roditeljskog prava.
Opštinski sud u Novom Sadu je, u ponovnom postupku, dopisom od 14. novembra 2008. godine zahtevao od Centra da mu dostavi stručni nalaz i mišljenje o sledećem: (1) šta je u najboljem interesu mal. A. B, koji roditelj da vrši roditeljsko pravo; (2) kako da se uredi model ličnog kontakta roditelja koji ne vrši roditeljsko pravo i mal. A. B, a njegovom najboljem interesu mal. A. B; (3) da li je mal. A. B. sposoban da formira svoje mišljenje i, ako jeste, da ga slobodno izrazi sa kojim roditeljem želi da živi.
Centar je 20. novembra 2008. godine dostavio Opštinskom sudu u Novom Sadu stručni nalaz i mišljenje u kojem je, pored ostalog, navedeno: da Centar i dalje smatra da je trenutno u interesu mal. A. B. da boravi kod oca, i to iz to istih razloga koji su navedeni u stručnom nalazu i mišljenju od 23. januara 2008. godine, te je predložen isti način održavanja ličnih kontakata majke sa mal. A. B, kao i u stručnom nalazu i mišljenju od 23. januara 2008. godine; da je mal. A. B. u više navrata izrazio svoje mišljenje i želje, što se tiče njegovog boravka kod oca, tj. majke; da je sa detetom obavljen razgovor 14. i 28. decembra 2006. godine, kao i 19. maja 2008. godine u „skrin sobi“ Centra (postoji audio i video snimak celog razgovora); da je dete duboko uvučeno u roditeljski konflikt i da je dečak do sada izneo svoje mišljenje, te nije u interesu deteta da se i dalje izlaže stresnim situacijama i konfliktu lojalnosti prema roditeljima.
Tužilac je podneskom od 27. novembra 2008. godine predložio da se u spise predmeta uvrsti CD sa audio i video zapisom razgovora stručnog tima Centra sa mal. A. B. u skrin sobi Centra, obavljenog 19. maja 2008. godine.
Tužilac je na ročištu za glavnu raspravu održanom 15. januara 2009. godine predložio da se pribavi CD sa obavljenim razgovorom sa mal. A. B. Postupajući sudija je na istom ročištu rešenjem naložio da se od Centra zatraži CD sa obavljenim razgovorom sa mal. A. B.
Centar je uz dopis od 27. januara 2009. godine dostavio Opštinskom sudu u Novom Sadu CD sa audio i video zapisom razgovora stručnog tima Centra sa mal. A. B.
Na ročištu za glavnu raspravu održanom 12. februara 2009. godine sud je reprodukovao tonski snimak razgovora obavljenog sa mal. A. B. Tužilac je na istom ročištu predložio da se uradi transkript razgovora obavljenog sa mal. A. B, zabeleženog na CD-u, te je postavio zahtev da mu se dostavi kopija CD-a. Postupajući sudija je na istom ročištu doneo rešenje da će se o navedenom zahtevu tužioca izjasniti naknadno.
Opštinski sud u Novom Sadu je 23. aprila 2009. godine doneo presudu P. 9777/08, kojom je: u stavu prvom izreke odbio tužbeni zahtev tužioca Miroslava Blanuše, ovde podnosioca ustavne žalbe, da samostalno vrši roditeljsko pravo nad mal. A. B; u stavu drugom izreke odbio tužbeni zahtev tužioca kojim je traženo da se obaveže tužena da na ime svog dela obaveze za izdržavanje mal. A. B mesečno plaća 25 % svojih mesečnih prinadležnosti; u stavu trećem izreke odbio tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se urede lični kontakti između tužene i mal. A. B na način preciziran u tužbenom zahtevu; u stavu četvrtom izreke delimično usvojio protivtužbeni zahtev tužene da tužena samostalno vrši roditeljsko pravo nad mal. A. B, te je odredio da će se lični kontakti između tužioca i mal. A. B. odvijati prema željama i potrebama mal. A. B, posebno imajući u vidu njegove školske obaveze i uz prethodni dogovor sa tuženom, pa je utoliko izmenio presudu Opštinskog suda u Novom Sadu P. 5106/00 od 17. aprila 2001. godine; u stavu petom izreke obavezao tužioca da tuženoj na ime troškova parničnog postupka isplati odgovrajući novčani iznos; u stavu šestom izreke odbio zahtev tužene za isplatu troškova parničnog postupka preko dosuđenog po da traženog iznosa. U obrazloženju prvostepene presude je, pored ostalog, navedeno: da su parnične stranke bivši supružnici; da imaju jedno dete mal. A. B, rođeno 24. jula 1999. godine; da je brak razveden presudom Opštinskog suda u Novom Sadu P. 5106/00 od 17. aprila 2001. godine, kada je mal. A. B. poveren majci na negu, čuvanje i vaspitavanje, po tada važećem Zakonu o braku i porodičnim odnosima; da je 1. aprila 2002. godine tužilac podneo tužbu radi izmene odluke o vršenju roditeljskog prava, tražeći da se mal. A. B. poveri njemu na negu, čuvanje i vaspitavanje; da je tužena podnela 31. oktobra 2002. godine protivtužbu protiv tužioca, zahtevajući da se promeni odluka o načinu viđanja tužioca i mal. A. B; da tužilac nije poštovao sudsku odluku u pogledu njegovih prava i obaveza, kako u pogledu održavanja ličnih kontakata sa detetom, tako i u pogledu obaveze izdržavanja; da mal. A. B. zna za ovaj postupak; da je Centar 2007. godine smatrao da je u najboljem interesu mal. A. B. da roditelji zajednički vrše roditeljsko pravo, iako među njima nema saglasnosti za zajedničko vršenje roditeljskog prava; da 20. novembra 2008. godine Centar ima isto mišljenje kao i novembra 2007. godine, ali smatra da je trenutno u interesu mal. A. B. da boravi kod oca, s obzirom na to da je on trenutno veći autoritet za dete i da ima bolju kontrolu nad njegovim ponašanjem, te su ujedno predložili model ličnih kontakata mal. A. B. sa majkom; da je ujedno, na zahtev suda, Centar dostavio CD sa audio i video zapisom razgovora sa mal. A. B. u skrin sobi; da je sud prema raspoloživoj tehnici samo uspeo da ostvari audio snimak sa CD-a; da je sud ove činjenice utvrdio iz nalaza i mišljenja Centra, koji nije prihvatio kao najbolji interes za mal. A. B; da su se nakon godinu i više dana promenile okolnosti, s tim da je 2008. godine Centar samo naveo da ostaje kod nalaza iz 2007. godine, iako mu je sud taksativno postavio zadatak, saglasno nalogu Okružnog suda u Novom Sadu, da se izjasni o sledećim okolnostima, i to (1) šta je u najboljem interesu mal. A. B, ko da vrši roditeljsko pravo, (2) kako da se uredi model ličnog kontakta roditelja koji ne vrši roditeljsko pravo i mal. A. B, a u najboljem interesu mal A. B. i (3) da li je mal. A. B sposoban da formira svoje mišljenje i, ako jeste, da ga slobodno izrazi sa kojim roditeljem želi da živi; da na ova pitanja Centar nije odgovorio, odnosno nije odgovorio zadatku, već je isti samo naveo da je trenutno u interesu mal. A. B. da boravi kod oca; da se u tom postupku radi o tužbi za izmenu odluke o vršenju roditeljskog prava koje je mnogo šire od boravka deteta; da je u toku postupka Centar imao i predlog da roditelji zajednički vrše roditeljsko pravo, iako sporazum o zajedničkom vršenju roditeljskog prava među parničnim strankama nije postignut; da stoga sud nije mogao da prihvati mišljenje Centra; da je polazeći od sadržine roditeljskog prava, sud stekao uverenje da je prednost tužene u pogledu obaveze vaspitavanja (polazeći pre svega od njenog vaspitanja), obrazovanja (kolektiv ima najlepše mišljenje o njoj), zastupanja (uspela je da ostvari kvalitetnu saradnju sa školom, pre svega sa učiteljicom), izdržavanja (omogućava mal. A. B. egzistenciju i bez pomoći od strane tužioca); da je uobičajena podela među roditeljima da je majka negujući roditelj, te je i tu njena prednost u odnosu na tužioca, tim pre jer tokom postupka ova njena uloga nije bila dovedena u pitanje; da je sud mimoišao iskazivanje mišljenja mal. A. B, posebno imajući u vidu da je sud na osnovu izvedenih dokaza i slobodnog uverenja mogao da utvrdi činjenice relevantne za presuđenje u ovoj pravnoj stvari; da iako je tužilac podneo tužbu u ovoj pravnoj stvari, sud je stekao uverenje da isti tokom postupka pokušava da ostvari prava koja mu po zakonu ne pripadaju, a što je sud dužan da tokom postupka onemogući, pre svega, imajući u vidu njegovo ponašanje u sudnici; da iako je u toku postupka sve vreme imao advokata, brojnim podnescima se obraćao sudu, a koje pravo mu saglasno zakonu ne pripada; da istom ne pripada pravo da traži odgovore na pitanja, s obzirom na to da sud svoje mišljenje iskazuje samo odlukama; da iako se tužilac tokom postupka pozivao na najbolji interes maloletnog deteta, sud je stekao suprotno mišljenje, s obzirom na to da je iskazivao negativan stav prema licima sa kojima bi po raznim osnovama mal. A. B. dolazio u kontakt; da je sud stekao uverenje da je tužena poštovala najbolji interes mal. A. B; da iako je Centar u prvim nalazima istakao da su oba roditelja podobna, a kasnije dao prednost ocu, te predložio smeštaj deteta kod oca, sud nije prihvatio taj nalaz; da kako prvobitni nalaz tokom postupka nije doveden u sumnju, sud je saglasno sudijskom uverenju dao prednost majci; da je u prilog tome ponašanje tužene tokom postupka, požrtvovanost da se prevaziđe prolazna kriza u socijalizaciji mal. A. B. (u vreme polaska u školu), napor da dete popravi ocene, karakteristike koje su njeni saradnici o njoj dali, što sve pruža sigurnost da će se postići najbolji interes za mal. A. B. da odluka ostane nepromenjena, odnosno prilagođena odredbama Porodičnog zakona, koji je u međuvremenu stupio na snagu; da je sud smatrao da lične kontakte ne treba vremenski oročiti, već da se isti između mal. A. B. i tužioca odvijaju saglasno njihovim međusobnim potrebama i osećanjima, imajući u vidu obaveze mal. A. B, sve uz prethodni dogovor sa majkom koja samostalno vrši roditeljsko pravo, a rukovodeći se najboljim interesom mal. A. B; da je sud odbio predloge parničnih stranaka da se obavi superveštačenje putem Instituta za sudsku medicinu ili neke druge specijalizovane ustanove, s obzirom na to da tokom postupka vršenje roditeljskog prava za parnične stranke nije dovedeno u pitanje, tim pre jer je roditelj koji vrši roditeljsko pravo naveo da se lični kontakti odvijaju redovno; da je sud odbio da tužiocu sačini transkript i kopiju CD-a s obzirom na to da isti nije ovlašćen za navedeno, a tužilac ima mogućnost da se obrati organu koji je CD sačinio sa identičnim zahtevom.
Okružni sud u Novom Sadu je 16. jula 2009. godine, odlučujući o žalbi tužioca, doneo presudu Gž. 4631/09, kojom je delimično usvojio žalbe parničnih stranaka, te je preinačio presudu Opštinskog suda u Novom Sadu P. 9777/08 od 23. aprila 2009. godine u delu odluke o protivtužbenom zahtevu koji se odnosi na održavanje ličnih kontakata tužioca-protivtuženog sa mal. A. B. i u odbijajućem delu odluke o zahtevu tužene-protivtužilje za naknadu parničnih troškova, tako što je odlučio da se lični kontakti tužioca- protivtuženog sa mal. A. B. odvijaju tako da tužilac svake srede dolazi po njega u školu, a tužena bi ga preuzimala u 19.30; da mal. A. B. prvi vikend u mesecu provodi kod tužene, a ostale kod tužioca, tako da ga tužilac preuzima u petak posle škole i vraća tuženoj u nedelju u 19.30; da bi prvu polovinu zimskog raspusta mal. A. B. provodio kod tužioca, a drugu kod tužene; da bi polovinu letnjeg raspusta naizmenično mal. A. B. provodio kod tužioca i tužene, po predlogu tužioca; da bi katoličke verske praznike mal. A. B. provodio kod tužene; da bi svaki drugi verski i državni praznik mal. A. B. provodio naizmenično, i to prvi dan kod tužene, a drugi kod tužioca i obrnuto; da bi rođendan mal. A. B. provodio prema dogovoru stranaka i želji deteta, pa je utoliko izmenjena presuda Opštinskog suda u Novom Sadu P. 9777/08 od 23. aprila 2009. godine, te je obavezan tužilac da tuženoj plati na ime troškova parničnog postupka odgovarajući novčani iznos, a u ostalom delu je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena u nepreinačenom delu odluke o protivtužbenom zahtevu i delu kojim je odbijen tužbeni zahtev. U obrazloženju drugostepene presude je, pored ostalog, navedeno: da s obzirom na utvrđene činjenice, pravilno je prvostepeni sud zaključio da se nisu stekli uslovi za izmenu ranije odluke o vršenju roditeljskog prava nad maloletnim detetom parničnih stranaka, jer se okolnosti koje su postojale u vreme donošenja ranije odluke i na osnovu kojih je ta odluka doneta nisu bitno promenile u tom smislu da bi bilo uslova za promenu odluke o vršenju roditeljskog prava koje je ranijom odlukom povereno majci; da je prema činjeničnim navodima tužbe, tužilac tražio izmenu odluke iz razloga što majka zbog prirode posla nije u mogućnosti da provodi vreme sa detetom koliko je to neophodno, odnosno na poslu provodi veći deo dana, a sa detetom samo sat vremena dnevno, pa o njemu pretežno brine majka tužene, dok on s druge strane, pošto se bavi poslovima automehaničara i ima svoju radionicu, svoje radno vreme podešava prema svojim potrebama i u mogućnosti je da ga usklađuje sa vremenom koje bi provodio sa mal. A. B; da pošto ni jedna utvrđena činjenica ne ukazuje na to da tužena povereno joj roditeljsko pravo ne vrši valjano, odnosno da zanemaruje svoje roditeljske dužnosti, tj. da roditeljsko pravo vrši protivno interesu deteta, niti je na takvim činjenicama zasnovan tužbeni zahtev, pri čemu objektivna nemogućnost majke da sa detetom provodi više vremena svakako ne znači zanemarivanje roditeljskih dužnosti u smislu razloga za promenu vršenja roditeljskog prava, pravilno je sud zaključio da nema uslova za izmenu te odluke, odnosno poveravanje deteta ocu na samostalno vršenje roditeljskog prava; da se kod odlučivanja o tome kojem roditelju će dete biti povereno, pre svega vodi računa o interesu deteta, pri čemu je interes deteta opredeljen mnogim činjenicama, odnosno okolnostima (materijalnim prilikama roditelja, ostalim okolnostima u kojima dete boravi, uzrastom i polom deteta, njegovim potrebama i dr.); da imajući u vidu sve navedeno, iako je Centar dao mišljenje da bi trenutno u interesu mal. A. B. bilo da boravi kod oca, jer je on veći autoritet i ima veću kontrolu nad detetom, stav je i tog suda da bi interes deteta ipak bio da ostane kod majke sa kojom i sada živi, odnosno da majka vrši roditeljsko pravo, posebno imajući u vidu i da ni jedna činjenica ne ukazuje da ona roditeljsko pravo koje joj je povereno ranijom odlukom ne vrši valjano, odnosno da svoje roditeljske obaveze zanemaruje, te da i Centar nije u svom mišljenju osporio njenu kompetentnost kao roditelja za vršenje tog prava; da trenutno veći autoritet oca za dete, na čemu je Centar zasnovao svoje mišljenje, ne može sam po sebi biti razlog, odnosno osnov za izmenu ranije odluke o vršenju roditeljskog prava, budući da su za odlučivanje o ovom pravu presudne druge prethodno navedene okolnosti, a koje se u konkretnom slučaju nisu izmenile; da, međutim, ceneći ovu činjenicu, odnosno mišljenje Centra, sud smatra da bi tužilac veći autoritet koji ima za dete, a koji je Centar utvrdio, mogao ostvariti, odnosno postići i u tom smislu uticati na dete kroz drugačije uređenje načina održavanja njegovih ličnih kontakata sa detetom u odnosu na onaj koji je odredio prvostepeni sud po protivtužbenom zahtevu, pa je rukovodeći se ovim razlozima presuda u tom delu preinačena, saglasno članu 380. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku, tako što je odlučeno da se lični kontakti tužioca sa mal. A. B. odvijaju na način preciziran izrekom te presude; da shodno navedenom, neosnovano se žalbom pobija da je prvostepenom presudom odlučeno protivno interesu deteta.
Vrhovni kasacioni sud je 4. marta 2010. godine, odlučujući o reviziji tužioca-protivtuženog, doneo osporenu presudu Rev. 1915/10, kojom je odbio kao neosnovanu reviziju tužioca izjavljenu protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu Gž. 4631/09 od 16. jula 2009. godine. U obrazloženju osporene revizijske presude je, pored ostalog, navedeno: da su, po nalaženju Vrhovnog kasacionog suda, u pobijanoj presudi pravilno primenjene odredbe Porodičnog zakona kada je određeno da tužena samostalno vrši roditeljsko pravo nad maloletnim detetom, budući da među parničnim strankama ne postoji sporazum o vršenju roditeljskog prava; da s obzirom na raniji period, od podnošenja tužbe se nisu promenile okolnosti koje bi opravdale izmenu odluke o vršenju roditeljskog prava, budući da je u postupku utvrđeno da dete ima kod tužene adekvatne uslove za život, da u mestu gde živi majka pohađa osnovnu školu, te da je tužena podobna za vršenje roditeljskog prava i nema dokaza koji ukazuju da roditeljsko pravo vrši protivno najboljem interesu deteta; da je , po oceni Vrhovnog kasacionog suda, način na koji je izrekom drugostepene presude uređeno održavanje ličnog kontakta tužioca sa maloletnim sinom takođe u najboljem interesu deteta, s obzirom na njegov uzrast i školske obaveze; da se stoga revizijom neosnovano ističe pogrešna primena materijalnog prava.
4. Za ocenu navoda i razloga ustavne žalbe sa stanovišta Ustavom zajemčenih načela i prava, na čije povrede se ukazuje ustavnom žalbom, bitne su sledeće odredbe Ustava i zakona:
Odredbom člana 16. stav 2. Ustava utvrđeno je da su opšteprihvaćena pravila međunarodnog prava i potvrđeni međunarodni ugovori sastavni deo pravnog poretka Republike Srbije i neposredno se primenjuju, a da potvrđeni međunarodni ugovori moraju biti u skladu s Ustavom.
Odredbama člana 21. Ustava je, pored ostalog, utvrđeno: da su pred Ustavom i zakonom svi jednaki (stav 1.); da svako ima pravo na jednaku zakonsku zaštitu, bez diskriminacije (stav 2.); da je zabranjena svaka diskriminacija, neposredna ili posredna, po bilo kom osnovu, a naročito po osnovu rase, pola, nacionalne pripadnosti, društvenog porekla, rođenja, veroispovesti, političkog ili drugog uverenja, imovnog stanja, kulture, jezika, starosti i psihičkog ili fizičkog invaliditeta (stav 3.).
Odredbom člana 32. stav 1. Ustava je zajemčeno svakom pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.
Odredbama Porodičnog zakona („Službeni glasnik RS“, broj 18/05), koji se primenjuje od 1. jula 2005. godine, propisano je: da jedan roditelj sam vrši roditeljsko pravo na osnovu odluke suda kada roditelji ne vode zajednički život, a nisu zaključili sporazum o vršenju roditeljskog prava (član 77. stav 3.); da tužbu za vršenje roditeljskog prava mogu podneti: dete, roditelji deteta i organ starateljstva (član 264. stav 1.); da ako roditelji nisu zaključili sporazum o vršenju roditeljskog prava ili sud proceni da njihov sporazum nije u najboljem interesu deteta, odluku o poveravanju zajedničkog deteta jednom roditelju, o visini doprinosa za izdržavanje od strane drugog roditelja i o načinu održavanja ličnih odnosa deteta sa drugim roditeljem donosi sud (član 272. stav 2.); da se odredbe ovog zakona primenjuju i na porodične odnose koji su nastali do dana početka primene ovog zakona, osim ako ovim zakonom nije drugačije određeno, a da će se sudski odnosno upravni postupak koji je pokrenut po odredbama Zakona o braku i porodičnim odnosima („Službeni glasnik SRS“, br. 22/80 i 11/88 i „Službeni glasnik RS“, br. 22/93, 25/93, 35/94, 46/95 i 29/2001) nastaviti prema odredbama ovog zakona, osim ako je do dana početka primene ovog zakona doneta prvostepena odluka (član 357.).
5. Ocenjujući navode i razloge ustavne žalbe sa stanovišta odredbe člana 32. stav 1. Ustava, Ustavni sud je našao da osporenom presudom Vrhovnog kasacionog suda nije povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na pravično suđenje zajemčeno ovom ustavnom odredbom.
Naime, navod o povredi prava na pravično suđenje podnosilac ustavne žalbe je zasnovao na tome da je sud odbio njegov predlog da se sačini transkript razgovora obavljenog sa mal. A. B. u „skrin sobi“ organa starateljstva, koji je zabeležen na CD-u u audio i video formi i koji je kao dokaz uvršten u spis predmeta .
Ispitujući postojanje povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud ističe da je, u konkretnom slučaju, podnosiocu ustavne žalbe bila dostupna službena beleška organa starateljstva o razgovoru obavljenim sa mal. A. B, u „skrin sobi“ Centra za socijalni rad, u kojoj je detaljno opisan tok razgovora sa mal. A. B. Ustavni sud, takođe, konstatuje da je na ročištu za glavnu raspravu održanom 12. februara 2009. godine, u prisustvu podnosioca ustavne žalbe reprodukovan tonski snimak razgovora obavljenog sa mal. A. B, u „skrin sobi“ organa starateljstva. Polazeći od izloženog, Ustavni sud je ocenio da je podnosiocu ustavne žalbe u toku parničnog postupka bilo omogućeno da se upozna sa sadržinom razgovora obavljenog sa mal. A. B . i da time što nije sačinjen tr anskript razgovora, podnosiocu nije uskraćeno pravo da delotvorno učestvuje u postupku.
Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi naveli jasne, detaljne i ustavnopravno prihvatljive razloge zbog čega smatraju da je neosnovan tužbeni zahtev podnosioca ustavne žalbe kojim je traženo da se izmeni sudska odluka o poveravanju mal. A. B. i da podnosilac samostalno vrši roditeljsko pravo nad mal. A. B. Ustavni sud je ocenio da je podnosiocu ustavne žalbe bilo omogućeno učestvovanje u postupku, preduzimanje zakonom dopuštenih radnji i izjavljivanje pravnih lekova. Polazeći od svega navedenog, Ustavni sud je našao da osporenom presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev. 1915/10 od 4. marta 2010. godine nije povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na pravično suđenje zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava, te je u ovom delu odbio ustavnu žalbu kao neosnovanu, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11 i 18/13 - Odluka US) i odlučio kao u prvom delu tačke 1. izreke.
6. U pogledu navoda podnosioca ustavne žalbe da je osporenom presudom Vrhovnog kasacionog suda povređeno načelo zabrane diskriminacije iz člana 21. Ustava, Ustavni sud konstatuje da nema osnova za tvrdnje da je osporenim aktom podnosilac ustavne žalbe na bilo koji način diskriminisan zbog nekog ličnog svojstva, niti su pruženi bilo kakvi dokazi u tom smislu, što je neophodna pretpostavka da bi se mogla utvrditi povreda načela zabrane diskriminacije. Stoga je Ustavni sud u tom delu odbacio ustavnu žalbu, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu, odlučujući kao u drugom delu tačke 1. izreke.
7. Razmatrajući ustavnu žalbu u delu u kome je izjavljena u ime maloletnog A. B, Ustavni sud konstatuje da je ustavnom žalbom traženo da Ustavni sud utvrdi povredu načela iz člana 16. stav 2. Ustava. Po nalaženju Ustavnog suda, odredbom člana 16. stav 2. Ustava ne jemči se neko od ljudskih prava i sloboda, koje bi uživalo zaštitu u postupku po ustavnoj žalbi. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je, krećući se u granicama zahteva ustavne žalbe, odbacio ustavnu žalbu maloletnog A. B, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu, odlučujući kao u tački 2. izreke.
8. Na osnovu svega navedenog i odredaba člana 42b stav 1. tačka 1), člana 45. tačka 9) i člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, kao i člana 84. Poslovnika o radu Ustavnog suda („Službeni glasnik RS“, br. 24/07, 27/07 i 76/11), Ustavni sud je doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
dr Dragiša B. Slijepčević