Odbacivanje ustavne žalbe kao nedopuštene zbog nenadležnosti
Kratak pregled
Ustavni sud odbacio je ustavnu žalbu kao nedopuštenu, jer je izjavljena protiv presude donete pre stupanja na snagu Ustava iz 2006. godine. Sud nije nadležan da odlučuje o aktima donetim pre ustanovljenja instituta ustavne žalbe.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda dr Dragiša B. Slijepčević, predsednik Veća i sudije dr Bosa Nenadić, Katarina Manojlović Andrić, dr Olivera Vučić, Predrag Ćetković, Milan Stanić, Bratislav Đokić i mr Tomislav Stojković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi Stambene zadruge radnika Univerziteta u Novom Sadu „Tehničar“, u stečaju , iz Novog Sada, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 6. juna 2013. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba Stambene zadruge radnika Univerziteta u Novom Sadu „Tehničar“, u stečaju , i utvrđuje da je povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na suđenje u razumnom roku , zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, u parničnom postupku koji se vodio pred Opštinskim sudom u Novom Sadu u predmetu P. 976/92, a zatim pod brojem P. 9511/06.
2. Utvrđuje se pravo podnosioca ustavne žalbe na naknadu nematerijalne štete u iznosu od 1.700 evra, u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan isplate. Naknada se isplaćuje na teret budžetskih sredstava - razdeo Ministarstva pravde i državne uprave.
3. Nalaže se nadležnim sudovima da preduzmu sve neophodne mere kako bi se postupak iz tačke 1. okončao u najkraćem roku.
O b r a z l o ž e nj e
1. Stambena zadruga radnika Univerziteta u Novom Sadu „Tehničar“ iz Novog Sada je podnela 27. maja 2010. godine, preko punomoćnika Čedomira R. Nikolića, advokata iz Niša, ustavnu žalbu zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, zajemčen og odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, u parničnom postupku koji se vodio pred Opštinskim sudom u Novom Sadu u predmetu P. 976/92. Uvidom u spise predmeta i sadržinu ustavne žalbe, Ustavni sud je utvrdio da je podnosilac u ustavnoj žalbi očiglednom omaškom osporio parnični postupak koji se vodio pred Opštinskim sudom u Novom Sadu u predmetu P. 970/92.
U ustavnoj žalbi je, pored ostalog, navedeno: da predmetni parnični postupak traje od 12. februara 1992. godine, da je prvostepena presuda doneta 23. juna 2009. godine, nakon sedamnaest i po godina, a da je žalbeni postupak započeo 2009. godine i da je u vreme podnošenja ustavne žalbe još uvek bio u toku. Podnosilac je istakao da je od podnošenja tužbe proteklo osamnaest i po godina, a da postupak još uvek nije pravnosnažno okončan. Predložio da Ustavni sud utvrdi da mu je u parničnom postupku koji se vodio pred Opštinskim sudom u Novom Sadu u predmetu P. 976/92 povređeno Ustavom zajemčeno pravo na suđenje u razumnom roku i da mu se utvrdi pravo na naknadu štete u smislu člana 90. Zakona o Ustavnom sudu.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
Odredbom člana 32. stav 1. Ustava je zajemčeno svakom pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je u sprovedenom postupku izvršio uvid u spise predmeta Osnovnog suda u Novom Sadu P. 321/10 , i utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje:
Tužilac, ovde podnosilac ustavne žalbe, podneo je 12. februara 1992. godine Opštinskom sudu u Novom Sadu tužbu protiv tuženog J. D, radi raskida ugovora i isplate duga .
Pripremno ročište je održano 2. aprila 1992. godine, a na istom su punomoćnici parničnih stranaka predložili da se parnici koja se vodi pod brojem P. 974/92 spoji ova pranica ko ja se vodi pod brojem P. 976/92. Opštinski sud u Novom Sadu je rešenjem odložio ročište od 2. aprila 1992. godine i naložio da mu se dostave spisi predmeta istog suda P. 974/92, radi odluke o eventualnom spajanju parnica.
Rešenjem donetim na ročištu od 3. jula 1992. godine je određeno spajanje parnice P. 602/92 sa parnicama P. 973/92, P. 974/92, P. 976/92, P. 980/92, tako što će se dalji postupak voditi pod poslovnim brojem P. 602/92.
Nakon donošenja rešenja o spajanja parnice P. 976/92 sa parnicom P. 602/92 , sledeće ročište je održano po proteku jedne godine i devet meseci - 19. januara 1994. godine.
Po proteku dve godine i osam meseci, Opštinski sud u Novom Sadu je rešenjem P. 602/92 od 11. septembra 1996. godine obaveza o punomoćnik a tužilaca da odmah, a najkasnije u roku od osam dana , predloži ličnost sudskog veštaka, što je ponovljeno i rešenjem od 13. januara 1997. godine.
Na ročištu održanom 18. juna 1997. godine je određeno izvođenje dokaza veštačenjem preko sudskog veštaka finansijske struke, a rešenjem sa ročišta održanog 24. septembra 1997. godine je obavezan tužilac da uplati predujam na ime troškova veštačenja. Nalaz sa mišljenjem sudskog veštaka je dostavljen sudu 4. decembra 1998. godine .
Na ročištu održanom 9. oktobra 2000. godine je određeno izvođenje dokaza finansijskim veštačenjem, a sledeće ročište zakazano za 16. novembar 2001. godine nije održano, zbog neurednog pozivanja tužioca. Na ročištu održanom 13. decembra 2001. godine je određeno mirovanje postupka.
Punomoćnik tužioca je podneskom od 14. marta 2002. godine predložio nastavak postupka, a rešenjem Opštinskog suda u Novom Sadu od 29. aprila 2002. godine je određen nastavak postupka. Nalaz i mišljenje sudkog veštaka dostavljeno je sudu 17. juna 2002. godine, a na ročištu održanom 21. oktobra 2002. godine je izveden dokaz saslušanjem sudskog veštaka.
Rešenjem Opštinskog suda u Novom Sadu P. 602/92 od 4. aprila 2003. godine ponovno je određeno izvođenje dokaza veštačenjem preko sudskog veštaka finansijske struke, a nalaz i mišljenje sudskog veštaka dostavljeni su 19. januara 2004. godine.
Nakon toga su održan a ročišt a 19. aprila 2004. godine i 11. oktobra 2004. godine. Ročište zaka zano za 31. januar 2005. godine nije održano zbog nedolaska tuženih. Na ročištu održanom 28. februara 2005. godine sud je doneo rešenje da će u odnosu na predlog za donošenje delimične presud e odlučiti pismeno, a za preostali deo tužbenog i protivtužbenog zahteva će pismenim putem zakazati ročište. Rešenjem istog suda od 14. marta 2005. godine je ponovo otvorena glavna rasprava, radi dopune dokaznog postupka, a rešenjem od istog datuma je utvrđeno da se radi o sporu koji treba da sudi sudija pojedinac i da će se postupak nastaviti po pravnosnažnosti rešenja.
Rešenjem Opštinskog suda u Novom Sadu P. 602/92 od 13. jula 2006. godine je određen zastoj postupka u ovoj pravnoj stvari i konstatovano je da će postupak biti nastavljen po zauzimanju stava Vrhovnog suda Srbije u postupku za rešavanje spornog pravnog pitanja.
Tuženi u parnici P. 602/92 , ovde podnosilac ustavne žalbe je podneskom od 2. avgusta 2006. godine, predložio nastavak postupka, nakon čega je održano ročište zakazano za 20. decembar 2006. godine.
Opštinski sud u Novom Sadu je rešenjem P. 602/92 od 20. decembra 2006. godine odredio razdvajanje iz spisa predmeta P. 602/92, ranijih spisa predmeta P. 973/92, P. 974/92, P. 976/92 i spisa predmeta P. 980/92 i sve navedene izdvojene parnične predmete formirao kao posebne predmete suda.
U ovoj parnici koja se dalje vodila u predmetu P. 9511/06 održana su ročišta 16. februara 2007. godine, 19. aprila 2007. godine i 21. juna 2007. godine na kome je određeno izvođenje dokaza dopunskim veštačenjem preko sudskog veštaka ekonomsko-finansijske struke. Dopunski nalaz sa mišljenje m dostavljen je sudu 5. oktobra 2007. godine.
Nakon toga su održan a ročišt a 17. oktobra 2007. godine , 21. decembra 2007. godine i 28. februara 2008. godine, a na ročištu od 9. maja 2008. godine je zaključena glavna rasprava.
Rešenjem Opštinskog suda u Novom Sadu P. 9511/06 od 9. maja 2008. godine je ponovno otvorena glavna rasprava, radi dopune dokaznog postupka, odnosno izvođenja dokaza saslušanjem sudskog veštaka. Na ročištu održanom 23. juna 2009. godine je zaključena glavna rasprava.
Presudom Opštinskog suda u Novom Sadu P. 9511/06 od 23. juna 2009. godine je, u stavu prvom izreke , odbijen kao neosnovan primarni tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime duga isplati iznos od 21.730.399,41 dinara , sa zakonskom zateznom kamatom počev od 16. oktobra 2007. godine do isplate , stavom drugim izreke presude je usvojen eventualni tužbeni zahtev tužioca i obavezan je tuženi da tužiocu na ime duga isplati iznos od 3.415.306,42 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 16. oktobra 2007. godine do isplate , a stavom trećim izreke presude je obavezan tuženi da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka.
Odlučujući o žalbi tuženog, Apelacioni sud u Novom Sadu je presudom Gž. 8555/10 od 16. septembra 2010. godine žalbu delimično usvojio i delimično odbio, te je presudu Opštinskog suda u Novom Sadu P. 9511/06 od 23. juna 2006. godine u pobijanom delu kojim je usvojen eventualni tužbeni zahtev i odluku o parničnim troškovima preinačio u delu preko iznosa od 733.555,00 dinara glavnice sa zakonskom zateznom kamatom počev od 23. juna 2009. godine do isplate, tako što je u tom delu zahtev odbi o i odluč io da svaka stranka snosi svoje parnične troškove, a presudu je potvrdio u preostalom delu.
Odlučujući o reviziji tužioca, Vrhovni kasacioni sud je rešenjem Rev. 3611/10 od 20. januara 2011. godine prekinuo postupak po reviziji izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 8555/10 od 16. septembra 2010. godine. Iz obrazloženja rešenja proizlazi da je odredbom člana 88. Zakona o stečaju („Službeni glasnik RS“ , broj 104/09 , od 16. decembra 2009. godine) , koji je lex specialis u odnosu na Zakon o parničnom postupku, propisano da se u trenutku nastupanja pravnih posledica ostvaranja postupka stečaja prekidaju svi sudski postupci u odnosu na stečajnog dužnika i njegovu imovinu.
Tužilac je podneskom od 9. maja 2011. godine, upućenom preko Osnovnog suda u Novom Sadu za Vrhovni kasacioni sud, dostavio obaveštenje stečajnog upravnika o preuzimanju postupka, a li navedeni podnesak sa spisima predmeta nije dostavljen Vrhovnom kasacionom sudu.
4. Za ocenu navoda i razloga ustavne žalbe sa stanovišta Ustavom zajemčenih prava na čiju povredu se podnosilac ustavne žalbe poziva, bitne su sledeće odredbe Ustava i zakona:
Odredbom člana 32. stav 1. Ustava je zajemčeno svakom pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.
Odredbama Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ", br. 4/77, 36/77, (6/80), 36/80, (43/82 i 72/82), 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91 i "Službeni list SRJ", br. 27/92, 31/93, 24/94, 12/98, 15/98 i 3/02) bilo je propisano : da je sud dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku (član 10.) ; da će sud izvesti dokaz veštačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja neke činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže (član 250.); da veštačenje vrše veštaci koje određuje parnični sud, a da pre nego što odredi koja će lica uzeti za veštake sud će o tome saslušati stranke, a u hitnim slučajevima sud može odrediti veštaka iako prethodno stranke nisu saslušane, a na mesto određenog veštaka sud može uvek odrediti drugog veštaka (član 251. stav 1, 2 . i 4.); da sud može kazniti novčano do 30.000 novih dinara veštaka koji ne dođe na ročište iako je uredno pozvan a izostanak ne opravda, kao i veštaka koji bez opravdanog razloga odbije da vrši veštačenje (član 255. stav 1.) ; da će sud odrediti da li će veštak izneti svoj nalaz i mišljenje samo usmeno na raspravi ili će ih podneti i pismeno pre rasprave i da će sud odrediti rok za pismeno podnošenje nalaza i mišljenja (član 260. stav 1.) ; da je u toku pripremanja glavne rasprave do ročišta za glavnu raspravu, predsednik veća ovlašćen da odlučuje - o stupanju prethodnika u parnicu, o učešću umešača, o obezbeđenju dokaza, o preinačenju tužbe, o troškovima postupka u slučaju povlačenja tužbe, o prekidu ili mirovanju postupka, o privremenim merama obezbeđenja, o spajanju parnica, o razdvajanju postupka, o određivanju sudskih rokova ili njihovom produženju, o zakazivanju ročišta ili njihovom odlaganju, o povraćaju u pređašnje stanje zbog propuštanja roka ili ročišta, o oslobođenju stranke od plaćanja troškova postupka, o obezbeđenju parničnih troškova, o polaganju predujma na ime troškova za preduzimanje pojedinih radnji u postupku, o postavljanju privremenog zastupnika, o dostavljanju sudskih pismena, o merama za ispravljanje podnesaka, o urednosti punomoćja kao i o svim pitanjima koja se tiču upravljanja postupkom (član 278 . stav 1 .); da kad veće smatra da je predmet raspravljen tako da se može doneti odluka, predsednik veća saopštiće da je glavna rasprava zaključena i posle toga će se veće povući na većanje i glasanje radi donošenja odluke (član 304. stav 1.); da veće može u toku većanja i glasanja odlučiti da se zaključena glavna rasprava ponovo otvori ako je to potrebno radi dopune postupka ili razjašnjenja pojedinih važnijih pitanja (član 305.) .
Odredbama Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS", br. 125/04, 111/09 i 36/11 ) je propisano da stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtevima i predlozima u razumnom roku i da je sud dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova (član 10.); da se postupak prekida kad nastupe pravne posledice otvaranja postupka stečaja ili likvidacije (član 214. tačka 5) ); da će se postupak koji je prekinut iz razloga navedenih u članu 214. tač. 1)-5) ovog zakona nastaviti kad naslednik ili staralac zaostavštine, novi zakonski zastupnik, stečajni upravnik ili pravni sledbenici pravnog lica preuzmu postupak ili kad ih sud na predlog protivne strane pozove da to učine (član 217. stav 1.) .
5. Ocenjujući najpre navode i razloge ustavne žalbe sa stanovišta Ustavom zajemčenog prava na suđenje u razumnom roku, na čiju se povredu podnosilac ustavne žalbe poziva, a polazeći od utvrđenih činjenica i okolnosti, Ustavni sud je utvrdio da je parnični postupak pokrenut 12. februara 1992. godine podnošenjem tužbe Opštinskom sudu u Novom Sadu i da još uvek nije okončan po stupak po reviziji tužioca, ovde podnosioca ustavne žalbe . Iako je period u kojem se građanima Republike Srbije jemče prava i slobode utvrđene Ustavom i obezbeđuje ustavnosudska zaštita u postupku po ustavnoj žalbi počeo da teče 8. novembra 2006. godine, danom proglašenja Ustava Republike Srbije, Ustavni sud je, polazeći od toga da sudski postupak po svojoj prirodi predstavlja jedinstvenu celinu, stao na stanovište da su, u konkretnom slučaju, ispunjeni uslovi da se prilikom ocene razumnog roka uzme u obzir celokupan period dosadašnjeg trajanja parničnog postupka.
Kada je reč o dužini trajanja parničnog postupka, Ustavni sud je utvrdio da postupak traje dvadeset godina i tri meseca, do odlučivanja po ustavnoj žalbi, što samo po sebi ukazuje na njegovo nerazumno dugo trajanje.
Međutim, polazeći od toga da je pojam razumnog trajanja sudskog postupka relativna kategorija koja zavisi od niza činilaca, a pre svega od složenosti pravnih pitanja i činjeničnog stanja u konkretnom sporu, ponašanja podnosioca ustavne žalbe, postupanja sudova koji vode postupak, kao i od značaja prava o kome ce u postupku odlučuje za podnosioca ustavne žalbe, Ustavni sud je ispitivao da li su i u kojoj meri navedeni kriterijumi uticali na dužinu trajanja konkretnog parničnog postupka.
U tom smislu, Ustavni sud je ocenio da predmet spora nije u tolikoj meri bio činjenično i pravno složen da bi mogao opravdati trajanje postupka od preko 18 i po godina do njegovog pravnosnažnog presuđenja.
Ocenjujući značaj predmeta spora za podnosioca ustavne žalbe, Ustavni sud je zaključio da je podnosilac imao legitiman pravni interes da ce o njegovom tužbenom zahtevu za isplatu duga odluči u razumnom roku.
Ispitujući ponašanje podnosioca ustavne žalbe, Ustavni sud je ocenio da je podnosilac, kao tužilac, u određenoj meri doprineo dugom trajanju parničnog postupka. Naime, nakon ročišta održanog 19. januara 1994. godine, punomoćniku tužioca je ostavljen rok za označavanje ličnosti sudskog veštaka sa spiska sudskih veštaka u Rumi, a prvostepeni sud je ponovi o naloge tužiocu rešenjima od 11. septembra 1996. godine i 13. januara 1997. godine , ali punomoćnik tužioca nije postupio po rešenjima suda. Po donošenju rešenja o izvođenju dokaza veštačenjem od 18. juna 1997. godine, tužiocu je i na ročištu od 24. septembra 1997. godine, kao i na prethodnom , ponovo naloženo da uplati predujam na ime troškova veštačenja, pa je imajući u vidu da je tužilac znatno kasnije postupio po rešenju suda, nalaz sa mišljenje m sudskog veštaka dostavljen tek nakon jedne godine i šest meseci od donošenja rešenja o izvođenju dokaza veštačenjem.
Ipak, osnovni razlog dugom trajanju parničnog postupka je postupanje suda koji nije preduzima o sve zakonom predviđene procesne mere koje su m u stajale na raspolaganju da se postupak efikasno okonča i da se o podnetoj tužbi, odnosno istaknutim tužbenim zahtevima odluči bez nepotrebnog odugovlačenja. U prilog navedenoj činjenici govori i to da prvostepeni sud u periodu od 3. jula 1992. godine do 19. januara 1994. godine, po donošenju rešenja o spajanju parnica, nije preduzimao nikakve procesne radnje godinu dana i devet meseci. Nakon ročišta održanog 19. januara 1994. godine na kome je naloženo punomoćniku tužioca da označi ličnost sudskog veštaka, prvostepeni sud je rešenjima od 11. septembra 1996. godine i 13. januara 1997. godine, obavezivao punomoćnika tužioca da postupi po nalogu koji je provobitno da o gotovo tri godine pre toga. Naime, odredbom člana 251. stav 1. Zakona o parničnom postupku bilo je propisano da će sud pre nego što odredi koja će lica uzeti za veštake o tome saslušati stranke, međutim, imajući u vidu pasivno ponašanje punomoćnika tužioca, sud je mogao u hitnim slučajevima i sam odrediti veštaka, iako prethodno nisu saslušane stranke. Osim toga, prvostepeni sud je u parnici P. 602/92, glavnu raspravu zaključenu 28. februara 2005. godine ponovo otvorio radi dopune dokaznog postupka , rešenjem od 14. marta 2005. godine. Rešenjem od istog datuma je utvrđeno da se radi o sporu koji treba da sudi sudija pojedinac, nakon čega je po pravnosnažnosti takvog rešenja određen zastoj u postupku do zauzimanja stava Vrhovnog suda Srbije u postupku za rešavanje spornog pravnog pitanja. Nakon pet meseci od određivanja zastoja u parnici P. 602/92, sud je rešenjem donetim posle ročišta održanog 20. decembra 2006. godine, nakon četrnaest godina od podnošenja tužbe, razdvojio iz spisa predmeta P. 602/92 i spis predmeta P. 976/92, nakon čega je formiran poseban predmet P. 9511/06. Po zaključenju glavne rasprave u predmetu P. 9511/06 od 9. maja 2008. godine, prvostepeni sud je rešenjem od istog datuma ponovno otvorio glavnu raspravu, radi dopune dokaznog postupka, odnosno izvođenja dokaza saslušanjem sudskog veštaka tek nakon godinu dana , na ročištu održanom 23. juna 2009. godine , ponovno zaključio glavnu raspravu.
Ustavni sud konstatuje da je dužnost sudova da postupak sprovedu bez odugovlačenja, da pravovremeno i efikasno reaguju i da blagovremeno preduzmu sve zakonske mere u cilju razjašnjenja činjeničnog stanja i donošenja odluke. Ustavni sud naglašava da je u pravnoj državi od izuzetne važnosti donošenje odluka bez odlaganja, kako se ne bi ugrozila delotvornost sudske zaštite Ustavom garantovanih prava i sloboda i kako bi se održalo poverenje građana u sudove.
Ustavnopravna ocena sprovedenog postupka u ovoj građanskopravnoj stvari, zasnovana na praksi Ustavnog suda, kao i Evropskog suda za ljudska prava, potvrđuje da je u konkretnom slučaju povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na suđenje u razumnom roku iz člana 32. stav 1. Ustava. Ustavni sud je stoga, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu ("Službeni glasnik RS", br. 109/07, 99/11 i 18/13-Odluka US) , ustavnu žalbu usvojio u tački 1. izreke.
Polazeći od toga da parnični postupak povodom koga je podneta ustavna žalba još nije okončan povodom izjavljene revizije tužioca, a da je stečajni upravnik tužioca podneskom od 9. maja 2011. godine preuzeo postupak, o čemu je obavestio prvostepeni sud, Ustavni sud je, saglasno odredbi člana 89. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu, odredio da se štetne posledice utvrđene povrede Ustavom zajemčenog prava otklone nalaganjem nadležnim sudovima da preduzmu sve neophodne mere kako bi se postupak iz tačke 1. izreke okončao u najkraćem roku, pa je odlučio kao u tački 3. izreke.
6. Na osnovu odredbe člana 89. stav 3. Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud je u tački 2. izreke odlučio da se pravično zadovoljenje podnosioca ustavne žalbe zbog konstatovane povrede ustavnog prava ostvari utvrđenjem prava na naknadu nematerijalne štete u iznosu od 1.700 evra, u dinarskoj protivvrednosti obračunatoj po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan isplate. Naknada se isplaćuje na teret budžetskih sredstava - razdeo Ministarstva pravde i državne uprave.
Prilikom odlučivanja o visini nematerijalne štete koju je podnosilac ustavne žalbe pretrpeo zbog utvrđene povrede prava, Ustavni sud je cenio sve okolnosti od značaja za njeno utvrđenje, u konkretnom slučaju, a posebno dužinu trajanja parničnog postupka, kao i određeni doprinos samog podnosioca ustavne žalbe. Ustavni sud smatra da navedeni novčani iznos predstavlja pravičnu i adekvatnu naknadu za povredu prava koju je podnosilac ustavne žalbe pretrpeo zbog neažurnog postupanja sudova. Odlučujući o visini naknade nematerijalne štete, Ustavni sud je imao u vidu postojeću sopstvenu praksu, praksu i kriterijume Evropskog suda za ljudska prava u sličnim slučajevima, ekonomsko-socijalne prilike u Republici Srbiji, kao i samu suštinu naknade nematerijalne štete kojom se oštećenom pruža odgovarajuće zadovoljenje.
7. Na osnovu svega iznetog i na osnovu odredaba člana 42b stav 1. tačka 1) i člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud je doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
dr Dragiša B. Slijepčević