Odluka Ustavnog suda o povredi prava na pravnu sigurnost
Kratak pregled
Ustavni sud usvojio je ustavnu žalbu i utvrdio povredu prava na pravnu sigurnost, kao elementa prava na pravično suđenje. Povreda je nastala jer je isti apelacioni sud u istom predmetu doneo dve suprotne odluke bez adekvatnog obrazloženja za promenu stava.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Vesna Ilić Prelić, predsednik Veća , i sudije dr Dragiša B. Slijepčević, Katarina Manojlović Andrić, dr Olivera Vučić , Predrag Ćetković, Milan Stanić, Bratislav Đokić i mr Tomislav Stojković , članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi N. R. iz Beograda, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi sa članom 170. Ustava Republike Srbij e, na sednici Veća održanoj 25. februara 2016. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba N. R. izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž. 3516/13 od 12. jula 2013. godine i utvrđuje da je podnosi teljki ustavne žalbe povređeno pravo na pravnu sigurnost, kao element prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije.
2. Poništava se presuda Apelacionog suda u Beogradu Gž. 3516/13 od 12. jula 2013. godine i određuje da isti sud donese novu odluku o žalbi podnosi teljke ustavne žalbe i ostalih tužilja izjavljenoj protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P. 5253/12 od 20. novembra 2012. godine.
3. Ova odluka ima pravno dejstvo i prema licima koja nisu podnela ustavnu žalbu, a nalaze se u istoj pravnoj situaciji kao i podnositeljka ustavne žalbe, saglasno odredbi člana 87. Zakona o Ustavnom sudu .
O b r a z l o ž e nj e
1. N. R. iz Beograda je , 21. marta 201 4. godine, preko punomoćnika V. J, advokata iz Beograda, podnela Ustavnom sudu ustavnu žalbu protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž. 3516/13 od 12. jula 2013. godine , zbog povrede prava na pravično suđenje, na jednaku zaštitu prava i na imovinu , zajemčenih odredbama člana 32. stav 1, člana 36. stav 1. i člana 58. Ustava.
U ustavn oj žalb i se, pored ostalog, navodi: da je Apelacioni sud u Beogradu u rešenj u Gž. 11583/10 od 18. januara 2012. godine, kojim je ukinuta prvobitna prvostepena presuda u konkretnoj pravnoj stvari , izneo stav da se pravila o pravu preče kupovine iz člana 5. Zakona o prometu nepokretnosti iz 1998. godine jednako imaju primeniti i u slučaju kada ugovor o prometu nepokretnosti ima za predmet prenos prava korišćenja na zemljištu koje se nalazi u državnoj svojini, te da Zakon o planiranju i izgradnji ne predstavlja lex specialis u odnosu na Zakon o prometu nepokretnosti; da je, potom, u osporenoj drugostepenoj presudi, isti sud zauzeo potpuno oprečan stav - da se kod prenosa prava korišćenja na zemljištu u državnoj svojini ne primenjuju pravila o pravu preče kupovine, te da je Zakon o planiranju i izgradnji lex specialis u odnosu na Zakon o prometu nepokretnosti ; da iz toga proizlazi da je veće istog drugostepenog suda donelo dve suprotne odluke povodom identičnog činjeničnog stanja . Ostalim navodima podnosi teljka ustavne žalbe ukazuje da je Apelacioni sud u Beogradu pogrešno primenio odgovarajuće odredbe Zakona o prometu nepokretnosti, zbog čega je neprihvatljiv stav da kod prometa prava korišćenja na zemljištu u državnoj svojini nema mesta primeni pravila o pravu preče kupovine.
Predloženo je da Ustavni sud usvoji ustavnu žalbu i poništi osporenu drugostepenu presudu.
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
3. Ustavni sud je, nakon izvršenog uvida u dokumentaciju koja je dostavljena uz ustavnu žalbu, utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje u ovoj ustavnosudskoj stvari:
Osporenom presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž. 3516/13 od 12. jula 2013. godine je potvrđena prvostepena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P. 5253/12 od 20. novembra 2012. godine, kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužilja N. R, ovde podnositeljke ustavne žalbe, M. R, I. R. i D. R, kojim su tražile da se poništi ugovor o prenosu prava korišćenja, overen kod Petog opštinskog suda u Beogradu pod Ov. 554/08 , dana 18. januara 2008. g odine, čiji je predmet prenos prava korišćenja ½ idealnih del ova katastarske parcele br oj 1688/1 , upisan e u ZKUL broj 232 , KO K, površine 11 ari i 42 m2, zaključen između tuženih M. R. i S. M, te da se tuženi M . R. obaveže da pod istim uslovima prenese na tužilje pravo trajnog korišćenja na navedenoj nepokretnosti, a da će, ukoliko to ne učini, presuda poslužiti kao osnov za sticanje trajnog prava korišćenja i upis u javnim knjigama. U delu odluke o troškovima parničnog postupka navedena prvostepena presuda je preinačena, utoliko što je iznos naknade parničnih troškova, dosuđen tuženom S. M, umanjen.
U obrazloženju osporene drugostepene presude je, pored ostalog, navedeno: da su, prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilje i tuženi M. bili sukorisnici predmetne katastarske parcele, koja je upisana kao državna svojina, vlasništvo Re publike Srbije; da je tuženi M, kao prenosilac prava, 18. januara 2008. godine, sa tuženim S, kao sticaocem prava, zaključio ugovor o prenosu prava korišćenja zemljišta; da je ugovorom koji je overen kod Petog opštinskog suda u Beogradu u predmetu Ov. 554/08, na tuženog S. preneto pravo korišćenja ½ idealnih delova predmetne nepokretnosti , uz ugovorenu naknadu od 400.000 dinara; da je rešenjem Opštinske uprave opštine Voždovac - Odeljenj e za imovinskopravne poslove od 12. decembra 2007. g odine utvrđeno pravo korišćenja zemljišnoknjižnom sukorisniku M. R. na ½ idealnih delova neizgrađenog ostalo g građevinsko g zemljišta – kat astarske parcele broj 1688/1 ; da je, polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvost epeni sud pravilno odlučio kada je odbio tužbeni zahtev tužilja kojim su tražile poništaj ugovora o prenosu prava korišćenja zemljišta zaključen između tuženih, zb og povrede prava preče kupovine; da to iz razloga što je prvos tepeni sud, uz praviln u primen u materijalnog prav a, pravilno zaključio da je tuženi M. svoje pravo sukorišćenja, koje je utvrđeno rešenjem organa uprave, shodno odredbi člana 84. Zakona o planiranju i izgradnji („Službeni glasnik PC", br . 47/03 i 34/06), koji je bio na snazi u vreme zaključenja sporanog ugovora, preneo na tuženog S. punovažnim ugov orom o prometu prava korišćenja, overenim kod suda, na osnovu rešenja nadle žne opštinske uprave, u svemu u skladu sa navedenim članom zakona, kojim je u stav u 4. bilo propisano da je takvo pravo u prometu ; da je pravilan i zaključak prvostepenog suda da je odredbom člana 5. Zakona o prometu nepokretnosti („Službeni glasnik PC", broj 42/98) pravo preče kupovine ustanovljeno samo u korist suvlasnika nepokretnosti, koji je, ako namerava da proda svoj suvlasnički deo, dužan da ga prethodno ponudi ostalim suvlasnicima, a da pravo preče kupovine nije ustanovljeno u korist nosioca prava korišćenja zemljišta, zbog čega tužilje, u konkretnom slučaju, ne uživaju pravnu zaštitu z bog povred e prava preče kupovine; da s obzirom na to da tužiljama kao sukorisnicima parcele ne pripada pravo preče kupovine, to tužilac nije imao dužnost da pre prenosa prava sukorišćenja svoj sukorisnički udeo ponudi tužiljama, iz kog razloga je tužbeni zahtev tužilja za zaštitu tog prava neosnovan; da kako je prvostepeni sud pravilno zaključio da tužiljama nije povređeno pravo preče kupovine, da je sporni ugovor o prenosu prava korišćenja zemljišta pravno valjan i da nije u suprotnosti sa prinudnim propisima, to je pravilan i zaključ ak da tužilje nemaju osnov da zahtevaju da tuženi M, pod istim uslovima kao sa tuženim S, zaključi sa njima ugovor o prenosu prava korišćenja predmetnog zemljišta .
Pored navedenog, u obrazloženju osporene drugostepene presude je takođe istaknuto: da su neosnovani navodi žalbe tužilja kojima se ukazuj e da je pravo korišćenja izvedeno iz ranijeg prava svojine i da kao takvo, u smislu odredaba čl. 2, 4. i 10. Zakona o prometu nepokret nosti, daje pravo tužiljama na jednak tretman i jednaka prava kao i pravo svojine, pa i na primenu instituta prava preče kupovine i da je Zakonom o planiranju i i zgradnji regulisano samo stavljanje u promet prav a korišćenja , pod uslovom da je prethodno utvrđeno rešenje m nadležnog organa, dok se ostalim pitanjima prenosa zakon nije bavio i nije ih regulisao, te se na prenos prava korišćenja ( formu i način zaključenja ugovora i slično) primenjuju odredbe Zakona o prometu nepokretnosti, a time i pitanje prava preče kupovine; da je to iz razloga što pravo korišćenja predstavlja po svojoj prirodi uže stvarno pravo od prava svojine, a titulari ovih prava imaju različita ovlašćenja i ograničenja u pravnom prometu; da bi pravo preče kupovine nepokretnosti, za koje je članom 5. Zakona o prometu nepokretnosti bila ustanovljena dužnost samo za suvlasnika nepokretn osti koji namerava da proda svoj suvlasnički deo, da ga prethodno ponudi ostalim suvlasnicima, bilo šire korišćeno, ono mora biti predviđeno zakonom u svakom konkretnom slučaju; da s obzirom na to da Zakonom o planiranju i izgradnji, kojim je propisano da je pravo korišćenja na neizgrađenom ostalom građevinskom zemljippu u državnoj svojini u prometu, nije propisana i dužnost sukorisnika nepokretnosti da pre izvršenog prenosa prava svoj sukorisnički deo ponudi ostalim sukorisnicima, to je prvostepeni sud pravilno zaključio, da se, u konkretnom slučaju, ne mogu analogno primeniti odredbe čl. 5. i 10. Zakona o prometu nepokretnosti u vezi sa odredbom člana 2. tačka 2 ) istog zakona ; da su neosnovani i navodi žalbe tužilj a kojima ukazuju da je prvostepeni sud propustio da u potpunosti utvrdi sve činjenice od značaja za odlučivanje u ovoj parnici, te da je nepravilno primenio materijalno pravo, tumačeći Zakon o prometu nepokretnosti na najrestriktivniji način; da je to iz razloga što je nesumnjivo utvrđeno da je tuženi M, pre zaključenja spornog ugovora, podneo zahtev nadležnom organu uprave, ko ji mu je pravnosnažnim rešenjem utvrdio pravo su korišćenja, te da je saglasno odredbama člana 84. u vezi sa odredbom člana 75. stav 3. Zakona o planiranju i izgradnji zaključio sporni ugovor koji je overen kod suda; da je, takođe, prvostepeni sud pouzdano zaključio i da se odredbe Zakona o prometu nepokretnosti, kojima je regulisano pravo preče kupovine suvlasnika zemljišta, ne mogu analogno primenjivati i na nosioce prava korišćenja.
Apelacioni sud u Beogradu je osporenu drugostepenu presudu doneo u veću sastavljenom od sudije Z.D, kao predsednika veća, i sudija M.A. i M.V, kao članova veća.
Apelacioni sud u Beogradu je, u veću sastavljenom od sudije Z.D, kao predsednika veća, i sudija M.A. i G.T, kao članova veća, u konkretnoj pravnoj stvari prvobitno doneo rešenje Gž. 11583/10 od 18. januara 2012. godine, kojim je ukinuo presudu Petog opštinskog suda u Beogradu P. 3890/08 od 28. oktobra 2009. godine , kojom je takođe bio odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužilja da se poništi sporni u govor o prenosu prava korišćenja, da se tuženi M . obaveže da pod istim uslovima prenese na tužilje pravo trajnog korišćenja na predmetnoj nepokretnosti, kao i da će, ukoliko tuženi M. to ne učini, presuda poslužiti kao osnov za sticanje prava trajnog korišćenja i upis u javnim knjigama.
U obrazloženju tog rešenja je, pored ostalog, izneto: da je, polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilja, nalazeći da je, u konkretnom slučaju, saglasno odredbi člana 84. Zakona o planiranju i izgradnji, preneto pravo korišćenja, a ne pravo svojine na predmetnoj parceli; da je polazeći od toga da je odredbom člana 5. Zakona o prometu nepokretnosti propisano da pravo preče kupovine ima suvlasnik, a ne sukorisnik nepokretnosti, te da je Zakon o planiranju i izgradnji lex specialis kada je u pitanju promet prava korišćenja zemljišta koje se nalazi u državnoj svojini i da njime nije predviđeno pravo preče kupovine prilikom prenosa prava korišćenja, prvostepeni sud zaključio da nisu ispunjeni uslovi za poništaj spornog ugovora; da se takva odluka ne može prihvatiti, s obzirom na to da je prvostepeni sud pogrešno primenio materijalno pravo, što je za posledicu imalo i propust prvostepenog suda da pravilno i pouzdano utvrdi sve bitne činjenice; da je prvostepeni sud, u konkretnom slučaju, propustio da ceni da je članom 2. Zakona o prometu nepokretnosti propisano da promet nepokretnosti jeste raspolaganje nepokretnostima pravnim poslom, da je tačkom 2) navedenog člana zakona obuhvaćen i prenos prava korišćenja na nepokretnostima u državnoj svojini, što je bio predmet ugovora čiji se poništaj traži, te da odredbe člana 5. navedenog zakona tumači u smislu odredaba člana 2, bez obzira na to što njima nije izričito propisano pravo preče kupovine sukorisnika zemljišta u državnoj svojini; da je usled pomenutih propusta, prvostepeni sud propustio da pravilno i potpuno utvrdi bitne činjenice od kojih zavisi pravilna primena odredaba čl. 5. i 10. Zakona o prometu nepokretnosti, od kojih zavisi i odluka o postavljenom tužbenom zahtevu; da Zakon o planiranju i izgradnji, koji je bio na snazi u vreme zaključenja spornog ugovora, nije predstavljao lex specialis u odnosu na Zakon o prometu nepokretnosti, imajući u vidu da je odredbama člana 84. tog zakona bilo propisano da predmet prometa može biti i pravo korišćenja na neizgrađenom ostalom građevinskom zemljištu; da se zbog navedenih nedostataka prvostepena presuda ne može smatrati pravilnom i zakonitom, te je morala biti ukinuta; da će prvostepeni sud u ponovnom postupku, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku, oceniti izvedene dokaze koje stranke imaju pravo i dužnost da predlože do zaključenja glavne rasprave, te će, sprovodeći postupak, u smislu člana 229. istog zakona, pouzdano utvrditi sve bitne činjenice od kojih zavisi pravilna primena materijalnog prava i ponovo odlučiti o tužbenom zahtevu, dajući za svoju odluku jasne i dovoljne razloge.
4. Odredbama Ustava, na čiju povredu se ukazuje u ustavnoj žalbi, utvrđeno je : da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega (član 32. stav 1.); da se jemči jednaka zaštita prava pred sudovima i drugim državnim organima, imaocima javnih ovlašćenja i organima autonomne pokrajine i jedinica lokalne samouprave (član 36. stav 1.); da se jemči mirno uživanje svojine i drugih imovinskih prava stečenih na osnovu zakona (član 58. stav 1.).
Odredbama Zakona o prometu nepokretnosti („Službeni glasnik RS“, broj 42/98), koji se primenjivao u vreme zaključenja i overe spornog ugovora, bilo je propisano: da promet nepokretnosti, u smislu ovog zakona, jeste raspolaganje nepokretnostima pravnim poslom, pored ostalog, i prenos prava korišćenja na nepokretnosti u državnoj svojini sa jednog na drugog nosioca prava korišćenja na nepokretnosti u državnoj svojini (član 2. tačka 2)) ; da je s uvlasnik nepokretnosti koji namerava da proda svoj suvlasnički deo dužan da ga prethodno ponudi ostalim suvlasnicima (član 5. stav 1.); da a ko je prodavac prodao nepokretnost, a nije je prethodno ponudio imaocu prava preče kupovine ili je nepokretnost prodao pod uslovima povoljnijim od uslova iz ponude, imalac prava preče kupovine može tužbom kod suda da zahteva poništaj ugovora o prodaji nepokretnosti i da se nepokretnost njemu proda pod istim uslovima (član 10. stav 1.).
Članom 84. Zakona o planiranju i izgradnji („Službeni glasnik RS“, br. 47/03 i 34/06), merodavnim za konkretan spor, bilo je propisano: da na neizgrađenom ostalom građevinskom zemljištu u državnoj svojini pravo korišćenja ima raniji sopstvenik, zakonski naslednik, kao i lica na koja je raniji sopstvenik preneo pravo korišćenja, u skladu sa zakonom (stav 1.); da po zahtevu za utvrđivanje prava iz stava 1. ovog člana, rešenje donosi nadležna opštinska uprava (stav 3.); da je pravo korišćenja iz stava 1. ovog člana u prometu (stav 4.); da se overa ugovora o prometu prava korišćenja vrši na osnovu pravnosnažnog rešenja iz stava 3. ovog člana (stav 5.).
5. Polazeći od toga da podnositeljka ustavne žalbe povredu označenih ustavnih prava, pored ostalog, obrazlaže i time da je drugostepeni sud, odstupajući od prethodno iznetog pravnog stanovišta, doneo dve suprotne odluke u istom postupku, Ustavni sud, pre svega, ukazuje da je prema stavu Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: ESLjP), jedan od osnovnih aspekata vladavine prava princip pravne sigurnosti. Postojanje različitih odluka suda poslednje instance u istim slučajevima može dovesti do povrede principa pravne sigurnosti u odsustvu mehanizma koji bi osigurao jednoobraznost u odlučivanju (videti presudu Beian protiv Rumunije , od 6. decembra 2007. godine, st. 36-39.). Međutim, zahtev pravne sigurnosti dopušta određena odstupanja u tumačenju koja se prihvataju kao sastavni deo svakog pravosudnog sistema. Takve razlike se mogu javiti i u okviru istog suda i to se samo po sebi ne mora smatrati uvek povredom označenog prava (videti rešenja Ustavnog suda Už-9621/2012 od 23. septembra 2013. godine i Už-4911/2011 od 11. jula 2014. godine, kao i presudu Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Tudor Tudor protiv Rumunije“, broj 21911/03, od 24. marta 2009. godine, pasus 29. ).
Ocenjujući osnovanost ustavne žalbe sa stanovišta Ustavom zajemčenog prava na pravnu sigurnost, kao elementa prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava , Ustavni sud ukazuje da je u svojoj dosadašnjoj praksi prilikom ispitivanja postojanja povrede prava na pravnu sigurnost upoređivao odluke sudova poslednje instance kojima je pravnosnažno odlučeno o pravima i obavezama podnosilaca ustavnih žalbi, ali ne i rešenja kojima su viši sudovi ukidali nižestepene odluke, budući da njima nije meritorno odlučivano o pravima i obavezama podnosilaca. Međutim, u Odluci Už-2622/2013 od 22. oktobra 2015. godine, Ustavni sud je, podsećajući na stav ESLjP izražen u presudi Vusić protiv Hrvatske, od 1. jula 2010. godine - da je Vrhovni sud donošenjem novog rešenja o istom pitanju u istom postupku, suprotnom od prethodno donetog, sam postao izvor nesigurnosti, našao da se iz obrazloženja osporene drugostepene presude ne mogu utvrditi razlozi zbog kojih je Apelacioni sud u Nišu, na podlozi istovetnih činjenica, u veću čija su dva člana ista kao i prilikom donošenja prethodnog rešenja u ovoj parnici , došao do suprotnog zaključka u pogledu postojanja prethodnog pitanja za donošenje odluke u konkretnom sporu. Ustavni sud je u obrazloženju navedene odluke posebno naglasio da ne dovodi u pitanje pravo sudova da u ponovnim postupcima don ose drugačije odluke, ali da su dužni da navedu i obrazlože okolnosti koje su ih opredelile da povodom istih pitanja zauzmu drugačija pravna stanovišta, posebno ukoliko se radi o sudovima poslednje instance.
Primenjujući navedeno na konkretan slučaj, Ustavni sud je ispitivao da li su stavovi izneti u osporenoj drugostepenoj presudi suprotni onima koje je isti sud izrazio u rešenju Gž. 11583/10 od 18. januara 2012. godine.
Ustavni sud najpre konstatuje da je osporena presuda doneta u veću čija su dva člana (predsednik veća Z.D. i član veća M.A.) ista kao i prilikom donošenja rešenja od 18. januara 2012. godine. Apelacioni sud u Beogradu se, po mišljenju Ustavnog suda, u pomenutom rešenju veoma jasno odredio po pitanju da li se pravila o pravu preče kupovine primenjuju i kod prava korišćenja ostalog neizgrađenog građevinskog zemljišta u državnoj svojini, čiji je promet bio dozvoljen, na osnovu člana 84. stav 4. Zakona o planiranju i izgradnji iz 2003. godine. Naime, u rešenju su eksplicitno izneta stanovišta da prenos prava korišćenja na nepokretnostima u državnoj svojini, koji je bio predviđen odredbom člana 2. tačka 2) Zakona o prometu nepokretnosti iz 1998. godine, treba tumačiti u smislu odred aba člana 5. navedenog zakona, bez obzira na to što njima nije izričito bilo propisano pravo preče kupovine sukorisnika zemljišta u državnoj svojini , te da Zakon o planiranju i izgradnji, koji je bio na snazi u vreme zaključenja spornog ugovora, nije predstavljao lex specialis u odnosu na Zakon o prometu nepokretnosti. Apelacioni sud u Beogradu je prvobitno donetu prvostepenu presudu ukinuo zbog pogrešne primene materijalnog prava, tačnije zbog pogrešnog tumačenja prvostepenog suda da je odredbom člana 5. Zakona o prometu nepokretnosti bilo propisano da pravo preče kupovine ima samo suvlasnik, a ne i sukorisnik nepokretnosti, te da je Zakon o planiranju i izgradnji lex specialis kada je u pitanju promet prava korišćenja zemljišta koje se nalazi u državnoj svojini. Međutim, nalog prvostepenom sudu iz ukidajućeg rešenja glasio je da „pouzdano utvrdi sve bitne činjenice od kojih zavisi pravilna primena materijalnog prava“, bez navođenja koje činjenice se smatraju bitnim i kakav je njihov uticaj za pravilnu primenu materijalnog prava.
U osporenoj drugostepenoj presudi, Apelacioni sud u Beogradu je ocenio da je prvostepeni sud, uz praviln u primen u materijalnog prav a, pravilno zaključio da je tuženi M. svoje pravo sukorišćenja, koje je utvrđeno rešenjem organa uprave, shodno odredbama čl ana 84. Zakona o planiranju i izgradnji, preneo na tuženog S. punovažnim ugovorom o prometu prava korišćenja koji je overen kod suda, i to na osnovu rešenja nadležne opštinske uprave, u svemu u skladu sa navedenim članom zakona, kojim je u stav u 4. bilo propisano da je takvo pravo korišćenja u prometu , kao i da je p ravilan zaključak prvostepenog suda da je odredbom člana 5. Zakona o prometu nepokretnosti pravo preče kupovine bilo ustanovljeno samo u korist suvlasnika nepokretnosti, a ne i nosilaca prava korišćenja na zemljišt u u državnoj svojini. Shvatanja koja je Apelacioni sud u Beogradu posebno izneo su sledeća: da pravo korišćenja predstavlja uže stvarno pravo od prava svojine, zbog čega titulari tih prava imaju različita ovlašćenja i ograničenja u pravnom prometu ; da bi pravo preče kupovine nepokretnosti, za koje je članom 5. Zakona o prometu nepokretnosti bila ustanovljena dužnost samo za suvlasnika nepokretn osti koji namerava da proda svoj suvlasnički deo, bilo šire korišćeno, ono mora biti predviđeno zakonom u svakom konkretnom slučaju.
Imajući u vidu izneto, Ustavni sud nalazi da se iz obrazloženja osporene drugostepene presude ne mogu utvrditi razlozi zbog kojih je Apelacioni sud u Beogradu, na podlozi gotovo istovetnih činjenica, u veću čija su dva člana ista kao i prilikom donošenja prethodnog ukidajućeg rešenja, izrazio suprotan stav povodom primene pravila o pravu preče kupovine kod prometa prava korišćenja na ostalom neizgrađenom građevinskom zemljištu u državnoj svojini. Ustavni sud posebno ima u vidu da je nalogom iz rešenja, prvostepeni sud bio obavezan da utvrdi sve bitne činjenice od značaja za pravilnu primenu materijalnog prava. Međutim, iz obrazloženja osporene presude se ne može utvrditi da li je prvostepeni sud, mimo činjenica i okolnosti koje je interpretirao u prvobitno donetoj prvostepenoj presudi, utvrdio još neke pravno relevantne činjenice i okolnosti, te ukoliko jeste, kakav je njihov uticaj na promenu ranije iznetog pravnog stava. Jedina razlika koja proizlazi iz obrazloženja osporene presude jeste eksplicitno isticanje činjenice da je tuženom M., kao ranijem sopstveniku, pravo korišćenja na spornom zemljištu utvrđeno pravnosnažnim rešenjem nadležnog organa uprave. Imajući u vidu da je utvrđivanje prava korišćenja pravnosnažnim rešenjem organa uprave bilo propisano kao uslov iz člana 84. Zakona o planiranju i izgradnji da se sporno zemljište uopšte stavi u promet, Ustavni sud nalazi da drugostepeni sud ni na ovaj način nije učinio jasnim razloge kojima se rukovodio kod promene svog pravnog stava.
Ustavni sud i u ovom predmetu napominje da ne dovodi u pitanje pravo sudova da u ponovnim postupcima donose drugačije odluke, ali da su sudovi dužni da navedu i obrazlože okolnosti koje su ih opredelile da povodom istih pitanja zauzmu drugačija pravna stanovišta, posebno ukoliko se radi o sudovima poslednje instance, kao što je to ovde slučaj.
Polazeći od iznetog, Ustavni sud je utvrdio da je u konkretnom slučaju podnosiocu ustavne žalbe povređeno pravo na pravnu sigurnost, kao element na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava, te je, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07 , 99/11 , 18/13-Odluka US, 40/15 – dr. zakon i 103/15), usvojio ustavnu žalbu i odlučio kao u tački 1. izreke.
6. Ustavni sud je zaključio da se štetne posledice učinjene povrede prava iz člana 32. stav 1. Ustava mogu otkloniti jedino poništajem presude Apelacionog suda u Beogradu Gž. 3516/13 od 12. jula 2013. godine i određivanjem da u ponovnom postupku isti drugostepeni sud donese novu odluku o žalbi podnositeljke ustavne žalbe i ostalih tužilja izjavljenoj protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P. 5253/12 od 20. novembra 2012. godine , te je, saglasno odredbi člana 89. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu, odlučeno kao u tački 2. izreke.
7. Uzimajući u obzir da je osporenom presudom povređeno pravo na pravnu sigurnost, kao element prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava, i ostalim tužiljama koje nisu podnele ustavnu žalbu, a nalaze se u istoj pravnoj situaciji kao i podnositeljka ustavne žalbe, Ustavni sud je ocenio da ima mesta primeni člana 87. Zakona o Ustavnom sudu, pa je, saglasno odredbi člana 89. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu, odlučio kao u tački 3. izreke.
8. Polazeći od toga da će prvostepena presuda biti predmet ponovnog razmatranja u postupku po žalbi, Ustavni sud nije razmatrao navode o povredi ostalih navedenih ustavnih prava.
9. S obzirom na izneto, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42b stav 1. tačka 1) i člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Vesna Ilić Prelić, s.r.