Odluka Ustavnog suda o povredi pretpostavke nevinosti u rešenju o pritvoru
Kratak pregled
Ustavni sud usvojio je ustavnu žalbu i utvrdio da je rešenjima o produženju pritvora povređeno pravo podnosioca na pretpostavku nevinosti. Sud je u obrazloženju pritvora naveo kao utvrđenu činjenicu izvršenje krivičnog dela, pre pravnosnažne osuđujuće presude.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, u sastavu: predsednik dr Bosa Nenadić i sudije dr Olivera Vučić, dr Marija Draškić, Vesna Ilić Prelić, dr Agneš Kartag Odri, Katarina Manojlović Andrić, dr Dragiša Slijepčević, dr Dragan Stojanović i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi Gorana Kljajevića iz Beograda, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 22. decembra 2009. godine, doneo je
O D L U K U
Usvaja se ustavna žalba Gorana Kljajevića i utvrđuje da je rešenjem Okružnog suda u Beogradu-Posebno odeljenje za borbu protiv organizovanog kriminala Kv.P. 380/07 od 26. decembra 2007. godine i rešenjem Vrhovnog suda Srbije-Posebno odeljenje za postupanje u predmetima sa elementima organizovanog kriminala Kž. II o.k. 18/08 od 25. januara 2008. godine povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na pretpostavku nevinosti zajemčeno odredbom člana 34. stav 3. Ustava Republike Srbije, dok se u preostalom delu ustavna žalba odbija kao neosnovana.
O b r a z l o ž e nj e
1. Goran Kljajević iz Beograda podneo je Ustavnom sudu 25. februara 2008. godine, preko punomoćnika Danice B. Kljajević, advokata iz Beograda, blagovremenu i dozvoljenu ustavnu žalbu protiv rešenja Okružnog suda u Beogradu Kv.P. 380/07 od 26. decembra 2007. godine i rešenja Vrhovnog suda Srbije Kž. II o.k. 18/08 od 25. januara 2008. godine, kao i „radnji zadržavanja u pritvoru bez pravnog osnova", zbog povrede prava zajemčenih odredbama člana 27, člana 30. stav 1, člana 31. stav 2, člana 33. stav 2. i člana 34. stav 3. Ustava Republike Srbije.
Podnosilac ustavne žalbe je 4. decembra 2008. godine Ustavnom sudu dostavio podnesak uz koji je priložio rešenje Vrhovnog suda Srbije - Posebno odeljenje Kž. II o.k. 146/08 od 30. jula 2008. godine kojim je prema njemu ukinut pritvor.
2. U ustavnoj žalbi se navodi:
- da je podnosilac ustavne žalbe lišen slobode 12. aprila 2006. godine, da mu je pritvor više puta produžavan i da su njegovi branioci protiv rešenja o određivanju pritvora i svakog rešenja o produženju pritvora izjavljivali žalbe;
- da je optužnica podignuta 11. oktobra 2006. godine, da je stupila na pravnu snagu i da se krivični postupak vodi protiv podnosioca ustavne žalbe i drugih lica pred Okružnim sudom u Beogradu - Posebnim odeljenjem pod brojem K.P. 11/06;
- da je rešenjem Okružnog suda u Beogradu - Posebno odeljenje Kv.P. 380/07 od 26. decembra 2007. godine i rešenjem Vrhovnog suda Srbije Kž. II o.k. 18/08 od 25. januara 2008. godine povređena pretpostavka nevinosti podnosioca ustavne žalbe konstatacijom, bez dokaza, o tome ko je navodno snosio troškove njegovog putovanja u inostranstvo, uz neistinu da se okrivljena S.B. nalazi u bekstvu, kao i konstatacijom „da je optuženi Goran Kljajević jedan od organizatora kriminalne grupe";
- da u novom rešenju o produženju pritvora Kv. P. 380/07 od 26. decembra 2007. godine nije navedeno od kog trenutka tj. datuma se pritvor produžava niti do kog trenutka po ovom rešenju pritvor može da traje, već da je samo paušalno navedeno da se pritvor produžava za najviše dva meseca, zatim da je predmetna optužnica stupila na pravnu snagu 15. novembra 2006. godine, da je zakonski rok za preispitivanje postojanja razloga za pritvor vezan za dan stupanja optužnice na pravnu snagu i pada uvek istog datuma, svaka dva meseca od stupanja optužnice na pravnu snagu, u skladu sa odredbom člana 146. stav 2. Zakonika o krivičnom postupku, te da je stoga veće bilo dužno da po službenoj dužnosti ispita da li još postoje razlozi za pritvor i da o tome donese odgovarajuće rešenje do 15. novembra 2007. godine, a ne 26. decembra 2007. godine i da je posledica nepostupanja u skladu sa navedenim ta da se podnosilac ustavne žalbe nalazi u pritvoru bez pravnog osnova, bez ikakve sudske odluke, s obzirom da mu pritvor nije produžen, a samim tim ni određen u skladu sa navedenom odredbom Zakonika o krivičnom postupku;
- da pritvor protiv njega sadrži veliku dozu proizvoljnosti i da nema za cilj nesmetano vođenje krivičnog postupka, pre svega jer je proizvoljno navedeno da se optužena S.B. nalazi u bekstvu, iako je ona lišena slobode 6. jula 2007. godine i ekstradirana 25. decembra 2007. godine u Republiku Srbiju, te da je i u rešenju Vrhovnog suda Srbije proizvoljnost zastupljena jer se navodi da je nebitno što je optužena S.B. zaista u pritvoru, pošto su „okrivljeni bili povezani i sa drugim licima koja se nalaze u inostranstvu", bez navođenja koja su ta lica;
- da se višekratnim i dugotrajnim produžavanjem pritvora u javnosti stvara utisak da je optuženi kriv i da mu je mesto u pritvoru;
- da sud nije trajanje pritvora sveo na najkraće neophodno vreme imajući u vidu razloge pritvora, da pritvor prema njemu traje već jednu godinu i deset i po meseci, kao i da razloge za dalje produženje pritvora sud obrazlaže profesionalnim svojstvom u kome se nalazio i njegovim službenim dužnostima kao i navodnim pribavljanjem protivpravne imovinske koristi trećim licima, a koji su razlozi sadržani u činjeničnom opisu krivičnih dela koja mu se optužnicom stavljaju na teret i pored ostalih predstavljaju elemente tih krivičnih dela;
- da se njegovo zadržavanje u pritvoru pretvorilo u svojevrsno kažnjavanje pre donošenja pravnosnažne presude;
- da mu je u pritvorskim uslovima sasvim nemoguće da priprema odbranu, imajući u vidu prostorne uslove, opremljenost pritvorske ćelije, prisustvo u maloj prostoriji više ljudi, uz spise predmeta čija analiza iziskuje brojnu pravnu i ekonomsku literaturu, a koji zajedno sa prikupljenim dokazima imaju više od 50.000 strana.
Predložio je da Ustavni sud odloži izvršenje pojedinačnog akta - rešenja o produženju pritvora i radnje „sprovođenja trajanja pritvora", i da nakon sprovedenog postupka utvrdi da su mu navedenim aktima i radnjama povređena i uskraćena ljudska prava, da poništi pojedinačne akte kojima su povrede izvršene i naredi njegovo puštanje na slobodu.
3. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
Članom 27. stav 1. Ustava zajemčeno je da svako ima pravo na ličnu slobodu i bezbednost. Lišenje slobode dopušteno je samo iz razloga i u postupku koji su predviđeni zakonom.
Odredbom člana 30. stav 1. Ustava zajemčeno je da lice za koje postoji osnovana sumnja da je učinilo krivično delo može biti pritvoreno samo na osnovu odluke suda, ako je pritvaranje neophodno radi vođenja krivičnog postupka.
Članom 31. stav 1. Ustava utvrđeno je, pored ostalog, da trajanje pritvora sud svodi na najkraće neophodno vreme imajući u vidu razloge pritvora, a stavom 2. da posle podizanja optužnice trajanje pritvora sud svodi na najkraće neophodno vreme, u skladu sa zakonom.
Prema članu 33. stav 2. Ustava zajemčeno je svakom ko je okrivljen za krivično delo pravo na odbranu i pravo da uzme branioca po svom izboru, da s njim nesmetano opšti i da dobije primereno vreme i odgovarajuće uslove za pripremu odbrane.
Odredbom člana 34. stav 3. Ustava utvrđeno je da se svako smatra nevinim za krivično delo dok se njegova krivica ne utvrdi pravnosnažnom odlukom suda.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
4. Ustavni sud je u sprovedenom postupku izvršio uvid u dokumentaciju priloženu kao dokaz uz ustavnu žalbu i utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za donošenje odluke u ovom ustavnosudskom predmetu:
Protiv podnosioca ustavne žalbe u toku je krivični postupak pred Okružnim sudom u Beogradu - Posebno odeljenje za borbu protiv organizovanog kriminala, u predmetu K.P. 11/06, po optužnici Okružnog javnog tužilaštva u Beogradu - Odeljenje za suzbijanje organizovanog kriminala - Specijalno tužilaštvo Kt.S. 6/06 od 11. oktobra 2006. godine, zbog postojanja osnovane sumnje da je izvršio krivično delo zločinačko udruživanje iz člana 346. stav 1. Krivičnog zakonika, produženo krivično delo primanje mita iz člana 367. stav 1. Krivičnog zakonika, krivično delo zloupotreba službenog položaja iz člana 359. stav 1. Krivičnog zakonika, krivično delo kršenje zakona od strane sudije iz člana 360. stav 1. Krivičnog zakonika, krivično delo zloupotreba službenog položaja iz člana 242. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srbije, tri krivična dela zloupotreba službenog položaja iz člana 359. stav 3. u vezi stava 1. Krivičnog zakonika i produženo krivično delo zloupotreba službenog položaja iz člana 359. stav 3. u vezi stava 1. Krivičnog zakonika u vezi člana 33. Krivičnog zakonika.
Podnosiocu ustavne žalbe je određen pritvor rešenjem istražnog sudije Okružnog suda u Beogradu - Posebno odeljenje Ki. P. 14/08 od 15. aprila 2006. godine, koji mu se računa od 12. aprila 2006. godine kada je lišen slobode, na osnovu odredbe člana 142. stav 2. tač. 2) i 5) Zakonika o krivičnom postupku. Pritvor mu je produžavan tokom trajanja istražnog postupka.
Nakon podizanja optužnice 11. oktobra 2006. godine, pritvor je podnosiocu ustavne žalbe produžen na osnovu odredbe člana 142. stav. 2. tač. 1), 2) i 5) Zakonika o krivičnom postupku, rešenjima Okružnog suda u Beogradu-Posebno odeljenje Kv.P. 249/06 od 11. oktobra 2006. godine,Kv.P. 273/06 od 10. novembra 2006. godine, Kv.P. 299/06 od 8. decembra 2006. godine, Kv.P. 43/07 od 8. februara 2007. godine, Kv.P. 85/07 od 19. marta 2007. godine, Kv.P. 144/07 od 18. maja 2007. godine, Kv.P. 205/07 od 18. jula 2007. godine i Kv.P. 248/07 od 27. avgusta 2007. godine.
Na osnovu odredbe člana 142. stav 2. tač. 1) i 5) Zakonika, pritvor je podnosiocu ustavne žalbe produžen rešenjima Okružnog suda u Beogradu-Posebno odeljenje Kv.P. 309/07 od 26. oktobra 2007. godine i Kv.P. 380/07 od 26. decembra 2007. godine.
Na osnovu odredbe člana 142. stav 2. tačka 5) Zakonika, pritvor je podnosiocu ustavne žalbe produžen rešenjima Okružnog suda u Beogradu-Posebno odeljenje Kv.P. 53/08 od 26. februara 2008. godine, Kv.P. 127/08 od24. aprila 2008. godine, Kv.P. 191/08 od 24. juna 2008. godine i Kv.P. 228/08 od 16. jula 2008. godine.
Vrhovni sud Srbije je rešenjem Kž. II o.k. 146/08 od 30. jula 2008. godine prema podnosiocu ustavne žalbe ukinuo pritvor.
Okružni sud u Beogradu je u osporenom rešenju Kv.P. 380/07 od 26. decembra 2007. godine, obrazlažući razloge za produženje pritvora prema podnosiocu ustavne žalbe, između ostalog, naveo: „...da je optužena S.B. direktor preduzeća „A.S." sa sedištem na Kipru, koje je zajedno sa preduzećem „E.P.2002", čiji je vlasnik bio sada pok. M.B, snosilo troškove putovanja opt. Gorana Kljajevića u inostranstvo...te uzimajući u obzir sve te okolnosti, kao i postojanje osnovane sumnje da su optuženi N.J. i Goran Kljajević organizatori kriminalne grupe, koja je prema navodima optužnice delovala u dužem vremenskom periodu...ukazuju da bi optuženi puštanjem na slobodu mogli pobeći i time omeli nesmetano vođenje ovog krivičnog postupka...". Vrhovni sud Srbije je navedene razloge za produženje pritvora ocenio osnovanim u osporenom rešenju Kž. II o.k. 18/08 od 25. januara 2008. godine.
5. Odredbama Zakonika o krivičnom postupku („Službeni list SRJ", br. 70/01 i 68/02 i „Službeni glasnik RS", br. 58/04, 85/05, 115/05 i 49/07), koji je važio u vreme donošenja osporenih rešenja, bilo je propisano: da se svako smatra nevinim dok se njegova krivica ne utvrdi pravnosnažnom odlukom nadležnog suda (član 3. stav 1.); da se pritvor može odrediti samo pod uslovima predviđenim u ovom zakoniku i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom merom, da je dužnost svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa naročitom hitnošću ako se okrivljeni nalazi u pritvoru i da će se u toku celog postupka pritvor ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je bio određen (član 141. stav 1. do 3.).
Odredbama člana 142. stav 2. Zakonika bilo je propisano da ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično delo, a ne postoje uslovi za pritvor iz stava 1. ovog člana, u cilju nesmetanog vođenja krivičnog postupka, pritvor se protiv tog lica može odrediti, pored ostalog: ako se krije ili ako se ne može utvrditi njegova istovetnost, ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bekstva (tačka 1)); ako je za krivično delo propisana kazna zatvora preko deset godina i ako je to opravdano zbog načina izvršenja ili drugih posebno teških okolnosti krivičnog dela (tačka 5)).
Ostalim relevantnim odredbama Zakonika o krivičnom postupku bilo je propisano: da posle predaje optužnice sudu, do završetka glavnog pretresa, pritvor se može, po pribavljenom mišljenju javnog tužioca, kad se postupak vodi po njegovom zahtevu, odrediti ili ukinuti samo rešenjem veća, da je veće dužno da i bez predloga stranaka ispita da li postoje razlozi za pritvor i da donese rešenje o produženju ili ukidanju pritvora, po isteku svakih trideset dana do stupanja optužnice na pravnu snagu, a po isteku svaka dva meseca nakon stupanja optužnice na pravnu snagu, da žalba na rešenje iz st. 1. i 2. ovog člana ne zadržava izvršenje rešenja i da protiv rešenja veća kojim se odbija predlog za određivanje ili ukidanje pritvora žalba nije dozvoljena (član 146. stav 1. do 4.); da o žalbi protiv rešenja prvostepenog suda odlučuje drugostepeni sud u sednici veća ako ovim zakonom nije drugačije određeno, a da rešavajući o žalbi, sud može rešenjem odbaciti žalbu kao neblagovremenu ili kao nedozvoljenu, odbiti žalbu kao neosnovanu, ili uvažiti žalbu i rešenje preinačiti ili ukinuti, i po potrebi, predmet uputiti na ponovno odlučivanje (član 401. st. 1. i 3.).
6. Ustavni sud je ocenjujući sadržinu osporenog rešenja Okružnog suda u Beogradu-Posebno odeljenje i rešenja Vrhovnog suda Srbije-Posebno odeljenje utvrdio da iz sadržine dela osporenih rešenja proizlazi da se kao utvrđena uzima činjenica da je podnosilac ustavne žalbe, kao jedan od optuženih u krivičnom postupku koji se vodi pred Okružnim sudom u Beogradu, počinio jedno od krivičnih dela koje mu je optužnicom stavljeno na teret. Kako u trenutku donošenja osporenih rešenja o produženju pritvora, krivični postupak u kome se razmatra postojanje krivičnog dela i krivične odgovornosti podnosioca ustavne žalbe nije pravnosnažno okončan, već se nalazi u fazi glavnog pretresa, Ustavni sud ocenjuje da se delom navedenih formulacija iz osporenih rešenja povređuje Ustavom zajemčeno pravo podnosioca da se smatra nevinim dok se njegova krivica ne utvrdi pravnosnažnom odlukom suda.
Naime, prvostepeni sud je obrazlažući odluku da prema podnosiocu ustavne žalbe produži pritvor, pored ostalog, naveo: „da je optužena S.P. direktor preduzeća „A.S." sa sedištem na Kipru, koje je zajedno sa preduzećem „E.P.2002", čiji je vlasnik bio sada pok. M.B, snosilo troškove putovanja opt. Gorana Kljajevića u inostranstvo".
Na ovaj način je pretpostavka nevinosti podnosiocu ustavne žalbe povređena, jer se uzima kao utvrđena činjenica da je podnosilac ustavne žalbe primanjem poklona izvršio jedno od krivičnih dela koja su mu optužnicom stavljena na teret, odnosno „da je optužena S.B... snosila troškove putovanja" podnosioca ustavne žalbe u inostranstvo. Iako je na osporeno rešenje podnosilac ustavne žalbe preko svog branioca izjavio žalbu Vrhovnom sudu, preko Okružnog suda, ni jedan sud nije ništa učinio da se „greška" ispravi.
Kako je Ustavom utvrđeno da se odredbe o ljudskim i manjinskim pravima tumače u korist unapređenja vrednosti demokratskog društva, saglasno važećim međunarodnim standardima ljudskih i manjinskih prava, kao i praksi međunarodnih institucija koje nadziru njihovo sprovođenje (član 18. stav 3.), Ustavni sud je, sledom navedenog, prilikom ocene navoda podnosioca i donošenja odluke u ovom ustavnosudskom predmetu imao u vidu i praksu Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, prema kojoj je pretpostavka nevinosti povređena ako sudska odluka koja se odnosi na lice koje je optuženo za krivično delo odražava mišljenje da je krivo pre nego što se njegova krivica dokaže po zakonu. Dovoljno je da, u odsustvu zvanične odluke, postoji određeno mišljenje koje ukazuje da sud smatra optuženog krivim, dok će preuranjeno iznošenje takvog jednog mišljenja od strane suda neizbežno prekršiti navedenu pretpostavku (presude u predmetima: Deweer protiv Belgije od 27. februara 1980. godine, Minelli protiv Švajcarske od 25. marta 1983. godine, Allenet de Ribemont protiv Francuske od 10. februara 1995. godine, Karakas and Yesilirmark protiv Turske od 28. juna 2005. godine i Matijašević protiv Srbije od 19. septembra 2006. godine).
Sledom navedenog, Ustavni sud je utvrdio da je podnosiocu ustavne žalbe povređeno pravo na pretpostavku nevinosti zajemčeno odredbom člana 34. stav 3. Ustava.
7. Ocenjujući razloge i navode iznete u ustavnoj žalbi sa stanovišta sadržine zajemčenih prava iz člana 27. stav 1. i člana 31. stav 2. Ustava, a polazeći od prethodno utvrđenih činjenica i okolnosti, te odredaba Zakonika o krivičnom postupku, Ustavni sud je utvrdio sledeće:
U krivičnom postupku koji se protiv podnosioca ustavne žalbe vodi pred Okružnim sudom Beogradu - Posebno odeljenje u predmetu KP. 11/06, podnosilac ustavne žalbe nalazio se u pritvoru od 12. aprila 2006. godine do 30. jula 2008. godine. Pritvor mu je određen rešenjem istražnog sudije Okružnog suda u Beogradu Ki.P. 14/06 od 15. aprila 2006. godine, a ukinut rešenjem Vrhovnog suda Srbije Kž. II o.k. 146/08 od 30. jula 2008. godine. Tokom trajanja mere pritvora, podnosiocu ustavne žalbe je pritvor kontrolisan i produžavan rešenjima krivičnog vanpretresnog veća Okružnog suda u Beogradu. Protiv svih rešenja o produženju pritvora podnosilac ustavne žalbe je izjavljivao žalbe Vrhovnom sudu Srbije koji je o istima odlučivao tako što je izjavljene žalbe odbijao kao neosnovane, a u tri navrata (14. marta 2007, 13. avgusta 2007. i 14. jula 2008. godine) uvažavao žalbe, ukidao rešenja i vraćao predmet prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
Nakon stupanja optužnice na pravnu snagu, 15. novembra 2006. godine, krivično vanpretresno veće Okružnog suda u Beogradu je pritvor prema podnosiocu ustavne žalbe kontrolisalo:
- 8. decembra 2006. godine kada je donelo rešenje o produženju pritvora Kv.P. 299/06;
- 8. februara 2007. godine kada je donelo rešenje o produženju pritvora Kv.P. 43/07, koje je rešenjem Vrhovnog suda Srbije Kž. II o.k. 35/07 od 14. marta 2007. godine ukinuto i predmet vraćen na ponovno odlučivanje;
- 19. marta 2007. godine kada je donelo rešenje o produženju pritvora Kv.P. 85/07;
- 18. maja 2007. godine kada je donelo rešenje o produženju pritvora Kv.P. 144/07;
- 18. jula 2007. godine kada je donelo rešenje o produženju pritvora Kv.P. 205/07, koje je rešenjem Vrhovnog suda Srbije Kž.II o.k. 133/07, 134/07 i 135/07 od 13. avgusta 2007. godine ukinuto i predmet vraćen na ponovno odlučivanje;
- 27. avgusta 2007. godine kada je donelo rešenje o produženju pritvora Kv.P. 248/07;
- 26. oktobra 2007. godine kada je donelo rešenje o produženju pritvora Kv.P. 309/07;
- 26. decembra 2007. godine kada je donelo rešenje o produženju pritvora Kv.P. 380/07;
- 26. februara 2008. godine kada je donelo rešenje o produženju pritvora Kv.P. 53/08;
- 24. aprila 2008. godine kada je donelo rešenje o produženju pritvora Kv.P. 127/08;
- 24. juna 2008. godine kada je donelo rešenje o produženju pritvora Kv.P. 191/08, koje je rešenjem Vrhovnog suda Srbije Kž.II o.k. 135/08 od 14. jula 2008. godine ukinuto i predmet vraćen na ponovno odlučivanje i
- 16. jula 2008. godine kada je donelo rešenje o produženju pritvora Kv.P. 228/08, u odnosu na koje je Vrhovni sud Srbije rešenjem Kž.II o.k. 146/08 od 30. jula 2008. godine uvažio izjavljene žalbe i prema podnosiocu ukinuo pritvor.
Iz navedenog, po oceni Ustavnog suda, nesporno proizlazi da je veće Okružnog suda u Beogradu, po isteku svaka dva meseca nakon stupanja optužnice na pravnu snagu, ispitivalo da li još postoje razlozi za pritvor prema podnosiocu ustavne žalbe i donosilo rešenja o produženju pritvora, nalazeći da ti razlozi i dalje postoje.
Ustavni sud je u Odluci Už-314/07 od 23. aprila 2009. godine izneo stav da pritvor nastaje donošenjem rešenja o određivanju pritvora i prestaje donošenjem rešenja o ukidanju pritvora, dok se rešenjem o produženju pritvora kontroliše da li i dalje postoje razlozi za zadržavanje okrivljenog u pritvoru; da je rok od dva meseca rok u kome je sud po službenoj dužnosti u obavezi da kontroliše pritvor i to od dana pravnosnažnosti poslednjeg rešenja koje je doneto o pritvoru, a ne i rok maksimalnog trajanja pritvora po rešenju o produženju pritvora; da sud koji je ovlašćen da produži pritvor, može produžavati pritvor u granicama određenim Zakonikom, kao i da se, nakon stupanja optužnice na pravnu snagu, do završetka glavnog pretresa, pritvor rešenjem ne produžava na unapred tačno određeno vreme, jer se potreba daljeg trajanja pritvora ne zna nikad unapred.
U skladu sa iznetim, ceneći citirane odredbe Ustava i Zakonika o krivičnom postupku, kao i navode podnosioca ustavne žalbe koji smatra da njegovo lišenje slobode nije određeno u postupku koji je predviđen zakonom, niti je trajanje pritvora bilo u skladu sa zakonom jer "zakonski rok od dva meseca za preispitivanje postojanja razloga za pritvor je vezan za dan stupanja optužnice na pravnu snagu i pada uvek istog datuma, svaka dva meseca od stupanja optužnice na pravnu snagu, te da je stoga veće bilo dužno da donese odgovarajuće rešenje do 15. novembra 2007. godine, a ne 26. decembra 2007. godine", kao i da rešenje mora da sadrži vremensko određenje od kada je pritvor produžen i do kada najduže može da traje, Ustavni sud je utvrdio da su osporena rešenja kojima je pritvor prema podnosiocu ustavne žalbe produžen zasnovana na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju krivičnog procesnog prava, kao i da je lišenje slobode podnosioca ustavne žalbe sprovedeno iz razloga i u postupku predviđenim Zakonikom.
Imajući u vidu izneto, Ustavni sud je ocenio da nisu osnovani navodi iz ustavne žalbe da su podnosiocu povređena prava na slobodu i bezbednost i trajanje pritvora iz člana 27. stav 1. i člana 31. stav 2. Ustava.
8. U odnosu na istaknutu povredu prava iz člana 30. stav 1. i člana 31. stav 1. Ustava i citiranih odredaba Zakonika o krivičnom postupku, Sud je utvrdio da osporenim rešenjima sudova u krivičnom postupku nisu povređena Ustavom zajemčena prava podnosioca na koja se pozvao.
Odredbama člana 30. stav 1. Ustava i člana 142. stav 2. Zakonika, utvrđeni su sledeći uslovi za određivanje pritvora prema nekom licu: da postoji osnovana sumnja da je lice učinilo krivično delo, da je pritvaranje neophodno radi vođenja krivičnog postupka i da pritvor može biti određen samo na osnovu odluke suda.
Ustavni sud je u Odluci Už-1197/2008 od 13. novembra 2008. godine izneo stav da se odredbe člana 30. Ustava odnose „na inicijalni čin pritvaranja nekog lica, odnosno na donošenje rešenja o određivanju pritvora od strane suda, a odredbe člana 31. Ustava na trajanje pritvora, što podrazumeva da je pritvor predhodno određen i da se lice već nalazi u pritvoru. Dakle, sud može da odredi pritvor isključivo ako postoji osnovana sumnja da je neko lice izvršilo krivično delo i ako je ta mera neophodna radi vođenja krivičnog postupka, čime se iscrpljuje neposredno dejstvo odredbe člana 30. Ustava po pitanju pritvora kao krivično-procesnog instituta. U daljem toku krivičnog postupka više se ne odlučuje o određivanju pritvora prema već pritvorenom licu, već se jedino odlučuje o produženju ili ukidanju pritvora, do koga dolazi kada se za to steknu propisani uslovi".
Sledom navedenog, Sud smatra da je za ocenu navoda ustavne žalbe relevantna samo odredba člana 31. stav 1. Ustava, u delu kojim se jemči da trajanje pritvora sud svodi na najkraće neophodno vreme, imajući u vidu razloge pritvora. Ustavni sud je stanovišta da se eventualna povreda prava na trajanje pritvora posle podizanja optužnice ne može posmatrati nezavisno od prava na pravično suđenje kojim se jemči, pored ostalog, i suđenje u razumnom roku.
Ustavom je ustanovljena ustavna žalba kao pravno sredstvo za zaštitu ljudskih prava i sloboda i period koji je od značaja za postupanje Ustavnog suda, ratione temporis, počeo je dana 8. novembra 2006. godine, kada je Ustav stupio na snagu. Međutim, kako se „trajanje lišavanja slobode računa od dana hapšenja-početka pritvora, sve do donošenja prvostepene presude" (stav Evropskog suda za ljudska prava iznet u presudi B. v. Austria, od 28. marta 1999. godine, Serija A, br. 175.), Sud je ocenio da se za opravdanost dužine trajanja pritvora mora uzeti u obzir i stanje pritvora na dan 8. novembra 2006. godine, kada je podnosilac ustavne žalbe bio u pritvoru skoro šest meseci.
Nadležni sud je dužan da ne samo u razumnom roku, već i sa naročitom hitnošću postupa u pritvorskim predmetima. Prilikom svake kontrole pritvora sud utvrđuje da li su ispunjeni zakonski uslovi i razlozi za dalje zadržavanje okrivljenog u pritvoru, i da li se ista svrha (nesmetano vođenje krivičnog postupka) može ostvariti drugom merom. Ukoliko sud oceni da okrivljenog treba zadržati u pritvoru, u rešenju mora navesti valjane razloge za takvu odluku. Nema sumnje da je najkraće neophodno vreme trajanja pritvora relativna kategorija, koja zavisi od niza činilaca i mora se proceniti u svakom pojedinačnom slučaju, prema njegovim specifičnim okolnostima. Ustavni sud je ocenio da je predmet, koji se u konkretnom slučaju vodi protiv podnosioca ustavne žalbe pred Okružnim sudom u Beogradu, veoma složen, kako zbog brojnosti optuženih i brojnosti krivičnih dela za koja postoji osnovana sumnja da su ih optuženi izvršili, tako i zbog kompleksnosti činjeničnih i pravnih pitanja koja nadležni sud treba da raspravi i oceni i na osnovu kojih treba da potom donese odluku. Osporena rešenja o produženju pritvora doneta su u sprovedenom postupku u skladu sa zakonom, zasnovana su na zakonom propisanim razlozima iz kojih se prema licu za koje postoji osnovana sumnja da je izvršilo krivično delo može produžiti pritvor i dati su valjani razlozi za dalje zadržavanje podnosioca ustavne žalbe u pritvoru. Sud je prilikom donošenja odluke imao u vidu i da je rešenjem Okružnog suda u Beogradu Kv.P. 309/07 od 26. oktobra 2007. godine, pritvor podnosiocu produžen na osnovu člana 142. stav 2. tač. 1) i 5) Zakonika, a da je prestao osnov za dalje zadržavanje podnosioca, u smislu člana 142. stav 2. tačka 2) Zakonika, i da je rešenjem Kv.P. 53/08 od 26. februara 2008. godine pritvor produžen na osnovu odredbe člana 142. stav 2. tačka 5) Zakonika, jer je sud našao da više ne postoje ni razlozi propisani tačkom 1) navedenog člana Zakonika. Kada je nadležan sud utvrdio da su prestali svi zakonski osnovi za dalje zadržavanje podnosioca ustavne žalbe u pritvoru, pritvor je ukinut i on je pušten na slobodu, iako je postupak protiv njega još uvek u fazi glavnog pretresa.
Ustavni sud ocenjuje da se navodima podnosioca ustavne žalbe da nije bilo osnova za njegovo dalje zadržavanje u pritvoru u smislu odredbe člana 142. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, jer nije bilo opasnosti od bekstva, te da nema opravdanja za pritvor zbog načina izvršenja ili drugih posebno teških okolnosti krivičnog dela, koji se obrazlažu profesionalnim svojstvima u kojima se podnosilac nalazio i njegovim službenim dužnostima, kao i da su dati razlozi pritvora sadržani u činjeničnom opisu krivičnih dela koja mu se optužnicom stavljaju na teret, ne dovodi u pitanje opravdanost zadržavanja podnosioca ustavne žalbe u pritvoru. Naime, pored osnovane sumnje da je neko počinio krivično delo koje mu se stavlja na teret, što je conditio sine qua non za inicijalno pritvaranje, mora uvek postojati razlog zašto se određeno lice lišava slobode na izvestan vremenski period. To može biti opasnost od bekstva, način izvršenja krivičnog dela ili druge posebno teške okolnosti krivičnog dela, ali se ovim razlozima mora izaći u susret, jer Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda dozvoljava da se povisi prag mogućnosti "mešanja" u pravo na slobodu u ovom smislu (videti, među mnogim drugim, presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Kemmache broj 3 protiv Francuske, od 24. novembra 1994, stav 42.). Razume se da će sud uvek u ovakvim slučajevima vagati interese društva odnosno države sa interesima pojedinca. To drugim rečima znači, da će sud procenjivati u svakom konkretnom slučaju sve okolnosti koje govore u prilog zaštite istinskih društvenih vrednosti i interesa države, sa jedne strane, sa interesima pojedinca u smislu njegove lične slobode, sa druge strane. Po mišljenju Ustavnog suda, ovaj debalans u korist društvenih interesa nije ni u jednom trenutku bio neopravdan ili proizvoljan, za sve vreme trajanja lišavanja slobode u konkretnom slučaju na koji ukazuje podnosilac ustavne žalbe.
Ustavni sud je imao u vidu i činjenicu da je od donošenja osporenog rešenja Okružnog suda u Beogradu-Posebno odeljenje Kv.P. 380/07 od 26. decembra 2007. godine do donošenja odluke po žalbi, dakle osporenog rešenja Vrhovnog suda Srbije-Posebno odeljenje za postupanje u predmetima sa elementima organizovanog kriminala Kž. II o.k. 18/08 od 25. januara 2008. godine prošlo skoro mesec dana. Međutim, kako se ustavnom žalbom ne traži posebno utvrđenje povrede Ustavom zajemčenih prava koje bi bile učinjene ovim radnjama, to Ustavni sud, krećući se u okvirima postavljenog zahteva, o njima nije posebno odlučivao.
9. Podnosilac u ustavnoj žalbi ističe i povredu prava na odbranu iz člana 33. stav 2. Ustava, jer „u pritvorskim uslovima uz boravak u maloj prostoriji sa još četiri odnosno pet lica, nema nikakvih a pogotovu ne odgovarajućih uslova za pripremu odbrane u predmetu koji ima za sada sigurno više od 50.000 strana, koje ni fizički ne mogu stati u pritvorsku ćeliju, a za koji predmet, da bi odbrana bila pripremljena na kvalitetan način, neophodna strukturalno-komparativna te pravna analiza, koje nije moguće vršiti u pritvorskim uslovima". Ocenjujući ove navode podnosioca, Ustavni sud je pre svega pošao od činjenice da je pravo okrivljenog da dobije primereno vreme i adekvatne uslove za pripremu odbrane samo jedan od više segmenata prava na odbranu i da se ovo pravo ne može posmatrati izolovano, već uzimanjem u obzir prava kao celine. Sa druge strane, nesporno je da kada se okrivljeni nalazi u pritvoru, mora mu biti obezbeđeno adekvatno vreme za odbranu i mogućnost za sastajanje i poverljivo komuniciranje sa braniocem lično ili telefonom ili pismenim putem, s tim što je dopušteno da ta komunikacija bude nadgledana od strane službenih lica. Međutim, vreme i uslovi za pripremu odbrane se ne iscrpljuju samo direktnim kontaktima okrivljenog i njegovog branioca u pritvorskim uslovima, već ih treba posmatrati šire.
Krivični postupak koji se protiv podnosioca ustavne žalbe vodi pred Posebnim odeljenjem za borbu protiv organizovanog kriminala Okružnog suda u Beogradu je svakako veoma složen i iziskuje značajno vreme za pripremu odbrane. U vreme podnošenja ustavne žalbe podnosilac se nalazio u pritvoru i njegovo opštenje sa braniocem se, pored ostalog, odvijalo u pritvorskim uslovima koji ne prate u potpunosti standarde razvijenih evropskih zemalja. Međutim, kako podnosilac ustavne žalbe u ovom postupku ima branioca koga je sam izabrao, sa kojim pristupa suđenjima i uz njegovu pomoć se brani, te kako se priprema odbrane ne vrši samo u direktnim kontaktima okrivljenog i njegovog branioca, koji podnosiocu nisu ni bili uskraćeni, već se uloga branioca sastoji i u tome da prikupi i sredi materijal koji je neophodan za odbranu, stvori i razradi plan odbrane i prouči propise, to po stavu Ustavnog suda, sve ove radnje koje se odnose na pravnu stranu odbrane i u velikoj meri i na utvrđivanje činjenica, branilac okrivljenog priprema i bez direktnog kontakta sa branjenikom, a sve u cilju pružanja najbolje moguće pravne pomoći branjeniku u ostvarivanju njegovih prava i zakonom zaštićenih interesa. Dakle, osnovna dužnost branioca jeste da pomogne okrivljenom u njegovoj odbrani, da pronađe, izloži i protumači one dokaze, činjenice i okolnosti koje idu u korist okrivljenom, te da iznese sve što smatra celishodnim da bi postigao cilj odbrane u svrhu zaštite prava okrivljenog, koje se sve radnje preduzimaju ne samo u ličnim kontaktima, već u velikoj meri u samostalnom radu, i to bez obzira na činjenicu da li je okrivljeni u pritvoru.
Sledom navedenog, a imajući u vidu da podnosilac ustavne žalbe nije istakao da su mu kontakti sa braniocem dok je bio u pritvoru eventualno bili uskraćeni ili onemogućeni, te da njihova komunikacija nije mogla biti poverljiva, već se pritužuje da u pritvoru nije mogao da priprema odbranu, jer u ćeliju u kojoj je bio smešten, zbog njene veličine, nije mogao da stavi spise predmeta koji imaju više od 50.000 strana, Ustavni sud je ocenio da podnosiocu ustavne žalbe nije povređeno pravo na odbranu zajemčeno odredbom člana 33. stav 2. Ustava.
10. Iz navoda ustavne žalbe kojima se osporavaju radnje državnih organa koje se sastoje u „zadržavanju u pritvoru bez pravnog osnova nakon proteka zakonskog roka u kome je vanpretresno veće Okružnog suda u Beogradu bilo dužno da i bez predloga stranaka ispita da li postoje razlozi za pritvor i da donese rešenje o produženju ili ukidanju pritvora", proizlazi da se navedene radnje osporavaju kao posledica osporenih pojedinačnih akata. S obzirom na to da je Sud ocenio da podnosiocu ustavne žalbe nisu povređena Ustavom zajemčena prava osporenim aktima, to ni osporenim radnjama nije došlo do povrede ili uskraćivanja navedenih Ustavom zajemčenih prava.
11. Razmatrajući zahtev podnosioca ustavne žalbe da Ustavni sud poništi osporene pojedinačne akte i naredi njegovo puštanje na slobodu, sa uklanjanjem štetnih posledica proisteklih iz navedenih konstatacija sadržanih u osporenim rešenjima, Ustavni sud je utvrdio da je prema podnosiocu ustavne žalbe pritvor ukinut, te je ocenio da se, u konkretnom slučaju, pravično zadovoljenje zbog povrede prava podnosiocu ustavne žalbe ostvaruje donošenjem odluke kojom je utvrđena povreda prava na pretpostavku nevinosti, budući da podnosilac ustavne žalbe nije podneo zahtev za naknadu štete u smislu člana 89. st. 1. do 3. Zakona o Ustavnom sudu i da će se na ovaj način postići adekvatna pravična satisfakcija podnosiocu ustavne žalbe.
12. Na osnovu svega izloženog, Ustavni sud je utvrdio da je podnosiocu ustavne žalbe povređeno pravo na pretpostavku nevinosti, zajemčeno odredbom člana 34. stav 3. Ustava, pa je ustavnu žalbu u tom delu usvojio, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu, dok je u preostalom delu ustavnu žalbu odbio kao neosnovanu.
Stoga je Ustavni sud, na osnovu odredbe člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, odlučio kao u izreci.
|
|
|
PREDSEDNIK dr Bosa Nenadić |